Apeninski poluotok u razdoblju kasnog feudalizma ulazi u razdoblje brutalnih ratova koji su usporili pa i zaustavili progresivne političke, gospodarske i kulturne procese u tamošnjim razjedinjenim zemljama

Od raspada Zapadnog Rimskog Carstva, pa sve do ratova za ujedinjenje (Risorgimento) u XIX. stoljeću, prostor Apeninskog poluotoka bio je razdijeljen na niz malih, vojnički i politički slabih, te međusobno posvađanih i neprijateljskih državica. Upravo su zbog stalnog međusobnog neprijateljstva bile meta susjednih, znatno moćnijih država, od Franačke pa nadalje. Takav teritorijalni ustroj nije se nimalo razlikovao od ostalih ranofeudalnih državica u drugim dijelovima Europe. Međutim, krajem XV. stoljeća u razdoblju kasnog feudalizma na prostoru Europe počinju se ponovno razvijati snažne, centralizirane države i Apeninski poluotok ulazi u razdoblje tzv. Talijanskih ratova, koji traju do polovine XVI. stoljeća. Brutalnost kojom su vođeni ne samo da je zaustavila progresivne političke, gospodarske i kulturne procese u talijanskim državama i značajno razorila njihovu gospodarsku strukturu, nego je i rezultirala dubokim međusobnim nepovjerenjem u redovima talijanske vlastele i među najširim slojevima pučanstva. To je bio dodatni socijalni čimbenik koji je konzervirao neprijateljske ili u najboljem slučaju vrlo hladne odnose među talijanskim državicama.

Neograničena moć zapovjednika

Cjelokupne nepovoljne odnose u velikoj je mjeri složenijim učinio razvoj kondontjerstva, koje upravo na Apeninskom poluotoku doživljava svoj vrhunac u Talijanskim ratovima. Kondontjeri su bili vođe najamničkih vojnih formacija (kompanija) u ime kojih su stupali u ugovorne odnose na određeno vrijeme s kasnosrednjovjekovnim talijanskim gradovima i državama. Za razliku od drugih plaćenika tog vremena, kondontjeri su bili apsolutni gospodari svojih vojnih postrojbi, okupljajući ih prije svega zbog vlastitog interesa. Činili su ih feudalci koji su, primjerice, procijenili da im je plaćeništvo mnogo unosnije od prihoda s posjeda. U tom slučaju većinu kondontjerske postrojbe činili su njihovi kmetovi. Bilo je i slučajeva da su istaknuti ratnici svojom reputacijom privlačili raznovrsne avanturiste, slobodnjake, odbjegle kmetove i kriminalce koji su pod njihovim okriljem pronalazili potrebnu zaštitu i materijalnu sigurnost. U oba slučaja, kondontjeri su samostalno birali svoje vojnike koji su bili odgovorni isključivo njima.  Opremali su ih, plaćali, obučavali i disciplinirali vrlo rigoroznim metodama. Imali su gotovo neograničena zapovjednička prava uključujući i izricanje smrtne kazne. Po obrazovanju, karakteru i vojnim sposobnostima kondotjeri su se u velikoj mjeri međusobno razlikovali, ali svima je bila svojstvena težnja za što većim osobnim bogatstvom i političkom moći, nerijetko i na račun njihovih poslodavaca. Da bi ostvarili osobne interese, često su izazivali, poticali i rasplamsavali ratove, a svoje najmodavce i saveznike izdavali na najpodlije načine i napuštali u kritičnom razdoblju, kad su to oni najmanje očekivali. Ako nisu bile angažirane, kondontjerske kompanije izdržavale su se pljačkanjem lokalnog pučanstva, temeljito pustošeći područja koja su možda krvavo branili nekoliko dana prije, zbog čega su sve više postajale prijetnja normalnom funkcioniranju društva i njegovu progresivnom razvoju. U svakom slučaju, takav povijesni razvoj rezultirao je daljnjom usitnjenošću talijanskih državica sve do kraja XVIII. stoljeća kad su ih iz temelja potresli Francuski revolucionarni ratovi, konkretnije talijanska kampanja mladog generala Napoleona Bonapartea.

Venecijanska liga

Upravo takav rivalitet i neprijateljstvo među talijanskim državicama postao je neposredan povod I. talijanskog rata, koji je poveo njihov moćni sjeverozapadni susjed Francuska. Dolaskom vrlo ambicioznog kralja Karla VIII. Ljubaznog (1470. – 1498.) iz kuće Valois na čelo Francuske 1483. nastavljena je francuska ekspanzionistička politika koju je vrlo intenzivno vodio njegov otac Luj XI. (1423. –1483.). Logični strateški interesi Francuske tog doba trebali su biti usmjereni prema sjeveroistoku i Calaisu, područja koja su ostala neriješen problem nakon ne tako davno (1453.) završenog Stogodišnjeg rata. No, prostor međusobno zavađenih i neprijateljskih talijanskih državica mogao je pružiti znatno manji otpor. Osim toga, Karlo VIII. pretendirao je i na prijestolje Napuljske kraljevine, koju je smatrao francuskim posjedom jer su njome do 1282. vladali Anžuvinci, sve dok ih nije protjerala španjolska dinastija Aragon.Dodatne poticaje francuskom kralju davao je vladar Milana Lodovico Sforza (1452. – 1508.) nazvan Il Moro (Tamni), koji je napuljske vladare smatrao znatno većom prijetnjom svojoj vladavini. Zanimljivo, pripadnici obitelji Sforza izvorno su bili kondotjeri. U siječnju 1492. godine dvojac vladara potpisuje savez po kojem se Milano, u to vrijeme ulazna vrata cijelog talijanskog prostora, proglašava neutralnim u slučaju francuske vojne intervencije na Napuljsko Kraljevstvo.

Karlova talijanska kampanja započela je vrlo uspješno – s razmjerno malom vojskom koju su uglavnom činili švicarski plaćenici (tad najbolja plaćenička vojska u Europi) i snažno topništvo, prešao je preko planinskog prolaza Col de Montgenèvre na Alpama i 1. rujna 1494. stupio na talijansko tlo kako bi već u studenom osvojio Firencu, a u veljači iduće godine ušao u Napulj, praktično bez otpora. Lak uspjeh francuskih ekspedicijskih snaga uplašio je do tada posvađane talijanske državice i krajem ožujka 1495. godine natjerao ih na stvaranje tzv. Venecijanske lige. Njoj su pristupili Milano čiji je vladar Sforza promijenio mišljenje, Papinska država, Firenca, Venecija i Napuljsko Kraljevstvo. Ubrzo se savezu pridružio rimsko-njemački kralj Maksimilijan I. Habsburški koji je štitio svoje interese na prostoru Lombardije, zatim Španjolska i nešto poslije Engleska. Sve su te sile procijenile da bi preko Venecijanske lige mogle s europskog prostora istisnuti velikog rivala Francusku.

Zapreka na povratku

Karlo VIII. najednom se našao u vrlo nepovoljnoj strateškoj poziciji, zajedno s cijelom svojom vojskom. Engleska i Habsburgovci postali su mu prijetnja za sam teritorij Francuske, a put povratka mogle su mu presjeći države Venecijanske lige kojima je u pomoć sa Sicilije morskim putem dolazio španjolski kontingent na čelu s vojskovođom Gonzalom Fernandezom de Cordobom (1453. – 1515.). Karlo je odlučio žurno se vratiti u Francusku s glavninom snaga, dok je na prostoru Napuljskog Kraljevstva ostavio manji dio postrojbi pod zapovjedništvom Gilberta de Bourbona (1443. – 1496.). No,  francuskim postrojbama put povratka presjekle su snage Venecijanske i 6. srpnja 1495. izbila je bitka kod Fornova di Taroa, mjesta blizu Parme. Bila je to prva velika bitka Talijanskih ratova, a na njezinu početku obje su se strane zadržale  svaka na svojoj obali rijeke Taro. Pri tome je francuska obala bila bolja za obranu, a na ruku im je išlo i kišno razdoblje koje je u velikoj mjeri razmočilo teren i tako onemogućilo učinkoviti konjanički udar. Topništvo su obje strane postavile u prvu crtu na samim obalama rijeke. Bitka je započela napadom talijanskog lakog konjaništva na francuske snage nakon što je prešlo rijeku na francuskom lijevom krilu. No zbog razmočenog i skliskog terena taj napad nije imao potrebnu udarnu snagu i razmjerno lako je odbijen francuskim protunapadom. Dok je bitka bila na vrhuncu, pri čemu su brojnije snage Venecijanske lige počele potiskivati francuske, plaćenici koji su se borili na talijanskoj strani uočili su francusku logistiku, te napustili položaje kako bi je opljačkali. To je bilo presudno za promjenu taktičke inicijative, pa je Karlo VIII. u snažnom udaru odbacio talijanske snage i otvorio si put za izvlačenje iz Italije. U bitki je gotovo u potpunosti izgubio plijen koji je stekao tijekom talijanske kampanje, ali uspio je sačuvati veći dio snaga i uspješno se vratiti u Francusku. Nakon odlaska glavnine snaga, ostatak francuskog korpusa u Napuljskom Kraljevstvu bio je osuđen na propast, pa je Gilbert de Bourbon kapitulirao 20. srpnja 1496., a zadnje francuske utvrde Gaeta i Taranto pale su tijekom zime s 1496. na 1497. čime je bio završen I. talijanski rat.

Marinko OGOREC