U prošlom broju Hrvatskog vojnika prikazan je prvi dio osvrta na presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu od 3. veljače 2015. u predmetu Tužba Republike Hrvatske protiv Republike Srbije zbog povrede odredbi Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. U njemu je razmatrana reakcija Suda na hrvatsku Tužbu, odnosno razmatrani su pitanje nadležnosti Suda za događaje prije 27. travnja 1992. i hrvatski dokazi glede actus reus genocida, a u ovom broju prikazat će se reakcija Suda na hrvatske dokaze glede genocidne namjere – dolus specialis i na sadržaj protutužbe Srbije, te razlozi zbog kojih, kao povjesničar, mislim da pokretanje Tužbe nije bilo uzalud.

Razmatranje hrvatskih dokaza glede genocidne namjere (dolus specialis)

S obzirom na to da je Sud utvrdio postojanje actus reus, Sud je razmotrio dokaze kojima se dokazuje posebna namjera za počinjenje genocida. Sud je u tom smislu utvrdio da su Hrvati koji su živjeli na napadnutim područjima činili zaštićenu grupu i predstavljali su njezin bitan dio. Nadalje, Sud je utvrdio postojanje obrasca ponašanja pri počinjenju zločina te je naveo da je postojao sličan modus operandi u različitim dijelovima Hrvatske. Sud je razmatrao i kontekst u kojem se događaju zločini, a za što je Hrvatska dokazivala da se događao na području na kojem Srbija želi stvoriti Veliku Srbiju. Iznimno je važno što se Sud raspravljajući o tome osvrnuo na zaključke MKSJ-a, i s njima se izrijekom složio, utvrdivši da su politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države, i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini koji čine actus reus genocida. Kako, međutim, prema zaključcima MKSJ-a, djela koja čine actus reus genocida nisu bila počinjena s namjerom da se unište Hrvati, već s namjerom da ih se prisili da napuste navedena područja da bi se mogla stvoriti etnički homogena srpska država, Sud je zaključio da se iz navedenog ne može zaključiti da je genocidna namjera jedini razumni zaključak koji se može izvući iz tog konteksta. Nadalje, Sud je razmatrao i priliku za počinjenje genocidnih djela i to između ostalog i kroz tretman logoraša kao i ukupan broj ubijenih. Sud je tako zaključio da JNA i srpske snage nisu ubile sve Hrvate koje su zarobili te da broj ubijenih predstavlja relativno mali broj žrtava u odnosu na veličinu grupe koja je bila ciljana. Dakle, iako je sud utvrdio da je postojao obrazac ponašanja prema kojem su vršena genocidna djela prema zaštićenoj grupi Hrvata, Sud je zaključio da iz počinjenja tih genocidnih djela ne proizlazi kao jedini mogući zaključak namjera da se Hrvati unište u cijelosti ili djelomično kao grupa. Zločini koji čine elemente genocida i koji su počinjeni stoga nisu počinjeni sa specifičnom namjerom koja se traži da bi se ti događaji okarakterizirali kao genocid.
S obzirom na to da je Sud zaključio da nema ove posebne namjere, koja je nužan element za utvrđivanje genocida, presudio je da se tužba mora odbiti u cijelosti.

Protutužba Srbije

Razmatrajući protutužbu Srbije protiv Hrvatske Sud je kao mogući actus reus razmatrao ubijanje članova grupe kao posljedica granatiranja gradova u tzv. Krajini, prisilno raseljavanje, ubijanje u kolonama, ubijanje osoba srpske nacionalnosti koje su ostale nakon Oluje na oslobođenom području, zlostavljanje te uništenje i pljačkanje imovine.
Sud se u velikoj mjeri osvrnuo na presudu MKSJ u predmetu Gotovina i zaključio da nije došlo do ubijanja članova grupe kao posljedica granatiranja. Naime, Sud navodi da bi samo iznimno mogao odstupiti od odluka MKSJ-a po ovom pitanju. U presudi se navodi da je Srbija skrenula pažnju na kontroverze koje su proizašle iz presude Žalbenog vijeća u predmetu Gotovina, no Sud navodi da nije predočen nikakav dokaz, prije ili nakon presude MKSJ-a, koji bi neoborivo pokazao da su hrvatske vlasti ciljano namjeravale granatirati gradska područja koja su naseljavali Srbi. Sud dalje navodi da se takva namjera posebice ne može iščitati iz Brijunskih transkripata niti je moguće utvrditi da je takva namjera nedvojbeno ustanovljena na temelju izjava osoba koje su svjedočile pred Sudskim vijećem MKSJ-a u predmetu Gotovina, a koje su navedene i kao svjedoci Srbije u ovom predmetu. 
Glede raseljavanja, Srbija je tvrdila da je došlo do prisilnog masovnog raseljavanja Srba kao posljedica političkog plana hrvatskih vlasti. Hrvatska je osporila takav zahtjev pozivajući se na utvrđenja iz obje presude MKSJ u predmetu Gotovina (prvostupanjske i one konačne donesene povodom žalbe) te tvrdila, između ostalog, da je do odlaska došlo na temelju odluke o evakuaciji donesene od tzv. Vrhovnog vijeća obrane Republike Srpske Krajine. Sud je utvrdio da prisilno raseljavanje, čak i ako bi se dokazalo, u ovom slučaju ne može predstavljati element genocida. Sud je također zaključio da je došlo do ubijanja u kolonama, iako ne može utvrditi broj ubijenih te da postoji ozbiljna sumnja je li to učinjeno sistematski. Sud je utvrdio da se iz popisa HHO-a i Veritasa ne može utvrditi broj ubijenih osoba koje su ostale nakon Oluje, no potvrdio je da je došlo do određenih ubijanja, a što Hrvatska nije negirala u postupku. S obzirom na navedeno, Sud je zaključno utvrdio da je uvjeren da je tijekom i nakon operacije Oluja došlo do zločina protiv srpskog stanovništva koji potpadaju pod actus reus genocida.
Glede genocidne namjere, Sud je razmatrao Brijunski transkript i zaključio da on, čak ni uz sve ostale predočene dokaze i prikaz političkog i vojnog konteksta, ne može utvrditi postojanje specifične namjere za počinjenje genocida. Sud je nadalje utvrdio i da nije bilo obrasca ponašanja u postupanju hrvatskih vlasti prije, za vrijeme i nakon operacije Oluja. Dokazani slučajevi nisu provedeni na razini koja bi ukazivala na genocidnu namjeru. S obzirom na sve navedeno, Sud je utvrdio da Srbija nije dokazala genocidnu namjeru te da stoga nije bilo genocida tijekom i nakon operacije Oluja pa ne mogu opstati niti drugi zahtjevi iz protutužbe te je presudio da se protutužba mora u cijelosti odbiti.
Sud je i u kontekstu tužbe i u kontekstu protutužbe ukazao na potrebu da strane ”nastave suradnju glede rješavanja sudbine nestalih“. Također je naglasio da je zahtjeve rješavao temeljem članka IX Konvencije o genocidu i da nije mogao ulaziti u pitanja kršenja drugih pravila međunarodnog prava za koje strane ostaju odgovorne. (Presuda je dostupna na web- stranici Međunarodnog suda pravde: http://www.icj-cij.org/docket/files/118/18422.pdf) .
U tom smislu ni ja nisam zadovoljan presudom, ali držim da ona nema toliko negativno značenje, kako joj se pripisuje u dijelu medija, koji na taj način utječu i na mišljenje javnosti. Stoga bih ovdje citirao mišljenje prof. dr. sc. Mirjana Damaške izrečeno u navedenom intervjuu: “Presudi Međunarodnog suda pravde ne treba pripisivati veće negativno značenje od onog koje doista zaslužuje. Da bi se smanjilo nezadovoljstvo i razočaranje ishodom parnice, posebno u ratom napaćenim sredinama, treba imati u vidu da se u nadležnost Suda ubrajalo samo pitanje državne odgovornosti zbog povrede Konvencije o genocidu. Odluka Suda da genocida nije bilo ne znači stoga da događaji koji su dali povoda parnici ne predstavljaju druge izvanredno teške zločine protiv čovječnosti i ratnog prava. Bilo bi stoga pogrešno kad bi zločinima pogođene osobe pomislile da im se presudom Međunarodnog suda pravde odriče status žrtve teških kaznenih djela. Naprotiv, obrazlažući zaključak većine sudaca da Hrvatska nije dokazala genocidnu namjeru Srbije, presuda jasno utvrđuje postojanje tih zločina. Bila bi još veća pogreška pomisliti da okolnost što Srbija nije osuđena za genocid znači da se ne može smatrati agresorom. Država može biti odgovorna za genocid, a da nije počinila agresiju, baš kao što može počiniti agresiju, a da ne bude odgovorna za genocid. Unatoč gubitku parnice, s njom povezani troškovi i napori hrvatskog pravnog tima nisu ostali potpuno bez ploda. Iz presude se stječe jasna slika o kalvariji kroz koju je Hrvatska prošla tijekom Domovinskog rata. Saznanje o teškim stradanjima naših ljudi međunarodna je javnost, doduše, mogla dobiti i iz presuda Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, ali samo u nepovezanim fragmentima zbog izoliranih činjeničnih utvrđenja u postupcima protiv određenih osoba. Tome nasuprot, presuda Međunarodnog suda pravde pruža sad panoramsku sliku strahota koje su se tijekom rata dogodile u Hrvatskoj.”
Stoga, bez obzira na ishod spomenute tužbe Hrvatske protiv Srbije, može se zaključiti da je ona bila potrebna da bi se svjetska javnost na cjelovit način upoznala s događajima iz Domovinskog rata, a posebice s njegovim uzrokom (hrvatski pravni tim je u pripremi za proces prikupio obiman materijal i izvore o Domovinskom ratu, koji su prevedeni na engleski jezik i već su dostupni i stručnoj javnosti u inozemstvu). Važnost spomenute tužbe Hrvatske protiv Srbije jest i u tome što su otvorena neka pitanja o kojima do sada nije raspravljano na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu (npr. odgovornost srbijanskog vodstva i vrha JNA za agresiju na Hrvatsku i počinjene zločine). Dakako, posebna važnost je i u samoj činjenici da se Međunarodni sud pravde u Haagu (koji je zadužen za sporove među državama) proglasio nadležnim za spomenutu tužbu, jer to potvrđuje zaključak da rat u Hrvatskoj nije bio građanski.

(U sljedećem broju Hrvatskog vojnika osvrt na sadržaj presude kroz prizmu povjesničara)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR