U prethodna je dva broja Hrvatskog vojnika bilo riječi o okolnostima u kojima su 1990-ih živjeli Hrvati u Srijemu, Bačkoj i Banatu, odnosno na području Vojvodine, a na koje je u negativnom smislu utjecao i Vojislav Šešelj. Među izvorima koji potvrđuju njegovo sudjelovanje u prikupljanju i slanju naoružanih dobrovoljaca u Hrvatsku radi sukoba s hrvatskim snagama i osvajanja teritorija je i članak Srpska mi truba zatrubi iz toga sela Borova, objavljen u listu Velika Srbija (broj 11, prosinac 1991., str. 25-29). U njemu se, u svjedočenju srpskih dobrovoljaca koji su 2. svibnja 1991. sudjelovali u oružanom sukobu u kojem je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca, spominju “četnici vojvode Šešelja”.
Članak koji započinje veličanjem četništva mitomanski govori o sudjelovanju četnika u spomenutom sukobu, koji smatraju svojom pobjedom, i svjedoči da su u Borovu Selu bili raspoređeni već početkom travnja 1991.:

“Četvrtak 2. maj. U podne, u 12 časova i 15 minuta sve je stalo: vreme, slike, ljudi. Ustaški poglavnik Franjo Tuđman je, sa svojim plaćenicima, nasrnuo na svetu zemlju Srbiju!”
Ovo je u svom ratnom dnevniku zapisao zamenik komandanta Četničkog dobrovoljačkog odreda stacioniranog u Borovu Selu, kapetan Oliver Denis Baret, učesnik bitke u kojoj je, posle skoro 50 godina, nebeskim sjajem bljesnulo srpsko oružje.
Četnički dobrovoljački odred, formiran odlukom Centralne otađbinske uprave Srpskog četničkog pokreta i potrebom da se srpski životi i interesi zaštite svuda gde su ugroženi, upućen je u Zapadni Srem 2. aprila 1991. godine. Samo mesec dana kasnije, odbijajući napad katoličkih srbomrznika i najamnika i ispunjavajući zavet dat Otađbini, Četnički dobrovoljački odred se vazneo na nebo, na presto pobednika, u istoriju, u pesmu koju će srpske svirale prenositi kroz vreme i vekove, kroz sve srpske zemlje do srpskog kraja.
Sa srpskim narizejima, voljom i rukom Boga Pravde sačuvanih u vatri i metežu, koji su u Borovu Selu stali na beleg brojnijem i bolje naoružanom neprijatelju razgovaramo kako je bilo, osvetljavamo i analiziramo pobedu izvojevanu u petočasovnoj junačkoj borbi. Naš prvi sagovornik je Miladin Todosijević, posle bitke odlikovan majorskim činom, četnički ratnik, komandant dobrovoljačkog odreda, stamen kao stena sa Jelice, koja mu je nadkrilila kuću u Trnavi.

– Gospodine majore, dozvolite da Vam se obratimo. Vi ste prvi četnik koji je posle II svetskog rata unapređen u oficirski čin. To odličje ste stekli oružjem, gde, kada i na koji način?
Ukazom vojvode Momčila Đujića, 9. maja na proslavi Trećeg srpskog ustanka, na Ravnoj Gori, unapređen sam u čin majora, nedelju dana posle bitke u Borovu Selu gde sam bio komandant Četničkog dobrovoljačkog odreda. Za mene je to velika čast i zahvalan sam gospodinu vojvodi Đujiću i srpskom narodu.

– Hoćete li, sada, da se predstavite i opišete istorijske događaje u kojima ste učestvovali?
Rođen sam 21.3.1955. godine u selu Trnavi kod Čačka. Imam roditelje i dve udate sestre. Neoženjen sam. (ovaj podatak nije tačan, jer se Miladin sredinom jula oženio). Slavim svetog Nikolu i veoma sam religiozan. U crkvu idem od kad znam za sebe. U srpsko Borovo Selo, mesto do desetak hiljada stanovnika, smešteno na dunavskoj obali, došao sam 2. aprila. Postavljen sam za komandanta Četničkog dobrovoljačkog odreda i radio sam na organizovanju poslova vezanih za smeštaj, život i aktivnost četničkih dobrovoljaca od kojih su neki došli zajedno sa mnom. Mi smo srpska vojska i živeli smo i ponašali se u skladu sa vojničkim zakonima. Bili smo smešteni u bioskopskoj sali i u jednoj prostoriji mesne zajednice gdje je bila improvizovana kuhinja. Meštani su obezbeđivali hranu i svakodnevno je dežuralo po 5 žena koje su je pripremale, čistile prostorije i prale nam veš. Imali smo sve obezbeđeno, osim alkohola, čija je upotreba bila isključena.

– Šta je bila vaša dužnost?
Čuvali smo selo. Davali smo straže na četiri mesta. Na ulazu od Dalja i na ulazu od Vukovara, na Crepuljama, i na još dva mesta sa druge strane. Stražarili smo noću, na barikadama, a danju smo uglavnom spavali i odmarali se.

– Koliko ljudi je bilo u sastavu dobrovoljačkog odreda?
U trenutku napada bilo je nas 14 četnika vojvode Šešelja, dva pripadnika Jovićevog odreda “Dušan Silni” i 6 meštana. Meni podređeni vojnici su bili disciplinovani i bez pogovora su izvršavali svaki zadatak. Red, rad i odnos sa meštanima su bili na visini. Nije bilo ni jednog nesporazuma. Poštovali smo se međusobno a zbližavali su nas isti ciljevi i ista opredeljenja.

– Gde ste bili u trenutku napada?
Bio sam u kafani gde sam svratio na kafu i po cigarete. Bilo je podne i bio sam nenaoružan. Grešku je napravio štab odbrane sela koji je poverovao ustaškim obećanjima i prethodnih dana uklonio barikade. Užasnuli su me prizori koji su usledili posle njihovog iznenadnog upada i besomučne pucnjave. U trenutku napada đaci iz obližnje škole su izlazili. Čuvši prve rafale unezverene majke su dotrčale, bose, uplakane, kako se koja zatekla. Čupale su kosu i bacale se preko dece štiteći ih svojim telima. Nikada neću zaboraviti te scene. Ustaše su pucale u sve što se kreće. U tom prvom napadu pao je i brat Vojislav Milić iz Stare Pazove. Ubijen je na moje oči. Bio je na straži, ispred štaba, kada je pogođen. Onesvestio se a kada je došao sebi i od bola jauknuo bio je bezdušno, rafalom sa leđa, sasečen. Pored njega je ležao i Bora Pajković, ranjen u ruku, koji se pretvarao da je mrtav. To ga je spaslo. (Spomenuta izjava nije točna, o tome govori i nelogičnost da su “ustaše pucale u sve što se kreće”, a da nitko od djece nije stradao, nego samo naoružani stražar, a cilj takvog pretjerivanja i izmišljanja bio je pojačati dojam na čitatelja; op. a.)
Pošto sam bio zatečen i nenaoružan, nisam mogao da im pomognem. Kada me je Vojin ubica ugledao okrenuo je kalašnjikov i pripucao na mene. Bio je udaljen oko 30 metara i da nisam pravovremeno reagovao, verovatno danas ne bi razgovarali. Utrčao sam u obližnju piceriju koju je on rafalima demolirao. Jedan metak me je zakačio, ustvari samo okrznuo, po ruci. Iskočio sam kroz prozor i priključio se braniocima koji su se posle prvih trenutaka iznenađenja konsolidovali.

– Šta se dalje dešavalo i kako je bitka okončana?
Bio je pravi pakao. Haos. Kada je na ustaški poziv stigla vojska, preživeli su se predali. Vojska ih je spasila inače bi bili dotučeni.
Potom je uslijedilo sugestivno pitanje s ciljem prikrivanja stvarnog odnosa snaga i naoružanja. Odgovoreno je stereotipom, koji se često koristio u srpskom tisku: 

– Kako objašnjavate činjenicu da su bolje naoružani i opremljeni “specijalci” pretrpeli poraz u sukobu sa, brojno i oružano, slabijim braniteljima Borova Sela?
Nema tu nikakve tajne. Oni su bili plaćenička vojska skupljena na brzinu i sastavljena od problematičnih tipova koje je okupio zajednički motiv – novac. U prvom, ozbiljnijem iskušenju pobacali su oružje, zakukali i predali se. Nasuprot njima, mi smo bili rešeni da za odbranu srpskih života i imanja damo i život. Mi smo branili svoje, branili smo onu decu kojima je školski čas, umesto zvona, prekinuo rafal kalašnjikova.

– Da li je Četnički dobrovoljački odred raspušten?
Ne nije. Ni govora. Ja sam trenutno na odsustvu. Ako bude zatrebalo odazvaću se u svako doba. To mi je dužnost. Zaboravili ste da sam ja četnički major.

– Imate li na kraju, neku poruku čitaocima?
Pa, poručujem im da se ne zamajavaju nikakvom Jugoslavijom. Jugoslavija je najveća grobnica srpskog naroda i apsurdno je da se mi Srbi za nju zalažemo. Srpski narod ne sme više nikome da veruje, ni vojsci ni političarima. Srpski narod mora da se okrene sebi i da na ruševinama i zgarištu ove sužene Srbije gradi novu za svoje potomke. Nova i jaka Srbija je naša jedina perspektiva.

Uz Miladina Todosijevića, intervju je dao i autor dnevnika navedenog na početku članka, Oliver Denis Baret, četnički kapetan, star 22 godine, iz Beograda. U Borovo Selo također je došao 2. travnja 1991., a u intervjuu je, među ostalim, govorio o organizaciji “četničke komande” i događaju od 2. svibnja 1991., prikazavši ga gotovo jednako kao njegov prethodnik, uz napomenu da je “bitka trajala 5 sati”. Osim toga, spomenuo je da je na srpskoj strani “jedan pao, a dvoje je bilo ranjeno”, dok je na hrvatskoj strani žrtve znatno preuveličao, spominjući među poginulima i strance, što nije točno: “(…) iz pričanja očevidaca i mog zapažanja, bilo je ubijenih: 12 Hrvata, legalnih specijalaca koji su morali biti prijavljeni, 15 Hrvata zatvorenika ili skitnica bez porodice čiji nestanak niko nije prijavio.” Spomenuo je i da je bilo “dosta pripadnika nekakve milicije sa Kosova, nekog Jašarija”, čijih je “šiptara poginulo 20”, te “emigranata sa stranim pasošima, plaćenika, skupljenih u evropskom podzemlju”. Zaključio je da je “(…) najmanje 60 ljudi položilo živote (ne računajući poginule na Savulji, koje su u žitnom polju dočekali meštani, doseljenici sa Ozrena i desetkovali ih) za nešto što nema smisla, za neku zemlju koja nije njihova i koju bi hteli da otmu na silu.”

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR