Početak dvadesetog stoljeća označio je početak nezaustavljivog razvoja podmorničarstva, konstrukcija podvodnih plovila i podvodnog oružja. Novo stoljeće, u kojem su se, nažalost, vodila dva svjetska i čitav niz lokalnih ratova, pridonio je ubrzanom tehničkom razvoju podmornice i učinio je najvažnijim ofenzivnim plovilom prve polovine (možda i cijelog) XX. stoljeća

 

Primjena nuklearne energije u ratne svrhe pružila je podmornici neslućene mogućnosti kako u doplovu i autonomiji, tako i u količini, vrstama i razornosti njezinog naoružanja. Energija dobivena iz razbijenog atoma promaknula ju je u najstrašniji oružni sustav koji je čovjek dosad uspio izgraditi.

Razvoj podmorničarstva nije bio ni brz ni jednostavan. Prijelazno razdoblje iz XIX. u XX. stoljeće označilo je na određen način i završetak “konstruktorske ere”, u kojoj je razvoj podmornica ovisio ponajprije o tehničkoj genijalnosti pojedinca entuzijasta-konstruktora i njegovom osobnom financijskom stanju, odnosno bogatstvu i volji njegovih financijera i mecena.

Male i koliko-toliko tehnički izvedive, manufakturno proizvedene podmornice pretvarale su se, primjenom parnog stroja, petrolejskih, benzinskih i elektromotora te ostalih tehničkih novotarija toga vremena, vrlo brzo u kompleksne konstrukcije. Takve komplicirane konstrukcije više nije mogla “pokrivati” genijalnost pojedinca. Nastupilo je vrijeme kad je razvoj podmornice morao biti predan u ruke specijaliziranim timovima školovanih stručnjaka koji su mogli primijeniti nove spoznaje tehničkih znanosti, projektirati podmornice u skladu s njima i pokrenuti njihovu serijsku proizvodnju – a ni onda uspjeh nije bio uvijek zajamčen.

Zahvaljujući golemom ekonomskom potencijalu, uznapredovaloj brodogradnji i strojogradnji te velikom prilivu jeftine i kvalificirane radne snage, a ponajprije dotad stečenim iskustvima, jedino je SAD bio sposoban započeti serijsku proizvodnju podmornica. Godine Hollandovog iskustva stečenog na razvoju podmornica (od modela I. do modela VII.) omogućile su američkoj mornarici da već 1900. godine kao prva zakorači u “podmorničko stoljeće” izgradnjom prve klase podmornica koja je kasnije prozvana klasom A (opširnije o klasi A bilo je pisano u prethodnom nastavku ovog feljtona).

Treba podsjetiti da je projektiranje i izgradnja prve američke klase podmornica krenula neposredno po završetku američko-španjolskog potkraj XIX. stoljeća, odnosno 1898. godine. Premda su bili suočeni s tim koliko su španjolski konstruktori uznapredovali u konstrukcijama svojih podmornica (ponajprije se misli na Isaaca Perala) i s kakvom opasnošću može biti suočena američka mornarica ? tadašnji američki stratezi morali su se boriti i protiv konzervativnih mišljenja nekih krugova koji su imali veliki amonizitet prema podmornici i nisu prepoznavali njezine borbene mogućnosti. Jedan od takvih bio je i admiral George Dewey koji je u jednoj prilici izjavio: “Čak da Španjolci ispred Manile imaju 2-3 podmornice nikad pred njima ne bih kapitulirao i prepustio im grad”.

 

Narudžbom prvih sedam podmornica klase A vlada SAD-a je prekinula takve rasprave i otpočela izgradnju svojih podmorničarskih snaga koje će znatno pridonijeti da američka mornarica relativno brzo preraste do tih vremena neprikosnovenu britansku mornaricu.

Kobilice prvih sedam serijski proizvedenih američkih podmornica položene su na navoze brodogradilišta Crescent Shipyard u Elizabethportu i Union Iron Worksu u San Franciscu između 3. listopada 1900. i 21. svibnja 1901. Porinute su u more tijekom 1901., 1902. i 1903. godine, a primljene su u službu američke mornarice od 17. siječnja do 19. rujna 1903. Prilikom porinuća podmornice su bile “krštene” imenima Plunger, Adder, Grampus, Moccasin, Pike, Porpoise i Shark i brojem novogradnje.

Reformom sustava označavanja američkih ratnih brodova od 17. studenog 1911., imena podmornica bila su zamijenjena velikim slovom A i progresivno rastućim brojem (od 2 do 8). Oznaku SS 1 dobila je podmornica Holland VI koju je vlada kao prvu otkupila od Hollanda za samo 150 000 dolara iako je konstruktor i njegova kompanija na nju potrošila tada vrtoglavih 236 615 dolara.

Od tada pa do kapitulacije carske Njemačke i završetka I. svjetskog rata u listopadu 1918., u SAD-u je izgrađeno 16 različitih klasa podmornica, odnosno 129 pojedinačnih podvodnih plovnih jedinica. Neke od tih klasa izgrađene su u samo jednom primjerku, dok su neke klase bile planirane i izgrađene u serijama od nekoliko desetaka plovnih jedinica.
U nastavku upozna ćemo čitatelje s osnovnim značajkama svake od tih klasa projektiranih, planiranih i izgrađenih do kraja I. svjetskog rata.

Podmornice klase B
Podmornice klase B bile su, kao i prethodna klasa A, izgrađene po projektnim nacrtima koje je verificirala Hollandova Electric Torpedo Company. U osnovi je bila riječ o tek ponešto modificiranom projektu kojemu su u odnosu na podmornice A klase tek nešto povećani vanjski gabariti, što je utjecalo na povećanje površinskog deplasmana za 38, odnosno podvodnog za 50 tona.

Riječ je bila o jednotrupnim podmornicama, namijenjenima obalnoj obrani i zaštiti pomorskih baza i sidrišta u kraćim intervalima, kojima su u skladu s tadašnjim dostignućima brodogradnje i strojogradnje tek ponešto povećane borbene mogućnosti u odnosu na klasu A. Izgradnju podmornica klase B dobilo je na raspisanom javnom natječaju brodogradilište Fore River Shipbuilding u Massachusettsu.

Ugovorena je izgradnja serije od tri podmornice koje su na porinuću kao novogradnje dobile imena Viper, Cuttlefish i Tarantula. I one su reformom od 17. studenog 1911. umjesto imena dobile kodnu oznaku – veliko slovo B i progresivno rastući broj od 1 do 3.
Nakon službe u domaćim vodama podmornice SS 11 B-2 (Cuttlefish) i SS 12 B-3 (Tarantula) bile su prebačene 1913. godine američkim teretnim brodovima Ajax i Hector na Filipine u tamošnju pomorsku bazu Luzon. Dvije godine kasnije tamo je teretnjakom Ajax prebačena i treća podmornica iz serije, SS 10 B-1 (Viper). Ostatak operativnog vijeka podmornice klase B provele su u filipinskim vodama gdje su rabljene za obranu pomorske baze i njezinog vanjskog sidrišta te za nadzor obalnih voda.

Podmornice klase B predstavljale su vrh konstrukcijskog Hollandovog dizajna jednoosovinskih podmornica, koje su se od svojih prethodnica iz A klase razlikovale duljinom i nešto većom širinom trupa. Po izvornom projektu prva podmornica iz serije, Viper, imala je samo jedan periskop koji je bio montiran na malom tornju (zapravo nekoj vrsti nadgrađa ili gornje palube).
Drugi periskop ugrađen je tek kasnije i instaliran u prednjem dijelu trupa. Osim tih vanjskih i vidljivih razlika, izvedene su i određene promjene na propulzijskom sustavu. Izostavljen je reduktor, a propelerska osovina više nije ležala precizno postavljena u geometrijskoj uzdužnici podmornice. Kompresori komprimiranog zraka i crpke morske vode dobivali su snagu od propelerske osovine preko sustava spojki i zupčaničkog prijenosa. Pogon kompresora zraka i vodenih crpki mogao se ostvarivati radom benzinskog motora ili elektromotora.
Podmornice klase B još uvijek su bile malena plovila, skromno ili, bolje rečeno, spartanski opremljena, bez ikakvih uvjeta koji bi desetoročlanoj posadi koliko?toliko olakšali boravak u njima. Njihov ionako skroman unutrašnji radno-životni prosotor, znatno su smanjivala dva pričuvna torpeda koja su zbog konstrukcijskih zahtjeva morala biti smještena odmah iza torpednih cijevi. Osim navedenog, jedan od većih nedostataka te klase podmornica bilo je dugo vrijeme zaranjanja koje je znatno premašivalo norme konstruktora u Hollandovom timu.

Operativni vijek tih podmornica protegnuo se na poslijeratno razdoblje, sve do 1922. godine kad su otpisane iz službe. Poslužile su kao ploveći ciljevi i potopljene plotunima iz teških brodskih topova na vježbi gađanja američke ratne mornarice 16. siječnja 1922.

Podmornice klase C
Američka ratna mornarica je već nakon nekoliko prvih godina novog stoljeća počela osjećati posljedice monopolskog položaja u izgradnji podmornica koji je za sebe stvorila Electric Torpedo Company, u kojoj je i glavni konstruktor John Holland polako gubio menadžersku bitku protiv svojih oponenata. Većina tadašnjih američkih podmorničara bila je mišljenja kako bi i za njih bio znatno bolji sustav nabave kakav se prakticirao u Europi.

Nakon žučnih rasprava unutar US Navy Departmenta odlučeno je da se za narudžbu i izgradnju sljedeće klase podmornica međusobno ravnopravno natječu L.Y. Spear iz Electric Torpedo Company (J. P. Holland se u međuvremenu morao povući s mjesta glavnog konstruktora) i svi ostali američki konstruktori ? ponajprije Simon Lake. Svima je bilo jasno da će se glavna konstruktorska bitka voditi između Hollandove i Lakeove kompanije.

US Navy Department je specificirao tražene tehničke značajke buduće podmornice kojima su uspjela udovoljiti oba glavna konstruktorska biroa. Budući da su se oba prijavljena projekta pokazala dobrima i zadovoljavala tehničke zahtjeve unutar traženih parametara (dimenzije, deplasman, propulzija i naoružanje), odlučeno je da se ne proglašava pobjednik natječaja, nego da se otkupe oba projekta.

Natječaj je dakle rezultirao realizacijom dvaju vrlo sličnih tipova podmornica. Projekt koji je ponudio L.Y. Spear iz Electric Torpedo Company kasnije je službeno dobio naziv C klasa, a projekt Simona Lakea postao je poznat kao klasa D.

Izgradnja podmornica klase C povjerena je, kao i izgradnja podmornica klase B brodogradilištu Fore River Shipbuilding u gradu Quincy, u saveznoj državi Massachusetts. Prema odobrenom planu izgrađeno je pet podmornica klase C.

I podmornice klase C su sukladno s uvedenom praksom na porinuću krštene brojem novogradnje i osobnim imenima, a reformom od 17. studenog 1911. promijenjen im je način označavanja. Uz broj novogradnje dobile su veliko slovo C i progresivno rastući broj (od 1 do 5).

Za razliku od klase B, podmornice klase C bile su preko sedam metara dulje i šire za 20 cm što je izravno utjecalo na povećanje njihova deplasmana. Za tu klasu američka mornarica je prvi put specificirala zahtjev za dvostruki motorni i elektromotorni pogon. Po jedan par benzinskog i elektromotora pokretao je svoju propelersku osovinu. Površinska autonomija podmornica klase C povećana je u odnosu na površinsku autonomiju klase B za jednu trećinu (što je zahtijevalo gotovo udvostručenje količine goriva), uz neznatno povećanje maksimalnih brzina u površinskoj i podvodnoj plovidbi. Zbog povećanja dimenzija i kompleksnijeg ustroja propulzivnog postrojenja na klasi C povećan je broj posade na 15.
Kao i kod prethodne klase, i podmornice klase C izvorno su bile opremljene samo jednim periskopom montiranim na tornju. izravno ispod glavnih benzinskih motora tipa Craig Shipbuilding Motor Company od 240 ks bili su postavljeni usmjereni usisnici morske vode za hlađenje motora. Zanimljivo zvuči podatak da su američke podmornice sve do 30-tih godina XX. stoljeća rabile otvoreni ciklus hlađenja benzinskih motora morskom vodom. Tek uvođenjem dizelskih motora počeo se primjenjivati zatvoreni ciklus hlađenja slatkom vodom, koja je toplinu preuzetu od cilindara motora u izmjenjivaču topline predavala morskoj što koja je strujala vanjski, otvorenim krugom hlađenja.

Projekt podmornica klase C odlikovao se karakterističnim oblikom krme koja je uključivala dvije propelerske osovine s trokrakim propelerima. Propelerske osovine bile su postavljene paralelno s uzdužnicom trupa podmornice. Kormila dubine i pramca bila su postavljena simetrično oko osovina, a podupirao ih je i štitio od mogućih oštećenja masivni čelični prsten. Bile su prva američka klasa opremljena zvonima za podvodnu signalizaciju. Takvim zvonima kasnije će biti opremljene i prethodno izgrađene podmornice klasa A i B. Signalna zvona djelovala su pomoću komprimiranog zraka, a rabila su se nekoliko godina, dok nisu zamijenjena tzv. Fessendenovim električnim oscilatorima koji su proizvodili znatno snažniji podvodni signal.

Sve podmornice klase C (Octopus, Stringray, Tarpon, Bonita i Shark) služile su u prvom dijelu svog operativnog vijeka kao obalne podmornice za nadzor teritorijalnih voda i obranu pomorskih baza. Početkom I. svjetskog rata prebačene su transportnim brodovima u Panamu, gdje su službovale u obrani zone Panamskog kanala. Svoj radni vijek su i završile na toj zadaći. Otpisane su iz flotne liste početkom 1920. godine, a u rezalištu su završile 13. travnja 1920.

Podmornice klase D
Podmornice klase D nastale su kao produkt natjecanja između dviju najvažnijih američkih kompanija koje su projektirale podmornice – Hollandove i Lakeove.
Po tehničkim značajkama Lakeove podmornice su bile vrlo slične podmornicama klase B. Teoretski gledano, u nekim pojedinačnim tehničkim značajkama bile možda i superiornije Hollandovim podmornica klase C, ali su se u svakodnevnoj uporabi i održavanju pokazale ipak nešto slabijima. Zbog toga su američki službeni krugovi, u kojima je bilo dosta Hollandovih lobista, ali i najveći dio podmorničara više voljeli (protežirali) Hollandove podmornice od onih koje je projektirao i gradio Simon Lake.

To je prvi put postalo vidljivo kod ovog natječaja, a ponavljalo se kod svih kasnijih narudžbi u kojima su se za pojedinu klasu narudžbe dijelite između tih dviju kompanija. John Holland i njegove kompanije dobivale su uvijek veći dio narudžbi od. Planirana serija koju je na ovom prvom natječaju američka mornarica željela naručiti obuhvaćala je osam podmornica. Narudžbi se dijelila na dvije klase (jer US Navy Department nije mogao zanemariti kvalitetu Lakeovog projekta), ali je narudžba za Hollandovu serija klase C bila za pet podmornica, a Simon Lake se morao zadovoljiti narudžbom od samo tri.

Kao dotadašnje klase i podmornice klase D na porinuću uz serijski broj novogradnje bile krštene imenima Narwhal, Grayling i Salmon, a koja su 17. studenoga 1911. zamijenjena velikim slovom D i brojevima od 1 do 3.

Podmornica SS 17 D-1 (Narwhal) bila je prva svjetska podmornica koja je zbog povećane sigurnosti i žilavosti plovila bila podijeljena na vodonepropusne odjeljke. Simon Lake je konstruirao vodonepropusne odjeljke uz pomoć vodonepropusnih pregrada s teškim vratima koja su mogla hermetički zatvoriti određeni prostor. Namjera konstruktora bila je da se podmornici osigura mogućnost preživljavanja i izronjavanje na površinu ukoliko u bilo koju od tih prostora prodore voda. Takav konstruktorski pristup bio je nov u praksi američke podmorničarske brodogradnje, a znatno je komplicirao unutrašnju komunikaciju i dizajn unutrašnjosti, pa je na posljednjoj podmornici iz serije, D-3, broj vodonepropusnih pregrada bio znatno reduciran.

Podmornica SS 19 D-3 (Salmon) imala je ugrađena neka od tehničkih rješenja koja su bila planirana tek za buduće E i F klase. Kao što je već rečeno, broj vodonepropusnih pregrada kod nje je bio smanjen na samo dvije koje su unutrašnji volumen podijelile na tri vodonepropusna odjeljka. U prvom, krmenom vodonepropusnom odjeljku nalazila se strojarnica. U sredini podmornice bio je drugi i volumenom najveći vodonepropusni odjeljak u kojemu se nalazilo zapovjedno i navigacijsko središte. Treći se nalazio u pramcu, a u njemu su bile smještene torpedne cijevi i pričuvna torpeda. Takav raspored i podjela vodonepropusnih odjeljaka bilo je logički smisleno, ali nedovoljano jer su svi odjeljci bili voluminozno preveliki, pa podmornica ni teoretski nije mogla izroniti ukoliko bi koji od njih bio potopljen. To je kasnije bilo potkrijepljeno analizama razloga potapanja nekoliko američkih podmornica, izgubljenih zbog perforacije trupa i prodora vode u prevelike vodonepropusne odjeljke.

Osim pojednostavljenja unutrašnje konstrukcije podmornice (izvedenog na plovnoj jedinici D-3) sve tri podmornice te klase dobile su odmah dva periskopa postavljena vrlo blizu jedan drugome. Takvo rješenje omogućilo je njihovo fizičko učvršćenje koje je eliminiralo veliko vibriranje, što se pokazalo velikim problemom na Hollandovim podmornicama klase C. Lakeove podmornice su bile opremljene i teleskopskim radiojarbolom.

Podmornice klase D služile su uglavnom za uvježbavanje posada i nadzor obalnih voda, pomorskih baza i mornaričkih sidrišta na Atlantskoj obali SAD-a. Podmornica D-2 je nekoliko mijeseci tijekom 1912. godine djelovala kao patrolna podmornica u Karipskom moru s bazom u kubanskoj luci Havani. D-2 je zbog tehničkog kvara na oplatnim kingston ventilima doživjela havariju i 14. rujna 1917. potonula na dno doka u kojemu je bila na remontu.

Nakon popravka i modernizacije bila je vraćena u službu. Sve tri podmornice klase D preživjele su I. svjetski rat. Razoružane su u prvom tromjesečju 1922. godine, a od 25. ožujka pa do 31. srpnja 1922. sve su bile otpisane iz flotne liste američke ratne mornarice.

TEHNIČKI PODACI PODMORNICA KLASE B
Tip	jednotrupna / obalna
Duljina	25,1 m
Širina	3,80 m
Gaz (srednji)	3,20 m
Deplasman	145 / 173 t
Propulzija	1 x benzinski motor tipa Craig / 250 KS
	1 x elektromotor tipa Electro Dinamics/ 115 KS
	1 x propelerska osovina
Baterija	60 članaka
Gorivo	1880 galona (7120 lit)
Doplov / brzina	Površinski: 600 NM / 9,2 čv
	Podvodna: ? NM / 9,0 čv
Maks. brzina	Površinska: 9,2 čv
	Podvodna: 9,0 čv
Naoružanje	2 x TC od 457 mm – na pramcu
Borbeni komplet	4 torpeda / 457 mm
Operat. dubina zarona	50 m
Posada	10 / 1 časnik

 

TEHNIČKI PODACI PODMORNICA KLASE B
Tip	jednotrupna / obalna
Duljina	25,1 m
Širina	3,80 m
Gaz (srednji)	3,20 m
Deplasman	145 / 173 t
Propulzija	1 x benzinski motor tipa Craig / 250 KS
	1 x elektromotor tipa Electro Dinamics/ 115 KS
	1 x propelerska osovina
Baterija	60 članaka
Gorivo	1880 galona (7120 lit)
Doplov / brzina	Površinski: 600 NM / 9,2 čv
	Podvodna: ? NM / 9,0 čv
Maks. brzina	Površinska: 9,2 čv
	Podvodna: 9,0 čv
Naoružanje	2 x TC od 457 mm – na pramcu
Borbeni komplet	4 torpeda / 457 mm
Operat. dubina zarona	50 m
Posada	10 / 1 časnik

 

TEHNIČKI PODACI PODMORNICA KLASE D
Tip	jednotrupna / obalna
Duljina	41,1 m
Širina	4,20 m
Gaz (srednji)	3,60 m
Deplasman	288 / 335 t
Propulzija	2 x benzinski motor tipa Craig / 2 x 300 KS
	2 x elektromotor tipa Electro Dinamics/ 165 KS
	2 propelerske osovine
Baterija	60 članaka
Gorivo	3900 galona ( 14 760 lit)
Doplov / brzina	Površinski: 1180 NM / 9,6 čv
	Podvodni: 24 NM / 8,0 čv
Maks. brzina	Površinska: 12,0 čv
	Podvodna: 9,5 čv
Naoružanje	4 x TC od 457 mm – na pramcu
Borbeni komplet	4 torpeda / 457 mm Whitehead
Operat. dubina zarona	70 m
Posada	15 / 1 časnik

 

Igor SPICIJARIĆ