Podmornice od 50 milijardi dolara

Krajem travnja objavljena je vijest koja se dugo čekala na dalekom kontinentu, ali i u stručnim krugovima širom svijeta: Australija se najzad odlučila za ponuđača koji će sudjelovati u realizaciji SEA 1000, programa izgradnje buduće generacije konvencionalnih podmornica za svoju Ratnu mornaricu…

Aktualne australske podmornice klase Collins zapravo su veće i modificirane inačice klase Västergötland švedskog brodograditelja Kockumsa. Izgrađene su tijekom devedesetih i početkom dvijetisućitih i projektirane s radnim vijekom od tridesetak godina. Prva podmornica u klasi HMAS “Collins” trebala bi biti povučena iz operativne uporabe oko 2025. godine. Klasa Collins djeluje u širokom rasponu geografskih i oceanografskih uvjeta, od hladnog Južnog oceana do tropskih područja Koraljnog, Arafurskog i Timorskog mora. Nosi se, dakle, s velikim promjenama u temperaturi, slanosti i gustoći morske vode, kao i s različitim klimatskim uvjetima.

Iznenađujući pobjednik: ilustracija francuskog projekta dizelsko-električne podmornice Shortfin Barracuda Block 1A temeljene na nuklearnoj podmornici klase Barracuda koja se gradi za potrebe francuskog RM-a (Ilustracija: DCNS)

Podmornice australskog RM-a primjenjuju strategiju odvraćanja, vršeći ophodnje u teritorijalnim vodama Australije i okolnih zemalja. Osim toga, prikupljaju obavještajne podatke presretanjem elektroničke komunikacije te pomažu u zadaćama operativcima specijalnih snaga. Matična im je mornarička baza Stirling u blizini Pertha, Zapadna Australija. Zbog strateških interesa u Perzijskom zaljevu i na sjevernom Pacifiku, plove na velikim udaljenostima. Upravo zahtjev za dostatnim dosegom plovidbe i autonomijom rezultirao je razvojem klase Collins koja uključuje mogućnosti transporta velike količine goriva, velike motore i dovoljan kapacitet baterija. Međutim, tehnološka poboljšanja omogućila su i manjim klasama dizelsko-električnih podmornica, poput njemačke Type 214 i nizozemske klase Walrus, postizanje dosega plovidbe i autonomije slično kao kod Collinsa.

HMAS “Dechaineux”, HMAS “Waller” i HMAS “Sheean”, dizelsko-električne podmornice klase Collins. Njihove će nasljednice također imati velike smještajne kapacitete i doseg plovidbe, ali bit će kudikamo modernije (Foto: RAN)

Povijest programa
Podmornice su najsloženiji, najosjetljiviji i najskuplji plovni objekti vojnomornaričke tehnologije. Od strateške su važnosti za Australiju i ključni element u planiranju pomorske i nacionalne sigurnosti te sigurnosti gospodarstva koje ovisi o sigurnim plovnim putovima. Australija stoga ima potrebu za najboljom mogućom klasom podmornica.
Program budućih podmornica SEA 1000 podrazumijeva cijenom pristupačne, regionalno dominantne, konvencionalne podmorničke sposobnosti, održive u skoroj budućnosti. SEA 1000 najveći je program vojnomornaričke nabave u australskoj povijesti i investicija od 50 milijardi australskih dolara. Izazov je po opsegu i složenosti bez presedana u australskoj povijesti, a cijela će priča trajati i do nekoliko desetljeća.
U ranoj fazi pripreme programa, početkom dvijetisućitih, bila su identificirana četiri moguća smjera razvoja oblikovnog rješenja buduće generacije podmornica. Prvi je bila nabava tržišno dostupnog (off the shelf) dizajna, drugi izmjena tržišno dostupnog dizajna sukladno australskim zahtjevima, treći razvoj unaprijeđene inačice klase Collins, a četvrti razvoj nove klase podmornica.

Ničega na policama
Početnim pregledom ponude zaključeno je kako ne postoje podmornice s polica, tj. na tržištu dostupno oblikovno rješenje za australske jedinstvene taktičko-tehničke zahtjeve. Australska vlada pokrenula je stoga natječaj za odabir međunarodnog partnera za projektiranje i izgradnju nove generacije podmornica. Program uključuje saveznu i državne vlade, obranu, industriju i sveučilišta te australske međunarodne partnere.
U prosincu 2007. tadašnji ministar obrane Joel Fitzgibbon objavio je da je započelo planiranje zamjene podmornica klase Collins (program označen kao SEA 1000). Projektni ured SEA 1000 uspostavljen je u okviru Uprave za materijalne resurse Ministarstva obrane u listopadu 2008. godine. U veljači 2009. kontraadmiral Rowan Moffitt imenovan je voditeljem programa.
Dokument iz 2009. godine Obrana Australije u azijsko-pacifičkom stoljeću: oružane snage 2030., potvrdilo je projekt zamjene podmornica i najavilo da će flota nove klase s Collinsovih šest biti povećana na dvanaest plovila. Argumenti su rastući broj i sofisticiranost azijsko-pacifičkih ratnih mornarica (osobito podmorničarskih flota), potreba za podmorničkim zadaćama u bilo kojem sukobu i veća mogućnost odvraćanja koje može pružiti povećana podmornička flota. U prosincu 2011. prethodno odbačeni projekti podmornica dostupni na svjetskom tržištu ponovno se počinju razmatrati.

Treća podmornica klase Sōryū, imena “Hakuryū” (SS-503) tijekom posjeta Guamu 2013. godine. Japanski je prijedlog doživio neočekivan neuspjeh (Foto: US Navy)

Pomicanje rokova
U skladu s prvim planovima, ulazak nove klase u operativnu uporabu australskog RM-a osigurao bi se i prije predviđenog roka raspreme HMAS “Collins” tijekom 2025. godine. Australska je vlada objavila financiranje početne faze projektiranja tek 3. svibnja 2012. Faza se odnosila na studije za odabir oblikovnog rješenja nove klase podmornica, projekte Organizacije za obrambenu znanost i tehnologiju namijenjene uspostavljanju parametara za propulzijsko-pogonski sustav, borbeni sustav i sustav smanjene zamjetljivosti (stealth). Podrazumijevalo se i pokretanje programa za razvoj znanja i vještina iz područja brodograđevne industrije potrebnih za samu gradnju podmornica.
Revizijom programskog vremenskog okvira tijekom 2012., planirano je zaključenje preliminarne faze 2013., odobrenje prvog prolaza početkom 2014. i odobrenje drugog prolaza 2017. godine. To je pomaknulo predviđanje ulaska u uporabu prve podmornice nove klase za razdoblje nakon 2030. godine.

Japanski favoriti
Od početka najveće je pitanje bilo koja će tvrtka projektirati i voditi izgradnju podmornica. Određena su nagađanja potaknuli australsko-japanski Dogovor o zamjeni oružane tehnologije iz rujna 2012. i Sporazum o razmjeni obrambene tehnologije iz srpnja 2014. godine. Mnogi su ih shvatili kao korak prema suradnji na razvoju podmornice. Primjerice, u medijima se govorilo o integraciji tehnologija s japanskih podmornica klase Sōryū, poput zračno neovisne propulzije (AIP) te Stirlingovih motora koje je švedski Kockums po licenciji prodao Kawasakiju. Spominjala se i mogućnost ugradnje hidrodinamičkih sposobnosti japanskih podmornica u potencijalno oblikovno rješenje programa SEA 1000.
Do studenog 2014. još uvijek nisu bili pripremljeni početni taktičko-tehnički zahtjevi te su dane preporuke da se izrade tijekom 2015. godine. Australska vlada isključila je u prosincu 2014. mogućnost javnog nadmetanja za utvrđivanje oblikovnog rješenja nove podmornice, pozivajući se na preostalo ograničeno vrijeme pred raspremu prve podmornice klase Collins. Iako su nagađanja o izravnoj nabavi od japanskih brodograditelja još bila aktualna, u siječnju 2015. australski ministar obrane Kevin Andrews naveo je kako Vlada još uvijek razmatra i mogućnosti koje nude europski brodograditelji: ThyssenKrupp Marine Systems iz Njemačke, Saab iz Švedske i partnerstvo francuskih tvrtki Thales i DCNS.

Najave iz 2015.
Australska vlada signalizirala je 8. veljače 2015. da će izbor oblikovnog rješenja i odabir brodograđevnih opcija biti konkurentan, a već je idućeg dana najavljen tzv. natječajni proces evaluacije, uz mogućnost gradnje podmornica u Australiji. Vlada je vrlo brzo, 20. veljače, javno najavila tri ključna strateška zahtjeva koja će se uzeti u obzir: doseg plovidbe i autonomiju slične klasi Collins, vrhunske performanse senzora te smanjenu radarsku i senzorsku zamjetljivost u odnosu na klasu Collins, kao i borbeni sustav i torpeda Mark 48 Mod 7 zajednički razvijena između SAD-a i Australije kao borbeni sustav i temeljno naoružanje budućih podmornica.
Vlada je također najavila natjecanje između ThyssenKruppa, francuskog partnerstva Thalesa i DCNS-a te japanskog dizajna temeljenog na Sōryūu.
U izvješću OS-a iz 2009. stoji kako je nova, buduća klasa podmornica australskog RM-a zamišljena kao klasa od ukupno 12 plovnih jedinica, istisnine do 4000 t. Osim torpedima i protubrodskim raketama, bila bi naoružana krstarećim raketama za napade na kopnene ciljeve, sposobna za podvodni izlazak i povratak pripadnika specijalnih snaga te opremljena sredstvima i opremom za motrenje i prikupljanje obavještajnih podataka. Izgledno je kako će nove podmornice biti opremljene američkim borbenim sustavom AN/BYG-1.

Stop nuklearnom!
Odluka o izboru propulzijsko-pogonskih sustava budućih podmornica usko je vezana uz utvrđivanje operativnog dosega plovidbe, autonomije i značajki smanjene zamjetljivosti. Postoje dva temeljna tipa pogonskog sustava podmornica: nuklearni i konvencionalni, tj. dizelsko-električni. Nuklearni osigurava neograničen doseg plovidbe i autonomiju, a jedina su ograničenja redovito održavanje i potrebe posade za opskrbom i odmorom. Istodobno, ne postoji potreba za izranjanjem kako bi se napunile baterije što je rizik u strateškom djelovanju podmornice. Australska vlada u više je navrata odbacila mogućnost nuklearnog pogona zbog nepostojanja domaće prateće nuklearne industrije. U tom bi slučaju Australija bila jedina nenuklearna zemlja koja koristi podmornice na nuklearni pogon. S tim su povezana pitanja operativne suverenosti Australije, primjerice, kad bi koristila npr. američke podmornice na nuklearni pogon kao što je klasa Virginia, što bi je činilo ovisnom o američkoj tehničkoj podršci. Važno je spomenuti i snažno australsko javno protivljenje nuklearnoj tehnologiji.

Konvencionalni izbor
Alternativa je izbor konvencionalnog, dizelsko-električnog pogona dovoljnog kapaciteta goriva i snage baterija kako bi se osigurao najveći doseg plovidbe, autonomija i smanjena zamjetljivosti (u podvodnim uvjetima) prije ponovnog izrona i nadopune baterija.
Na osnovi spomenutog promišljanja izgrađena je klasa Collins: konvencionalno pogonjene podmornice relativno velikih dimenzija. Odlikuje ih velik dizelsko-električni motor, velik kapacitet spremnika goriva i baterija namijenjenih podvodnoj plovidbi na velikim udaljenostima, bez potrebe za ponovnim izronom u duljem razdoblju.
Tehnička novina u dizelsko-električnom pogonu budućih podmornica koja bi se mogla razmatrati je zračno neovisna propulzija (AIP) koja je ugrađena u niz novijih podmorničkih dizajna, uključujući njemački Type 214, japansku klasu Sōryū i francusku klasu Scorpène. Zračno neovisna propulzija vrši ulogu pomoćnog motora, pružajući podmornicama poboljšanu značajku smanjenje zamjetljivosti te im dopuštajući dulje podvodno djelovanje. Njemačka podmornica Type 214 primjenjuje napredne polimersko-elektrolitne membranske gorivne članke koji omogućuju doseg plovidbe i autonomiju usporedive s onima na klasi Collins.
Baterije su sastavni dio svih dizelsko-električnih podmornica: omogućuju dulje djelovanje pod vodom prije ponovnog izlaska na površinu radi dopune. Novija su poboljšanja u tehnologiji baterija omogućila manjim dizelsko-električnim podmornicama znatno veći doseg plovidbe i autonomiju. Izgledno je da će buduća generacija australskih podmornica imati baterije naprednije tehnologije od onih ugrađenih u podmornice klase Collins, a moglo bi biti riječi i o naprednim litij-ionskim baterijama.

Ilustracija propulzijskog sustava dizelsko-električne podmornice Shortfin Barracuda Block 1A koji će primjenjivati pump-jet tehnologiju, za razliku od klasičnih podmorničkih vijaka, u pravilu sa sedam krila (Ilustracija: DCNS)

Ponuđena rješenja
Od oblikovnih rješenja o kojima se govorilo u početku, prve su, kako je bilo objavljeno krajem 2011., iz konkurencije ispale španjolske podmornice klase S80 te francuska klasa Scorpène. Tijekom 2013. razmatrana je unaprijeđena inačica klase Collins, međutim, 2015. to je i službeno odbačeno s obzirom na procjenu da je za sve pripremne radove prije početka gradnje potrebno jednako vremena kao i za razvoj i projektiranje potpuno novog dizajna. Švedski je Saab ponudio uvećanu inačicu svojeg projekta podmornice oznake A26, ali je u veljači 2015. također isključen iz daljnjeg razmatranja. U medijima se kao argument spominjalo da Švedska zadnjih dvadeset godina nije samostalno razvila, projektirala ni izgradila podmornicu.
Njemačka brodograđevna tvrtka ThyssenKrupp Marine Systems ponudila je unaprijeđenu inačicu podmornica Type 214, ali i razvoj potpuno novog dizajna oznake Type 216, temeljenog na australskim taktičko-tehničkim zahtjevima buduće generacije podmornica.

Francuski povratak
Krajem 2015. kao kandidati bili su poznati Njemačka i Japan, ali ni Francuska, unatoč neuspjehu Scorpènea, nije odustajala. Francuski je vojnobrodograđevni div DCNS s tvrtkom Thales 30. studenog predao australskom Ministarstvu obrane prijedlog oblikovnog rješenja imena Shortfin Barracuda Block 1A. Riječ je o dizelsko-električnoj inačici podmornica klase Barracuda na nuklearni pogon koje su u izgradnji za potrebe francuskog RM-a. Spomenuti prijedlog podrazumijeva dvopartitni sporazum između dviju vlada s obvezujućom pismenom potvrdom prihvaćanja zahtijevanih rokova isporuke novih podmornica. Dok su točni podaci i dalje u tajnosti, DCNS je potvrdio kako projekt Shortfin Barracude podrazumijeva plovilo dulje od 90 metara koje istiskuje pod vodom više od 4000 tona.

Uradak DCNS-ovih grafičkih dizajnera s budućom podmornicom u podvodnoj plovidbi. Takav će prizor, međutim, teško biti moguć prije kraja 2020-ih godina (Ilustracija: DCNS)

Australska vlada odabrala je 26. travnja 2016. godine DCNS za nositelja gradnje 12 novih podmornica inačice Shortfin Barracuda Block 1A procijenjene financijske vrijednosti 50 milijardi australskih dolara. Iznimno je bitna stavka, posebno za Australiju, što će se velik dio projekta realizirati u brodogradilištu državne tvrtke ASC u Adelaideu, Južna Australija, što podrazumijeva transfer tehnologije, ali i nova radna mjesta i unosne poslove za niz domaćih podizvođača. Kako piše portal Defense Update, procjenjuje se da će u Francuskoj od cijelog iznosa projekta ostati manje od petine, dakle oko devet milijardi australskih dolara.

U uporabi do 2070-ih
Izvorni planovi gradnje navodili su da će program trajati 25 godina, počevši od samih razmatranja do konačnog završetka zadnje podmornice. Zbog dugog razdoblja također je razmatrana gradnja podmornica u serijama (batch), uzimajući u obzir istraživanja koja su u tijeku, kao i nastale inovacije (u smislu ažuriranja opreme i dizajna) koje bi se ugrađivale u nove gradnje u klasi, a mogle bi se ugrađivati i u postojeće podmornice tijekom velikih remonta. Predviđeno je da podmornice programa SEA 1000 ostanu u uporabi sve do 2070-ih.
U svojem će zaključku program budućih podmornica pružiti australskom RM-u plovila slična dosega plovidbe, autonomije i vrhunskih performansi senzora te smanjene radarske i sonarne zamjetljivosti u odnosu na postojeće podmornice klase Collins.
Imperativ je ipak na pravodobnoj dostavi i uvođenju u operativnu uporabu kako bi Australija izbjegla praznine u podmorničkim sposobnostima sve do 2040-ih i nadalje.

Maja PTIĆ GRŽELJ