U prethodna je dva broja Hrvatskog vojnika bilo riječi o okolnostima u kojima su 1990-ih…
Haška presuda Šešelju i činjenice II. dio)
Srpski vojni komentator Miroslav Lazanski u analizi vojnih aspekata oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju u Den Haagu potvrdio je sudjelovanje dobrovoljaca koje je Šešelj organizirao u agresiji na Hrvatsku te činjenicu da je JNA omogućila stvaranje “Republike Srpske Krajine”: Potreba nekadašnje JNA za dobrovoljcima poput Šešeljevih pojavila se 1991. u vrijeme raspada bivše Jugoslavije, zbog vrlo malog odaziva na mobilizaciju u Srbiji, te izdaje u pojedinim garnizonima u Hrvatskoj i Sloveniji, ali i ozračja opće bježanije. Od 37 mobiliziranih brigada JNA u Srbiji, Crnoj Gori i BiH tijekom 1991. i početkom 1992., njih 33 su se raspale, pobjegle ili nisu izvršile zadatak. (…) To je bio glavni i jedini razlog zašto je JNA morala regrutirati dobrovoljce od kojih je zapravo imala malo koristi u vojnom smislu, osim u rijetkim pojedinačnim slučajevima, kao što je evakuacija iz vojarne Logorište u Karlovcu. U Hrvatskoj su bježale 145. lička brigada, te 4. i 5. kordunaška, a 11. brigada iz Dvora na Uni čak je sedam puta bježala pred hrvatskim ‘zengama’ od kojih su bili mnogobrojniji i mnogo bolje naoružani. (…) Mnogo bolji borbeni moral nije bio niti u postrojbama mobiliziranim u Srbiji. Tijekom sukoba 1991. druga mehanizirana brigada iz Valjeva, potomci slavne drinske divizije, pobjegla je s fronte kod Tovarnika, ostavivši na livadama 8 tenkova i 50 oklopnih transportera. (…) Pokušaj stvaranja velike Srbije u Hrvatskoj i BiH izveden je nespretno jer Milošević nije imao potrebna vojna znanja kako preustrojiti JNA iako je ona Srbima 1991. ostavila dosta naoružanja i kvalitetne opreme kojima su mogli nadmoćno držati položaje. Granice nekadašnje Republike Srpske Krajine zapravo je postavila JNA ostavivši im oružje, kvalitetnu opremu i relejne centre, ali četiri godine očito nisu bile dovoljne da te granice ostanu stalne. (…)
Bilo je to vrijeme opće bježanije, kad su majke sprječavale sinove da idu u vojsku i deblokiraju opkoljene vojarne, te upadale u srbijansku skupštinu, vrijeme defetizma, izdaje i predaje (…) a rat se može dobiti samo vrhunski ustrojenom organizacijom, što kod Miloševića nije bio slučaj jer on nije bio vojni stručnjak. (…) Dobrovoljci osim u rijetkim prilikama nisu ostvarili nikakve važnije zadaće u ratu s ‘odcijepljenim’ republikama. Rat se dobija vrhunskom organizacijom, čeličnom disciplinom i vođenjem cijele nacije, a vojska je pitanje struke. Ne može se oficire stvarati na brzinu od kuhara, skladištara i šofera, toga je 1991. i 1992. bilo dosta. (…) Postoje primjeri kad je Milošević pri preustrojavanju jugoslavenske vojske u srpsku olako otpisivao neke visoke oficire s iskustvom i postavljao nove koji su mu politički odgovarali. To se događalo jer s obzirom na vojnu prednost koju je imao nije znao strateški razmišljati. Osjećaj samozadovoljstva u superiornosti koji u startu ne trpi kritiku nije dobar znak za jednu profesiju, a posebno ne za vojnu profesiju. (Izvor: Reuters, autor: Marko Djurica; tportal.hr / Hina, 3. travnja 2016.)
“Istorijski trenutak kada su četnici otišli u partizane”
Prilozi u srpskom tisku svjedoče o tome da su se “dobrovoljci” okupljali u Srbiji te, koristeći vojarne i sredstva JNA, pripremali za pohod na Hrvatsku. Tako je u Borbi pod naslovom Dobrovoljci SRS u Podravskoj Slatini – ‘Saveznici’ na slavonskom frontu objavljen članak koji potvrđuje da je logističku potporu četnicima pružala JNA u suradnji sa Srbijom čiji je “vojni ministar” organizirao njihovo prebacivanje na bojišta u Hrvatsku:
Stotinjak dobrovoljaca Srpske radikalne stranke stiglo je iz Beograda na područje Podravske Slatine kao pomoć TO. Među svim borcima, prosečne starosti oko 30 godina, mnogi već imaju ratno iskustvo sticano po slavonskim ratištima. Dobrovoljci, koji sebe nazivaju četnicima, zadužili su, noć pre stizanja na odredište, uniforme u beogradskoj kasarni “4. juli”. Bio je to, kako je izvikivao jedan od dobrovoljaca, “istorijski trenutak kada su četnici otišli u partizane”. Da se ovaj “vojni savez JNA – četnici” još nije uigrao, svedoči višesatno čekanje na uniforme u Beogradu, i neprespavana noć u Banjaluci, uprkos dogovoru koji je, kako saznajemo, postignut između rukovodstva SRS-a i generala Simovića, vojnog ministra Srbije. Umesto u Vukovar, prema očekivanjima, ova grupa dobrovoljaca poslata je na slavonsko ratište. Po rečima Ljubiše Petkovića, šefa ratnog štaba SRS-a “vukovarski front je mrtav”, jer sve važne tačke u njemu se nalaze pod kontrolom srpskih snaga i JNA. (Borba, 16./17. XI. 1991., str. 3)
U tim je novinama za nekoliko tjedana pod naslovom Još jedan dobrovoljački karavan SRS pravac Zapadna Slavonija objavljen članak koji potvrđuje slanje novih srpskih “dobrovoljaca” u Hrvatsku:
Tri stotine dobrovoljaca, mahom pristalica Srpske radikalne stranke, krenulo je juče, u orgaizaciji SRS-a, na ratište Zapadne Slavonije. Okupljanja su ispred prostorija ove stranke (u Ohridskoj ulici) otpočela još u jutarnjim satima, odakle su dobrovoljci, nakon kratke provere dokumenata i mini-regrutacije upućeni na zaduživanje vojne opreme. Ljubiša Petković, načelnik ratnog štaba SRS-a pojedinačno je sve buduće borce upoznao sa obavezama koje ih očekuju na frontu. Dobrovoljci su potom potpisali izjavu da nisu bolovali od polnih, duševnih i bolesti ovisnosti, što im je omogućilo da se nađu u autobusima za front. Kako smo saznali u sedištu radikala, karavani dobrovoljaca za ovo, “trenutno najvažnije ratište”, kretaće ubuduće redovno, svakog utorka i petka i inače, sve do odredišta, u pratnji vojne policije. U ovoj grupi dobrovoljaca koja će se staviti pod komandu TO Okučana i Podravske Slatine, najviše je Beograđana i Pančevaca, a ima i nekoliko izbeglica povratnika. (Borba, 6. ili 12. XII. 1991.)
U Borbi je, u članku Srpska radikalna stranka predlaže – Šajkače umesto šlemova, u dijelu podnaslovljenom Ko se i gde bori, navedeno i gdje su srpski “dobrovoljci” ratovali u Hrvatskoj:
Komentarišući učešće dobrovoljaca u ovom ratu čelnici ratnog štaba SRS su izneli podatke i o ostalim stranačkim jedinicama. Po njihovim podacima u borbama za Vukovar učestvovao je jedan bataljon organizovan od Srpske narodne obnove i dva bataljona SRS-a. Za dobrovoljce SPO-a rečeno je da se oni bore oko Gospića, ali u mnogo manjem broju nego što se priča. Formiranje 6. ličke, 7. banijske i 12. slavonske divizije nazvano je “bezuspešnim pokušajem SK-PJ (stranke Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju, op. a.) da ubere političke poene”. Po informacijama SRS-a za ove jedinice ukupno se prijavilo manje od sto ljudi.
U glavnom je dijelu članka navedeno da je “u dosadašnjim srpsko-hrvatskim borbama učestvovalo četiri hiljade boraca SRS u 27 mesta”:
Dobrovoljci Srpske radikalne stranke angažovani su na 27 mesta srpsko-hrvatskih sukoba, pod komandom Teritorijalne odbrane, a u sastavu Oružanih snaga SFRJ, istakao je Ljubiša Petković, načelnik ratnog štaba SRS, na jučerašnjoj konferenciji za štampu. Po njegovim rečima od preko 4000 dobrovoljaca koji su do sada ratovali, gubici iznose 8 mrtvih, 4 teže i 20 lakše ranjenih, “što govori o dobroj obučenosti i motivisanosti boraca”.
Čelnici SRS su još jednom podržali JNA i njenu “legalnu i legitimnu želju da pomognu svima koji žele da žive u istoj državi”. U vezi sa angažovanjem plavih šlemova, radikali su mišljenja da se oni ne mogu rasporediti na oslobođenim teritorijama već isključivo zapadno od granice Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, a Petković je dodao da on lično misli da “plavi šlemovi nisu ni potrebni, jer Srbi imaju šubare i šajkače, koje mogu odbraniti zapadne međe”. (Borba, 5. XII. 1991., str. 6)
Glede broja poginulih i ranjenih u ratu, Borba je donijela podatke o onima koji su do 27. prosinca 1991. zbrinuti na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu:
Od početka svih sukoba, od Slovenije do danas, na vojno-medicinsku akademiju (VMA) dopremljeno je 1949 ranjenika, od toga 1371 vojno lice i 578 pripadnika Teritorijalne odbrane. Sa lečenja su do juče otpuštene 1503 osobe, od čega 1087 vojnih lica i 416 teritorijalaca. Umrlo je 49 ranjenika, što je, kako ističu na VMA, oko 2,5 odsto od ukupnog broja svih ranjenika. Među umrlima 30 su bili pripadnici JNA, a 19 Teritorijalne odbrane. Na lečenju se trenutno nalazi 397 ranjenika, najviše vojnika (254), dok ranjenih teritorijalaca ima 143. Tokom prekjučerašnjeg dana na ovu kliniku je dopremljeno osam vojnika (Tanjug). (Borba, 27. XII. 1991., str. 3)
O tome kako su se srpski “dobrovoljci” poslani u zapadnu Slavoniju ponašali, govori telefonski razgovor Radovana Karadžića i pukovnika Momira Talića o slanju “ozrenskih dobrovoljaca” u zapadnu Slavoniju, snimljen 14. prosinca 1991. godine. Naime, tijekom razgovora pukovnik Talić požalio se Karadžiću da su pridošli “radikali pogoršali stanje, pa su ljudi (Srbi iz zapadne Slavonije, op. a.) krenuli u zbijeg” te da “ima drastičnih primjera da Srbi pale svoje selo i beže”. Takvo ponašanje radikala potvrđuje i srpski izvor od 23. studenog 1992. (“Prijedlog Zonskog štaba TO Zapadna Slavonija Glavnom štabu TO RSK za unaprjeđenje majora Milenka Romanića”), u kojem se navodi da je “na ratište u zapadnoj Slavoniji došao 28. decembra 1991.”, te da se posebno istaknuo “u otkrivanju paravojnih sastava ‘četnika iz Srbije’ i drugih struja koje su uticale na povlačenje naroda Zapadne Slavonije sa svojih ognjišta” (HR – HMDCDR, 26., kut. 1.).
Spomen Radovana Karadžića, čelnika Srba u Bosni i Hercegovini, pokazuje da je većina srpskih političara u tadašnjoj Jugoslaviji bila angažirana vojno ili politički u potpori dijelu Srba u Hrvatskoj čiji je cilj bio stvoriti “srpsku Krajinu” i pripojiti je Srbiji. Među izjavama srpskih političara objavljenim u tom razdoblju u srpskim novinama posebno je zanimljiva ona koju je Zoran Đinđić dao u Beču 10. listopada 1991. jer pokazuje da je bio među onima koji su smatrali da republičke granice u Jugoslaviji treba promijeniti. Ustvrdivši da “Srbi i Hrvati iz regiona u kojima se vodi rat ne žele više da žive zajedno”, naglasio je da “unutrašnje granice nisu svetinja”:
Rat u Jugoslaviji će se nastaviti sve dok Evropska zajednica ne bude shvatila da je insistiranje na nepovredivosti unutar jugoslavenskih granica obična glupost, izjavio je lider Demokratske stranke Srbije Zoran Đinđić u intervjuu koji danas objavljuje austrijska novinska agencija APA. Đinđić, koji je sinoć u Beču učestvovao u zasedanju Odbora za ljudska prava Socijalističke internacionale, smatra da Srbi i Hrvati iz regiona u kojem se vodi rat ne žele više da žive zajedno. Suviše je krvi proliveno na sve strane i suviše je oružja u rukama obeju grupa nad kojima su i Beograd i Zagreb izgubili svaku kontrolu, rekao je Đinđić. Jedino rešenje, dodao je, jeste u razdvajanju, tamo gde su Srbi u većini, kao na primer u Krajini, treba im dozvoliti da osnuju sopstvenu republiku. U Slavoniji i na Baniji, pak, treba uvesti široku autonomiju, rekao je lider Demokratske stranke. (Politika, 11. X. 1991., str. 3)
dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR