Petnaest godina prije pada berlinskog zida, Valerij Mihajlović Sablin, kapetan trećega ranga sovjetske ratne mornarice, simboličko je izvadio prvu ciglu iz njega. Pobuna koju je započeo izazvala je najveće noćne more tadašnjim vlastodršcima u Kremlju

Širokoj čitalačkoj publici dobro je poznato literarno djelo koje opisuje pobunu brodske posade britanskog naoružanog trgovačkog broda Bounty. Gotovo epska pobuna desila se 1789. godine usred Tihog oceana. Taj događaj, koji je opisan u mnogim pričama i ekraniziran u raskošnim holivudskim produkcijama, zbio se zbog nehumanog odnosa Williama Bligha, zapovjednika jedrenjaka Bounty, prema vlastitoj posadi. Pobuna na brodu Bounty postala je tako sinonim za sve slične događaje, više ili manje skrivene od očiju javnosti.
Prije 31 godinu (1975.), odnosno 186 godina nakon pobune na britanskom jedrenjaku, dogodila se neuspjela pobuna u sovjetskoj ratnoj mornarici, koju je komunističko rukovodstvo dugo vremena skrivalo od očiju svjetske javnosti. Trebalo je proći 15?20 godina od tog događaja, pa da prve opširnije pojedinosti o pobuni na raketnoj fregatii Storoževoj i sudbina aktera te pobune dospiju u javnost. Početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća na Zapadu su se pojavile prve šture i nepotpune informacije o događaju za koji se vjerovalo da je dobro, i to iznutra, uzdrmao komunističku tvrđavu sovjetskog birokratskog režima na čelu s Leonidom Brežnjevom. Na osnovi takvih informacija, Tom Clancy napisao je 1984. godine svoj bestseler “Lov na Crveni Oktobar”, po kojoj je kasnije snimljen i istoimeni film. U Clancyevoj verziji priče, sovjetski podmorničarski as Marko Remius razočaran stanjem u SSSR-u, otima najmoderniju sovjetsku podmornicu s hidromagnetnim pogonom. Bježeći preko Atlantika pred Crvenom flotom, uspijeva pod dramatičnim okolnostima spasiti živote svoje posade, a sa nekolicinom najvjernijih suradnika i neoštećenom podmornicom svoj mir i sreću naći u nekom američkom zaljevu. Dvije godine poslije Clancya još jedan Amerikanac napisao je roman sa sličnom tematikom. Andrew O´Rourke objavio je 1986. roman pod nazivom “Pobuna na Crvenoj zastavi” (“The red banner mutiny”). Radnju svog romana smjestio je tamo gdje se stvarno dogodila – u Baltičko more. Glavni lik nosi ime po stvarnom vođi pobune Valeriju Sablinu. Kako obično biva, istina je fascinantnija od bilo kakve literarne ili filmske fikcije. U sljedećim redcima opisat ćemo događaj koji je dugo godina bio zabranjena, tabu tema u SSSR-u, a i kod nas tek malobrojni o tome ponešto znaju.

Valerij Mihajlović Sablin
Kapetan trećeg ranga Valerij Mihajlović Sablin rođen je 1939. u vojničkoj obitelji. Njegov djed i otac bili su pripadnici sovjetske mornarice. Odgajan u takvoj sredini i na njihovim pričama mladi Valerij je nakon osnovne škole napravio za svoju obitelj sasvim logičan i očekivan potez. S nepunih 16 godina svoje školovanje je nastavio na tada prestižnoj pomorskoj akademiji SSSR-a “Frunze” u Lenjingradu. Valerij je odgajan u obitelji koja je bila pod velikim utjecajem revolucionarnih tradicija ruskih mornara. Osobito su ga nadahnjivali događaji iz 1905. i pobune na carskoj krstarici “Potemkin”, te revolucionarni zanos pobunjenih mornara s krstarice “Aurora” iz 1917. godine.
Do maksimuma ideološki indoktriniran, Valerij Sablin je bio jedan od najboljih kadeta u svojoj generaciji. Zbog toga su ga njegove kolege izabrale za predsjednika Komsomola (organizacija komunističke mladeži) na pomorskoj akademiji. Njegov mentor na akademiji pukovnik Aleksej Lialin već tada ga je ocijenio kao duboko odanog ideji socijalizma i sovjetskoj KP. No, Sablin je bio odgojen s idealističkim pogledom na svijet. Teško mu je padao očigledni otklon partijskog establišmenta od izvornih ideja marksizma i lenjinizma. Svakodnevno i očigledno odvajanje partijskog vrha od naroda, separacija od realnosti kojom je živio obični sovjetski građanin, neučinkovitost sustava u svim sferama stvorili su od Sablina tempiranu bombu koja je samo čekala priliku da eksplodira. Još u vrijeme kada je bio kadet, Valerij Sablin je bio iznimno politički aktivan pa je 1959. napisao pismo tadašnjem generalnom sekretaru KP SSSR-a Nikiti Hruščovu. U svom pismu kritizirao je pojave i ponašanja u političkom vrhu. Zbog tog pisma bio je strogo ukoren i prijetio mu je izgon s akademije. Samo zbog činjenice da je bio izniman student, dopušteno mu je da diplomira.

Pomorsku akademiju Sablin je završio 1960. godine. Obnašao je nekoliko časničkih dužnosti na površinskim brodovima iz sastava Sjeverne flote. Već iduće godine se oženio, a 1962. dobio je sina. Imao je nepunih trideset godina života (1969.) kada mu je ponuđeno da preuzme mjesto zapovjednika na jednom razaraču. S obzirom na njegovu životnu dob, ta ponuda je bila vrlo velika čast i priznanje njegovim znanjima i vještinama. Njegova obitelj i prijatelji bili su više no iznenađeni kada je Sablin tu ponudu glatko odbio. Umjesto toga kandidirao se i uspio biti primljen na političku vojnu akademiju “Lenjin” – na napredni ideološki studij. Njegova braća Boris i Nikolaj tvrdili su da im se Valerij povjerio kako je želio iz prve ruke saznati kako se jedna revolucija provedena u ime naroda pretvorila u diktaturu nad tim istim narodom. Bio je razočaran kada čak i na toj elitnoj komunističkoj školi nije uspio doći do određenih knjiga i literature koju je komunistički režim zabranjivao. Tu je do kraja shvatio kolika je razlika nastala između ideja Lenjinove države i realnosti diktature koju je prakticirala KP SSSR-a. Već tada je dalekovidno zaključio da taj “crveni stroj” mora biti razmontiran – prije svega iznutra. Nakon završetka političkog studija Sablin je bio spreman za svoju novu dužnost. Godine 1973. poslan je na veliki protupodmornički brod (po sovjetskoj definiciji), odnosno raketnu fregatu Storoževoj (Stražar), koja je pripadala klasi Krivak-1. Postavljen je na dužnost političkog komesara, takozvanog “zampolita”, koji je kao druga osoba po rangu na brodu trebao brinuti o ideološkoj čistoći i komunističkoj “pravovjernosti” zapovjednika, časnika i ostalih članova posade broda. Zapovjednik broda bio je kapetan drugoga ranga Anatolij Putorni. On je vrlo brzo zapazio entuzijazam koji je Sablin ulagao u ideološku nastavu i dijeljenje lekcija o marksizmu brodskoj posadi. Posebice je zapazio njegovu gorljivost kada bi pričao o ulozi ruskih revolucionarno raspoloženih mornara u događanjima iz 1905. i 1917. godine. Nitko tada nije mogao naslutiti što se u Sablinu zbiva i kakvi će se događaji uskoro dogoditi pod njegovim vodstvom.

Pobuna na brodu Storoževoj
Raketna fregata Storoževoj, iz klase Krivak-1 nalazila se u sastavu 128. raketne brigade Baltičke flote. Početkom studenoga 1975. Storoževoj je uplovio na vojno sidrište u rijeci Daugavi, kod grada Rige, u današnjoj Latviji. Ondje je trebao sudjelovati u svečanom obilježavanju 58. godišnjice Oktobarske revolucije. Upravo taj trenutak Valerij Sablin je izabrao za početak svoje akcije koju je dugo planirao. Njegov cilj, kasnije će se vidjeti koliko je bio nerealan i samoubilački, bio je ništa manje nego nova socijalistička revolucija protiv brežnjevljevog komunističko-birokratskog rukovodstva u Moskvi. Njegov plan je bio da preuzme zapovjedništvo nad Storoževojem, koji će na čelu eskadre brodova koji će mu se pridružiti uploviti u rijeku Nevu u Lenjigradu, odakle će preko radija i TV pozvati narode SSSR-a na ustanak protiv Brežnjeva, koji će on osobno predvoditi.
Naravno, pripreme za akciju počele su mnogo prije, i to Sablinovim odabirom njemu odanih istomišljenika koji će mu pomoći kad započne akcija na brodu. Svog najvjernijeg pomagača pronašao je u mornaru Aleksanderu Šeinu. Sablin je kao politički komesar vrlo pomno proučio raspored brodova koji će sudjelovati u proslavi u baltičkim lukama tadašnjeg SSSR-a. Na nekima od njih imao je istomišljenike za koje je vjerovao da će mu se pridružiti u pobuni kada im pošalje šifrirani signal za početak akcije.
Za početak akcije izabrao je 8. studeni 1975. Oko 19:00 sati Sablin je javio zapovjedniku da se nekolicina mornara opija prošvercanom votkom u prostoru simulatora PEL-a. Putorin je zajedno sa Sablinom krenuo u potpalublje velikog broda da razriješi tu situaciju. Kad su stigli u naznačenu prostoriju u kojoj se nalazilo nekoliko mornara, Sablin je priopćio zapovjedniku da je uhićen. Zapovjednik broda Putorin zaključan je u toj prostoriji na dnu broda, a pred vrata je Sablin postavio naoružanu stražu. Odmah potom mornar Šein prikupio je ostatak posade. Za mornare je Sablin organizirao projekciju epohalnog filma Sergeja Ezenštajna “Oklopnjača Potemkin”. Nakon projekcije filma, dok je trajao “revolucionarni zanos”, Sablin je u časničkom salonu sakupio sve časnike i dočasnike, izložio im svoj plan i zatražio njihovu punu suradnju, pomoć, odanost i lojalnost.
Najveći dio nazočnih prisegnuo je Sablinu i stavio se na njegovu stranu. Oni koji se nisu složili s njegovim idejama pridružili su se zapovjedniku Putorinu u brodskom zatvoru.
Gotovo cjelokupan mornarski sastav, oko 150 mornara, uglavnom golobradih mladića, bilo je na strani Sablina. Mornar Šein je izvrsno obavio zadaću koju mu je povjerio Sablin – indoktrinaciju posade. U tom trenutku, nešto iza 20 sati, pripremajući se za proslavu “Velikog oktobra”, sovjetska ratna mornarica i njezina Baltička flota nisu imale još nikakvih spoznaja o tome da je na jednom od njezinih brodova započela pobuna koja prijeti da se pretvori u nešto mnogo opasnije i veće nego što su to bili pojedinačni ustanci radnika i seljaka koje su KGB i KP gušile u krvi.

Negdje iza 20:30 stariji poručnik Vladimir Firisov uspio je neprimjećen od brodskih straža pobjeći s broda skokom u rijeku. Doplivao je do susjednog veza na kojem je bila podmornica B-49 (po nekim drugim izvorima radilo se o podmornici S-163). Firisov je odmah obavijestio zapovjednika podmornice o događanjima i pobuni na Storoževoju. Bijeg starijeg poručnika Firisova je uskoro otkriven i od tog trenutka Sablinova kola kreću nizbrdo. U redovima pobunjenika nastala je pomutnja. I sam Sablin postao je malodušan, čak je u jednom trenutku pomišlja da odustane od svega. Nekolicina onih koji su shvatili da su već otišli predaleko, bodrilo je Sablina da nastavi dalje. Konfuzno stanje na brodu trajalo je sat-dva. Najuže jezgro pobune, sa Sablinom na čelu, odlučilo je da akcija započne odmah. Sablin je izdao zapovijed da se ratni brod pripremi za isplovlavanje i plovidbu prema Lenjingradu, koji je udaljen otprilike 300 nautičkih milja od Rige (pomorskim koridorima gotovo 600 nm).
Točno u 01 sat 9. studenog 1975. fregata Storoževoj upalila je svoje motore i polako se u potpunom mraku, bez navigacijskih svjetala otisnula sa svog veza niz rijeku Daugavu. Već nakon desetak minuta moćni ratni brod je brzinom od 30 čvorova hitao niz rijeku prema izlazu iz riške luke u istoimenom zaljevu. Sablin je poslao ugovorene signale svojim pomagačima na drugim brodovima ali mu se nitko nije odazvao. Svi su oni ostali po strani, preplašeni represijom moćnog KGB-a, GRU-a i policijskog aparata. Vrlo brzo Valerij Sablin je shvatio da je ostao sam, no povratka više nije bilo.

Drama na Baltiku
Nakon što je poručnik Firisov donio vijest o pobuni na Storoževoju, zapovjednik podmornice B-49 prenio ju je dalje svojim nadređenima. Vijest o pobuni cijele brodske posade i brodu koji je krenuo na svoj pohod prema Lenjingradu, mnogim je časnicima koji su tu noć bili na operativnom dežurstvu u raznim pomorskim i vojnim zapovjedništvima zvučala kao nečija neslana šala. Gotovo nevjerojatno zvučao je podatak da je trebalo gotovo četiri sata dok ta informacija nije kanalima KGB-a stigla do zapovjednika sovjetske mornarice admirala Gorškova. Misleći da se radi o nečijoj glupoj šali uzrokovanoj votkom, uspostavljena je veza s pomorskom bazom u Rigi. Od tamo su dobili obavijest da je Storoževoj bez najave isplovio sa svoga veza prema Baltiku. Na radiopozive na brodu se nitko nije odazivao. U 02:50 Sablin se javio na izravni radiopoziv admirala Gorškova i priopćio mu vijest da je fregata Storoževoj postala “slobodni i nezavisni teritorij izvan sastava totalitarnog brežnevljevog SSSR-a”.
Admiralu Gorškovu nije preostalo ništa drugo nego da o nastaloj situaciji izvjesti tadašnjeg ministra obrane SSSR-a maršala Andreja Grečka (poznatog po krvavom gušenju prosvjeda istočnonjemačkih radnika 1953.). Ovaj je u gluho doba noći probudio najmoćnijeg čovjeka sovjetske države – Leonida Brežnjeva. Prema tvrdnjama iz sovjetskih izvora, Brežnjev je osobno zapovjedio da se brod po svaku cijenu mora zaustaviti, a ukoliko to ne bude moguće, onda se moraju iskoristiti sva sredstva da se brod napadne i potopi prije nego uspije isploviti u međunarodne ili teritorijalne vode susjednih zemalja (Švedske ili Finske).
Nitko zapravo nije znao kakve su Sablinove namjere. Informacija koju je prenio Fetisov mnogima je zvučala nevjerojatno. Pa tko bi pametan u jeku najžešćeg hladnog rata i pomislio dizati revoluciju, uz to otimajući tako velik brod. Prve političke i vojne analize prednost su davale mogućnosti da je posada broda pokušavala kolektivno prebjeći na Zapad preko neutralne Švedske. Takav zaključak se nametao zbog zapadnih i sjeverozapadnih pravaca kojima je Storoževoj morao ploviti da bi izlaskom iz Riškog zaljeva zaobišao estonske otoke Saaremaa i Hiiumaa. Takvu negativnu političku i propagandnu pljusku SSSR-u trebalo je po svaku cijenu spriječiti.

U potjeru za Storoževojem prvo su krenuli izvidnički zrakoplovi i patrolni brodovi. Do okončanja akcije u nju će biti uključeno 15 brodova i više od 60 zrakoplova. S aerodroma u baltičkoj zoni uzletjeli su izvidnički zrakoplovi Iljušin IL-38 May i odmah krenuli pretraživati Baltičko more prema švedskom otoku Gotlandu. Takva pretraga nije urodila plodom, jer se Storoževoj jednostavno nije nalazio na kursu prema Švedskoj. On se stvarno nalazio na sjeverozapadnom i sjevernom kursu, relativno blizu izlaza iz Riškog zaljeva, na kursu prema Lenjingradu. Tek kada se dobro razdanilo izvidnički zrakoplovi su locirali i identificirali fregatu Storoževoj. Svi pozivi izvidničkih zrakoplova da promijeni kurs i vrati brod u Rigu nisu urodili plodom. Sablin se na sve njih oglušio i nastavio ploviti kursom prema Lenjingradu. Maršal Grečko dao je odobrenje da u lov na fregatu polete bombarderi. Prema Storoževoju su krenule dvije eskadrile bombardera tipa Tupoljev Tu-16 Badger i Jak-28 Brewer. Vjerojatno svjestan da mu Brežnjev i Politbiro KP ni u kojem slučaju neće dopustiti da uplovi u rijeku Nevu i baci sidro pored legendarne krstarice Aurora, Sablin je zapovjedio brodskom radisti da na civilnim frekvencijama emitira pripremljeni proglas sovjetskim građanima s pozivom na ustanak i revoluciju. Brodski radist je taj proglas doista i emitirao, ali šifriranim kodom i na vojnim frekvencijama. Sablinov proglas su uspjeli čuti i razumjeti samo u sovjetskim vojnim krugovima. Tako je Sablin i ne znajući za tu prevaru bio izdan drugi put toga dana.
KGB je pokušao zaigrati na posljednju kartu. Pokušao je razjediniti posadu. Ponuđen je oprost svima koji odmah prekinu s pobunom. Nije bilo odgovora na tu ponudu. Fregata Storoževoj je i dalje grabila nesmanjenom brzinom prema Leninjgradu. U tim trenucima ministar obrane Andrej Grečko izdao je zapovijed zapovjedniku zrakoplovstva da njegovi zrakoplovi napadnu brod. Drama na Baltiku u tim trenucima dosegnula je svoj prvi vrhunac. Naime, neinformirani piloti zrakoplova nisu znali o čemu se radi, mislili su da se radi o rutinskoj vježbi gađanja. No, na označenim koordinatama pred sobom su ugledali svoj brod, u teritorijalnim vodama, koji je vijao vojnopomorsku zastavu SSSR-a i s brojnim članovima posade po otvorenim palubama koji su im prijateljski mahali. Unatoč izričitoj i nedvosmislenoj zapovijedi za napad, piloti nisu poslušali. I prvi i drugi bombarderski val samo je nadletio brod. U stožeru zrakoplovstva zavladao je tajac i nevjerica. Brežnjev i njegov gerijatrijski sastavljen Politbiro odmah su izvješteni. Odmah su posumnjali da se radi o pobuni širih razmjera, jer eto sad je i zrakoplovstvo otkazalo poslušnost.

Situacija je zahtijevala hitnu reakciju. Po Grečkovoj zapovijedi bombarderi su opozvani i već su se okrenuli prema svojim bazama. Istodobno u baltičkoj zoni uzbunu je dobila jedna eskadrila opremljena tada novim zrakoplovima tipa Suhoj Su-24 Fencer. Da i ovaj put ne bi došlo do otkazivanja poslušnosti, za akciju i napad odabrani su samo oni piloti u koje su njihovi zapovjednici imali potpuno povjerenje. Dramaturški lov na Storoževoja ušao je u svoj drugi čin. Nakon ideološke pripreme, piloti Suhoja su poletjeli prema svom cilju.
U potjeru za Storoževojem bilo je uključeno i petnaestak brodova. Među njima je bila i jedna fregata klase Krivak-I, brod blizanac Storoževoja. Pod nerazjašnjenim okolnostima došlo je do pogreške pilota koji su brod u potjeri zamijenili za Storoževoja. Suhoji su se ustremili na njega i raketirali ga nanijevši mu velika oštećenja. Nakon prvog šoka, posada broda je odgovorila paljbom po zrakoplovima. Po nekim (ipak neprovjerenim izvorima) brodski topnici i raketaši bili su dobro uvježbani pa su i Suhoji pretrpjeli gubitke. Zapovjedništvo Baltičke flote je kasno shvatilo o kakvoj se pogrešci radi, jer Storoževoj na sebi nije u trenutku izbijanja pobune imao rakete i streljivo većeg kalibra. Svo streljivo i rakete bile su iskrcane s njega prije nego što je otišao u Rigu na proslavu. Storoževoj je zapravo bio razoružan. Nakon opoziva napada na brod-blizanac, zrakoplovi su konačno pronašli svoj cilj. Nakon jednog upozoravajućeg naleta preko broda u brišućem letu, piloti su dali Sablinu i posadi posljednju šansu da zaustave brod. Storoževoj je nastavio dalje.

Posada je i dalje mahala i pozdravljala pilote. Oružani sustavi i senzori nisu radili. Dva Suhoja su se tada ustremila na brod. Rakete i 30 mm topovi sa zrakoplova podigli su stupove vode oko broda. Tek u drugom naletu u 10:20 jedan je zrakoplov bombom od 250 kg pogodio samu krmu broda. Eksplozija je teško oštetila kormilarski uređaj i Storoževoj se počeo, kao i njemački bojni brod Bismarc 33 godine prije, kretati u krug, nesposoban za bilo kakav drugi manevar. Svima je odmah bilo jasno da je daljnja plovidba nemoguća. Zrakoplovi su se vratili prema svojim bazama. Osim tog jednog pogotka drugih oštećenja na brodu nije bilo.
U tim trenucima dio posade se pokušao spasiti, ponovno mijenjajući stranu. Nekolicina takvih silom je oslobodila zapovjednika Putorina i zatvorene časnike. Putorin je naoružan automatskim pištoljem otrčao na zapovjedni most i bez razmišljanja pucao u Sablina koji nije ni pokušao pružiti otpor. Ranio ga je u nogu i javio svom zapovjedništvu da je preuzeo vlast na svom brodu. Uskoro su i brodovi iz potjere sustigli Storoževoja i na njega su se odmah prekrcali operativci KGB-a i pripadnici specijalne postrojbe. U 10:35, 9. studenog 1975. pobuna na Storoževoju bila je slomljena otprilike 400 NM daleko od Lenjingrada. Trajala je 14-15 sati koji su snažno uzdrmali najviši politički i vojni vrh SSSR-a.

Epilog pobune
Kompletna posada je odmah uhićena, čak i oni članovi koji nisu sudjelovali u pobuni. Storoževoj je otegljen u Rigu. Svi sudionici potjere i akcije zaustavljanja Storoževoja bili su strogo upozoreni na obvezu šutnje o svemu što se desilo. Sovjetske vlasti su na svaki način željele zataškati slučaj. U tome, naravno, nisu uspjele, jer se Rigom i prije povratka Storoževoja počeo od usta do usta pronositi glas o “drugom Potemkinu”.
Posada je prebačena u Moskvu na ispitivanje. Sablin, Šein i još 14 najistaknutijih bili su idućih devet mjeseci zatvoreni i međusobno izolirani u zatvoru Lefortovo. Vlastima nikako nije išlo u glavu da je takvu pobunu mogao potaknuti i provesti samo jedan čovjek kome je pomagalo tek šačica ljudi. Kad je to konačno bilo jasno, ostatak posade je porazbacan na druge dužnosti, uglavnom po kažnjeničkim garnizonima u Sibiru. Za Sablina i Šeina kao glavne aktere pobune organizirano je posebno suđenje. Sovjetsko rukovodstvo nastojalo je prikazati pobunu na svom ratnom brodu kao kriminalni akt avanturista koji su željeli prebjeći na Zapad preko Švedske i koje su potaknule strane obavještajne službe.
Na tajnom suđenju održanom u Moskvi od 6. do 13. srpnja 1976. Vojni kolegij Vrhovnog suda SSSR-a kojemu je predsjedao tadašnji šef KGB-a Jurij Andropov (koji će kasnije postati generalni sekretar KP i nominalni predsjednik države) donio je sljedeće presude:
• svi aktivni sudionicu pobune dobili su 3-5 godina zatvora
• Aleksandar Šein kao drugooptuženi dobio je 8 godina robije koju je odslužio po sibirskim radnim logorima (kojima SSSR inače nikada nije oskudjevao)
• Valerij Sablin, kao glavnooptuženi, trebao je po krivičnom zakoniku dobiti 15 godina robije. Na izričito inzistiranje Leonida Brežnjeva osuđen je na smrt streljanjem.
Smrtna kazna nad Valerijem Sablinom provedena je 3. kolovoza 1976. na nepoznatom mjestu. Do današnjeg dana nije poznata lokacija na kojoj je pokopan. Neposredno pred egzekuciju bilo mu je dopušteno da se vrlo kratkim pismom oprosti od svoje supruge i sina.

Umjesto zaključka
Istina o raketnoj fregati Storoževoj i pobuni na njoj nije se dala sakriti, isto kao što se nije moglo sakriti krvavo gašenje pobune i pokolj radnika u tvornici lokomotiva u Novočerkesku 1962. Istinu o Storoževoju i Valeriju Sablinu prvi je svijetu u kratkom dokumentarcu objavio britanski Kanal 4 početkom rujna 2000. Totalitarni režim KP SSSR-a svim sredstvima je održavao svoju vlast. Dolaskom Mihaila Gorbačova na čelo SSSR-a 1985. započeo je proces razmontiranja komunističke supersile. Gorbačoljev proces “prestrojke” trebao je pokrenuti posrnulu ekonomiju. Već 1988. granice proklamirane “glasnosti” bile su na prvom ozbiljnom testu kada se u sovjetskom službenom tisku pojavio prvi protukomunistički tekst (“Nauka i žiznj”) kojeg je napisao Aleksandar Čipko.
U takvoj atmosferi u kojoj se urušavala vlast Sovjeta i raspadao se SSSR i u njihovoj javnosti polako na vidjelo izlazila istina o pobuni na Baltiku. Unatoč tome što je komunistička vlast nastojala prikazati Sablina i društvo kao obične kriminalce, to im nije uspjelo. Nova vlast na čelu sa Jeljcinom nastojala je Sablinovo ime i njegov čin iskoristiti u promidžbene svrhe. Danas se općenito u Rusiji Sablin smatra svojevrsnim junakom, čak i herojem otpora totalitarnom komunističkom režimu. Unatoč tome ni Sablin (posmrtno) ni Šein nisu do kraja politički i vojnički rehabilitirani.
Petnaest godina prije pada berlinskoga zida, Valerij Sablin je simbolički izvadio prvu ciglu iz njega. Uzrokovao je do tada najveću noćnu moru vlastodršcima u Kremlju, kakvu Brežnjev i kompanija oko njega nisu mogli ni zamisliti.
Zampolit, odnosno politički komesar, čija je osnovna zadaća bila briga o “ideološkoj čistoći” pripadnika oružanih snaga, započeo je demontažu te sile unutar nje same.
Pogrešno bi bilo ocijeniti Sablina kao čovjeka koji je težio demokratizaciji sovjetskog puta u komunizam. Činjenica je da je on bio dijete sustava, odgojeno na paroli “diktature proletarijata”, ali isto tako stoji činjenica da je želio detronizirati Brežnjeva i njegov birokratizirani državno-policijski aparat. Veliko je pitanje kakav bi bio Sablinov “put u komunizam” da je kojim slučajem njegova pobuna uspjela. Teško je vjerovati da bi bio bitno drukčiji od onoga koji je doveo do konačnog raspada sovjetskog crvenog imperija.

Igor SPICIJARIĆ