Radi kažnjavanja ratnih zločina počinjenih u ratovima na prostoru bivše SFRJ, a zapravo u ratu u Hrvatskoj i BiH, Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je 1993. odluku o osnivanju Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) sa sjedištem u Den Haagu. Njegovo osnivanje podržala je Republika Hrvatska, s nadom da će neutralnim i pravednim sudskim procesima pravdi biti privedeni počinitelji zločina, ali i da će sud prepoznati uzrok ratu u kojem su počinjeni ti zločini. Među optuženima i osuđenima na spomenutom sudu najbrojniji su srpski političari te zapovjednici i pripadnici srpskih postrojbi. Međutim, taj podatak manje je važan od činjenice da se navedeni sud bavio uglavnom posljedicama rata, što nije dovoljno da bi se nekog budućeg agresora odvratilo od pokretanja novog osvajačkog rata. Kad rat započne, zločini se ne mogu izbjeći, tako da u povijesti zasigurno nije bilo rata u kojem i napadnuta strana nije počinila zločin. U skladu s tim, uz kontroverznu formulaciju o kojoj raspravljaju pravnici da “u obrani nema ratnog zločina”, može se reći i da “nema obrane bez nasilja i zločina”. To podrazumijeva da se u svakoj raspravi (pa i pravnoj) o posljedicama rata ne smije zanemariti uzrok ratu i razlika između napadača i branitelja, odnosno između agresora i žrtve, ali ne isključuje nužnost kažnjavanja svih počinitelja zločina – i “ratnih zločina” i “zločina u ratu”. Ipak, prije svega treba učiniti sve što je moguće da se ratovi spriječe, odnosno da se krivci za rat i agresori jednoglasno osude i drastično kazne. Samo tako može se poslati jasna poruka da se osvajačka politika i ratovi više neće tolerirati. Nažalost, MKSJ u Haagu nije imao takav mandat, niti je svojim djelovanjem zadovoljio pravdu i omogućio pomirenje, što se, doduše, i ne može očekivati od suda, to radi politika.

MKSJ je 31. ožujka 2016. donio prvostupanjsku presudu kojom je Vojislav Šešelj, četnički vojvoda i predsjednik Srpske radikalne stranke, ratni huškač i organizator dobrovoljačkih postrojbi koje su počinile zločine u Hrvatskoj i BiH, oslobođen po svim točkama optužnice. Za razliku od presude haških sudaca, upravo izvori jasno osuđuju Šešelja kao četnika koji je pozivao na ubojstva i protjerivanje Hrvata, Muslimana i svih koji se na području zamišljene Velike Srbije u Hrvatskoj i BiH, ali i u Vojvodini, nisu uklopili u velikosrpski projekt. On je i priznao da je organizirao i obilazio srpske postrojbe koje su po RH i BiH počinile zločine! Iako nije imao glavnu ulogu, koja pripada tadašnjem srbijanskom političkom vodstvu i generalima JNA, nakon ovakve oslobađajuće presude može se reći: ili suci nisu čitali izvore ili je od pravde važniji politički trenutak, u kojem bi osuda Šešelja istodobno značila osudu ondašnjeg i sadašnjeg srbijanskog vodstva, a Srbija je danas važna geopolitička točka, prema riječima europskih diplomata, ”ključna za stabilnost regije“. Samo se time može objasniti nepravedna presuda, koju su mnogi nazvali sramotnom. Čini se da je i Šešelj razočaran, čak i uvrijeđen dijelom oslobađajuće presude u kojem se njegovo djelovanje stavlja samo u politički, a ne i vojni kontekst, jer je nakon oslobođenja poručio kako ideja Velike Srbije nije mrtva, te da su njegove zasluge u pokušaju njezina ostvarenja bile i političke i vojne. Presudom Šešelju taj je Sud zapravo presudio i sebi, potpuno izgubivši i ono malo vjerodostojnosti.

Posebno je licemjerno kao cilj djelovanja Šešelja proglasiti očuvanje Jugoslavije, što je u suprotnosti i s pravomoćnom presudom istog suda Milanu Martiću u kojoj se navodi da je Šešelj bio član udruženog zločinačkog pothvata koji je imao za cilj stvaranje Velike Srbije sredstvima progona, deportacije i nehumanog postupanja prema nesrbima u Hrvatskoj i BiH. I Međunarodni sud pravde 3. je veljače 2015. zaključio da su politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države, te da je to bio kontekst u kojem su počinjeni zločini nad Hrvatima.
Među izvorima koji potvrđuju ulogu Šešelja u organiziranju srpskih dobrovoljaca i postrojbi koje su činile zločine po Hrvatskoj i BiH te njegovo huškanje boraca koji su provodili velikosrpski plan i nasilno ”crtali“ zapadne granice Velike Srbije, i razgovor je snimljen 23. studenog 1991. u Benkovcu s tamošnjim Srbima prilikom obilaska bojišta (HR-HMDCDR, Zbirka videozapisa, inv. br.436). I spomenuti razgovor, koji je djelomično već objavljen u Hrvatskom vojniku, pokazao je da su se u agresiji na Hrvatsku 1991. udružile razne srpske političke stranke i ideologije, da je JNA 1991. bila sredstvo za provođenje velikosrpske politike, odnosno da je JNA bila ”srpska armija“ i da je surađivala s četničkim formacijama, te da je ”krnja (”skraćena“) Jugoslavija“ zapravo bila istoznačica za ”veliku Srbiju“, koja je trebala obuhvatiti i hrvatske gradove Zadar i Šibenik. Naime, u razgovoru s tamošnjim Srbima Šešelj ih je uvjeravao da je JNA zapravo srpska vojska, koju Srbija tada koristi u napadu na Hrvatsku, kako ne bi bila optužena za agresiju, a da će srpska vojska zaživjeti čim se za to stvore uvjeti. Kao razlog dolaska u Benkovac, Šešelj je naveo pokušaj mirenja Milana Babića, ”predsjednika Vlade SAO Krajine“ i Milana Martića, ”ministra unutarnjih poslova SAO Krajine“, kako bi se ”sve srpske snage okupile u borbu za srpsku stvar“, napomenuvši pritom da je on svojedobno podržao Slobodana Miloševića, vjerujući da i on radi na tome da ”Srbija obuhvati sve srpske teritorije“.

Šešelj je nazočnima objasnio što se u Srbiji čini da bi se srpskim dobrovoljcima priznao ”borački status“, kako bi oni bili izjednačeni s ”Armijom“, a njihove obitelji zbrinute u slučaju pogibije. Pritom je potvrdio da su se njegovi dobrovoljci borili ”i ginuli“ po Slavoniji, da dobivaju kao i rezervisti 340 dinara dnevno, apelirao je da se vojnici ne miješaju u politiku, aludirajući pritom na Dragana Vasiljkovića, poznatoga pod nadimkom kapetan Dragan, za kojega je rekao da zna ratovati, ali da ”američka štampa piše da je bio sitni kriminalac u Australiji, verovatno i u Legiji stranaca“. Potom je, jednom od nazočnih, koji je rekao da ne voli Milana Babića, održao ”lekciju“ o demokraciji u ratnim uvjetima: ”Ma voleo ga, ne voleo, nemoj ni mene da voliš. Ti koga voliš koga ne voliš, kad bude glasanja, lepo dobiješ glasački listić pa zaokružiš. Jel tako? Al’ dok rat ne završi ne smemo se deliti i cepati.“
Neobično je da je Šešelj nazočne tada uvjeravao da JNA nije komunistička – jer ”od nas ne traže da skinemo kokarde“, da trebaju razlikovati što znači ”biti komunista, a što nesposoban“, zaključivši da su i JNA i srpski teritorijalci u Hrvatskoj i srpski dobrovoljci i četnici svi jedna armija, koja je u Vukovaru zajednički ratovala, te da se treba gledati šire od područja Benkovca, ako se želi postići cilj. Onima koji su zatražili ”srpsku armiju“, odgovorio je da bi on streljao svakoga ”tko traži srpsku armiju danas“, jer bi izlazak takve armije izvan granice Srbije potaknuo reakciju ”Amerikanaca“ i mogućnost ”Pustinjske oluje“ na Srbiju. Poručivši da će stvaranje ”srpske armije“ biti moguće ”kad se država bude zvala Srbija“, a da sad treba gledati ”dokle će nam biti granice“ i koristiti diplomatsku poziciju ”koja nam je jaka, zato što smo rekli da hoćemo Jugoslaviju, ali bez Hrvata i Slovenaca“, naglasio je da to govori kao ”četnički vojvoda“, ”glavni srpski nacionalist“ i ”državni neprijatelj broj jedan“, te da kao takav nije podržao velike demonstracije koje je oporba, predvođena Vukom Draškovićem, organizirala u Beogradu 9. ožujka 1991. radi rušenja Slobodana Miloševića, jer bi Miloševićevim padom ”Srbija bila svedena na Adu ciganliju“.

Nazočne je podsjetio da im jedina stranka sada treba biti ”naša otadžbina Srbija“, da se za nju treba ”boriti na najpametniji način, tako da ona bude što veća i da obuhvati sve srpske teritorije“, koje će se zvati ”skraćena Jugoslavija, dok imamo interesa da bude skraćena Jugoslavija“, te da pritom svatko treba raditi posao koji je dobio, a njihov je zadatak da ”zajedno s Armijom uzmu Zadar“. Rekao je i da se ”vojnici i četnici“ trebaju boriti zajedno, a ne da se međusobno svađaju i dijele pa da se ponovi sukob između partizana i četnika kao 1941. godine, objasnivši na svoj način da je do raslojavanja tada došlo tako što su ”ugledni ljudi, domaćini, išli u četnike, kad su znali da misle svojom glavom, a mladići od osamnaest, dvadeset godina, često njihovi sinovi, otišli su u partizane“.
Ustvrdivši da nema vojno znanje i da ne može dobiti bitku za Zadar, priznao je što je njegova zadaća: ”mogu da dižem moral, mogu da organizujem dobrovoljce, mogu da se politički borim protiv izdajnika, mogu i Srpski pokret obnove i demokrate i reformiste sve da satjeram u mišju rupu, jer sam to naučio, mogu da strah u kosti ustašama zadam“.
Nakon što je obišao štab TO Benkovac, Šešelj je novinaru koji je s njim razgovarao izrazio zadovoljstvo što su ”Srbi ovde, na krajnjim međama odbrane srpstva, složni i jedinstveni i što su ovako odlučni da istraju u ovoj pravednoj borbi koju vodimo protiv pomahnitale ustaške zveri“, te što će ”srpski Zadar opet biti u srpskim rukama“, poručivši da ”nema mesta ustašama ni u srpskom Zadru, ni u srpskom Šibeniku, jer su to srpske teritorije“. Izražena nada da će ”iduće godine letovati na srpskom moru u srpskom Zadru“ nije mu se ispunila, jer su hrvatski branitelji obranili Zadar i Šibenik, a potom su vojno-redarstvenom operacijom Oluja u kolovozu 1995. konačno srušili ”Republiku Srpsku Krajinu“ i snove o ljetovanju na srpskom moru u Dalmaciji.

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR