Francusko streljačko oružje iz I. svjetskog rata bilo je u mnogočemu inferiornije u odnosu na slično oružje drugih zaraćenih snaga. To se podjednako odnosilo i na njihovu slabiju konstrukciju i na kvalitetu njihove izrade

Francuska puška Mle 1886 modificirana je više puta, ali ni jedna od naknadnih preinaka nije otklonila neku od osnovnih slabosti oružja. Grasov obrtno-klipni zatvarač ostaje bez ikakvih promjena. Fascinacija Grass-Kropatschekovom puškom, a iz koje je Lebel razvio svoj prototip, jednostavno je – po svemu sudeći! – bila prejaka: Tijekom 1890. na Mle 1886 obavljena je preinaka ciljničkih sprava, donosača metaka iz tubularnog spremnika, te okova. Tek nešto kasnije osnovana je posebna komisija sa zadaćom da temeljito modificira pušku i prilagodi je suvremenim uvjetima ratovanja. Međutim, ni ta komisija (pod predsjedanjem L. Berthiera) nije učinila više od upravo neznatnih promjena na oružju. Zatvarač je tek neznatno izmijenjen, nikako ne i poboljšan, a puška je imala novi spremnik, Mannlicherovog tipa i s premalim kapacitetom (tri metka). Taj je neuspjeli hibrid Bertierova komisija proglasila rješenjem problema. Kasnije, 1892., po istom je uzorku razvijen i topnički karabin Mle 1892, odnosno uzorak “Colonial” Mle 1907. Ciljničke su sprave nebitno preinačene, jednako tako i zatvarač, međutim to nije donijelo bitno poboljšanje taktičko-tehničkih svojstava oružja. Kapacitet spremnika ostao je jednako malen i na puškama i na karabinima, sve do 1916., kada se povećao na pet metaka, međutim ostaje također spremnik Mannlicherovog tipa, a što je francuskim strijelcima prouzročilo neugodnosti jednake onima što su ih imali talijanski i austro-ugarski strijelci. Ovaj tip spremnika Franzi su zadržali sve do 1934., unatoč tome što su njihovi saveznici (Srbi) zaplijenjene Mannlicherove puške preradili na kalibar 7,92 mm, modificirajući spremnik i zatvarajući prostor za ispadanje spremnika u kućištu, ubrzo nakon završetka I. svjetskog rata, očito uviđajući (za razliku od Francuza) mane spomenutog rješenja.

Strojopuška M 1915 Chauchat razvijena je tek nakon izbijanja rata, a od tog se oružja mnogo očekivalo, i to poglavito zbog činjenice da se njime moglo djelovati i kao lakom i kao teškom strojopuškom. Kao laka strojopuška bila je opskrbljena bipodom (nogicama), dok je kao teška strojopuška imala odgovarajuće postolje. Tome je bio prilagođen i način alimentiranja strjeljivom: M 1915 punio se kutijastim spremnikom sfernog oblika, čija je zakrivljenost oblikovala polukružnicu iznad kućišta. Sa stajališta učinkovitosti mehaničkog funkcioniranja takva je konstrukcija veoma sporna. Osim konstrukcije samog spremnika, na česta zatajivanja te strojopuške utjecala je i činjenica da je bila veoma nemarno izvedena, a od materijala “ratne kvalitete”. Ako je riječ “hiperprodukcija” uopće umjesna kad je riječ o ratnoj proizvodnji oružja, onda se, sa svim negativnim konotacijama, potpuno može primijeniti na M 1915 Chauchat. Nije riječ toliko o proizvodnji u velikim količinama, a u ratnim uvjetima, koliko o tome da u predratnoj francuskoj vojsci nije na vrijeme shvaćena važnost uporabe strojnog oružja, a što je trajalo sve dok prve borbe u tom smislu nisu donijele odgovarajuća iskustva. Slijedom tog neshvaćanja, rad na konstruiranju strojopušaka francuske vojne vlasti u najmanju ruku nisu favorizirale. Nakon toga se je prišlo se proizvodnji strojopušaka u velikim količinama, ali sa, može se reći, galskom lepršavošću, što se i osvetilo.
Zatvarač strojopuške M 1915 zabravljivao se pomoću kliznih bradavica, a funkcionirao je na načelu produljenog povratnog trzaja. Chauchat se proizvodio u dva kalibra: 8 mm za francuski službeni metak i 7,65 mm za belgijski. Kao i većina drugog francuskog oružja, ostao je u uporabi i tijekom II. svjetskog rata. Pored svih mana koje ima M 1915 Chauchat, vrijedno je napomenuti da je to prva laka strojopučka koja je ikad proizvedena.

Strojopuška Hotschkiss M 1914 u francuskoj inačici bila je teška i neprikladna, dok je engleska inačica u tom smislu bitno poboljšana. Francuska inačica razlikuje se i konstrukcijom mehanizma za napinjanje zatvarača. Oružje puca iz stražnjeg (otvorenog položaja zatvarača, što je dodatno rashlađivalo cijev. Hlađenje je zračno, pomoću radijatorskih diskova na vanjskom dijelu cijevi. Alimentiranje je bilo veoma nepogodno: nakon napinjanja zatvarača u oružje bi se smještao teški blok punjača, koji se uvodio s lijeve strane kućišta, te u koji je bila uložena metalna traka s 30 metaka. Kasnije, zbog nestašica kovine, ponekad su se te trake izrađivale od papier-machea. Oružjem je moguće pucati samo rafalno.
Francusko kratko oružje sastojalo se uglavnom od svih mogućih uzoraka. Svakom je časničku pripadao “Mled- Ordnance”, revolver kalibra 8 mm, inače veoma dobrih svojstava, te konstrukcije srodne “Rast&Gasser”-ovom revolveru koji je već opisan. No, zbog jednostavnijeg i bržeg punjenja časnici su, francuski kao i drugi, više voljeli samokrese, među kojima su prevladavali Browningovi uzorci, proizvedeni u belgijskoj FN. Također njemački samokresi, raznih kalibara, nisu bili nikakva rijetkost. Inače, u kratkom naoružanju časnika tijekom I. i II. svjetskog rata, a zbog toga što su imali diskrecijsko pravo izbora osobnog naoružanja, postoji jedna zakonitost: Što je časnik viši po činu, odnosno što je viši stožer kojem neki časnik pripada, to je manji kalibar samokresa kojim je osobno naoružan. To se, naravno, ne odnosi na linijske časnike, koji su imali neposredni udjel u borbama.

Zaključak: Iako iz različitih razloga, lako je ustvrditi da ni Italija ni Francuska nisu bile spremne za rat, barem glede kvalitete naoružanja svojih vojski. Tehnička inferiornost oružja tih zemalja uvjetovala je i taktičku inferiornost njihovih vojski, osobito u odnosu na njemačku vojsku. Dugotrajnost ratnih operacija na zapadnom ratištu, a također i pat poziciju u kojoj su se našle zaraćene strane, ne treba pripisivati naoružanju, već krivim strateškim i logističkim premisama, po kojima je na zapadnom ratištu njemačka vojska obavljala svoje operacije.

Dinko ČUTURA