Pokretna krila (XII. dio): Nepobjedivi Tomcat

U trenutku ulaska u operativnu uporabu F-14 bio je najbolji lovački avion na svijetu. Doduše, nije ostvario puno zračnih pobjeda, no Amerikanci su znali reći da nitko od protivničkih pilota nije bio toliko hrabar da bi se suprotstavio tim letjelicama

Tri prototipa aviona F-14 u letu iznad Calvertona, država New York, oko 1972. godine. Krila su postavljena u različitim stupnjevima (Foto: US Navy National Museum of Naval Aviation / Wikimedia Commons)

 

Sva iskustva s avionima koji su koristili krila s promjenjivim kutom nagiba stečena do 1970. godine upućivala su na to da je takvo rješenje dobro za jurišnike i bombardere, ali loše za lovačke avione. Neuspjesi s palubnim lovačkim avionom F-111B, čiji je razvoj prekinut, te s avionom MiG-23, čije su značajke u bliskoj zračnoj borbi bile lošije u odnosu na MiG-21, na to su više no jasno upozoravali. S druge strane, uspjesi jurišnika F-111A, Su-17 i MiG-27 dodatno su potvrđivali takvo mišljenje. A onda je 1970. prvi put poletio tad najnoviji američki palubni lovački avion F-14 i sve promijenio.

Nakon što se 1968. američka mornarica sretno i spretno izvukla iz projekta palubnog lovačkog aviona F-111B, na njezinim je nosačima zrakoplova ostala velika praznina. Brz razvoj sovjetskih protubrodskih projektila, posebno onih namijenjenih potapanju nosača zrakoplova, tražio je što hitniji razvoj lovačkog aviona koji će ih biti sposoban obarati. Osim što se program razvoja morao obaviti u (za ono vrijeme) rekordno kratkom roku, ponovni promašaj doslovno bi ugrozio operativne mogućnosti američke mornarice.

Netko je već spreman

Iako je nositelj razvoja aviona F-111 bio General Dynamics, razvoj F-111B prepušten je Grummanu, tvrtki s puno većim iskustvom s palubnim avionima. To je bila sretna okolnost jer su Grummanovi projektanti kroz F-111B dobili uvid u tehnologije i tehnička rješenja potrebna za implementaciju krila s promjenjivim kutom nagiba. Kako se otpočetka znalo da je vjerojatnost uspjeha F-111B mala, Grumman je i prije okončanja projekta počeo razvijati njegovu zamjenu. Tako je, kad je u srpnju 1968. mornarica objavila službeni zahtjev za ponude za program VFX (Naval Fighter Experimental), tvrtka već imala razrađen prijedlog.

Pogled s palube nosača USS “Abraham Lincoln” na F-14D, zadnju serijski proizvedenu inačicu aviona (Foto: US Navy)

Osnovni zahtjevi bili su: avion s dvama članovima posade i dvama motorima, dovoljno velik da u njega stane veliki radar AN/AWG-9 i da ponese najmanje šest projektila zrak-zrak AIM-54 Phoenix. Najveća brzina aviona nije smjela biti manja od 2,2 Macha. Zanimljivo je da su uz Grumman prijedloge poslale još četiri tvrtke: General Dynamics, Ling-Temco-Vought, McDonnell Douglas i North American Rockwell. Čak su četiri prijedloga podrazumijevala krila s promjenjivim kutom nagiba.

Prevelika žurba

Koliko se američkoj mornarici žurilo najbolje pokazuje činjenica da su već u prosincu 1968. kao najbolje odabrane ponude Grummana i McDonnell Douglasa. Zapravo je više bila riječ o zadovoljavanju forme jer je mornarica već bila odlučila da će taj put ići na sigurno i ugovor dati tvrtki s najviše iskustva u razvoju palubnih lovaca. Stoga je Grumman već u siječnju 1969. proglašen pobjednikom, a ugovor za razvoj projekta i gradnju prototipova potpisan je 3. veljače. U proračunu za fiskalnu godinu 1971. osiguran je novac za izradu čak 12 prototipova (zbog tako velikog broja bila je riječ o predserijskim primjercima) i 26 serijskih aviona. Novi je palubni lovac dobio službenu oznaku F-14.

Grumman je prvi prototip uspio dovršiti do kraja 1970., a testne vožnje na zemlji počele su već 14. prosinca. Podatak da je prvi let (zapravo više “malo dulji skok”) obavljen već 21. prosinca i danas zvuči nevjerojatno. Dva hrabra pilota koja su upravljala avionom jesu Robert K. Smyth i William “Bill” Miller. Takva suluda brzina izrade i testiranja morala je doći na naplatu. Na drugom probnom letu, 30. prosinca 1970., otkazali su primarni i sekundarni hidraulički sustavi, piloti su izgubili mogućnost upravljanja avionom i morali su iskočiti.

Zadnje polijetanje Tomcata s palube američkog nosača zrakoplova bilo je 28. srpnja 2006. Nosač je USS “Theodore Roosevelt”, a američka mornarica u rujnu te godine službeno je umirovila avion (Foto: US Navy)

Gubitak prvog prototipa već na drugom probnom letu značio je golem zastoj u razvoju. Ne samo da su u Grummanu izgubili avion nego su inženjeri morali iznova projektirati hidraulički sustav te ga temeljito testirati. Stoga ne čudi da je drugi prototip dovršen 1971., a prvi je let obavljen 24. svibnja te godine. Kako bi se nadoknadilo vrijeme, drugi je prototip podvrgnut intenzivnim letnim testiranjima. Do kraja razvoja u letna testiranja bit će uključeno čak 20 prototipova. To je omogućilo da F-14 Tomcat uđe u operativnu uporabu već 22. rujna 1974. godine.

Bolji od najboljih

U trenutku ulaska u operativnu uporabu F-14 bio je najbolji lovački avion na svijetu. Iako se lovački avioni u pravilu projektiraju oko motora, Grumman je projektirao F-14 oko radara AN/AWG-9, koji je osmislila i proizvela tvrtka Hughes Aircraft. S najvećom izlaznom snagom od 10 kW taj je radar dvočlanoj posadi F-14 (pilot i radarist/ciljač) davao mogućnosti sasvim solidnog sustava za daljinsko upozorenje i kontrolu (Airborne Early Warning and Control System – AWACS). Ciljeve veličine bombardera mogao je otkrivati na udaljenosti od 370 km, a one veličine lovačkog aviona (površine radarskog presjeka oko 5 m2) na udaljenosti od 213 km. Američkoj ratnoj mornarici bilo je najvažnije da je niskoleteće ciljeve kao što su protubrodski vođeni projektili mogao otkrivati na udaljenosti od najmanje 120 km. Ništa manje bitna nije bila ni sposobnost istodobnog praćenja 24 cilja.

Tomcat prije prvog leta, 21. prosinca 1970. godine. Njim su upravljali hrabri piloti Robert K. Smyth i William “Bill” Miller (Foto: US Naval History and Heritage Command)

 

Kako bi se do kraja iskoristile mogućnosti radara, svaki je F-14 mogao ponijeti do šest vođenih projektila zrak-zrak Hughes AIM-54 Phoenix. Ti veliki projektili letjeli su brzinom od 5 Macha, a najveći domet protiv ciljeva u zraku bio je čak 130 km. Imali su i aktivno radarsko samonavođenje, koje im je omogućavalo gađanje i drugih ciljeva, kao što su ratni brodovi. Doduše, ta značajka nikad nije službeno potvrđena, no smatra se da je u tom slučaju domet bio i višestruko veći. Projektil Phoenix nikad nije ugrađen na neki drugi borbeni avion. Za zračnu borbu na srednjim udaljenostima avioni F-14 bili su naoružani poluaktivnim radarski navođenim projektilima AIM-9 Sparrow, a za blisku zračnu borbu infracrvenim samonavođenim projektilima AIM-9 Sidewinder. Imali su i M-61A Vulcan, top tipa Gatling sa šest cijevi kalibra 20 mm.

Svjetski poredak se mijenja

Iako F-14 nije projektiran za blisku zračnu borbu, bio je vrlo dobar i u toj ulozi. Krila su se u letu mogla pomicati u rasponu od 20 do 68 stupnjeva. No, ono što je F-14 razlikovalo od neuspješnih F-111B i MiG-23 bilo je to da je računalo samostalno postavljalo krilo pod optimalan kut u skladu s brzinom i režimom leta. Na taj se način iz krila u svakom trenutku “izvlačilo” ono najbolje. Najveće ograničenje bilo je u tome što je sustav za pokretanje krila ograničavao najveće opterećenje na 7,5 G. S druge strane, trup aviona generirao je tijekom leta dodatni uzgon (oko 50 posto ukupnog uzgona), što je pilotima davalo odlične mogućnosti u bliskoj zračnoj borbi pri velikim napadnim kutovima. Osim toga, F-14 mogao je nastaviti let i ako bi krila (npr. zbog kvara ili oštećenja), bila postavljena pod različitim kutovima.

Pogled s palube nosača USS “Abraham Lincoln” na F-14D, zadnju serijski proizvedenu inačicu aviona (Foto: US Navy)

 

Razvijene su tri inačice F-14. Letna testiranja i operativna uporaba pokazali su da su najveći nedostatak inačice F-14A motori TF30 tvrtke Pratt & Whitney, koji su imali probleme kad bi piloti tijekom leta naglo mijenjali snagu potiska. Zbog toga su u F-14B ugrađeni znatno bolji motori, General Electricovi F110 (ugrađivani su i u F-15 i F-16). Njihov povećan potisak i bolje radne značajke omogućili su da F-14B postane još bolji lovački avion, čija je najveća brzina leta premašivala 2,34 Macha.

Zadnja je serijski proizvođena inačica F-14D. Najveća je promjena bila ugradnja Hughesova radara AN/APG-71. Pojednostavnjeno rečeno, taj je radar dobiven spajanjem prethodnog AN/APG-9 s digitalnim tehnologijama radara APG-70. Tako je dobiven radar povećane pouzdanosti i otpornosti na kvarove, ali i na elektronička djelovanja. Izvršena je i priprema za Hughesov vođeni projektil zrak-zrak AIM-120 AMRAAM, ali nikad nije uveden u naoružanje. F-14D dobio je i mogućnost napada ciljeva na zemlji.

Isporuka F-14D počela je 1991., u vrijeme kad se svjetski poredak temeljito promijenio nakon raspada SSSR-a. Najbolje značajke Tomcata odjednom su postale i najveće mane. Snažan radar i moćni projektili zrak-zrak znatno su povećavali troškove nabave. Nabavna cijena F-14D dosegnula je 1991. godine 50 milijuna dolara (oko 79 milijuna u današnjoj vrijednosti). Zbog toga je isporučeno samo 37 novih te je još 18 aviona F-14A podignuto na standard D. Serijska proizvodnja te je godine prekinuta.

Lista obaranja

Za najbolji lovački avion svojeg doba, Tomcat je ostvario vrlo malo zračnih pobjeda. Kako je to objasnio jedan od njegovih pilota: “Svi su znali koliko je dobar pa nitko nije bio dovoljno lud s njim se sukobiti.” No nekoliko takvih ipak se našlo.

Tako su 19. kolovoza 1981. u zaljevu Sidra dva libijska Su-22 napala dva F-14A lansirajući na njih vođene projektile zrak-zrak K-13 (NATO-ova oznaka AA-2 Atoll). Američki su lovci odgovorili na napad lansiranjem vođenih projektila AIM-9L Sidewinder, oborili napadače, a sami prošli bez gubitaka.

Libijci su pokušali napasti F-14A i 4. siječnja 1989., kad su koristili lovce MiG-23. Nakon što su se protivnici pokušali postaviti u položaj za napad, američki su piloti dobili dopuštenje za obaranje napadača i prije nego što su lansirali projektile. Jedan je libijski MiG oboren projektilom AIM-7 Sparrow, a drugi Sidewinderom.

Iran je jedina država koja je kupila F-14. U siječnju 1974. naručeno ih je 30, a narudžba je naknadno povećana za još 50. Uz njih je naručeno i 714 projektila Phoenix. Iransko ratno zrakoplovstvo do kraja 1978. dobilo je 79 Tomcata, ali samo 284 Phoenixa. Nakon što je 1979. s vlasti zbačen šah Mohamed Reza Pahlavi, isporuke su obustavljene. Iako su američki tehničari prije napuštanja Irana dobili zadaću onesposobljavanja svih F-14, Iran je znatan dio je ipak uspio osposobiti za borbenu uporabu te intenzivno koristiti tijekom Iračko-iranskog rata. Iranski izvori tvrde da su njihovi F-14 uspjeli oboriti čak četrdesetak iračkih zrakoplova.

Mario GALIĆ