Koncepcija obrambene diplomacije, globalno gledano, ima za zadaću pridonijeti pronalaženju mira i sigurnosti, regionalne i svjetske stabilnosti, učvrstiti povjerenje između država i pridonijeti demokratizaciji vojnih snaga zemalja u tranziciji. Mogli bismo reći da pomorska diplomacija podrazumijeva skup zajedničkih akcija poduzetih na međunarodnom planu koje uključuju vojsku i njezina sredstva u službi diplomacije

Povijest diplomacije seže u daleku prošlost i mogli bismo reći da je ona stara koliko i čovječanstvo. Tako se već u Homerovoj “Ilijadi” spominju ratnici koji su imali zadaću pregovarati i posredovati između zaraćenih strana. U antičko doba stari Grci su poznavali i razvijali diplomatske aktivnosti, na način da su nesporazume između pojedinih naselja rješavali koristeći vojnike (veterane). Razgovori među njima su bili usmeni i javni. Tek za vrijeme makedonske dominacije oni su postali tajni. Grčki izabranici nisu bili stvarni diplomati jer nisu imali gotovo nikakvu moć i bili su obvezni o svemu izvješćivati svoju vladu.
Rimljani su prva sila u antičko doba koja je imala čvrstu i stalnu vanjsku politiku. Njihove ambasadore i govornike imenovao je Senat i imali su pune ovlasti. No, ovdje je teško govoriti o diplomaciji, budući da Rim nije tražio pomirbu svojih protivnika već je njima nametao svoju volju silom oružja.
Tragove suvremene diplomacije nalazimo tek u Francuskoj za vrijeme vladavine Louisa XIV. Francuska diplomacija ima specijalizirana tijela i mreže stalnih agenata u zemljama od francuskog interesa. Pregovaranje je postalo uobičaejna forma u diplomatskim odnosima između država, a francuski jezik službeni diplomatski jezik.
Nakon II. svjetskog rata dolazi do brzog razvoja svjetske trgovine i sredstava za komunikaciju čime se proširuje i diplomatsko djelovanje. Diplomati više nemaju zadaću raspravljati o drugorazrednim stvarima, već postaju specijalisti i prvi predstavnici svoje zemlje u inozemstvu koji štite svoje nacionalne interese, na način da šalju svojoj vladi precizne informacije o političkim, ekonomskim, vojnim i drugim pitanjima od interesa.
U tom kontekstu možemo promatrati i nastanak pomorske diplomacije. Pomorska diplomacija ima svoju povijesnu genezu i ona nije produkt XX. stoljeća, već je nastala znatno ranije. Izrazom diplomacija obrane “Defence Diplomacy” koristili su se u Velikoj Britaniji još za vrijeme vladavine kraljice Viktorije, na način da su britanski brodovi posjećivali mnoge zemlje i uplovljavali u razne luke, te na taj način promicali britanske interese u svijetu.
Ipak, nastanak moderne obrambene diplomacije novijeg je datuma i datira od prije nekoliko godina. Britansko ministarstvo obrane uvelo je 1998. godine koncept obrambene diplomacije (defence diplomacy). Taj izraz se rabi na način da se njime pokaže uporaba vojnih sredstava i njihov uspješan doprinos politici predviđanja kriza u vrijeme mira. Iako postoji tek nekoliko godina, zbog svoje važnosti koju danas ima, obrambena diplomacija je vrlo brzo postala jedna od glavnih zadaća britanske vojske. Osim Velike Britanije i ostale velike sile (SAD, Njemačka, Francuska) počele su razmišljati o prilagodbi i uporabi svojih vojnih snaga za iste zadaće i tako pridonositi svjetskom miru.
Koncepcija obrambene diplomacije, globalno gledano, ima za zadaću pridonijeti pronalaženju mira i sigurnosti, regionalne i svjetske stabilnosti, učvrstiti povjerenje između država i pridonijeti demokratizaciji vojnih snaga zemalja u tranziciji. Širok spektar tako definiranih preventivnih zadaća postao je krajnji cilj akcija koje provodi obrambena diplomacija u vrijeme mira. Ako bismo je trebali definirati, mogli bismo reći da pomorska diplomacija podrazumijeva skup zajedničkih akcija poduzetih na međunarodnom planu koje uključuju vojsku i njezina sredstva u službi diplomacije.
Zajedničke akcije, od kojih se one najvažnije odnose na preventivne mjere, provode se stalnom strategijskom budnošću, provođenjem preventivnog razvoja snaga, uspostavljanjem vojne suradnje s različitim zemljama provedbom tehničke pomoći, vojnih razmjena na području obuke i izobrazbe, civilno-vojnih akcija, zajedničkih vježbi, kontrole naoružanja, međusobnih posjeta brodova i sl. Takav način uporabe vojnih snaga u svrhu preventivnog djelovanja, pokazuje kako one mogu biti uporabljene u miru kao “dobre snage” (force for good).

Djelovanje pomorske diplomacije
U općem smislu možemo razlikovati tri velika razdoblja djelovanja pomorske diplomacije.
Prvo razdoblje počinje kolonizacijom i traje sve do II. svjetskog rata. U XIX. i početkom XX. stoljeća mornarica je postala djelotvorno sredstvo za rješavanje različitih pitanja uglavnom primjenom sile. Takav način uporabe mornarice za ostvarenje državnih interesa izvan granica vlastite države uporabom oružja (topova), nazivamo razdobljem diplomacije topova.
Drugo razdoblje djelovanja pomorske diplomacije pokriva drugu polovinu dvadesetog stoljeća označenog dekolonizacijom i Hladnim ratom. Drugi svjetski rat promijenio je mnoge stvari pa i način angažiranja mornarice. Ciljevi dodijeljeni pomorskoj diplomaciji su se promijenili, a razvojem vojne tehnike i tehnologije promijenili su se načini i metode njezinog djelovanja. U prvom redu riječ je o uvođenju u uporabu nosača zrakoplova koji je postao moćno sredstvo za upravljanje krizama. Stvaranjem blokova, uvjeti za djelovanje pomorske diplomacije između velikih sila su otežani, a cjelokupna njihova pažnja usmjerena je na pripreme za totalni rat protiv protivničkog bloka. Takvi odnosi među blokovima doveli su do ograničenog djelovanja pomorske diplomacije i ona je prebačena u drugi plan. Ranije brojne intervencije izvan teritorijalnog mora postale su rijetkost zbog bojazni da ne dođe do međusobnog sukoba između zemalja suprotnih blokova što bi imalo nesagledive posljedice za globalnu svjetsku ravnotežu.
Djelovanje pomorske diplomacije u to vrijeme uglavnom je bilo takvog karaktera da se njezinom uporabom pokaže ekonomska i vojna moć vodećih blokovskih sila izvan vlastitih granica. Diplomatske aktivnosti suradnje ogledale su se uglavnom preko kurtoaznih posjete brodova prijateljskim zemljama, tehničku suradnju i vojnu podršku. Isto tako, osim akcija suradnje sa zemljama koje su im davale potporu, provođene su i mjere slučajnog i namjernog rasporeda brodova s namjerom upozorenja i prijetnji drugoj strani. Klasičan primjer uporabe pomorske diplomacije u tom razdoblju bila je kubanska raketna kriza 1962. godine. Američka mornarica je tada primjenila metodu prevencije uvodeći pomorsku blokadu Kube, čime je spriječila SSSR da nastavi slanje vojne opreme i materijala Kubi. Za vrijeme trajanja krize, usporedo se prišlo i njezinom diplomatskom rješavanju. Na sreću obiju strana diplomacija se pokazala učinkovitom i kriza je riješena mirnim putem. Iz tog primjera Hladnog rata možemo vidjeti raznovrsnost djelovanja pomorske diplomacije i mjere kojima se ona koristi za svoje djelovanje.
Treće razdoblje djelovanja pomorske diplomacije novijeg je datuma, i mogli bismo slobodno reći da počinje padom Berlinskog zida i nestankom blokovske podjele svijeta. Nestanak blokova uvjetuje i promjene u načinu angažiranja vojske. U novonastalim uvjetima, diplomacija obrane pod civilnim nadzorom mora objasniti kako vojne snage mogu biti uporabljene za zadaće različite od ratnih, kako se mogu poboljšati odnosi među bivšim protivnicima, kako učiniti svijet još sigurnijim predviđajući krize i konflikte i na taj način pridonositi njegovoj demokratizaciji. Njezino uzdizanje na višu razinu posljedica je sve važnijih i jasnijih zadaća koje su joj dodijeljene u procesu očuvanja svjetskog mira. Takav način djelovanja dovodi do transparentnosti između različitih mornarica što je jedan od faktora i njezine uspješnosti.
Pomorska diplomacija intenzivira svoje aktivnosti u vrijeme kriza (poslije neuspjeha preventivnih akcija) na način da se intenzivira političko i vojno djelovanje. U posljednje vrijeme broj akcija pomorske diplomacije je u stalnom porastu. Brojne operacije su provedene u posljednjih desetak godina (s većim ili manjim uspjehom) pod pokroviteljstvom NATO snaga i EU. Spomenimo samo neke karakteristične operacije kao što su: “Artimon” sa zadaćom nametanja embarga Iraku nakon invazije na Kuvajt, “Sharp Guard” i “Balbuzard” vođene u Jadranskom moru za vrijeme jugoslavenske krize, “Trident” za vrijeme krize na Kosovu, “Enduring Freedom” za vrijeme afganistanske krize, i najnovije akcije u Iraku “Iraqi Freedom” 2003. godine.

Određenje pomorske diplomacije
Način djelovanja pomorske diplomacije podrazumijeva čitav niz aktivnosti koje idu od jednostavnog prisustva vojnih brodova u određenim zonama, pa do agresivnog pristupa u rješavanju problema tj. uporabi sile. Prijetnjom uporabe sile u miru nastoji se održati regionalna ravnoteža i prisiliti eventualne perturbatore na ponašanje suprotno njihovoj volji. Diplomacija obrane nije samo puka uporaba sile, već se ona pokazala kao vrlo uspješno sredstvo u rukama politike u vođenju i upravljanju krizama u posljednjih desetak godina.
Da bismo definirali pomorsku diplomaciju, objasnili njezinu ulogu i zadaće, načine njenog djelovanja i mjesto u sklopu globalne i vojne strategije, poslužit ćemo se definicijom Edwarda Luttwaka. Po njemu, pomorska diplomacija se identificira s uporabom pomorskih snaga za vrijeme mira u političke svrhe i njezin rezultat ovisi o reakciji onih prema kojima se ona primjenjuje. Drukčije rečeno, uloga pomorskih snaga sastojala bi se u provociranju i izazivanju reakcija druge strane. To podrazumijeva i “uvjeravanje oružjem” (armed suasion) koje se ogleda u skupu akcija obuhvaćenih prisustvom, pokazivanjem, manevrom ili simboličnom uporabom bilo kojeg vojnog instrumenta.
Uspjeh “pomorskog uvjeravanja” (naval suasion) počiva na tome da drugi primijete akciju i sposobnosti uporabljenih brodova. On razlikuje više načina pomorskog uvjeravanja i to: prikriveno (indirektno) i aktivno (direktno) uvjeravanje. Shema.1 pokazuje načine pomorskog uvjeravanja.
Prikriveno ili indirektno uvjeravanje bila bi rutinska pomorska razmještanja pomorskih snaga vezana za normalne aktivnosti borbenih brodova. Brodovi su svojim prisustvom općenito primijećeni kao potencijalna prijetnja ili potpora, ovisno o tome radi li se o protivniku ili savezniku. Isto tako, oni mogu utjecati na ponašanje jedne države i odvratiti je od njezinih namjera. Taj efekt prikrivenog odvraćanja u funkciji je stupnja spremnosti raspoređenih brodova i predstavlja prema Lutwaku osnovni interes ratne mornarice u vrijeme mira.
Aktivno ili direktno uvjeravanje odnosi se na unaprijed određeni pokušaj izazivanja specifične reakcije država saveznica, protivnika i neutralnih država, kao i na poseban razvoj pomorskih snaga s jasno definiranim i preciznim ciljem. Ovisno o tome je li promatrana država prijateljska ili neprijateljska, aktivno uvjeravanje bit će ili potpora ili prisila.
Ako je riječ o potpori, onda ona počiva na odobrenoj uporabi borbenih brodova kao simbola, a ne kao instrumenta moći, i njezina važnost je davanje oslonca prijateljskoj zemlji bez mijenjanja lokalne ravnoteže snaga. Po tome se i razlikuje aktivno (direktno) od prikrivenog (indirektnog) uvjeravanja.
Kod prisile razlikujemo dva načina uporabe pomorske diplomacije. Prvi način je “aktivno uvjeravanje” i temelji se na direktnoj prijetnji državi s pomorskim snagama. Taj tip uvjeravanja je uvijek praćen stavljanjem u uporabu diplomacije prisile koja se koristi klasičnim sredstvima prisile.
Drugi način “prisilnog uvjeravanja” temelji se na pokoravanju protivnika prisilom (uporabom sile). Uspješnost prisilnog uvjeravanja ovisi o različitim faktorima, psihološkim, političkim, različitihm upozorenjima danih državi prema kojoj se ono provodi i sl. Primjena prisilnog uvjeravanja je dosta otežana zbog rizika izazivanja nezadovoljstva međunarodnog javnog mnijenja.

Pomorska diplomacija – dio strategije utjecaja
Uloga pomorskih snaga kao sastavnog dijela obrambene diplomacije u prevenciji kriza je od velike je važnosti za regionalnu stabilnost. Lokalni sukobi i krize, trgovina drogom, ilegalne imigracije, organizirani kriminal i zagađivanje mora opasnosti su s kojima se sve češće susreću gotovo sve pomorske zemlje. Oko 70% zemljine površine pokriveno je morem, gotovo 80% međunarodnog prometa obavlja se morskim putevima i 70% svjetske populacije živi manje od 500 km daleko od obalnog ruba. Dovoljni su to argumenti za stalnu strategijsku budnost i djelovanje pomorske diplomacije u očuvanju mora i morskih putova od različitih ugroza.
Zbog velike ekonomske važnosti mora i karakteristika koje ono pruža u pravnom smislu slobode plovidbe brodova svih zastava, nameće se normalna potreba njegove zaštite. Mornarice velikih sila, upravo zahvaljujući uspješnost i načinu elastične uporabe svojih brodova, mogu najbolje odgovoriti tim izazovima. Zbog toga su one postale privilegirano sredstvo u rukama diplomacije i dobar primjer uporabe vojske u vrijeme mira.
Prisustvo brodova na gotovo svim svjetskim morima i zonama aktualnog i budućeg utjecaja, omogućuje održavanje postojećih i traženje novih veza suradnje. Na taj način pomorska diplomacija se identificira s pomorskim dijelom strategije utjecaja. Usko je povezana s diplomacijom i općom vojnom strategijom s jedne strane, a s druge strane njezino mjesto je između strategije djelovanja i strategije odvraćanja. Njezin osnovni cilj je utjecati, zahvaljujući psihološkim efektima proizvedenim uporabom pomorskih sredstava, na ponašanje i odluke drugih država saveznica, neutralnih ili protivničkih, da djeluju u skladu s interesima zemlje inicijatora. Zbog toga, akcije pomorske diplomacije moraju biti usko povezane s diplomatskim akcijama na najvišoj razini, radi dobivanja političkog usmjerenja djelovanja u ostvarenju željenog cilja.

Granice djelovanja pomorske diplomacije
Već smo spomenuli da djelovanje pomorske diplomacije počiva na uporabi ili prijetnji uporabe ratnih brodova u političke svrhe. No, problem koji se tu postavlja je odrediti granice u kojima će djelovati pomorska diplomacija i razinu sile koju će ona primjenjivati u svom djelovanju. S obzirom na sredstva i uporabljenu silu, djelovanje diplomacije može biti preventivno, zastrašivanje i prisila. Slika br.2 prikazuje načine djelovanja pomorske diplomacije s obzirom na način uporabe sredstava.
Najmanje nasilja koristi preventivna diplomacija i njezin je osnovni cilj predvidjeti i spriječiti pojavu konfliktih situacija. Polije terorističkog napada na SAD, 11.rujna 2001., prevencija u predviđanju terorističkih napada postala je i jedna od zadaća mornarica velikih pomorskih sila. Rasporedom brodova u različite interesne zone i nadgledanjem pomorskog prometa, prikupljaju se potrebne informacije važne za preventivno djelovanje.
Diplomacija zastrašivanja zauzima srednju vrijednost na skali uporabe nasilja. Cilj takvog djelovanja je privlačenje pozornosti i pokazivanje svoje snage drugima, održanje napetosti i nesigurnosti u angažiranju i uporabi sile, te davanje upozorenja u obliku nametanja embarga, pomorske blokade i sl.
Diplomacija prisile koristi najveći stupanj nasilja i ona je zadnja etapa prije izbijanja rata. Cilj prisile je uvjeriti protivnika da završi s poduzetom akcijom i navesti ga da djeluje suprotno njegovim interesima. Prisila ne znači klasično vođenje rata ni klasičnu vojnu pobjedu, već se protivniku nastoji “kirurškim zračnim udarima” poslati jasna poruka da njegove sposobnosti mogu biti uništene ako ne odustane od svoje namjere. Da bi uporaba sile bila uspješna, potrebni su dovoljni i kvalitetni ljudski i tehnički resursi. Tehnički resursi podrazumijevaju dovoljan broj nositelja oružja, oružja, logističkih brodova, prilagođene pomorske baze, razvijen informacijsko-komunikacijski sustav itd.
O nabrojanim sredstvima ovisi i uspjeh djelovanja pomorske diplomacije. Razvojem gore spomenutih sredstava pospješuju se akcije prisile, smanjuju se kolateralne štete, a politički i vojni vrh može kontrolirati i usmjeravati akcije na terenu u pozitivnom smjeru strategije utjecaja. Platforme kojima se danas koriste u projekciji moći su nosači zrakoplova i brodovi u njihovoj pratnji. Takva sredstva pomorske diplomacije predstavljaju moćno oružje kojim raspolaže vlada dotične države ili saveza.

Zaključak
Djelovanje pomorske diplomacije kao sastavnog dijela strategije utjecaja od goleme je važnosti za velike sile. Ona preventivnim načinom djelovanja nastoji spriječiti izbijanje lokalnih kriza i tako pridonijeti očuvanju regionalnog i svjetskog mira.
Gospodarenje krizom na niskoj razini nasilja pokazalo se vrlo važnim elementom u njezinom vođenju. Intervencija na niskoj razini upravljanja krizom je poželjno stanje u djelovanju pomorske diplomacije jer svaka degradacija situacije rezultira i traži drukčiji način djelovanja.
Željeni cilj vojnog angažiranja u službi diplomacije je izbjegavanje ulaska u krizna i konfliktna stanja, stvaranje volje za dijalogom i dovođenje sukobljenih strana za pregovarački stol. Djelovanje pomorske diplomacije sastoji se u traženju mira i najpravednijeg rješenja, a ne uništenja strana u sukobu. U tom smislu pomorska diplomacija ima i vidi svoju svrhu.
Zbog toga, najvažnija njezina zadaća sastoji se u preventivnom djelovanju. Preventivni način djelovanja je najjeftiniji i najuspješniji. Ako bi kriza s vremenom dosegla takav vrhunac gdje je nužno angažiranje velikog broja ljudi i tehnike, trajanje i vjera u njezin konačan uspjeh bili bi neizvjesni. Zato, vrlo važnu ulogu u sprečavanju kriza igra pomorska diplomacija prisustvom u potencijalnoj zoni rizika, širenjem raznih oblika suradnje među zemljama, primjerice posjeti brodova, razmjena vojnih osoba, pružanja raznih oblika pomoći, razmjena stručnjaka za kontrolu naoružanja, sudjelovanje u zajedničkim vježbama i sl.
Osim velikih i male mornarice pridonose uspjehu djelovanja pomorske diplomacije. Tako je i HRM već aktivno počela sudjelovati u tim procesima. Sudjelovanjem u različitim pomorskim vojnim vježbama u PfP i MAP programu (Membership Action Plan), HRM je pokazala spremnost sudjelovanja i preuzimanja zadaća kooperacije i suradnje s drugim mornaricama. Takvim načinom svog djelovanja ona pridonosi uspostavi regionalnog povjerenja i suradnje u svrhu izgradnje stabilnog okružja.
NATO/PfP vježba Cooperative Engagement 2003 izvedena u našem moru, u kojoj je HRM bila domaćin za još 13 drugih mornarica zemalja članica NATO/PfP, najbolji je dokaz takve suradnje i djelovanja pomorske diplomacije. Provedena multilateralna vojna vježba u kojoj su zajednički sudjelovale gotovo sve regionalne mornarice, imala je za cilj uvježbavanje radi stjecanja zajedničkih sposobnosti planiranja i provođenja zajedničkih pomorskih akcija, te izgradnju zajedničkog povjerenja i jačanja regionalne stabilnosti. I ovakav način rada i djelovanja multilateralnom vojnom suradnjom pridonosi uspostavi međusobnog povjerenja i realizaciji zadaća pomorske diplomacije.
________________________________________
Literatura:
1. COUTAU-BEGARIE Hervé, Traité de stratégie (3?me édition), Economica,Paris, 2001.
2. LUTTWAK Edward, The political uses of sea power, The Johns Hopkins University Press, Baltimore, 1974.
3. www.stratisc.org, Marcel Duval, Forces navales et controle des crises
4. Encyclopédie Hachette, Paris, 2000

Ivan VUKOVIĆ