Nedugo nakon napada na Pearl Harbor, japanski admiral Isoroku Yamamoto izdao je zapovijed da se izrade taktičko-tehnički zahtjevi za revolucionarni projekt. Svrha nove klase superpodmornice bio je podvodni transport specijalnih napadnih zrakoplova. Podmornica je morala neotkrivena doploviti u bilo koji dio svijeta, lansirati zrakoplove, s pomoću njih izvesti udar, pokupiti ih i zatim nestati u morskim dubinama…

Japanska mornarica već je do 1942. stekla dosta iskustva s uporabom malih izviđačkih hidroaviona lansiranih s podmornica. Naime, brojne su japanske, a i neke druge podmornice nosile u vodonepropusnom hangaru po mali hidroavion. Supertajna podmornica I-400 bila je koncept puno većih dimenzija. Umjesto malog izviđačkog hidroaviona, na I-400 ukrcane su puno veće i moćnije letjelice za napadne zadaće. Upravo zbog toga i tračnice lansirnog katapulta morale su biti gotovo dvostruko dulje. Dotad korišteni katapulti imali su lansirnu rampu dugu tek od 25 do 30 m. Na novoj podmornici I-400 lansirni katapult bio je dug gotovo 50 m, uz osiguranje prostora za sklapanje zrakoplova te hangara za smještaj dvaju zrakoplova. Admiral Yamamoto naglasio je da ukrcani zrakoplovi moraju biti sposobni za veliki dolet i imati veliku nosivost ubojitog tereta (800 kg torpeda ili bombi). Nadalje, podmornica mora ukrcavati najmanje tri letjelice i imati doseg plovidbe od 40 000 NM.

Prepolovljeni plan
Izgradnja podmornice I-400 započela je tajnim polaganjem kobilice 18. siječnja 1943. na navozu brodogradilišta Kure kod Hiroshime na zapadu otoka Honshua. Početni je plan predviđao izgradnju čak 18 podmornica. Nakon Yamamotove smrti u travnju 1943. plan je smanjen na pola. Na koncu, samo su dvije ušle u uporabu (I-400 i I-401), a treća je (I-402) završena samo tri tjedna prije kapitulacije Japana i nikad nije ušla u uporabu. Podmornica I-400 završena je 30. prosinca 1944. kao vrhunac japanske podmorničarske tehnologije. Bila je opremljena radarom i radarskim detektorima, a trup je bio obložen protuakustičkim gumenim pokrovom da bi bila što tiša i teže uočljiva za američke sonare. Duljina preko svega iznosila je 122 m, širina 12 m, a visina trupa sedam metara. Površinska istisnina iznosila je 3530 t, a podvodna čak 5223 t. Gabaritima i masom premašivala je razarače klase Yūgumo. Čak četiri dizelska i dva elektromotora pogonila su dvije propelerske osovine brzinom od 18,7 čvorova u površinskoj i 6,7 čvorova u podvodnoj plovidbi. Brzinom od tri čvora mogla je u podvodnoj plovidbi preploviti 60 NM. Posadu su činili 21 časnik i 174 dočasnika i mornara. Podmornica je mogla zaroniti do 200 m dubine. S punim spremnicima goriva mogla je preploviti 37 500 NM, što je bilo 2500 NM manje od željenog dosega plovidbe, a razlika je nastala zbog zahtjeva da se zrakoplovni hangar produlji kako bi se u njega mogao smjestiti i treći zrakoplov. Zbog dodatnog je prostora smanjen prostor namijenjen za smještaj goriva, ali i tako konstruirana, podmornica I-400 mogla je jedan i pol put oploviti svijet bez nadopune gorivom. Takva je I-400, sve do pojave prvih nuklearnih podmornica, uživala primat najveće i najmoćnije dotad izgrađene.

Nepogodna Judy
Početak razvoja klase I-400 ujedno je označio i početak konstruiranja specijalnog hidroaviona. Izrada prototipa povjerena je početkom 1942. tvrtki Aichi. Glavni su se taktičko-tehnički zahtjevi odnosili na ugradnju odbacivih plovaka, primjenu tehnologije sklopivih krila, mogućnost spremanja zrakoplova u zadani prostor podmorničkog hangara, uzlijetanje s pomoću tračnog katapulta te mogućnost ukrcaja zrakoplova nazad na brod s pomoću ugrađene palubne dizalice.
Tvrtka Aichi dotad je već rutinski proizvodila jednomotorni mornarički bombarder D4Y1 (američkog kodnog naziva Judy) koji se pokazao kao najbolji japanski mornarički zrakoplov u ratu na Pacifiku. Čiste linije i odlične letne karakteristike navele su konstruktore da ispitaju mogućnost njegove preinake za I-400. Međutim, brzo se pokazalo da Judy neće moći biti prerađen u traženu inačicu. U studenom 1943. predstavljen je prvi prototip novog zrakoplova koji je dobio službeni naziv Aichi M6A Seiran. Koristio je motor Atsuta Type 32 kakav je koristio i D4Y1 (Judy). Riječ je bila o japanskoj inačici njemačkog Daimler-Benzova DB-601A motora. Japanski je proizvođač originalno primjenjivao vodeni način hlađenja s kojim je bilo dosta problema, ali je na novijim izvedbama zrakoplova D4Y1 Judy motor preinačen na zračno hlađenje. Međutim, zbog određenih je taktičkih zahtjeva (kratko vrijeme pripreme za uzlet) trebalo na Aichi M6A Seiran ugraditi stari motor s vodenim hlađenjem.

Spreman za deset minuta
Aichi M6A Seiran bio je dvosjed. Iza pilota sjedio je izviđač navigator koji je prema potrebi bio i radiotelegrafist, ali i topnik. Zrakoplov je bio opremljen pokretnom strojnicom kalibra 13 mm kojom se mogao pokušati obraniti od zračnog napada u svojoj stražnjoj polusferi. Krila je bilo moguće zakrenuti za 90° i potom priljubiti uz trup. Osim toga, i vertikalni repni stabilizator bio je djelomično sklopiv. Dobro uvježbana grupa od četiri zrakoplovna tehničara bila je u stanju izgurati zrakoplov iz hangara na palubni katapult i pripremiti ga za operaciju za otprilike deset minuta.
Seiran se odlikovao sljedećim parametrima: masa praznog zrakoplova iznosila je 3301 kg, duljina 11,6 m, raspon krila 12,2 m, visina 3,7 m, najveća visina uspinjanja 9900 m, krstareća brzina 160 čvorova (297 km/h) na 3000 m, najveća brzina 256 čvorova (475 km/h) na 5200 m.
Nakon svih preinaka i poboljšanja pokazao se vrlo dobrim. Mogao je nositi torpedo od 800 kg, a posebnost je bila stabilno slijetanje na vodenu površinu, bez tendencije prevrtanja preko nosa.
Ukupno je bilo proizvedeno 28 zrakoplova, a u taj je broj uključeno i osam pokusnih.

Cilj: Panamski kanal
Nakon što su japanske vojne snage izgubile bitke za Guadalcanal i Solomonske otoke, uništenje Panamskog kanala nametnulo se kao prvorazredna strateška potreba. Prva i osnovna zadaća odnosila se na povećanje broja specijalnih zrakoplova koji mogu sudjelovati u napadu. Predloženo je stoga da se uporabe dvije spremne podmornice I-400 te da se druge dvije podmornice, I-13 i I-14, koje su upravo završavane u Kobeu, preinače tako da mogu primiti po dva Seirana. Četiri podmornice tako su mogle ponijeti deset Seirana. Sve su završene do 15. prosinca 1944. i od njih je i službeno formirana specijalna grupa pod nazivom 631 Kokutai. Međutim, 12. travnja 1945., pri povratku iz Koreje, podmornica I-401 naletjela je na minu u minskom polju koje su prethodne noći položili američki bombarderi B-29. Oštećenja su bila takva da je preživjela eksploziju, ali morala je hitno u suhi dok na popravak. Napad na Panamski kanal morao je biti odgođen do njezina popravka.

Plan napada
Prema japanskom planu, podmornice su trebale otprilike dva mjeseca prije samog napada zaobići Havajsko otočje sa sjevera, a potom produljiti južnim kursevima sve dok ne doplove do obala Ekvadora. Trebale su izroniti s prvim sumrakom, na otprilike 70 do 100 NM od sjeverne obale Ekvadora, na međusobnoj udaljenosti od 30 do 50 NM, pripremiti svoje zrakoplove za let i lansirati smrtonosni zračni udar na Panamski kanal. Potom bi se svih deset zrakoplova u združenoj formaciji, na visini od 4000 m i s međusobnim razmakom od kilometra, uputilo preko kolumbijske prašume na sjever. Bilo je predviđeno da u blizini Colóna zrakoplovi prijeđu u kurs 270, a zatim sa sjevera, iz smjera Karipskog mora, u napadni kurs. Kao cilj izabrana je treća (najviša) ustava na jezeru Gatúnu. Japanski stručnjaci smatrali su da će razorna moć torpeda mase 800 kg i snaga tlaka vodene mase biti dovoljni da unište tu ustavu i dvije ispod nje. Nakon napada zrakoplovi bi se vratili do unaprijed dogovorene točke na Pacifiku gdje bi piloti iskočili s male visine, a podmornice bi ih zatim ukrcale. Odmah zatim zaronile bi i nestale u oceanu, ostavljajući američkim snagama pitanje kako je Japan lansirao zračni napad s nosača zrakoplova koji je neprimijećen preplovio ocean, napao, a potom nestao. Plan napada bio je usvojen gotovo u cijelosti. No, zapovijed nikako nije stizala. Kad je Japanu konačno postalo jasno da SAD koncentrira flotu i zračne snage te sprema napad na Okinawu, okrenuo se novom prioritetu. Otkazan je napad na Panamski kanal i određen je napad na američku flotu koja se skupljala kod atola Ulithija u Tihom oceanu, 1370 km istočno od Filipina.

Operacije Hikari i Arashi
Prva je faza napada na Ulithi dobila kodni naziv Hikari (svjetlo). U toj fazi podmornice I-13 i I-14 trebale su izviđačkim zrakoplovima tipa Nakajima C6N Saiun prikupiti nužne informacije za provedbu napadne operacije koja je dobila kodni naziv Arashi (oluja). Za polaznu točku izabran je Singapur. Podmornice I-400 i I-401, kao i I-13 i I-14, trebale su se naći na pozicijama za lansiranje zrakoplova u noći s 14./15. kolovoza 1945. Nakon što bi Seirani poletjeli u napad, podmornice bi zaplovile natrag prema Singapuru, ukrcale novih šest Seirana, vratile se i zatim ponovno izvele udar po američkoj invazijskoj floti. Za posade zrakoplova Seiran nije bio planiran povratak jer je bila riječ o kamikaza napadu. Podmornice I-13 i I-14 ispovile su 11. i 18. lipnja 1945. s rastavljenim izviđačkim zrakoplovima Nakajima iz japanskih luka Ominate i Maizurua.
Napadna zrakoplovna grupa dobila je naziv Shinryu Tokubetsu Kogeki (Specijalna napadna postrojba ponirućeg zmaja). Obje su podmornice, I-400 i I-401, 23. lipnja isplovile iz luke Ominate, a trebale su se susresti na poziciji 100 NM južno od Ulithija.

Pod dubinskim bombama
Tranzit japanskih podmornica nosača zrakoplova prema zoni napada nije protekao bez problema: tajfun, američki, pa čak i japanski napad zbog pogrešne identifikacije vlastite podmornice. Na koncu, tijekom podvodne plovidbe 5. kolovoza izbio je požar na desnoj razvodnoj ploči podmornice I-400 i morala je izroniti. Dotad je zapovjednik podmornice I-401 prekinuo radijsku šutnju, zbog kašnjenja je predložio novo mjesto na kojem su se trebale susresti, 100 NM južno od otoka Ponapea. Podmornica I-400 nikad nije primila njegovu poruku. Otprilike u isto vrijeme, 4. kolovoza, podmornica I-14 uspjela je stići do otoka Truka i iskrcati teret. Putem su je otkrili i napali američki razarači pa je posada bila prisiljena provesti 44 sata u bijegu. Na koncu, morala je preuzeti veliki rizik i izroniti na šnorkel dubinu te podvodnom plovidbom s pomoću dizelskih motora puniti električne baterije i obnoviti zrak u podmornicama i tlačnim bocama. Druga podmornica, I-13, nije bila te sreće. Već 16. lipnja američke su je snage otkrile i potopile sa svih 140 članova posade.
Kad je 14. kolovoza podmornica I-401 stigla na novo mjesto na kojem su se trebale susresti, ondje nije bilo nikoga. U tom je trenutku podmornica I-400 bila udaljena više od 1000 NM i plovila je prema prvobitno utvrđenom mjestu.

Vijest o kapitulaciji
Tog su dana tri preostale podmornice uhvatile prve radijske poruke koje su govorile da su gradovi Hiroshima i Nagasaki zbrisani s lica zemlje. Sljedećeg su dana radiotelegrafisti uspjeli uhvatiti u eteru i govor cara Hirohita o bezuvjetnoj kapitulaciji Japana. Na kraju, oko 21:00 po lokalnom vremenu, stigla je radiozapovijed iz mornaričkog Stožera: “Sve podmornice moraju odmah obustaviti svoje akcije i najhitnije se vratiti u Kure.” Tijekom te zadnje plovidbe prema Japanu, podmornice su iz svojeg Stožera dobivale radiovezom dodatne upute o postupcima predaje američkim snagama.
Nakon desetak dana plovidbe, zapovjednik I-400 odlučio je provesti i zadnju zapovijed svojeg Stožera, onu o razoružanju podmornice. Bilo je zapovjeđeno da unište ukrcane napadne zrakoplove Seiran jer su na njima bile naslikane američke vojne oznake što je bio očit znak kršenja međunarodnog ratnog prava. To je učinjeno, a u ocean je lansiran i borbeni komplet od 20 torpeda. Na koncu su na red došli i brodski dokumenti, šifrarnici, pomorske karte, knjige zapovijedi, radiodnevnici, logovi, popisi kodova i svi drugi dokumenti koji bi na bilo koji način mogli kompromitirati podmornice i njihovo zapovjedništvo, odnosno japanski vojni vrh. Sličan se scenarij odvijao i na podmornicama I-401 i I-14. Tek kad su se razoružale, nastavile su plovidbu prema Japanu.

Predaja samurajskog mača
Oko podneva 27. kolovoza 1945. par američkih izviđačkih zrakoplova TBM Avanger s nosača zrakoplova CV-20 “Bennington” otkrio je podmornicu I-400 na udaljenosti od 95 NM. Malo zatim, razarači DD-576 “Murray” i DD-659 “Dashiel” uočili su, zaustavili i sasvim se približili podmornici I-14 otprilike 277 NM od Tokija. Dvanaestorica članova posade razarača “Murray” prekrcala su se na podmornicu gdje su im japanski časnici ceremonijalno predali svoje samurajske mačeve i tako se formalno predali. Eskortni razarač DE-739 “Bangust” ispratio je podmornicu I-14 do luke Sagami Wan.
Podmornica I-400 uočena je na udaljenosti od približno 200 NM od japanske obale. U potjeru za njom upućeni su razarači DD-744 “Blue” i DD-728 “Mansfield”. Konačno, na I-400 potom je prekrcana američka skupina kojoj su se slično kao i na I-14, pripadnici japanskih snaga ceremonijalno predali. Pripadnici američkih snaga bili su istinski iznenađeni veličinom plovila koje su zarobili, dobrih desetak metara duljim od njihovih razarača. Predaja I-400 formalno je obavljena u 18:00, nakon čega su razarači prepratili podmornicu također do luke Sagami Wan u koju su uplovili ujutro 28. kolovoza 1945. godine.

Pokušaj bijega
Što se tiče I-401, nakon zapovijedi o predaji, krenula je najvećom brzinom prema Yokosuki. Prije ponoći 29. kolovoza radarom ju je otkrila američka podmornica SS-398 “Segundo” na poziciji nekoliko stotina milja od japanskih voda. Japanska je strana znala da je otkrivena i pokušala je umaknuti, ali došlo je do kvara na jednom od dizelskih motora koji se zbog toga ugasio. I-401 bila je u bijegu jer je na nju bio ukrcan i kapetan bojnog broda Tatsunosuke Ariizumi, glavni zapovjednik napada na Ulithi, koji nije mogao prihvatiti kapitulaciju. Htio je izdati zapovijed za samopotapanje I-401, ali s tim se nisu složili ostali časnici. Nakon pregovora, američki je zapovjednik pristao da I-401 pod pratnjom njegove podmornice otplovi do Yokosuke gdje će se obaviti i formalna predaja. Čuvši da će na plovilu biti izvješena američka zastava, Ariizumi se ustrijelio u svojoj kabini. Podmornica je istog dana uplovila u luku Sagami Wan.

Smjer Pearl Harbor 
Zarobljene japanske podmornice nosači zrakoplova prepraćene su u pomorsku bazu i ondje privezane uz američki brod – podmorničarski tender USS “Proteus”. Američki časnici, mornari i tehničko osoblje pohrlili su na svoj brod da iz blizine vide japansko tehničko čudo i tajno oružje. Međutim, u Sagomi Wanu nije bilo uvjeta za detaljno ispitivanje podmornica, a prijetila je opasnost da će sovjetska špijunaža doznati za zarobljavanje. Brzo je donesena odluka da se I-400, I-401 i I-14 što prije prebace u Pearl Harbor. Budući da je na podmornicama bila uništena sva tehnička dokumentacija, američkim podmorničarima preostalo je jedino da se pouzdaju u svoje tehničko znanje, iskustvo i inventivnost, ali i u suradnju zarobljenih japanskih posada. Intezivna obuka i probne plovidbe s japanskim posadama obavljene su od 21. do 27. rujna 1945., a zatim su podmornice prebačene u bazu Yokosuku. Već 1. studenog te godine sve su tri podmornice napustile Yokosuku radi završne testne plovidbe američkih posada i uputile se prema bazi Sasebou. Posade su uspješno položile plovidbene testove pa je Stožer Pacifičke flote odlučio da su podmornice spremne za prebacivanje u Pearl Harbor. Uz pratnju spasilačkog broda ASR-10 “Greenlet”, isplovile su 11. studenog 1945. prema Pearl Harboru u koji su uplovile 6. siječnja iduće godine.

Ograničeni uvid
Podmornice su bile izložene javnosti na ograničeni uvid, a zatim su počela temeljita ispitivanja konstrukcije, brodskih sustava i mehanizama. Prva je 18. veljače 1946. na dok podignuta podmornica I-400 i zatim temeljito pregledana od vrha do dna. U ispitivanja konstrukcije i tehničkih značajki njezinih sustava bili su uključeni različiti profili američkog vojnog osoblja: brodograđevni inženjeri, podmorničari, tehnički stručnjaci i obavještajci. Rezultati njihovih ispitivanja obuhvaćeni su u nekoliko izvješća. Opći zaključak temeljite tehničke evaluacije isticao je da su japanske podmornice nosači zrakoplova koncepcijski bile vrlo moćne i taktički lukavo zamišljene, ali su se pojavile prekasno i u nedovoljnom broju da bi mogle bitnije utjecati na konačan ishod rata. Primijenjena tehnologija pojedinih brodskih sustava zaostajala je u odnosu na onu s američkih ili njemačkih podmornica. Uočen je niz nedovoljno dorađenih tehnoloških rješenja koja su bitno utjecala na smanjenje taktičkih sposobnosti. Pod tim se u prvom redu podrazumijevala slabija upravljivost i manevarske sposobnosti što je bilo prouzročeno nedovoljnom površinom pramčanih i krmenih hidrokrilnih površina (kormila, smjera i dubine). Slijedili su i problemi s korištenjem lošeg dizelskog goriva (s manjim cetanskim brojem) što je izravno utjecalo na rad i učinkovitost glavnih motora.

Napad na gradove?
Međutim, unatoč nizu tehničkih nedostataka koji su bili tek polovično apsolvirani, ne može se poreći činjenica da je japanska mornarica uspjela opremiti podmornice inicijalnim inačicama svojih prvih radara, radarskih detektora, modernijim inačicama radiokomunikacijskih sustava kao i poboljšanom inačicom šnorkela. U jednom je izvješću izneseno i da su podmornice I-400 i I-401 mogle smjestiti četiri zrakoplova Seiran. Prema svemu sudeći, četvrti je morao biti rastavljen na dijelove i uskladišten u različitim prostorima podmornice. Ta se činjenica vrlo rijetko, gotovo nikako ne spominje u literaturi koja ih opisuje. Ono što je također naknadno otkriveno u japanskim vojnim arhivima, podatak je da je svojedobno japanski vojni vrh razmatrao mogućnost da se podmornice i njihovi ukrcani zrakoplovi iskoriste za kemijski ili biološki napad na gradove na pacifičkoj i atlantskoj obali SAD-a.

Sovjetski zahtjev
Koncem 1945. godine SSSR je putem špijunske mreže saznao za postojanje podmornica nosača zrakoplova te početkom 1946. i službeno zatražio da mu se omogući pristup i tehnički pregled. Međutim, politički stav SAD-a bio je izričito negativan. U ožujku 1946. godine SAD je odlučio iskoristiti ih u Pacifiku za vježbe torpednog gađanja te ispitivanje novih tipova torpeda. Prva je torpedirana i potopljena podmornica I-14. To je 28. svibnja 1946. učinila podmornica SS-331 “Bugara”. Podmornica I-401 torpedirana je 31. svibnja 1946. dvama torpedima lansiranim s podmornice SS-334 “Cabezon”. Na koncu je i prva iz serije, podmornica I-400, torpedirana 4. lipnja 1946. s nove američke podmornice SS-425 “Trumpetfish”. Olupine podmornica leže na dubinama većim od 820 m.

Impresivno naoružanje
Osim što se odlikovala iznimno velikim dosegom plovidbe i suvremenom dodatnom opremom, podmornica I-400 imala je i impresivan sustav naoružanja koji je činilo:
osam torpednih cijevi kalibra 533 mm / sve u pramcu / četiri iznad KVL, četiri ispod KVL
borbeni komplet od 20 torpeda Type 96
1 x 140 mm palubni top Type 11 smješten na krmenoj palubi
10 x 25 mm PZO top Type 96 (u konfiguraciji triju trocijevnih topova smještenih na zrakoplovnom hangaru i topa smještenog na tornju podmornice)
tri napadna zrakoplova tipa Serian M6A1

Igor SPICIJARIĆ