Potaknuti inicijativom osobe koja se obratila našoj redakciji sa željom da pokušamo nešto učiniti kako bismo razveselili jednog od naših vjernih čitatelja, koji naš časopis kupuje i marljivo čita više od trideset godina, uputili smo se u Daruvar, njegovo mjesto stanovanja, i još jednom potvrdili te se osobno uvjerili u točnost ove tvrdnje iz naslova

Neobičan mail koji nam je uputio Ivan Straga, koji je razmišljao kako razveseliti svojeg prijatelja i budućeg šogora kojemu je uskoro rođendan, natjerao je i nas na razmišljanje te potaknuo spremnost i želju da uistinu pokušamo nešto učiniti. U mailu smo upoznati sa činjenicom kako u Daruvaru postoji jedna osoba koja već više od trideset godina redovito kupuje, marljivo čita, ali i još brižnije čuva svaki kupljeni primjerak našeg časopisa Hrvatski vojnik, te smo zamoljeni ako imamo neki skromni suvenir s natpisom časopisa, a koji bismo mogli poslati, da bi on, kad bi takvo nešto dobio, sigurno bio presretan. Odlučili smo da bismo uz neke suvenire koje smo pronašli, prvi primjerak Hrvatskog vojnika iz studenog 1991. godine sigurno bio nešto što bi ga moglo razveseliti, zato što je do njega jako teško doći. Tada je naša kolegica predložila: “Pa zašto ne bismo napravili priču o njemu?” Da, prijedlog je bio više nego originalan, a priča o njemu u njegovu omiljenom časopisu mogla bi mu biti uistinu najbolji poklon. Povratno smo se javili Ivanu, pitali ga što misli o prijedlogu, i on se složio da se radi o stvarno posebnom poklonu. Dogovorili smo dolazak u Daruvar, ali bez ikakvog spomena ili najave našem vjernom čitatelju, želeći iznenađenje zadržati do kraja.

Sve čitam i radim bilješke

Glavni je lik naše priče Dario Šakić, koji je sa samo trinaest godina zajedno s obitelji pod pritiskom rata bio prisiljen napustiti rodnu Banja Luku. Doselili su se u Daruvar, koji je od tada pa sve do danas njihov novi dom. Iznenađenje, pa i ona pozitivna šokiranost koju smo izazvali kada smo se predstavili, Dariju je natjerala suze u oči jer nije mogao vjerovati što se događa. Sreća se među svima nama mogla opipati kada smo vidjeli razdraganog Darija koji je došao u pratnji Ivana i koji nije mogao vjerovati da smo iz Zagreba došli samo zbog njega da bismo o njemu napravili priču. I objavili u njegovu omiljenom časopisu. Ta podijeljena radost kada je čovjek u čijem ste društvu uistinu sretan, stvarno se dijeli i ona vam je najbolji znak da radite nešto pozitivno. Dario je iznimno iskrena i neiskvarena osoba, sa širokim osmijehom koji ne skida s lica te zrači neobičnom i zaraznom pozitivnom energijom. U njegovu društvu stvarno se osjećate dobro i te pozitivne vibracije koje širi oko sebe utječu na pozitivnu atmosferu u svakom smislu.

Kada smo se pribrali od onog prvotnog pozitivnog šoka, pitali smo Darija kako je započeo njegov interes za naš časopis. Dario se tako prisjeća i datuma kada je prvi put kupio Hrvatski vojnik. “Dan nakon što smo se doselili u Daruvar, a bilo je 12. studenog 1993., otišao sam u grad i na kiosku vidio časopis Hrvatski vojnik. Nisam znao kakav je sadržaj u njemu, ali privukao me njegov naziv, odlučio sam ga kupiti… i tako je sve počelo”, sa smiješkom nam govori Dario. “Čitajući tako broj za brojem, počeo sam raditi bilješke u kojima sam zapisivao sve one podatke koji su mi se činili bitnim, tako da danas imam više od pedeset bilježnica s meni neprocjenjivim podacima.” Istaknuo je kako mu se zahvaljujući čitanju Hrvatskog vojnika počela javljati želja za stupanjem u Hrvatsku vojsku, pa nitko nije bio sretniji od njega kada je 2000. godine pozvan na služenje vojnog roka u proslavljenu i u ratu dokazanu 16. topničko-raketnu brigadu iz Bjelovara. Dodaje kako je i u Bjelovaru nastavio čitati Hrvatski vojnik, koji je za ročnike dolazio besplatno, a vrlo je brzo na odsluženju vojnog roka uočeno njegovo impresivno poznavanje ne samo bitaka iz Domovinskog rata nego i vojne tehnike, naoružanja i opreme, suvremenih sukoba… On bi s ponosom uvijek isticao kako je najveći dio tog znanja skupio iz Hrvatskog vojnika: “U tom časopisu našao sam sebe i sve ono što me oduvijek zanimalo.” Kako je naš dugogodišnji čitatelj, prisjeća se on i različitih vremena, posebno onih teških, kroz koja je naš časopis prolazio. “Bilo mi je jako žao kada sam u jednom trenutku primijetio da se smanjio broj stranica, papir je bio puno lošiji, tekstovi su bili na internetu, a samo sažetak u tiskanom obliku. Internet u to vrijeme nije bio sveprisutan, nego se tek nametao i nije bilo jednostavno na njemu doći do tih cjelovitih tekstova. A i nama koji volimo imati svaki primjerak svakako nije išlo naruku što nismo imali cjelovite tekstove”, dodaje sa smiješkom.

“Po završetku vojnog roka vratio sam se u Daruvar i učlanio u gradsku knjižnicu, u kojoj sam čitao isključivo knjige vojne tematike. Mislim da sam ih pročitao više od 300, zapravo sve one te tematike koje bi došle u knjižnicu. I, naravno, i iz njih sam radio bilješke”, ističe Dario. “Što se tiče sukoba u Domovinskom ratu, posebno me zanimao ovaj dio gdje živim – područje zapadne Slavonije, i one bitke iz 1991., ali i one završne 1995. godine. Zanimalo me sve – kakve su bile neprijateljske, a kakve naše snage, koje su postrojbe djelovale na tom području, ne samo naše nego i njihove… omjer naših i njihovih snaga, ma zapravo sve što sam mogao naći. Zanimalo me i sve što se događalo u Banja Luci 1995. godine, posebno u onim završnim operacijama Maestral i Južni potez. Sve te lokacije koje su se spominjale – od Male Manjače, hidroelektrane Bočac… zapamtio sam još kao dječak pa sam si u glavi lako mogao posložiti kako ide napredak naših postrojbi.”

Život ponekad nije fer

Kada je Ministarstvo obrane 2004. godine objavilo natječaj za prijam u djelatnu vojnu službu, odmah se prijavio jer je u njemu vidio ostvarenje svojih snova da uđe u profesionalni sastav Hrvatske vojske. “Bilo je jako puno prijavljenih kandidata. Mislim da nas je bilo 700, a primali su 150 i na zdravstvenim pregledima tražili su dlaku u jajetu. Meni je u krvnom nalazu neznatno bila povišena jedna vrijednost i odbili su me. No, nije me to pokolebalo, sljedeće godine objavljen je novi natječaj i ja sam se opet prijavio. I te godine selekcija je bila rigorozna, ali nisam se bojao. Vrijednost u krvi koja mi prošle godine nije bila dobra, sada je bila savršena, ali mi neka druga krvna vrijednost sada nije bila dobra i opet su me odbili. Bio sam užasno razočaran. Svijet mi se srušio. Sve moje nade u trenu su nestale. U Hrvatskoj vojsci vidio sam smisao svojeg života, a sada sam ostao bez toga. Mjesec dana nisam mogao sebi doći.”

I danas kada, nakon toliko godina, govori o tim trenucima, Dario refleksno miče onaj svoj zarazni osmijeh, a na lice mu se navlače turobni i mračni oblaci. Pokušali smo zamisliti kako mu je tada bilo teško i shvatiti sve razmjere razočaranja kroz koja je prošao. Život ponekad nije fer. Osoba za koju ne sumnjamo da bi dala sve od sebe da uvijek bude u vrhu, ako ne i najbolja, s tolikim vojnim predznanjima, nije primljena u vojsku zbog neke sitnice. S druge strane, možda je primljen netko savršenog zdravstvenog kartona, a koji je nakon nekoliko godina napustio sustav. Ali život je nerijetko takav, a iz takvih situacija treba što prije izići i ponovno se izdići i prodisati punim plućima. I Dario je našao svoj put. “Usprkos tomu, nastavio sam kupovati i čitati Hrvatski vojnik i on mi je pomogao da se opet dignem i nastavim normalno živjeti”, istaknuo je, a sada mu se već vratilo i ozareno lice. “Kod kuće sam zarazio tatu pa čim kupim novi broj prvo ga tata pročita od korica do korica pa tek onda ja”, govori nam…  Došlo je i vrijeme za pokoju fotografiju za objavu, ali i za uspomenu Dariju i Ivanu, kojima se pridružio i Darijev otac. Dario je s ponosom donosio brojeve Hrvatskog vojnika, a visina složenih primjeraka brzo je rasla. Već letimičan pogled na neke od naslovnica u trenu vam vrati cijeli broj, okolnosti i vrijeme u kojem je nastajao i to je zapravo vrijednost arhivskih primjeraka. Nakon njegova poziranja s primjercima našeg časopisa napustili smo Darija, bogatiji za jedno neprocjenjivo iskustvo, zadovoljni što svojim radom nekog drugog možemo učiniti sretnim. Kao vrsnog poznavatelja vojne tematike i sadržaja koje obrađujemo, Darija smo na kraju potaknuli da nam se javi s pokojim autorskim prilogom i tako od čitatelja svojeg omiljenog časopisa postane i njegov suradnik, što je oduševljeno prihvatio.

Tekst: Željko Stipanović; Foto: Tomislav Brandt