Budućnost norveške podmorničke flote

Vlada Norveške izabrala je početkom veljače, nakon pomnog preispitivanja svake od ponuđenih opcija, strateškog partnera za izgradnju nove generacije podmornica. Donosimo detaljnu priču o pobjedniku, ali i o finalistu, kao i o aktualnim podmornicama norveške mornarice…

Njemačka podmornica U-32 u plovidbi. Dva plovila iz serije III klase 212A koja će se razvijati za Norvešku kupit će i Bundeswehr (Foto: Bundeswehr/Schönbrot)

Norveška mornarica spada u sam svjetski vrh kad je riječ o kvaliteti njezinih plovnih efektiva. Obala zemlje na vrhu europskog kontinenta i pragu arktičkog polarnog kruga izrazito je razvedena i odlikuje se dubokim fjordovima, a obalna crta dulja je od 25 000 kilometara. Velik isključivi gospodarski pojas (Exclusive Economic Zone – EEZ), proglašen 1977., prostire se u akvatoriju površine 2 385 000 km2 i iznimno je važan strateško-gospodarski prostor, koji je, uz velike i profitabilne ribolovne resurse, bogat ugljikovodicima (Sjeverno more). Upravo taj podatak pozicionira Norvešku kao najvećeg proizvođača nafte u zapadnoj Europi i zemlju koja ima jedan od najviših nacionalnih bruto dohodaka po stanovniku. Povoljna financijska situacija omogućila je Vladi u Oslu da velika sredstva usmjeri u modernizaciju pomorskih snaga, posebno površinskih efektiva. Nabavljeno je pet modernih raketnih fregata, šest brzih raketnih brodova (korveta), novi MCM i OPV brodovi, nova ELINT/SIGINT i logističko-transportna plovila. Važno je istaknuti da se norveška mornarica ne ističe posebno svojom brojčanom veličinom, nego prije svega kvalitetnim balansom snaga, kao i kvalitetom borbenih plovnih jedinica i borbenih sustava. Dovoljno je spomenuti da je prosječna starost glavnih površinskih udarnih snaga debelo ispod deset godina. Fregate klase Fridjotf Nansen ušle su u uporabu između 2006. i 2011. godine. FAMC klase Sklold još su mlađi, u uporabu su ulazili od 2010. do 2013. Minsko-protuminski (MCM) brodovi nešto su stariji, a u uporabu su ulazili od 1994. do 1996. godine.

“Odin”, podmornica klase Ula na uzburkanom moru 2002. godine, prije modernizacije (Foto: US Navy)

Podmornice klase Ula
Podmorničke snage strateška su komponenta norveške mornarice, ali nisu moderne kao površinske. Čini ih šest dizelsko-električnih podmornica klase Ula. Premda su stare između 24 i 27 godina, njihova zamjena nije predviđena sljedećih barem pet do deset godina. Od 2006. do 2008. svih je šest modernizirano, poboljšan je glavni borbeni sustav i instalirani novi periskopi. U skorije vrijeme modernizirani su senzori, komunikacijska oprema i sustavi za elektroničko ratovanje kako bi se radni vijek podmornica produljio barem do razdoblja od 2023. do 2025. godine. Klasa Ula razvijena je na temelju njemačkih podmornica klase 209 i 210. Riječ je o zajedničkom projektu s njemačkom tvrtkom Howaldtswerke-Deutsche Werft GmbH (HDW). Dijelovi trupova građeni su u objema zemljama, a podmornice su sklopljene i ispitivane u njemačkom brodogradilištu Nordseewerke (Thyssen). Klasu Ula karakterizira kompaktan dizajn, s u cijelosti dvostrukom oplatom trupa s dovoljno širokim i dugim tornjem hidrodinamičkog oblika. Arhitektura i raspored interijera omogućuju obavljanje obavještajnih, nadzornih, protubrodskih i protupodmorničkih aktivnosti u dubokom moru i u litoralnom području. Površinska istisnina iznosi 1040 t, a podvodna 1150 t (uz pričuvu istisnine od 110 t). Duge su 59 m, a najveća širina iznosi 5,4 m. Prema dostupnim podacima, operativna dubina zarona veća je od 250 m. Posadu čini 21 član. Propulzijski sustav klasičnog je dizelsko-električnog tipa, a čine ga dva dizelska MTU 16V motora i Siemensov elektromotor, koji podmornicama osiguravaju najveću podvodnu brzinu od 23 čvora i 11 čvorova u površinskoj plovidbi. Tzv. X-oblik stražnjih kormila omogućuje odličnu upravljivost. Oružni sustav čini osam torpednih cijevi kalibra 533 mm, a na podmornicu se može ukrcati borbeni komplet od 14 torpeda. Sonarni sustav obuhvaća glavni, srednjofrekvencijski, aktivno-pasivni sonar tvrtke Atlas Elektronik, koji služi za pretraživanje i napadne aktivnosti, te bočni, niskofrekvencijski pasivni sonar Thomson Sintra.

Švedska je računala na skandinavsku suradnju i ponudila podmornicu Type A26, ali nije ušla u finale (Ilustracija: Saab)

Problematika odabira
Proces nabave nove generacije podmornica počeo je prije desetak godina, potaknut razmišljanjima o operativno-taktičkim značajkama nasljednika klase Ula. Novi koncept zračno neovisne propulzije (Air Independent Propulsion – AIP), sposobnost lansiranja ASCM i LACM projektila kroz torpedne cijevi ispod morske površine, sposobnost PZO samoobrane podmornice, kao i njezino pretvaranje u višenamjensku borbenu platformu (za MCM, ELINT/SIGINT, SOF itd.), bili su izazov i za norvešku mornaricu i za Vladu. Razmišljalo se o razvoju vlastitog projekta, ali i o suradnji s nekim od saveznika iz NATO-a koji ne proizvode vlastite, ali su također zainteresirani za nabavu novih podmornica. Poljska je još 2006. pokazala namjeru kupnje triju novih podmornica s partnerom, a jedan od ozbiljnih kandidata za takav ugovor trebala je biti upravo Norveška. Dvojcu se u namjeri poslije pridružila i Nizozemska, ali odustala je. Od 2006. do 2013. godine dvije su se strane uvelike dogovarale o usklađivanju operativno-taktičkih zahtjeva, ali i o uvjetima kreditiranja, načinu plaćanja, veličini i vrijednosti ugovorenih offset ugovora, jamstvenim rokovima, ciklusima održavanja, modernizacijskim obvezama itd. Jednostavno rečeno: korištenje podmornice u uskom i zatvorenom Baltičkom moru ili u otvorenim i divljim polarnim vodama Sjevernog Atlantika nije ista stvar.

Jaki finalisti
Norveška se na kraju odlučila za samostalnu kupnju od nekog od renomiranih svjetskih proizvođača koji će joj povoljno isporučiti moderne AIP podmornice vrhunskih sposobnosti. Parlament i Vlada donijeli su odluku o prikupljanju ponuda potencijalnih ponuđača. Javilo se šest zainteresiranih vojnobrodograđevnih tvrtki koje su ponudile svoje proizvode ili već pripremljene podmorničke projekte. Iznenađuje što je prije finala otpao švedski pokušaj skandinavske suradnje na razvoju projekta nove AIP podmornice Type A26 koji predvodi švedski konzorcij Saab Kockums. Od travnja 2016. u igri su ostali njemački TKMS (ThyssenKrupp Marine Systems) i francuski DCNS koji su ponudili svoje najjače adute. Na Norveškoj je bilo samo da pažljivo vodi pregovore i iz njih izvuče maksimum.

Norveške podmornice klase Ula također su njemački proizvod, a u uporabi će biti još barem osam godina (Foto: Forsvaret)

Njemačka ponuda
Opisujući njemačke podmornice klase 212A, treba naglasiti da je riječ o sofisticiranom projektu konvencionalne (nenuklearne) podmornice s dodatnim AIP-om, koju je razvio HDW, tvrtka koju je u međuvremenu (2006.) preuzeo TKMS. Kao osnova AIP-a iskorišten je PEM (proton exchange membrane), pri čemu se kao gorivo u gorivnim člancima koriste komprimirani vodik i kisik. Takav sustav omogućuje podmornici podvodne operacije velikim brzinama uz klasični dizelsko-električni pogon, ali i prebacivanje na AIP sustav za sporo i tiho podvodno krstarenje (čak i do tri tjedna), bez potrebe za izranjanje na tzv. šnorkel dubinu i radom dizelskog motora puni svoje električne baterije. AIP sustav uvelike smanjuje vibracije jer u njemu nema rotacijskih dijelova, što je podmornice 212A promoviralo kao ekstremno tiha plovila. Projekt se razvija od početka devedesetih, na temelju uspješnog projekta podmornice klase 209 kojem je trebalo pridodati AIP sposobnosti. Novi razvojni projekt dobio je oznaku U212. Finalna faza razvoja počela je 1994. bilateralnim dogovorom Njemačke i Italije o razvoju inovativnog tipa konvencionalne podmornice s AIP propulzijom, sposobnom za podjednako uspješno djelovanje na Baltiku i na Sredozemlju.

Dosadašnje narudžbe
Kombinacija pojedinačnih zahtjeva i tehnološki kompromis urodili su znatnim promjenama originalnog dizajna pa je naziv projekta promijenjen u 212A. U travnju 1996. najavljena je gradnja osam podmornica: po četiri za njemačku i talijansku mornaricu. Sekcije njemačkih podmornica naručenih 1998. građene su u brodogradilištu u Emdenu, koje je pripadalo grupaciji Thyssen Nordseewerke GmbH, i u brodogradilištu HDW, u kojem su i sklopljene. Još dvije, poboljšane, naručene su 2006., a zadnja (U-36) od listopada prošle godine u operativnoj je uporabi. Prve dvije talijanske podmornice naručene su 1998. i izgrađene u tadašnjem Fincantierijevu brodogradilištu u Muggianu. Poznate su kao klasa Salvatore Todaro. Talijanska mornarica naručila je 2006. sljedeće dvije podmornice koje su isporučene 2012. godine. Dulje su 1,2 m od prve serije zbog ugradnje novog teleskopskog izvlačivog senzorskog jarbola. Talijanska mornarica naručila je 2008. dvije podmornice u konfiguraciji prve serije, ali s izmjenama vezanim uz ugradnju nekih komercijalnih komponenti te s dodanim specifičnim softverom za CMS. Krajem 2015. u Italiji je najavljena narudžba i treće serije od dviju podmornica 212A, a u listopadu 2016. objavljeno je da njemačka mornarica ozbiljno razmišlja o narudžbi još dviju podmornica jednakog tipa. Zanimljivo je da je Poljska još od 2013. ozbiljno razmišljala o leasingu dviju podmornica 212A. Do realizacije nije došlo, ali TKMS joj je ponudio inačicu klase 214 koja s 212A dijeli puno sličnosti, prije svega onih vezanih uz AIP propulziju.                                         

Plovilo klase Ula u plovidbi. Norveške hladne vode i fjordovi, a i blizina sjevernog Atlantika, zahtijevaju podmornice s posebnim značajkama (Foto: Forsvaret)

Blizu obale
S tehničko-operativnog gledišta, podmornica 212A srednje je veličine, duga manje od 60 m i podvodne istisnine manje od 2000 t. Izvedba krmenog kormila u X-konfiguraciji omogućuje operativno djelovanje u akvatoriju do 17 m dubine, što znači da se može dosta približiti obali. Takva je sposobnost bitna za iskrcaj i uporabu specijalnih snaga ili provedbu ronilačkih SCUBA operacija. Trup i najveći dio unutarnje opreme izrađeni su od nemagnetičnih materijala što u velikoj mjeri reducira sposobnost magnetometarskih senzorskih sustava za njihovu detekciju i smanjuje opasnost od magnetskih mina. Dio poprečnog presjeka podmornice ima gotovo prizmatičan oblik (uvjetovan određenim tehnološkim zahtjevima ugrađene opreme), a plovilo odlikuje i pažljivo izveden prijelaz u hidrodinamički, kapljičasti završetak trupa. Brodski spremnici za visokostlačeni vodik i kisik, potrebne za AIP, smješteni su u prostor između čvrstog i lakog trupa podmornice. Plinovi se cjevovodima dovode do gorivnih članaka, što smanjuje mogućnost prodiranja smrtonosne mješavine plinova u prostore u kojima je smještena posada.

Svestrane torpedne cijevi
Sustav naoružanja čini šest torpednih cijevi kalibra 533 mm za lansiranje DM2A4 Seehecht (SeaHake) ili WASS Black Shark torpeda. Za lansiranje se, radi smanjivanja buke, koristi tzv. vodomlazni lansirni sustav. Podaci iz njemačkih krugova potvrđuju da 212A može lansirati i ASCM/LACM projektile kroz torpedne cijevi. Podmornice su opremljene i PZO raketnim sustavom kratkog dometa IRIS-T, dometa 20 km. Kontejner s četirima takvim projektilima može se smjestiti u torpednu cijev i koristiti protiv niskoletećih zračnih ili manjih površinskih i obalnih ciljeva. Usto, na jednom od teleskopskih jarbola ugrađen je i RMK Marine 30 mm automatski top tvrtke Rheinmetall, a na jarbol je moguće smjestiti tri male besposadne izviđačke letjelice tipa Aladin. Nadalje, podmornice klase 212A opremljene su najmodernijom sonarnom (aktivnom i pasivnom) opremom, kao i protutorpednim sustavom za lansiranje akustičnih mamaca i ometača.

DCNS je za promociju svoje ponude klase Scorpène priložio i ovu ilustraciju podmornice uz norvešku obalu (Ilustracija: DCNS)

Dokazane sposobnosti
Spomenute su podmornice u aktivnoj uporabi u zemljama koje su ih proizvele i okosnica su njihovih podmorničkih flota. Tijekom operativnog vijeka već su dokazale tehnološko-operativne sposobnosti. U travnju 2006. njemačka je podmornica U-32 od svoje baze u Baltiku do španjolske baze Rota preplovila 1500 NM, tijekom dvotjedne podvodne plovidbe i bez punjenja baterija u šnorkel režimu plovidbe. Sedam godina poslije, tijekom plovidbe prema američkim vodama radi sudjelovanja u pomorskim vježbama, ta je podmornica postigla novi svjetski rekord za konvencionalne podmornice: provela je čak 18 dana u podvodnoj plovidbi AIP pogonom, bez potrebe za uporabom šnorkel uređaja i punjenja električnih baterija. S druge strane, talijanska je mornarica svoje podmornice “Salvatore Todaro” i “Scirè” uspješno testirala u šestomjesečnim pomorskim vježbama CONUS 2008/2009 zajedno s američkim kolegama. Podmornica “Salvatore Todaro” također je uspješno djelovala gotovo šest mjeseci u akvatoriju Adenskog zaljeva, Omanskog zaljeva, Arapskog mora i Indijskog oceana.

Francuska ponuda
Francuski DCNS također nije propustio priliku za pojavljivanje na norveškom podmorničkom tenderu. Riječ je o velikom vojnobrodograđevnom koncernu sa širokom lepezom proizvoda: od nosača zrakoplova, preko LHD brodova, modernih fregata, modernih nuklearnih i konvencionalnih podmornica, do korveta i manjih specijaliziranih plovnih jedinica. Ugled je stekao pobjedama na nekoliko važnih i vrijednih međunarodnih natječaja, a najvažniji i najunosniji je nedavno dobiven ugovor s Australijom u visini od najmanje 50 milijardi američkih dolara (39 milijardi za podmornice + 11 milijardi za ostalu infrastrukturu), za potpunu obnovu australske podmorničke flote. Ponudom inačice podmornice Scorpène, povoljnom kreditnom linijom i offset ponudom – DCNS je uspio pobijediti cijelu europsku konkurenciju (prije svega TKMS), ali i japansku, npr. Mitsubishi Heavy Industries, koji je po mišljenjima mnogih analitičara nudio možda i najbolju podmornicu. Klasa Scorpène koncept je konvencionalne napadne podmornice koji nije operativno zastupljen u domaćoj podmorničkoj floti. Francuska je, po uzoru na američku i britansku mornaricu, odlučila za svoje strateške podmorničke SSBM i SSN snage koristiti isključivo podmornice s nuklearnom propulzijom.

Dobar pogled na cijeli trup podmornice 212A. Snimka sa svečanog porinuća U-35 u listopadu 2011. u Kielu (Foto: Bundeswehr/Björn Wilke)

Uspješni Scorpène
Projekt razvoja klase Scorpène počeo je u suradnji sa španjolskim koncernom Navantia. Vlada Španjolske čak je inicijalno naručila izgradnju četiriju podmornica klase Scorpène u vrijednosti od 1,765 milijardi dolara, ali narudžba je naknadno otkazana u korist razvoja vlastitog podmorničkog projekta nazvanog S-80. To je dovelo do raskola između DCNS-a i Navantije pa je Francuska nastavila samostalan razvoj i komercijalni nastup na trećim tržištima. Prema dostupnim izvorima, Španjolska ni izdaleka nije riješila probleme, prije svega one vezane uz stabilitet i propulziju, koji su se javili oko projekta S-80. U projektiranju i konstrukciji klase Scorpène primijenjene su mnoge od tehnologija koje su bile primijenjene u razvoju budućih francuskih nuklearnih napadnih podmornica klase Barracuda. DCNS u ponudi ima čak četiri različite podvrste podmornice Scorpène. To su CM – 2000 (konvencionalna dizelsko-električna inačica), AM-2000 (dizelsko-električna inačica s dodatnim AIP modulom), CA-2000 (konvencionalna obalna podmornica smanjenih dimenzija) i S-BR (velika konvencionalna dizelsko-električna inačica bez AIP propulzije, razvijena posebno za brazilsku mornaricu). Zahvaljujući raznolikoj ponudi i operativno-taktičkoj prilagodljivosti, DCNS je uspio različite inačice projekta prodati Čileu i Maleziji (po dvije podmornice), Indiji (šest, a tri su već izgrađene, ukupno tri milijarde američkih dolara), te Brazilu (četiri podmornice, a tri su još u gradnji, ukupno 9,9 milijardi američkih dolara). Pobjeda na brazilskom tenderu može se u dobroj mjeri pripisati francuskoj suradnji u razvoju prve brazilske nuklearne podmornice i širokom offset programu. Na popis svakako treba uvrstiti i spomenutu narudžbu od 12 podmornica za australsku mornaricu.

MESMA modul
DCNS za francusku inačicu AIP propulzije nudi sustav MESMA (Module d’Energie Sous-Marine Autonome). Riječ je o modificiranoj inačici nuklearnog propulzijskog sustava koji djeluje na načelu generiranja etanola i kisika. Izgaranjem spomenute smjese, uz stvaranje topline i tlaka od 60 atmosfera, nastaje vodena para koja pokreće klasičnu parnu turbinu. Stvoreni ispušni plinovi (uglavnom CO2) izbacuju se iz podmornice na svim operativnim dubinama, bez potrebe za uporabom ispušnog kompresora. Svaki MESMA modul (ovisno o nekim specifičnim značajkama) dostiže cijenu od 50 do 60 milijuna američkih dolara. Njegova ugradnja na podmornicu Scorpène zahtijeva poseban modul duljine 8,3 m i mase 305 tona. Ugradnjom MESMA modula podmornica postaje sposobna za podvodnu plovidbu dulju od 21 dan bez uporabe šnorkela – što prema tvrdnjama proizvođača ovisi o mnogim varijablama, prije svega željenoj podvodnoj brzini. Koliko je poznato, DCNS uvelike razvija nove MESMA AIP module za sljedeće generacije podmornica Scorpène. Osim toga, u suradnji s Indijom razvija inačice fosforno-acidnog goriva za AIP sustav s gorivnim člancima za sljedeću seriju indijskih podmornica. One bi, prema očekivanjima Francuske, trebale biti poboljšane inačice Scorpènea ili dio malo poznatog projekta Marlin. 

Testiranje Kongsbergova projektila NSM. Njegova je kupnja za njemačku mornaricu objavljena nekoliko dana nakon informacije o pobjedi TKMS-a u nadmetanju za nove norveške podmornice (Foto: Kongsberg)

Prednosti finalista
Nadmetanje oko norveške nabave podmornica zanimljivo je s više gledišta. DCNS je od početka bio favorit, a u ovom je stoljeću pobijedio na brojnim važnim međunarodnim natječajima (Čile, Malezija, Indija, Australija, Brazil). Nadalje, suradnja i partnerstvo Norveške i DCNS-a datira još iz 1980. kad je francuska tvrtka surađivala na razvoju projekta ophodnog broda Hauk. Norveška je izabrala DCNS i kao strateškog partnera koji je domaćim tvrtkama Kongsberg i Umoe Mandal pomogao u razvoju korveta klase Skjold. Uz adekvatnu popratnu offset ponudu, DCNS se nadao da će i taj put biti u prednosti pred konkurencijom. S druge strane, njemački TKMS nije se tako lako pomirio s gubitkom tržišne utakmice na važnim i unosnim azijsko-pacifičkim i južnoameričkim tenderima, a gubitak na europskom bio bi još jedan težak udarac njemačkoj brodograđevnoj industriji. Njemački aduti temeljili su se na činjenici da su podmornice koje su se od kraja Drugog svjetskog rata do danas nalazile u operativnoj uporabi norveške mornarice (ukupno 21), bile njemačkog podrijetla i proizvodnje (15 klase Koben i šest klase Ula).

Konačna odluka
Norveška je službenu odluku o kupnji njemačkih podmornica objavila 3. veljače 2017. preko ministrice obrane Ine Marie Eriksen Søreide. Jedine informacije dobivene od ministrice navode da norveškoj Vladi i njemačkom partneru slijedi razdoblje intenzivnih pregovora o detaljima i da se potpisivanje konačnog ugovora s TKMS-om očekuje 2019. godine. Posao je zanimljiv i široj norveškoj javnosti, a ne samo zainteresiranima za vojno-sigurnosna pitanja. Naime, program modernizacije podmorničke flote trebao bi biti drugi po vrijednosti u norveškom obrambenom proračunu, odmah iza nabave novog višenamjenskog zrakoplova F-35. Francuski izvori iznose više navodnih detalja: u Le Mondeu i La Tribuneu moglo se pročitati da će Norveška za četiri podmornice platiti nešto više od četiri milijarde eura. Spomenuti izvori navode da će i njemačka mornarica naručiti dvije podmornice 212A serije III kako bi jedinična cijena bila što niža i prihvatljivija objema mornaricama. Predviđa se da bi izgradnja i isporuka prve podmornice za Norvešku uslijedila u roku od pet do šest godina nakon potpisivanja finalnog ugovora. Isporuka preostalih triju trebala bi uslijediti u ritmu od jedne godišnje. Samo nekoliko dana nakon objave o dogovoru oko podmornica stigla je i vijest o njemačkoj najavi kupnje najmodernijih norveških Kongsberg ASCM/LACM NSM (Naval Strike Missile) raketnih projektila za višenamjenske borbene brodove projekta MKS-180 (nekadašnji projekt korvete 131). Dakle, strateško partnerstvo u razvoju tehnologija odmah je počelo poprimati šire oblike od podmorničkih.

Igor SPICIJARIĆ