Australija, SAD i Ujedinjena Kraljevina zajedno će razviti novu klasu plovila na nuklearni pogon, koja će biti u flotama britanske i australske mornarice

Sad već bivši australski premijer Scott Morrison 15. rujna 2021. objavio je da će Australija zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevinom pokrenuti program gradnje jurišnih podmornica na nuklearni pogon. Australija će se tako pridružiti ekskluzivnom klubu zemalja s takvim oružjem, koji uz SAD te UK još čine i Francuska, Rusija, Kina, Indija te Brazil. Objava da će Australija graditi podmornice na nuklearni pogon istodobno je značila da odustaje od suradnje s Francuskom i programa gradnje podmornica na klasični pogon Shortfin Barracuda. To je izazvalo burne reakcije iz Pariza jer je francuska brodogradnja izgubila poslove vrijedne oko 100 milijardi dolara.

Nezadovoljstvo Pariza bilo je to veće jer je projekt Shortfin Barracuda nastao kao kombinacija projekata dizelsko-električnih podmornica Scorpène i podmornica na nuklearni pogon Barracuda. Iz drugog projekta preuzet je nešto skraćen trup. Izvorna duljina trupa klase Barracuda je 99,5 m, dok je duljina trupa Shortfin Barracude trebala biti nešto manja, vjerojatno 97 m. Zahvaljujući materijalima i tehnologijama preuzetim iz nuklearnog programa, podmornice Shortfin Barracuda trebale su djelovati na dubinama većim od 350 metara. Umjesto nuklearnog pogona planirana je bila ugradnja dizelsko-električnog pogona sa Scorpènea. Elektromotor snage između sedam i osam megavata isporučila bi francuska tvrtka Jeumont Electric. U podmornice su namjeravali ugraditi napredne litij-ionske baterije, koje imaju znatno bolje mogućnosti pohrane električne energije u odnosu na akumulatore. Naval Group prikazao je na izložbi Euronaval 2018 litij-ionsku bateriju LIBRT koja, prema tvrdnjama proizvođača (tvrtka Saft), u odnosu na olovne akumulatore omogućava veću sigurnost, nezamjetljivost i znatno veći kapacitet. Usto, u odnosu na olovne akumulatore, LIBRT ima dvostruko veći kapacitet i puno kraće vrijeme punjenja. Iako Naval Group to nije izrijekom spomenuo, prva podmornica koja je trebala biti projektirana za ugradnju LIBRT baterija nesuđena je australska klasa Shortfin Barracuda Block 1A. Zanimljivo je da nije spominjana mogućnost ugradnje zračno neovisne propulzije (air-independent propulsion – AIP). Umjesto brodskog vijka, podmornice je trebao pokretati pump-jet propulzor preuzet s izvornog projekta Barracuda. Pariz je isticao da je sposoban isporučiti Australiji podmornice na nuklearni pogon. Ako ne klase Barracuda, onda klase Álvaro Alberto izgrađene za brazilsku mornaricu, odnosno slične njima. Međutim, Canberra je procijenila da je dugoročna dobit suradnje sa Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevinom bitnija od nastavka suradnje s Francuskom.

Nove ili rabljene za početak?

Uz gradnju podmornica na nuklearni pogon, sigurnosni pakt AUKUS obuhvaća i kupnju krstarećih projektila Tomahawk, projektila zrak-zemlja JASSM (Joint Air-to-Surface Standoff Missile), protubrodskih projektila LRASM (Long-Range Anti-Ship Missile) te projektila zemlja-zemlja PrSM (Precision Strike Missile). Uključen je i zajednički američko-britansko-australski razvoj hipersoničnih krstarećih projektila, razvoj tehnologija umjetne inteligencije i još puno toga. No, javnosti je najzanimljiviji dio vezan uz gradnju podmornica na nuklearni pogon. Odluka da će odustati od podmornica na klasični pogon zapravo i nije iznenađenje. U australskoj se javnosti desetljećima raspravlja o isplativosti gradnje klasičnih podmornica. Australiju okružuju samo oceani. Bez obzira na razvoj klasičnog pogona, takve podmornice još uvijek po autonomiji i mogućnosti održavanja visoke brzine u zaronu jako zaostaju za podmornicama na nuklearni pogon. Iako su nuklearne dosta skuplje, pružaju znatno veće mogućnosti djelovanja na oceanskim prostranstvima.

Kako bi australski porezni obveznici platili što manje za prve nuklearne podmornice (procjena troška je 245 milijardi dolara), odlučeno je da prve tri (uz mogućnost još dviju) budu američke klase Virginia. Prva bi trebala biti isporučena početkom idućeg desetljeća. Onda će Australija, SAD i UK zajedno razviti novu klasu podmornica na nuklearni pogon SSN-AUKUS, koje će biti u naoružanju britanske i australske mornarice. Australske podmornice klase Virginia bit će znatno modificirane. Australija na njima neće imati nuklearno oružje niti obavljenu pripremu za njegovu moguću ugradnju. To znači da će biti isporučene bez lansera VPM (Virginia Payload Module). U svaki lanser može se smjestiti sedam Tomahawka. Australska ratna mornarica namjerava, doduše, kupiti te krstareće projektile, no isključivo s klasičnom bojnom glavom. Oni bi se trebali instalirati na razarače klase Hobart. Australska mornarica dobit će kombinaciju rabljenih i novih podmornica klase Virginia, ali u još uvijek nepoznatom omjeru. Problem je u tome što američko brodogradilište General Dynamics Electric Boat kasni s isporukama naručenih podmornica klase Virginia američkoj mornarici, pa nema slobodne kapacitete za gradnju australskih podmornica. Stoga bi se lako moglo dogoditi da sve tri australske podmornice budu rabljene, a dodatne dvije nove. Ili da Australija prvo dobije u najam rabljene te ih naknadno nadomjesti novim. Australskoj ratnoj mornarici te podmornice prije svega trebaju za obuku posada i uvođenje tehnologija potrebnih za održavanje nuklearnih postrojenja. Prve će posade, prije isporuke podmornica, proći obuku u Sjedinjenim Državama. Stoga će prve isporučene podmornice najvjerojatnije biti Block I ili II, a nove prilagođeni Block V.

Bolje uz manje troškova

Klasa Virginia razvijena je kao zamjena za čak dvije klase. Američka ratna mornarica bila je, nakon obustave gradnje podmornica klase Seawolf, prisiljena nastaviti gradnju poboljšanih podmornica klase Los Angeles. Bez obzira na poboljšanja, ubrzan razvoj i nuklearnih i klasičnih podmornica neprekidno je smanjivao tehnološke i borbene prednosti američkih podmornica. Jedino rješenje bilo je razviti potpuno novu klasu u koju će stručnjaci ugraditi najnovija tehnološka dostignuća.

Program razvoja nove klase američkih jurišnih podmornica na nuklearni pogon započeo je još 1990. godine. Tvrtke General Dynamics Electric Boat i Newport News Shipbuiding radile su na njima u okviru programa Centurion. On je 1993. preimenovan u New SSN (NSSN). Cilj je bio postići borbene mogućnosti kao kod klase Seawolf uz 30 posto niže troškove. U to vrijeme praktički nije postojala opasnost od ruskih podmornica s balističkim projektilima, pa je prioritet mornarice bilo djelovanje u priobalnim vodama kao potpora regionalnim vojnim operacijama. Dubina zarona i vršna brzina nisu stoga bili odlučujući: prioriteti za SSN bili su smanjivanje akustičnog potpisa, mogućnost djelovanja u plitkim priobalnim vodama i uporaba krstarećih projektila. Klasa Virginia prva je koja je projektirana gotovo isključivo s pomoću računala. Zbog toga je na njoj tijekom gradnje bilo 84 posto manje konstrukcijskih razlika u odnosu na projekt Seawolf. Primijenjen je i modularni način gradnje čvrstog trupa. To znači da se prije spajanja modula u njih ugrađuje sva potrebna oprema. Osim što se gradnja tako pojednostavnjuje i ubrzava, uz smanjenje troškova, još je važnije što se izbjegava potreba za izrezivanjem otvora u čvrstom trupu zbog unosa i instaliranja opreme. Time se, naravno, povećava čvrstoća trupa. Kako bi se troškovi držali pod nadzorom, uvelike su rabljeni komercijalno dostupni proizvodi, oprema i tehnologije.

Kobilica za prvu podmornicu, USS Virginia (SSN-774), položena je 2. rujna 1999. Podmornica je porinuta 16. kolovoza 2003., a mornarica ju je preuzela 23. listopada 2004. godine. Prva podmornica iz serije Block II nazvana je USS New Hampshire (SSN-778). Porinuta je u veljači 2008., a kupcu je predana u listopadu te godine. Prva podmornica serije Block III nazvana je USS North Dakota (SSN-784). Porinuta je u rujnu 2014., a mornarica ju je preuzela idućeg mjeseca. Prva podmornica serije Block IV, naziva USS Vermont (SSN-792), još uvijek je u gradnji. Američka ratna mornarica planira izgraditi deset podmornica Block IV.

Velika je prednost podmornica klase Virginia nuklearno postrojenje General Electric S9G jer ono ne zahtijeva zamjenu goriva tijekom operativne uporabe. Zamjena goriva u nuklearnom reaktoru sama je po sebi zahtjevna. Na nuklearnim podmornicama dodatno je zahtjevna jer se iznad nuklearnog reaktora mora izrezati rupa u čvrstom trupu kako bi se omogućio pristup jezgri reaktora. Postupak je složen, traje godinama i stoga skup. Bez potrebe za zamjenom goriva u nuklearnom reaktoru, generalni remonti bit će kraći i znatno jeftiniji.

Manji broj modula

Podmornice klase Virginia prve su američke podmornice i među prvima u svijetu na kojima je primijenjena tehnologija nepenetrirajućih jarbola. Nepenetrirajući znači da su jarboli u potpunosti smješteni u zapovjedni toranj te svojom konstrukcijom ne ulaze u čvrsti trup podmornice. Ugrađena su dva jarbolna sustava Kollmorgen/BVS-I Photonics postavljena na hidraulične teleskopske jarbole. Na svakom je jarbolu par stabiliziranih kamera visoke razlučivosti (HD), koje pokrivaju 360 stupnjeva. Sposobne su i za snimanje pri slabom svjetlu (low-light television – LLTV). Na jarbolu je i infracrveni senzor te laserski mjerač velikog dometa od oko pet NM (9,1 km). Dakle, elektronički sustavi na jarbolu skeniraju okolni prostor i zumiraju sliku u realnom vremenu, a mogu i automatizirano skenirati pojedine sektore ili čak i puni azimut u nekoliko sekundi, snimati slike visoke rezolucije te senzorski mjeriti različite podatke za analizu. I to čine uz znatno skraćivanje vremena koje podmornica provodi u rizičnijoj plovidbi na periskopskoj dubini. Zanimljivo je i što se snimljeni materijali mogu prikazivati i u operativnom središtu podmornice pa ih može vidjeti (naravno, ovlašteni) dobar dio posade, a ne samo najuže zapovjedništvo.

Nepenetrirajući jarbol omogućio je da se zapovjedno središte kod klase Virginia smjesti na puno povoljnije mjesto. Prije su se podmornička zapovjedna središta u pravilu nalazila neposredno ispod zapovjednog tornja, na prvoj horizontalnoj palubi čvrstog trupa. Tako su se u njima mogli smjestiti klasični optički periskopi koji se manjim dijelom nalaze u tornju, a većim unutar čvrstog trupa. Zahvaljujući optičkim kabelima, suvremeni jarbol omogućuje prijenos videosnimke izravno na operativne konzole i TV ekran pa nije potrebna izravna fizička veza između teleskopski izvlačivog jarbola i zapovjednog središta. Stoga je središte smješteno u veći prostor na drugoj palubi. Nadalje, razdvajanje teleskopski izvlačivih jarbola i pripadajućih senzora od zapovjednog središta omogućilo je da zapovjedni toranj podmornice bude bliže pramcu, pa su poboljšane i hidrodinamičke karakteristike klase Virginia. Specijalni jarbol znači i povećan integritet čvrstog trupa, odnosno manje zahtjevno održavanje podmornica.

Američka ratna mornarica stekla je s podmornicama klase Los Angeles veliko iskustvo u poboljšavanju projekta. Ta se praksa nastavila i s klasom Virginia. Nakon samo četiri podmornice iz serije Block I, počela je gradnja šest iz serije Block II. Najveća je razlika između te dvije serije u načinu gradnje. Umjesto deset modula kod Blocka I, čvrsti trup Blocka II napravljen je od samo četiri modula. Troškovi gradnje po podmornici tako su smanjeni za čak 80 milijuna dolara. Osam podmornica serije Block III dobilo je redizajniran pramac kako bi se u njega mogla smjestiti golema sferična antena sonara LAB (Large Aperture Bow). Drugo je važno poboljšanje zamjena 12 vertikalnih lansera samo dvama lanserima VPT (Virginia Payload Tubes). U svaki VPT stane do šest krstarećih projektila Tomahawk tako da borbeni komplet ostaje nepromijenjen. Najveća je prednost VPT-a što se lako mogu prilagoditi i za lansiranje drugih projektila čija širina ne prelazi 220 centimetara. General Dynamics Electric Boat dobio je 28. travnja 2014. ugovor vrijedan 17,6 milijardi dolara za gradnju deset podmornica serije Block IV. Naglasak je stavljen na smanjenje operativnih troškova i povećanje operativne spremnosti. U tijeku je projektiranje potklase Block V. Zasad se zna da bi podmornice te serije trebale dobiti spomenute VPM lansere. U svaki VPM moći će se smjestiti sedam Tomahawka. Uz dva VPM-a na pramcu, Block V dobit će dodatna četiri smještena po sredini podmornice. No, da bi se dobio prostor nužan za njihovu ugradnju, bit će potrebno produljiti trup. Američka ratna mornarica najavila je gradnju deset podmornica Block V, od flotnog broja SSN-802 do SSN-811.

Dugo će se čekati

Podmornice klase SSN-AUKUS temeljit će se na britanskom projektu nove jurišne podmornice na nuklearni pogon, no bit će zajednički projekt Ujedinjenog Kraljevstva, Australije i Sjedinjenih Američkih Država. Prvotne najave da će projekt imati dvije izvedenice, jednu za britansku i jednu za australsku mornaricu, bile su pogrešne. Obje mornarice dobit će jednake podmornice opremljene američkim nuklearnim pogonskim postrojenjem. Zanimljivo je da je Rolls-Royce 13. ožujka na službenim internetskim stranicama objavio da će njegova podružnica Rolls-Royce Submarines Limited opremiti podmornice klase SSN-AUKUS nuklearnim pogonskim sustavom. Ministarstvo obrane Australije, s druge strane, u dokumentu objavljenom 14. ožujka ove godine navodi da će Australija biti tek druga zemlja kojoj će SAD dopustiti pristup vrlo osjetljivoj tehnologiji nuklearnog pogona za podmornice. Nigdje se ne spominje podatak da će podmornice SSN-AUKUS biti pokretane baš nuklearnim postrojenjem tvrtke Rolls-Royce makar je britanska tvrtka za klasu SSN-AUKUS već razvila novu generaciju nuklearnog pogonskog postrojenja PWR 3. Ono je izvorno razvijeno za podmornice naoružane balističkim projektilima klase Dreadnought. Royal Institution of Naval Architects objavio je da je nuklearno postrojenje PWR 3 razvijeno na osnovi nuklearnog reaktora S9G američke tvrtke General Electric, te se rabi na američkim podmornicama klase Virginia.

Zapovjedno-nadzorni sustav (s pripadajućim senzorima) i naoružanje također će im biti zajednički i temeljit će se na američkim sustavima. Možda će klasa SSN-AUKUS biti projektirana u Ujedinjenoj Kraljevini, ali svi će važniji sustavi koji će biti ugrađivani doći iz Sjedinjenih Američkih Država. Australska vlada posebno ističe da će cijeli projekt osigurati više od 8500 izravnih radnih mjesta. Usvojit će usto proizvodnju stotina tisuća komponenti potrebnih za njihovu gradnju i opremanje. Australske tvrtke tako će dobiti mogućnost znatnog povećanja tehnološke razine, posebno na području nuklearne tehnologije. Australska vlada procjenjuje stoga da će program SSN-AUKUS u idućih 30 godina jamčiti siguran i dobro plaćen posao za najmanje 20 tisuća radnika.

Gradnja prve podmornice klase SSN-AUKUS za britansku mornaricu trebala bi započeti do kraja ovog desetljeća u brodogradilištu Barrow-in-Furness, s rokom isporuke deset godina. Prva australska podmornica trebala bi se početi graditi u brodogradilištu u Osborneu kod Adelaidea, otprilike u isto vrijeme, no rok isporuke je nakon 2040. godine. Preostale podmornice trebale bi biti građene i potom održavane u istom brodogradilištu. Dulji rok isporuke za australske podmornice postavljen je zbog neiskustva njezine industrije s takvim projektima.

Sve do konglomerata…

Zbog tako kratkih rokova, prije svega za prvu britansku podmornicu, stručni izvori procjenjuju da će se klasa SSN-AUKUS uvelike oslanjati na postojeću britansku klasu Astute. Ona će biti prilagođena ugradnji novog pogonskog te zapovjedno-nadzornog sustava s pripadajućim senzorima i naoružanjem. To uopće ne bi bilo loše rješenje jer su podmornice klase Astute suvremene, a zadnje dvije od ukupno sedam naručenih još su uvijek u gradnji. Počeci klase Astute sežu u prvu polovinu 1990-ih, kad je bila poznata kao program SSN20. Krajnji rezultat trebala je biti ultramoderna jurišna podmornica koja bi po svojim borbenim odlikama bila gotovo na razini američke klase Seawolf. Kao i brojni drugi programi, SSN20 otkazan je nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a. Prioritet novog programa više nisu bile borbene odlike, nego smanjenje troškova. To se najjednostavnije moglo napraviti tako da se uzme projekt klase Trafalgar te unesu neka poboljšanja. Službeno odobrenje za pokretanje novog programa, nazvanog Batch II Trafalgar-class (B2TC), dano je u lipnju 1991.

U listopadu 1993. objavljen je poziv za ponude koji je zapravo bio formalnost. Iako se na njega odazvao i konzorcij tvrtki predvođenih GEC-Marconijem i BMT Limitedom, otpočetka se govorilo da će ugovor dobiti konzorcij koji je činio Vickers Shipbuilding and Engineering Ltd (VSEL) i Rolls-Royce Marine Power Operations Limited. Razlog je bio vrlo jednostavan – jedino brodogradilište u Ujedinjenoj Kraljevini koje je tad, a i danas, moglo graditi podmornice na nuklearni pogon je Devonshire Dock Hall, puno poznatije pod nazivom Barrow. Osim toga, Rolls-Royce Marine Power Operations Limited razvio je nuklearno postrojenje PWR 1, koje se ugrađivalo u podmornice klasa Valiant, Resolution, Churchill, Swiftsure i Trafalgar. Za klase Vanguard i Astute razvijeno je postrojenje PWR 2. Koristeći visokoobogaćeni uranij, PWR 2 neprestano radi više od 25 godina, čime je otklonjena potreba za skupom zamjenom goriva.

Mnogi su britanski mediji tad tvrdili da je Vickers Shipbuilding and Engineering Ltd favoriziran. Naime, ponuda GEC-Marconi/BMT Limited ne samo da je bila tehnički naprednija nego i jeftinija. Jedini je problem bio brodogradilište Barrow. Taj je problem riješen kad je u lipnju 1995. godine GEC-Marconi kupio tvrtku Vickers Shipbuilding and Engineering Ltd. U prosincu te godine Ministarstvo obrane Ujedinjene Kraljevine i javno je objavilo da će novu podmornicu graditi GEC-Marconi/BMT Limited, a nuklearno postrojenje isporučit će Rolls-Royce. British Aerospace plc (BAe) kupio je u studenom 1999. godine tvrtku GEC-Marconi te je tako nastao konglomerat BAE Systems. Danas je najveća britanska i među najvećim grupama na svijetu koja se bavi razvojem vojnih i sigurnosnih sustava.

Zastoji u gradnji

Britanci su, dakle, za novu klasu Astute razvili novo nuklearno postrojenje te primijenili mnoge tehnologije i tehnička rješenja već primijenjena na balističkim podmornicama na nuklearni pogon klase Vanguard. Stoga je odlučeno da se projekt više neće voditi tek kao poboljšanje projekta Trafalgar, već kao potpuno nova klasa. Kobilica za prvu podmornicu, HMS Astute (S119), položena je 31. siječnja 2001. Zbog brojnih poteškoća tijekom projektiranja te nedostatka stručne radne snage gradnja se otegnula pa je porinuta tek 8. lipnja 2007. Britanska ratna mornarica preuzela je brod u kolovozu 2010. Druga podmornica iz klase, HMS Ambush (S120), porinuta je 6. siječnja 2010. i mornarici predana 1. ožujka 2013. godine. Treća podmornica, HMS Artful (S121), porinuta je 17. svibnja 2014. i predana u ožujku 2016. Četvrta podmornica, HMS Audacious (S122), porinuta je 28. travnja 2017. i predana u travnju 2020. Podmornica HMS Anson (S123) porinuta je u travnju 2021. i predana u kolovozu 2022. U gradnji je još HMS Agamemnon i HMS Agincourt.

Iako prema britanskim tvrdnjama podmornice klase Astute imaju izvrsne borbene odlike, neki izvori govore da ima i razočaranja. Britanska ratna mornarica isticala je početkom 2012. da je HMS Astute sudjelovala na vojnoj vježbi s američkom podmornicom USS New Mexico (klase Virginia) te da ju je uvelike nadmašila. Prema tvrdnjama britanskih izvora, sonarni sustav Thales Underwater Systems 2076 redovito je uspijevao otkriti i pratiti američku podmornicu na udaljenostima većim nego što su mogli sonari na USS New Mexicu. Sonarni sustav 2076, prema tim tvrdnjama, može otkriti i pratiti brodove na udaljenosti od 3000 milja (4828 km).

Kako bi se ubrzalo projektiranje i smanjili troškovi, korišten je računalni program 3D CAD. No, što zbog problema u samom softveru, što zbog neznanja inženjera koji su ga trebali koristiti, pokazalo se da je 3D CAD donio i probleme, prouzročio zastoje i povećao troškove. Dodatni razlog povećanja troškova bila je i činjenica da je brodogradilište Barrow spalo sa 13 na tek tri tisuće zaposlenika. Što zbog odlazaka na bolje plaćene poslove, što zbog umirovljenja, brodogradilište je ostalo bez stručne radne snage. I kad su na kraju nacrti bili gotovi, nije bilo dovoljno stručnjaka da ih prenesu na limove. Stoga ne iznenađuje da je program gradnje prve podmornice sredinom 2002. kasnio tri godine.

Kako bi osigurao posao, GEC-Marconi potpisao je 14. ožujka 1997. ugovor o fiksnoj cijeni gradnje prvih triju podmornica za 2,4 milijarde funti. Zbog svih problema i kašnjenja, BAE Systems najavio je u prosincu 2002. obustavu gradnje ako britanska vlada ne odobri dodatna sredstva. Tek godinu poslije, u prosincu 2003., Ministarstvo obrane Ujedinjene Kraljevine i BAE Systems potpisali su aneks ugovora kojim je odobreno dodatno financiranje od 430 milijuna funti, čime su ukupni troškovi gradnje prvih triju podmornica narasli na 3,5 milijarde funti. Ministarstvo je, kako bi se spriječila daljnja kašnjenja, s američkom tvrtkom General Dynamics Electric Boat potpisalo ugovor o preuzimanju nadzora nad gradnjom.

Gužva u brodogradilištu?

HMS Astute nije imala sreće na početku svojeg plovnog vijeka. Nedugo nakon što je predana Kraljevskoj ratnoj mornarici, 22. listopada 2010., nasukala se kod škotskog otoka Skyea nakon niza nevjerojatnih propusta. Ionako teška oštećenja prouzročena nasukavanjem dodatno je povećao tegljač koji se zabio u bok podmornice tijekom operacije odsukavanja. Nakon popravaka, HMS Astute vraćena je na more početkom prosinca 2010., no odmah je poslana na dodatne popravke jer su uočeni problemi sa sekundarnim krugom. Podmornica se još jednom vratila krajem 2011. godine. Klasa Astute ima, međutim, i puno dobrih strana. Već je spomenut sonarni sustav Thales Underwater Systems 2076. Sastoji se od aktivno-pasivnog sonara Type 2079 čije su antene smještene u pramac. Uz njega se nalazi i aktivni sonar za otkrivanje mina i navigaciju Type 2077 Parian. Na bokovima su hidrofoni pasivnog sonara Type 2094. Za otkrivanje plovila koja su na vrlo velikim udaljenostima služi tegljeni pasivni sonar Type 2065. Nuklearno postrojenje PWR 2 ima vijek uporabe 25 godina i u tom razdoblju ne zahtijeva zamjenu goriva, čime se uvelike smanjuju troškovi remonta. Zadnja podmornica iz klase Astute, HMS Agincourt, dobit će nuklearno postrojenje PWR 3, koje je izvorno razvijeno za ugradnju u podmornice klase Dreadnought.

Dakle, zadnje su dvije podmornice klase Astute još u fazi gradnje, no kako cijeli program kasni, prvotni su rokovi isporuke pomaknuti. Zadnje najave govore da bi HMS Agamemnon mogao biti predan mornarici 2024., a HMS Agincourt 2026. godine. Neke pesimistične procjene čak govore da bi se početak gradnje prve podmornice klase SSN-AUKUS i dovršetak gradnje zadnje podmornice klase Astute mogli preklopiti. Ne treba zaboraviti ni da Britanci grade klasu strateških podmornica Dreadnought, tako da bi u brodogradilištu Barrow mogla vladati prilična gužva. U Australiji će gužva biti manja. Međutim, vijest o pokretanju programa AUKUS u Australiji odjeknula je glasnije nego ona o pokretanju u Ujedinjenoj Kraljevini. Razlog je ponajviše u promjeni australskog plana, koji se od Francuske okrenuo prema SAD-u i Ujedinjenoj Kraljevini.

TEKST: Mario Galić