Godina na izmaku obilježena je velikim porastom modernog piratstva, pošasti koja je, mijenjajući pojavne oblike, na svjetskim morima i oceanima nazočna već stoljećima. Premda je bilo razdoblja u kojima su piratske aktivnosti bile minorne, u posljednjem desetljeću njihove aktivnosti ponovo drastično rastu. Ova vrsta pomorskog kriminala svojim aktivnostima sve više koketira s terorizmom, što zahtijeva primjeren odgovor

Piraterija i gusarstvo dvije su kriminalne pojave, poznate i prisutne na svjetskoj povijesnoj sceni otkad se, valjda, čovjek otisnuo ma more. Na početku etimološkog uvoda o ovoj temi, potrebno je prvo razjasniti koja je semantička razlika između ova dva pojma. U biti, posljedice njihova djelovanja na moru bile su podjednako štete i razorne. No, s pravne strane, između ta dva pojma postoji značajna razlika. Prema britanskim pomorskim tradicijama i zakonima, koje su poslije u najvećoj mjeri prihvatile i sve ostale pomorske sile i uvele ih u svoju pomorsku legislativu, pirati su bili obični razbojnici, koji su pljačkali na moru isključivo radi vlastitog interesa i za svoj račun. S druge strane, gusari su također bili pomorski pljačkaši, ali u službi određene države i vladara. Kapetani gusarskih brodova dobivali su od svojih gospodara neki oblik jamstvenog pisma, tzv. Letter of Marque. Taj dokument je bio njihova dozvola za gusarenje, ali i jamstvo da, dopadnu li u zarobljeništvo neće biti obješeni o jarbole kao obični razbojnici već da će uživati tretman ratnog zarobljenika s mogućnošću njihova otkupa ili razmjene. Gusarska služba pod zastavom određene države obvezivala je gusare da dio svog plijena predaju u riznicu države koja im je pružala pravnu zaštitu i izdala spomenuto jamstveno pismo (često nazivano kraljevskim ili gusarskim pismom).

Povijesni okviri piratstva
Još od predantičkih vremena, kada je tadašnjim galijama počeo prvi veliki prijevoz materijalnih dobara i bogatstava ustanovilo se, počevši od Egipćana, preko Grka do Rimljana i Kartažana, da nije moguće ratnom flotom potpuno uništiti piratska gnijezda i zaustaviti njihovo haračenje morem. Mediteran i njegove obale nisu bile jedino mjesto na kojem su ondašnji pirati prakticirali

svoju zločinačku djelatnost. Europski zapad stoljećima je bio teroriziran od Vikinga koji su svojim brzim brodovima drakarima pustošili od Skandinavije pa sve do obala Afrike i Sjeverne Amerike. Sredinom XIV stoljeća pirati nerjetko djeluju uz dopuštenje i blagoslov svojih nacionalnih vladara, što je pirateteriji trebalo dati prizvuk “zakonitosti” i legalnom načinu pomorskog ratovanja. Utemeljenje prvih trgovačkih i političkih organizacija kao što je npr. bila sjevernonjemačka Hansa, dovelo je do prvih modernih i organiziranih hajki na pirate. Šesnaesto i sedamnaesto stoljeće bilo je ponovo obilježeno velikim narastanjem piratstva u Mediteranu, prvenstveno onog arapsko – muslimanskog, s bazama na sjevernoj obali Afrike (Tunis, Alžir, Tripoli). Nakon otkrića Amerike, tadašnje pomorske velesile Portugal i Španjolska iz svojih južnoameričkih i srednjeameričkih kolonija izvlače enormne količine zlata i ostalih prirodnih bogatstava. Istovremeno diljem Kariba niču mnogobrojne kolonije ostalih europskih sila. Početkom XVII stoljeća te kolonije naseljava velika masa europskih pustolova i izbjeglica, prvenstveno Engleza i Francuza. Željni brze zarade, veliki dio njih odaje se piratstvu, pljačkajući zlatom teško natovarene španjolske i portugalske galijune na njihovom putu prema domaćim metropolama. Koncem XVII stoljeća europske sile su uspostavile stanoviti vojno – pomorski nadzor nad Karibima ali piratstvo nije uništeno. Zlatno doba piratstva na Karibima trajalo je gotovo 40 godina, od 1690. – do 1730. Koncem XVII stoljeća europski pirati šire svoje aktivnosti preko Rta Dobre nade, prvo na Indijski ocean a zatim i dalje u Južno kinesko more. Bilo bi pogrešno pomisliti da je piratstvo bilo ekskluzivno vezano samo za morske razbojnike europske pripadnosti. Ništa manje opasni i okrutni nisu bili arapski, indijski, malajski i posebice kineski pirati koji su sijali strah i trepet od kineskih obala, Filipina, Bornea, preko Bengalskog zaljeva, pa sve do obala Crvenog mora. Jačanjem vojno – pomorske nazočnosti glavnih pomorskih sila u tim dijelovima svijeta, piratstvu starog doba je pomalo odzvonilo. Jedno za drugim postepeno su uništavana piratska utočišta: Barataria i Galveston u Meksičkom zaljevu, berberske luke u Alžiru i Tunisu, na Madagaskaru, luke na Borneu i Sumatri. Kineski pirati su bili posebna priča. Njihova nazočnost i moć koju su uživali bila je tolika da su imali ogroman utjecaj na domaće vlasti i carske dinastije koje ih nisu uspjele niti staviti pod svoj nadzor a kamoli uništiti. Prema povijesnim izvorima, klasično piratstvo kakvo je opisano u književnim djelima i koje je do vulgarnosti romantizirano prikazano u filmovima suzbijeno je tek početkom druge polovine XIX stoljeća, negdje oko 1860. godine. Naglasak treba staviti na riječ suzbijeno – jer piratstvo ni do današnjeg dana nije u potpunosti uništeno. Već i ovaj mali i vrlo skromni prikaz povijesti i geografske raširenosti piratstva, pokazuje da je piraterija bila vrlo raširena i unosna kriminalna aktivnost kojoj su se odavali mnogobrojni zločinci širom svijeta. Proporcionalno s rastom pomorske trgovine i eksploatacije prekomorskih kolonija rasle su i piratske aktivnosti na pomorskim rutama kojima su se kretali dragocjeni tereti.

Pirati iz bliske prošlosti
Provođenje organiziranih antipiratskih aktivnosti širom svijeta sredinom XIX stoljeća, rezultiralo je vrlo dobrim rezultatima u njegovu suzbijanju. Najvažniji čimbenici koji su imali direktan utjecaj na suzbijanje piratstva bili su:
• Tehnološki: uvođenje parnog stroja, povećanje veličina i brzina ratnih i trgovačkih brodova, ugradnja novih oružja i naprednijih tehnologija koje su dugo bile nedostupne piratima,
• Povećana pomorska nazočnost : na svjetskoj pomorskoj sceni stasala je jedna nova sila – SAD, koja je bila odlučna da zaštiti svoje ekonomske i trgovačke interese kako u svom “susjedstvu” tako i u prekomorskim područjima za koje je imala interesa. Njihov primjer su slijedile i ostale “stare” kolonijalne sile Britanija, Francuska, Nizozemska, Španjolska i Portugal ali i nove pomorske sile u nastajanju, prije svega Rusija, Italija, Japan i Njemačka.
• Povećana odgovornost domicilnih vlada : Povećanjem trgovačke razmjene uvjetovane novim transportnim mogućnostima i porastom zarade koju je donosila ta trgovina, mnoge zemlje su nastojale zakonskim aktima regulirati plovidbu kako u svojim teritorijalnim tako i u kolonijalnim vodama, nastojeći i na taj način direktno zaštititi trgovačku flotu.
• Ujednačavanje međunarodne regulative: Jednom prepoznata kao svjetski problem, piraterija se našla pod udarom svih onih zemalja koje su bile odlučne zaštititi svoje pomorske trgovačke interese ali i ratnih flota sposobnih da provedu takve političke odluke. Takva međunarodna klima rezultirala je nizom potpisanih međunarodnih ugovora koji su za cilj imali suzbijanje i uništenje piratstva.
Zahvaljujući takvoj međunarodnoj politici, piraterija starog tipa bila je u najvećoj mjeri suzbijena ali ne i nikada u potpunosti uništena. Standardne pomorske prekoatlantske rute postale su uglavnom sigurne ali su se daljnji slučajevi uglavnom dešavali u egzotičnim krajevima Globusa, koji su se tek počeli u većoj mjeri otkrivati svijetu. Tijekom Drugog svjetskog rata, nacističke vođe Trećeg Reicha osmišljavaju i odobravaju uporabu “rajdera” – pomoćnih krstarica. Radilo se zapravo o floti od desetak – dvanaest odlično naoružanih trgovačkih brodova koji su imali prikrivene topove, torpeda i mine. Nekoliko mjeseci pred izbijanje rata upućeni su na svjetske oceane s ciljem i zapovijedi da vode krstarički rat protiv Savezničkog i neutralnog teretnog brodovlja koje je dopremalo hranu, ratni materijal i strateške sirovine prema Britaniji. Nacistička primjena “rajdera” podigla je teoriju i praksu piratstva na jednu novu razinu. Umijeće i strast kojom su nacistički pirati djelovali, osjetili su i hrvatski pomorci s parobroda Durmitor (HV, broj 107/2004.). Ratna razdoblja tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, ogromne i svugdje vidljive ratne flote tijekom trajanja “hladnog rata” suzbile su pojavu piratstva u posljednjih pedesetak godina reklo bi se uvjetno u “razumne i podnošljive okvire”. Međutim taj prvi dojam je pogrešan jer upravo u posljednjih desetak godina moderno piratstvo doživljava svoj novi procvat, svojevrsnu renesansu. Taj proces je započeo još davno, koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih kada je pomorski kriminalni milje spoznao da burni tehnološki napredak i vojno – politički procesi u svijetu mogu biti iskorišteni za njihov “biznis”.

Oživljavanje piratskih aktivnosti
Upravo u posljednjih 10 – 12 godina, svjedoci smo konstantnog rasta modernog piratstva koje upravo posljednjih nekoliko mjeseci doživljava do sada nezamislivu eskalaciju. Neoboriva je činjenica da su se upravo ranije navedeni čimbenici koji su doprinijeli suzbijanju piratstva pretvorili u svoju suprotnost koja je pogodovala ponovnom “uskrsnuću” piraterije. To se može elaborirati sljedećim tezama:
• Tehnologija – koliko god je moderna tehnologija pomogla u povećanju gabarita broda, njegovoj povećanoj nosivosti i brzini – neoboriva je činjenica da je vrlo visoki stupanj automatizacije i digitalizacije brodskih sustava direktno utjecao na smanjenje broja posade. U kritičnim trenutcima napada na brod (koji je najčešće iznenadan, često i neprimjećen) vrlo je teško odvojiti nekoga iz radne smjene posade da fizički (s oružjem ili bez njega) brani brod. S druge strane, ta ista tehnologija omogućila je piratima da se koriste brzim plovilima, suvremenim sustavima pozicioniranja i praćenja, zaštićenim komunikacijama te napose oružjima velike paljbene i razorne moći.
• Smanjena pomorska nazočnost – druga neoboriva činjenica je trend smanjenja svjetskih ratnih flota. Raspadom SSSR-a, nekadašnja crvena ratna flota gotovo 15 godina nije u ozbiljnijim razmjerima izlazila na debelo more. Ta činjenica kao i astronomske cijene novih softificiranih ratnih brodova na Zapadu, nagnale su pomorske stratege SAD da razmišljaju i sprovode strateški razvoj plana o ratnoj mornarici s 313 površinskih brodova. Istovremeno ostale ratne mornarice, poput Velike Britanije i Francuske značajno su smanjile svoju nazočnost u nekad dobro pokrivenim i nadziranim područjima. U pojedinim područjima to smanjenje je iznosilo i do 50 %. Dramatičan pad internacionalnog vojnog nadzora ostavio je praktično mnoge trgovačke rute nepokrivenim i nezaštićenim, što je morskim razbojnicima samo povećalo šanse za uspjeh njihovih kriminalnih pothvata.
• Degradacija odgovornosti nacionalnih vlada – činjenica je da se veliki dio zemalja, naročito onih koje su se tijekom XX stoljeća uspješno odcijepile i proglasile neovisnost od svojih kolonijalnih gospodara nije prilagodio zakonski novonastaloj vojno – političkoj situaciji. Kako se u velikom slučaju radi o siromašnim državama (neke čak spadaju u krug onih najsiromašnijih), često rastrzanim unutrašnjo-političkim razmiricama ili čak ratovima sa svojim susjedima ne treba čuditi činjenica da gotovo nijedna od njih nije ulagala sredstva i resurse u napore na suzbijanju pojava piratstva u svojim teritorijalnim vodama. Isto tako, stoji činjenica da je zbog korumpiranosti lokalnih moćnika to zapravo i nemoguća misija za ionako slabe, nestabilne i vrlo često na ivici bankrota centralne vlade.
• Manjkavosti međunarodne pravne regulative – činjenica je također da je u pojedinim političko-ekonomskim krugovima došlo do svojevrsne “erozije” pogleda na piratstvo kao na sve veći i dalje rastući međunarodni problem. Kao prilog ovoj tezi svakako se može spomenuti činjenica da su mnoge obalne države proglasile svoje ekskluzivne ekonomske i ribolovne zone od 100 pa čak i 200 nm od obale, premda je diskutabilno jesu li u stanju na adekvatan način nadzirati i puno manju površinu teritorijalnog mora. Isto tako, pravne smicalice i financijski motivi omogućili su da pod tzv. “prikladne zastave” Paname, Hondurasa, Liberije ali i nekih drugih manje poznatih zemalja bude upisana još do 2000. godine ogromna svjetska trgovačka flota od preko 65 milijuna brt. Nad tim zemljama, odnosno njihovim upisnim pomorskim uredima koje imaju svoje podružnice i urede za upis “pod zastavu” po cijelom svijetu praktički nije moguće ostvariti efikasan nadzor. Takva situacija samo ohrabruje kriminalni milje iz bogatih i moćnih krugova i daje poticaj za kriminalne piratske aktivnosti.

Ovaj kratki rezime presjeka najvažnijih čimbenika koji su doprinijeli suvremenoj eskalaciji kriminalnih radnji i piratstva na moru, pokazuje da je to vrlo velik i kompleksan problem. Štete koje se nanose nacionalnim ekonomijama oštećenih zemalja već odavno se mjere sumama koje prelaze nacionalni proizvod mnogih zemalja svijeta. Današnje, najgrublje procjene govore o kriminalnom “biznisu” teškom imeđu 25 – 30 milijardi američkih dolara. Godišnje, naravno. I još nešto – biznis je u porastu.

Piratske crne zone
Već ranije, u kratkom pregledu povijesti piraterije bilo je spomenuto da je ta pojava bila rasprostranjena i poznata na svim svjetskim morima. Još od zlatnog doba piratstva od prije tristotinjak i više godina potvrđuje se jedna zakonitost. Piratstvo se rađa i održava upravo u onim djelovima svijeta koje obiluje siromaštvom, nedostatkom osnovnih preduvjeta za život, odsustvom obrazovanja i teškom degradacijom pravnog sustava. Tim čimbenicima u suvremenom svijetu treba svakako pridodati i neke druge čimbenike koji takvu situaciju samo još više pogoršavaju. Tu u prvom redu treba spomenuti brzonarastajuće nacionalne populacije, rastuću nezaposlenost te krah nacionalnih ekonomija, često potpomognut ratnim ili poluratnim stanjem u kojem se pojedine zemlje nalaze. Treba reći neugodnu istinu: u nekim obalnim područjima svijeta piratstvo i šverc je jedini oblik preživljavanja i lokalno prihvaćeni oblik ekonomije. Najbolji primjer za to je grad Eyl u somalskoj provinciji Puntland. Temeljeći se na izvještajima IMB-a (International Maritime Bureau) odnosno Međunarodnog pomorskog biroa, na pomorskoj karti svijeta označeno je nekoliko piratskih “crnih zona” u kojima je u posljednjem desetljeću registrirano preko 95 % svih prijavljenih slučajeva napada na plovila svih veličina i namjena. Te zone su:
• Južno kinesko more, s posebnim naglaskom na indonezijski arhipelag i Sundski prolaz,
• zapadnoafrička obala, posebice delta Nigera,
• istočno-afrička obala, posebice akvatorij oko Roga Afrike (Somalija),
• Bengalski zaljev i obale Bangladeša,
• Filipinsko otočje,
• jug Arapskog zaljeva (Jemen),
• obalni pojas Brazila, Venezuele i Kolumbije,
• tzv. “Moskito Bay” – akvatorij između Nikaragve, Kostarike, Paname i Jamajke.

Svaka od nabrojenih piratskih crnih zona specifična je na svoj način. Za neka od tih područja moglo bi se reći da su tradicionalno leglo piratstva poput Sundskog prolaza, Bornea i ostatka indonezijskog arhipelaga ili Kariba. Za svaku od tih zona karakterističan je drugačiji tip pomorskih kriminalnih aktivnosti. Dočim je za somalske vode karakerističan napad i na najveće brodove i traženje otkupnine za brod i posadu, u delti Nigera je među kriminalcima popularno otimanje radnika s naftnih platformi. Najveći dio južnoameričkih i karipskih piratskih aktivnosti povezan je s trgovinom narkoticima i klasičnim kriminalom. Kod piratskih aktivnosti u indonezijskim vodama (koje predstavljaju prirodnu vezu i najkraći put između Europe i Dalekog istoka i kojima godišnje prođe skoro 60000 brodova i dvije trećine od ukupne svjetske pomorske trgovine) ima svega: od klasičnog kriminala, čiste piraterije pa čak do piratskih akcija s jasno prepoznatljivim obilježljima terorizma.

Teorija i praksa suvremenih pirata
Na temelju analize prijavljenih piratskih napada u posljednjih desetak godina koju je proveo IMB, današnji, moderni pirati mogu se svrstati u tri osnovne skupine:
• Uobičajeni kriminalci i lopovi – ovo je relativno najraširenija skupina ali na njih otpada najveći dio prijavljenih napada. Njihov cilj su uglavnom manja i usamljena plovila, jahte, gliseri, turistički brodići i slično. Vrlo često napadaju i brodove na sidrištima i lukama. Ograničavaju se na pljačku brodske posade i putnika, brodskog sefa, tehničkih stvari i vrijednosti koje mogu ponijeti sa sobom u brzim čamcima kojima napadaju i još brže nestaju s mjesta pljačke.
• Organizirane kriminalne grupe – bande: predstavljaju sofisticiraniji oblik pomorskog kriminala. Koriste se mnogim metodama i tehnikama za otimanje vrijednog plijena što podrazumijeva prikupljanje informacija o brodovima, posadi i teretu, planiranje, provedbu piratske akcije te preprodaju plijena. Ovu skupinu u principu ne zanima “sitniš” koji može pokupiti od posade, već brodski teret, odnosno novčana otkupnina za posadu ili u krajnjem slučaju za sami brod.
• Para-vojne organizirane piratske grupacije – predstavljaju svakako najorganiziraniji i najopasniji oblik pomorskih pirata. Ova piratska grupacija je vojnički organizirana i disciplinirana, s vrlo snažnom ilegalnom podrškom koju im pružaju lokalni moćnici, vrlo često gospodari rata u lokalnim sukobima. Vrlo često ove grupe su usko povezane s korumpiranim lučkim vlastima i fantomskim brodarskim kompanijama,
• kroz čije lažne dokumente vrlo lako nestaju brodski tereti a brodovi bez problema mijenjanju imena, matične luke i nacionalnu pripadnost. IBM je registrirao slučajeve u kojima su čak i plovila sa službenim oznakama policijskih, carinskih i oznakama obalne straže sudjelovala u piratskim prepadima. Nije razjašnjeno jesu li u pitanju bili kriminalci presvučeni u službene uniforme, na prebojanim bodovima s lažnim službenim oznakama ili su se zbilja neke od pravih policijskih ili carinskih posada jednostavno odlučile nadopuniti svoje prihode, baveći se povremenim i prekovremenim piratskim poslovima. IBM-ova izvješća su registrirala veliki broj takvih slučajeva uglavnom u jugoistočnim azijskim akvatorijima. Indonezijske i somalijske vode su posebno poznate po takvim slučajevima.

Igor SPICIJARIĆ