Hrvatske Oružane snage oslobodile su Hrvatsku i u međuvremenu se profilirale iz ratne u mirnodopsku…
Plišani medvjedić
Ministarstvo hrvatskih branitelja treću godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 208 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike za 2021. godinu.
Pismeno je pohvaljena priča Plišani medvjedić, koju je napisao Rafael Kovač
Dječji smijeh orio se ulicom. Skupina dječaka i djevojčica veselo se dobacivala loptom i preskakala uže. Zrnca prašine i pijeska nježno su im se u kolopletu igre vješto ubacivala u trošne tenisice. Nerijetko bi im koji automobil ili čak kamion nakratko prekinuli igru uz salve psovki, no to ih nije smetalo, igra je bila najvažnija. Uživajući tako u mladosti i veselju, tek jaki povici roditelja ili pokoji šamar zbog okrvavljenih koljena, mogli su ih potjerati s aleje bezbrižnosti u kuću. U kontrastu s popodnevom, taj dio dana bio je ispunjen suzama i plačem. Jednu je djevojčicu kuštrave kose i ružičaste haljinice to naročito pogodilo. Ipak, sjetivši se jedne stvari, brzo je odjurila u sobu ne mareći za prodike majke i oca. Prošavši pored drvenog stola i starih tapeta koje su se sve više ljuštile, ugledala ga je na podu. Pored blijedog trosjeda s mrljama od kave i malene kutije koja se pored nje činila golemom, ležalo je zlato. Dakako, ne zlato koje odrasli vide. Žuto, teško i nešto s čime se može mnogo toga nabaviti, od televizora do tapeta i stolova. To zlato bila je plišana figura uvijek nasmijanog lica i svijetlih obraza. Bio je to plišani medvjedić. Čvrsto ga je zagrlila, onako kako je zamišljala da će zagrliti princa na bijelom konju koji će ju uzeti u naručje i odvesti negdje daleko, tamo gdje će se moći zauvijek igrati. “Mašo, prvo se presvuci, a onda se igraj,” čula je zapovjedni ton u majčinu glasu. Nakon prvotnog nejavljanja, majka joj je to došla osobno reći. Digla se od stola, prišla Maši i spustila se u vidokrug svome djetetu. Bila je to elegantna žena vješto skrivena pod maskom marljive radnice i brižne majke. Duga smeđa kosa bila je čvrsto svezana u rep, ponekad i u punđu, a hlače i obična bijela majica nisu se vidjele od pregače: tek je spremila večeru. Pričalo se kako Maša jako nalikuje na majku uz jednu iznimku: Maša je sjajila. Imala je sjajne ocjene u trećem razredu osnovne, puno prijatelja, a i učiteljima je bila draga. Po hodnicima su se vodile utrke tko će prije stići u razred, a ponekad i tko će prvi prepisati zadaću. Maša je gotovo svaki put dala drugima da prepišu. Dakako, to ju nije niti najmanje mučilo; jednostavno je voljela pomagati drugima. Posebno je svoje znanje iskazivala na satima hrvatskoga jezika gdje je vrlo brzo svladala imenice i glagole. Roditelji su se njome jako ponosili, no nisu se previše hvalili time. Smatrali su kako je rad u tišini najglasniji.
“Mašo, što smo rekli?” upitala ju je majka. Zvala se Marijana. Indikativno je kažiprstom pokazala prvo na haljinicu, a zatim na cipelice. “Znam, mama, samo sam se htjela prvo pozdraviti s Maxom. Nije me dugo bilo, pa da ne bi bio zabrinut.” “Dobro, sad ste se lijepo pozdravili. Odi se presvući. Večera je još vruća.” I doista, na stolu se nalazila velika posuda s juhom s rezancima i pored toga pire krumpir i pohano meso. Juraj, Mašin otac, taman je stigao iz kupaonice gdje je skidao prljavu odjeću sa sebe. Bio je to markantan muškarac jake smeđe brade i kuštrave kose. Imao je vidne podočnjake zadobivene mukotrpnim radom u Borovu, poznatoj vukovarskoj tvornici obuće gdje je bio i solidno plaćen za ondašnje prilike. Ipak, s obzirom na njegov rad i trud, trebao je to biti barem dvostruko više. Tročlana obitelj sjela je za stol; Juraj i Marijana nasuprot Maše. Majka i otac, isticali su svoju kćer kao vrhunac svoga života. Njihovi osmijesi i nadanja, čvrsto držanje ruku za vrijeme molitve i međusobno zadirkivanje, ukrašavalo je njihovu obiteljsku sliku. “Čekajte, zaboravila sam Maxa!” Maša je gotovo kriknula kada se brzo spustila sa stolice po tepihu do boravka, gdje se i dalje naslonjen na kauč nalazio medvjedić. Molitva je već bila gotova, no roditelji nisu imali ništa protiv da imaju još jednog člana za stolom. Max se na tren činio kao da će oživjeti, pokazati bijele zube i od srca se nasmijati na ljubav i dobrotu kojom zrači ova obitelj.
Nakon petog zalogaja juhe s rezancima, kuća se naglo zatresla. Maša se čvrsto uhvatila za Maxa, a Juraj je brzo skoknuo do prozora da vidi što se vani događa. U pitanju nije bio nikakav potres, već se par kuća od njihove dogodilo nešto strašno: pala je granata. Brzo se spustio do komode gdje je stajao radio i upalio ga. “Dugo očekivana agresija počinje: srpske snage i JNA napadaju Vukovar.” Iako se u tome kaosu ništa nije moglo razaznati, po nepomičnosti njihovih tijela bilo je jasno kako im nije svejedno. Juraj se, kao muškarac kuće, osjećao odgovornim da zaštiti svoju obitelj, ponajviše svoju curicu. Znao je da će ih morati braniti makar i svojim tijelom i vlastitim životom. Natrpali su jednu torbu svojim stvarima i brzo odjurili van. Možda su stavili jednu majicu previše jer je upravo u trenutku Jurajevog izlaska kroz drveni ulazni štok na njihovu kuću pala granata. Snaga udara bila je zastrašujuća, kao da im tisuću pendreka pleše oko glave i udara ih po očima. Udar je bio toliko jak da se krov odmah urušio, a cigle pocrnile. Juraj je i dalje micao rukom ispod nakupina žbuke i još vidljivih tapeta, no izgledalo je kao da mu se micanje ruke usporava. Maša se istrgnula iz majčinih ruku i vikala: “Tata, tata! Gdje si? Tata?” Max joj je tada davao snagu i tiho joj šaptao da će sve biti u redu, da je otac u blizini. Pronašavši ga, bacila mu se u zagrljaj dok je on krajnjim naporima lijevom rukom micao cigle s abdomena, a desnom rukom milovao Mašinu kosu. Privukao je njenu glavu svojoj i zadnjim uzdasima izrekao: “Čuvaj mamu, Mašo. Max i ja ćemo čuvati tebe. Volim te, zlato moje malo.” Glava mu je naglo klonula ulijevo, a oči se naprasno zatvorile; lijeva i desna ruka proklizale su po Mašinim bokovima i neprirodno se izvinule. Maša je shvatila da joj je otac umro. “Mašo… dođi… moramo ići,” neuspješno je pokušavala suspregnuti suze Marijana dok je čvrsto grlila Mašu. Nije znala što bi. Sav njen teret koji je godinama držala u sebi naglo je iscurio van u bujicama suza koje nitko, ali nitko nije mogao zaustaviti. Susjedi su joj prilazili i tješili ju, a Maša je samo bespomoćno gledala. Očeve riječi i dalje su joj tako jako, a tako bolno odzvanjale u glavi poput jeke koja nikad neće prestati. Otrčala je mami i rekla joj očeve posljednje riječi. Marijana je potom zaklopila oči i prisjetila se mladosti; kako su njih dvoje skakali preko ograda da bi stigli doma dok roditelji još nisu primijetili da ih nema; njegove čvrste ruke oko njenih ramena kada joj je naglo preminuo otac; njegove riječi podrške kada je htjela pobaciti dijete koje danas toliko voli. Bio joj je sve, a sada je nestao. Kako je čudno što nešto dobro toliko dugo nastaje, a zlu je potrebna sekunda kako bi to uništilo. Duboko je udahnula i primila Mašu za ruku.