Mala pomorska sila na istočnoj obali Jadrana igrala je važnu ulogu u sredozemnoj trgovini. Vještom diplomacijom stoljećima je balansirala između istoka i zapada, održavajući dobre odnose sa svima. Pokušala je ostati neutralna i za vrijeme Napoleonovih osvajanja, ali to joj nije uspjelo i početkom XIX. stoljeća našla se u iznimno teškoj situaciji…

Mirom u Campoformiju 1797. godine nestaje Mletačka Republika, višestoljetni konkurent Dubrovačkoj Republici. Mletačke posjede na istočnoj obali Jadrana, tj. Dalmaciju i Boku, preuzela je Austrija, čiji dolazak u dubrovačko susjedstvo mijenja dotadašnje odnose. Širile su se, naime, glasine kako Austrija ima pretenzije na Dubrovnik te ga namjerava zaposjesti. Iako Habsburgovci to nisu otvoreno iskazivali, Senat Dubrovačke Republike za svaki slučaj šalje pismo turskom sultanu. Naime, Republika je stoljećima plaćala danak Osmanskom Carstvu te tražila da u slučaju napada njegova Porta bude spremna uzvratiti odgovarajućim mjerama. No, Austrija nije bila jedini pretendent na područje Dubrovačke Republike. Napoleon je početkom XIX. st. osvojio zapadnu obalu Jadranskog mora i otvorila mu se mogućnost da zaokruži svoje posjede te zauzme i istočnu obalu, kako bi mogao nesmetano nastaviti pohod na istok. Nakon pobjede nad Austrijom kod Austerlitza i za nju nepovoljnog Požunskog mira 1805., uspio je zauzeti cijeli Jadran osim Dubrovačke Republike.

Na vjetrometini velikih sila

Napoleon je početkom 1806. postavio generala Gabriela Molitora (1770. – 1849.) za zapovjednika cjelokupne francuske vojske u Dalmaciji i privremenog guvernera novostečene pokrajine. Ipak, došlo je do komplikacija. Premda je mirom određeno da se Kotor preda u ruke Francuskoj, Austrija je to odbila te je predan Rusiji. Taj čin znatno je otežao posao vještoj dubrovačkoj diplomaciji, koja je pokušala utjecati na sve suprotstavljene strane kako bi zadržala Republiku izvan sukoba i osigurala njezin daljnji opstanak. Dolazak ruskih postrojbi morskim putem u dubrovačko susjedstvo doveo je u pitanje Napoleonove planove da preko Balkana krene dalje na istok. Dubrovačka Republika tako se našla stiješnjena između dviju suprotstavljenih sila. Na sjevernoj granici, iz Dalmacije, prijetila je Francuska, a s juga, iz Boke kotorske, Rusija. Dotadašnji pregovori s francuskim zapovjednikom Molitorom bazirali su se na dogovoru kako će Francuzi proći preko dubrovačkog područja, samo je bilo pitanje morem ili kopnom. No, kako je Rusija zauzela Boku i prijetila da će prodrijeti u Dubrovnik u slučaju prolaska francuske vojske, Dubrovčani su znali da trebaju naći neko novo rješenje. Dubrovačka Republika našla bi se u iznimno teškoj situaciji ako bi rusko-francuski sukob eskalirao na njezinu području. Na žalost Republike, rješenje nije pronađeno. Sva diplomatska uvjeravanja upućena francuskim predstavnicima kako ne bi bilo pametno da njihova vojska uđe u Dubrovnik nisu urodila plodom. Uz prijetnju ulaskom, Molitor je nerijetko ucjenjivao Senat da za poštivanje neutralnosti isplati velik novčani iznos, što su Dubrovčani i učinili. Diplomatska uvjeravanja nastavljena su i s ruskom stranom, koja je prijetila napadom na Dubrovnik uđe li u njega ijedan francuski vojnik.

Lauristonova vojska

Diplomatske je prijepore u svibnju 1806. prekinuo sam Napoleon. U pismu princu Eugèneu de Beauharnaisu (1781. – 1824.), talijanskom potkralju, naveo je da general Jacques Lauriston (1768. – 1828.) mora zauzeti Republiku jer su dubrovačke vlasti navodno povrijedile neutralnost svojim držanjem prema francuskim neprijateljima Englezima i Rusima, pa smatra kako je i ona u ratnom stanju. General Lauriston trebao je ostaviti postojeću vlast, razoružati stanovnike i poduzeti sve potrebne mjere sigurnosti. U slučaju potrebe mogao je raspolagati topništvom, koje se nalazilo u Zadru i drugim mjestima u Dalmaciji. Trebao je udariti kontribuciju za prehranu i naoružanje vojske i održavati je u najboljem stanju. Napoleon je prenio na Lauristona svu svoju vlast. Obećao je priznati neovisnost i neutralnost Dubrovačke Republike čim se ruske postrojbe povuku iz Boke kotorske i s jonskih otoka te ruska flota napusti dalmatinsku obalu. Tražio je tajnost cjelokupne operacije jer samo tako mogu iznenaditi Dubrovčane i Ruse. Plan je bio da francuske postrojbe krenu iz Makarske i Splita najvećom brzinom i zauzmu Pelješac prije nego suprotna strana bilo što sazna. Kretanje Lauristonove vojske moralo je izgledati kao napad na Boku kotorsku, ali on je trebao ući u Dubrovnik, izdati proglas i zauzeti cjelokupan teritorij Republike.

Preko brda do Grada

Nakon što su vještim diplomatskim manevrima dobili suglasnost Porte, Francuzi su požurili izvršiti Napoleonov plan. Lauriston je s postrojbom od 1500 vojnika krenuo 23. svibnja 1806. iz Makarske prema Dubrovniku. Već sutra stigli su u Slano te iste večeri krenuli dalje, računajući kako će u Dubrovnik stići za tri dana. Kako su u Trstenom, dvadesetak kilometara od samog Dubrovnika, ugledali dva ruska broda, odlučili su nastaviti putem preko brda. Dubrovčani nisu ništa naslućivali dok ih glasnik kancelara u Slanom, 26. svibnja u 16 sati, nije obavijestio kako su onamo stigle francuske snage s jednim generalom i da vojska kreće prema Dubrovniku brdskim putem. Nakon te informacije Malo vijeće i Senat sastali su se u vrlo kratkom roku. Još jednom su pokušali na sve diplomatske načine zaustaviti ulazak francuske vojske, ali bilo je prekasno. General Lauriston još uvijek je uvjeravao dubrovačku vlast kako samo prolazi kroz Dubrovnik te da kreće put Boke kotorske. Objasnio je kako je od Cara dobio zapovijed da zauzme sve utvrde u Dubrovačkoj Republici, ali da će ona i dalje biti slobodna te zauzvrat ponudio francusku zaštitu. Dubrovačka vlast nije imala izbora. Francuska vojska u Dubrovnik je ušla 27. svibnja 1806. te zauzela sva strateška mjesta. Nedugo nakon francuske okupacije počeli su sukobi rusko-crnogorskih snaga s francuskom vojskom u kojima su stradala i opljačkana okolna mjesta, a sam Dubrovnik bio je blokiran i nekoliko mjeseci izložen opsadi. Nekoliko puta našao se u bezizlaznoj situaciji, no dolazak generala Augustea de Marmonta (1774. – 1852.) i njegovo preuzimanje zapovjedništva te cjelokupne organizacije promijenilo je situaciju. Dubrovnik je do listopada deblokiran, a rusko-crnogorske snage protjerane su s cjelokupnog teritorija Republike. Iduće godine Rusi su bili prisiljeni predati Francuzima i Boku kotorsku.

Šokantan proglas

Usprkos brojnim obećanjima francuske strane o samostalnosti i nesmetanom radu svih tijela Republike za vrijeme okupacije, 31. siječnja 1808. pukovnik Adrien Delort (1773. –1846.) stigao je na izravnu zapovijed generala Marmonta s vojnom pratnjom u Knežev dvor. Okupljenom Senatu pročitao je proglas kojim se ukida Dubrovačka Republika i njezin aristokratski sustav. Delort je pritom citirao samog Marmonta, koji je od Senata tražio da “(…) srce i osjećaje priveže uz novog vladara, cara Napoleona.” Francuski su vojnici zatim preuzeli sve urede Republike, zaključali vrata i stavili na njih pečate. Užasnut i iznenađen, Senat se razišao u tišini, što je označilo kraj gotovo pet stoljeća Dubrovačke Republike. Pokušaj njezine obnove na Bečkom kongresu 1815., nakon sloma Napoleona, nije ozbiljno razmotrila niti jedna europska sila, posebice ne Austrija. Ona se mirovnim ugovorima domogla cjelokupne istočne obale Jadrana, a zahvaljujući propasti Mletačke i Dubrovačke Republike postigla je dominaciju na tom moru.

Josip BULJAN