Vrhunac razvoja originalnih Hollandovih podmornica u Velikoj Britaniji oživotvoren je u podmornicama klase C. Britanski inženjeri i konstruktori brzo su zaključili da svaki daljnji razvoj u smjeru pomorskih osobina, doplova i ubojitosti novih podmornica mora biti povezan s uvođenjem radikalnih ideja koje će potpuno promijeniti mišljenje Admiraliteta o podmornicama i podmorničarskom ratovanju

Čim su prve britanske podmornice ušle u sastav britanske ratne mornarice, uvidjelo se da unatoč mnogim tehničkim inovacijama koje su u njih bile ugrađivane sukcesivno – onako kako su se pojavljivale – jedan je problem ostao kronično prisutan. Ograničenja Hollandova osnovnog projekta i njegovih konstruktorskih razmišljanja provlačila su se i kroz projekte domaćih podmornica klasa A, B i C. Uza sva poboljšanja, te male podmornice bile su sposobne isključivo za obalne defenzivne zadaće kao što je bila obrana ratnih luka i pomorskih sidrišta te obalno patroliranje. Mali površinski, a pogotovo slab podvodni doplov bio je samo kruna svih problema s kojima su se suočavale posade ovih prvih britanskih klasa podmornica. Slabo i nedovoljno naoružanje, nedovoljni pričuvni uzgon, problemi sa stabilitetom, nedovoljno snažna, ali izuzetno opasna vrsta propulzije te iznimno loši životni i radni uvjeti nadopunjuju tehnički opis ovih plovila.

Zbog svega navedenog konstruktorski tim iz Vickersova brodogradilišta u Barrow-in-Furnesu shvatio je da u Hollandovu projektu više nema potencijala za daljnji razvoj. Zagovarali su radikalno novi pristup koji bi mogao odgovoriti na zahtjeve mornarice za boljim i većim podmornicama, sposobnim da iziđu i ofenzivno djeluju na otvorenom oceanu s većim brojem torpeda. Odgovoriti na takve zahtjeve nije bilo jednostavno. Nakon mnogo promišljanja i međusobnih nadmudrivanja između zagovornika i protivnika podmornica u samom Admiralitetu, to tijelo je ipak sredinom 1906. odlučilo potpisati s Vickersom ugovor o konstrukciji nove klase podmornica s traženim specifikacijama. Shodno usvojenoj praksi, projekt nove podmornice dobio je slovnu oznaku D. Polaganjem kobilice za podmornicu D1 na navoz u Barrow-in-Furnesu 14. svibnja 1907., britansko podmorničarstvo ušlo je u svoju drugu razvojnu fazu: razvoj oceanskih podmornica. Od 1907. pa do završetka I. svjetskog rata britanska vojna brodogradnja izgradit će, osim klase D, još četiri klase oceanskih podmornica. U povijesti podmorničarstva ostat će zabilježene kao E, G, J i L klasa.
Podmornica klase D, kao prva u tom nizu izuzetno je značajna s tehničkog aspekta jer će se na idejama njezinih konstruktora u sljedećih 40 godina razvijati i derivirati većina britanskih podmorničarskih projekata.

Oceanske podmornice klase D
U konstrukciji prve domaće oceanske podmornice britanski konstruktori su zaista izveli radikalne poteze. Zapravo, možda je bolje reći da su se jednostavno okrenuli i shvatili da njihovi europski takmaci Francuska i Njemačka grade bolje i sposobnije podmornice. Ugledavši se na njih, iz tada najbolje domaće klase C izbacili su gotovo sve i krenuli iz početka.

Podmornicu D1 može se slobodno nazvati velikom podmornicom – naravno, s obzirom na tadašnja mjerila. Njezin deplasman u odnosu na podmornice klase bio je gotovo dvostruko veći, a odlikovala se gotovo šest metara većom duljinom i gotovo dva metra većom širinom. No, nisu dimenzije ni deplasmani ono što je ovu klasu podmornica učinilo revolucionarnom. Ponajprije se to odnosi na ugradnju dvaju dizelskih glavnih motora umjesto dotad korištenih (i vrlo opasnih) benzinskih motora te primjena dvoosovinske propulzije. Drugi važan čimbenik bio je razmještaj pramčanih torpednih cijevi. Na klasi D, pramčane torpedne cijevi su prvi put postavljene jedna iznad druge. Osim toga ugrađena je i treća torpedna cijev na krmi podmornice. Treći važan tehnički detalj bilo je premještanje glavnih balastnih tankova iz čvrstog trupa na bokove. Taj konstruktorski zahvat omogućio je povećanje i poboljšanje radnih i životnih uvjeta posade, čije se brojčano stanje povećalo na 25 članova. Istodobno ta promjena omogućila je ukrcaj veće količine dizelskog goriva nego što bi to bio slučaj da su glavni balastni tankovi ostali u čvrstom trupu. Veća količina goriva omogućila je klasi D gotovo dvostruko veći doplov u odnosu na C klasu podmornica. Daljnja poboljšanja i inovacije odnosili su se na primjenu poboljšanog električnog motora i baterije povećanog kapaciteta, koje su podmornici omogućavale da uz minimalnu potrošnju struje ostane zaronjezina za čitavog trajanja dnevnog svjetla i tako ostane neotkrivena. Naposljetku, ali ne i manje važno, stoji činjenica da su podmornice ove klase bile prva takva plovila za koja se već u fazi konstrukcije predvidjelo da će biti opremljena bežičnom telegrafskom opremom (kratkog dometa, doduše). Ova oprema je prvi put bila montirana na sklopivom jarbolu, koji se pred svaki zaron spuštao i učvršćivao u posebnom ležištu iza tornja podmornice.

Britanski Admiralitet naručio je osam podmornica klase D. Izgradnju su preuzela dva brodogradilišta: Vickers je u Barrow-in-Furnesu sagradio ukupno šest podmornica D1 – D6, dok su dvije preostale, D7 i D8, izgrađene u brodogradilištu HM Dockyard u Chatamu. Datumi polaganja kobilice, porinuća i isporuka podmornica klase D prikazani su u sljedećoj tablici:

Serija od osam podmornica klase D može se ugrubo podijeliti na tri podskupine, koje čine podmornice D1, D2 i D3-D8. Međusobno su se tek minimalno razlikovale po vanjskim izmjerama i deplasmanima. Zanimljiv je podatak da je podmornica D4 jedina iz cijele klase dobila i palubni top od 12 funti.

Podmornice klase D bile su u punoj operativnoj spremnosti u trenutku izbijanja I. svjetskog rata, u kojem su aktivno sudjelovale. Bile su bazirane uglavnom na istočnoj obali V. Britanije. Najviše su korištene za borbena patroliranja u Helgolandskom zaljevu. U prva tri mjeseca rata V. Britanija je izgubila dvije podmornice u Sjevernom moru. Podmornica D5 je 3. 10. 1914. naletjela na minu i potonula, a razlog nestanka podmornice D2, 25. 11. 1914., do danas je ostao nepoznat. Pred sam kraj rata izgubljene su još dvije podmornice: D3 je zbog kvara potonula 15. 3. 1918. u vodama La Manchea, a samo tri mjeseca kasnije, 28. 6. 1918., podmornicu, D6 potopila je jedna od njemačkih podmornica. Legendarna D1, prva oceanska podmornica neslavno je završila. Poslužila je kao plovna meta i potopljena je 23. 10. 1918. pod plotunima britanskih krstarica. Rat su preživjele tri podmornice: D4, D7 i D8. Iz flotne liste kraljevske mornarice izbrisane su u srpnju 1919.

Oceanske podmornice klase E
Rezultati i iskustva stečena pri izgradnji i eksploataciji podmornica klase D vrlo brzo su bili primijenjeni na novu klasu oceanskih podmornica, koja je dobila oznaku E. Podmornice tog tipa uskoro će postati kralježnicom britanske podmorničarske flote i podnijet će najveći teret podmorskih operacija. Izgradnja ove klase započela je 14. veljače 1911. polaganjem kobilice za podmornicu E1. Do kolovoza 1916., kad je porinuta posljednja iz serije, bilo je sagrađeno 56 podmornica ove klase.

Od prvih 26 podmornica, njih 20 je bilo sagrađeno i kompletirano u Vickersovu brodogradilištu u Barrow-in-Furnesu, a šest u brodogradilištu u Chatamu. Preostalih 30 podmornica sagrađeno je u čak 12 drugih brodogradilišta (Armstrong, Cammell Lairds, Beardmore, Yarrow, Thorneycroft, J. Brown, Fairfield, Palmers, Swan Hunter Denny), a dvije i u SAD-u. Neka od tada su prvi put zakoračila na polje podmorničarske konstrukcije.

Podmorničarska klasa E predstavljala je tehnološki napredak u odnosu na sve svoje prethodnice pa čak i na podmornice klase D. Njezine posebnosti ponajprije se odnose na oblik njezina trupa, naoružanje i unutrašnju konstrukciju. Naime, razmišljanja i želje britanskih pomorskih stratega išli su u smjeru da se određena manevarska ograničenja nadoknade mogućnošću da podmornica gotovo iz bilo koje prostorne pozicije može ispaliti torpedo na protivničko plovilo. Zbog tog razloga na podmornice ove klase ugrađivane su osim pramčanih i krmenih još i dvije poprečne torpedne cijevi. Pomoću tih torpednih cijevi podmornice su mogle gađati protivničke brodove koji su plovili u paralelnim kursevima bez potrebe da se prema njima okreću pramcem ili krmom. To je u velikoj mjeri povećalo taktičke mogućnosti, ali i u velikoj mjeri zakompliciralo samu konstrukciju i dizajniranje njezine unutrašnjosti.
Zbog poprečnih torpednih cijevi, poprečni presjek je bio znatno širi u odnosu na prethodne klase i dostizao je gotovo 7 m. Zbog povećanog korisnog volumena unutar čvrstog trupa, na klasi E je prvi put primijenjezina metoda ugradnje poprečnih vodonepropusnih pregrada kojima se znatno povećala sigurnost podmornice, ali i čvrstoća same konstrukcije. U fizičkom smislu, to su bile podmornice tek za 5-6 metara dulje i gotovo za čitav metar šire od prve oceanske D klase. Međutim, njihovi površinski i podvodni deplasmani bili su od 180 do 190 tona veći od onih kojima su raspolagale podmornice klase D.

Klasa E se može podijeliti na tri podgrupe ovisno o vremenu gradnje i primijenjenim tehničkim rješenjima i opremi (ponajprije o konfiguraciji naoružanja, tipu električne baterije i električnih motora). Kod šest podmornica klase E kasnijeg datuma izgradnje (E24, E34, E41, E45, E46 i E51) izvršene su konstrukcijske preinake kojima su ove podmornice pretvorene u podvodne minopolagače i o njima će više riječi biti u posebnom poglavlju. Zanimljivo je da su se podmornice te klase, naručene prije rata, gradile između 20 i 30 mjeseci, dok je podmornica E19 započeta i dovršena u rekordnom roku od samo osam mjeseci. Sve podmornice klase E bile su opremljene dizelskim motorima, koje je gradila Vickersova tvornica motora. U trenutku izbijanja I. svjetskog rata, britanskoj mornarici bilo je isporučeno 9 novih podmornica E klase, koje su uglavnom korištene za patroliranje i borbene prepade na njemačku flotu Visokog (Otvorenog) mora na Sjevernom moru, ali isto tako za prepade u Helgolandskom zaljevu. Prvi ratni podmorničarski uspjeh postigla je upravo jedna od podmornica te klase, E9, koja je 13. rujna 1914. uspjela s dva torpeda pogoditi i potopiti njemačku krstaricu Hela u blizini otoka Helgolanda. Osim u Sjevernom moru, podmornice klase E imale su značajnog udjela na još dva važna pomorska bojišta. u Baltičkom moru i u Sredozemnom moru, gdje su dale veliki doprinos u Dardanelskoj operaciji.

Tijekom nekoliko godina, koliko je trajala izgradnja klase E, na njima je obavljeno nekoliko konstrukcijskih eksperimenata, među kojima su bili ugradnja štitnika hidrofilnih površina i pokušaj ukrcaja hidrotrakoplova. Ustoličivši se kao vjerojatno najvažnija, ali i najuspješnija britanska podmorničarska klasa, klasa E je pretrpjela i najveće gubitke. Od ukupno 56 plovnih jedinica čak njih 28 ili 50% izgubljeno je tijekom ratnih operacija. Tri od njih, E1, E8 i E9, uništile su i potopile vlastite posade u baltičkoj luci Helsingforts u noći s 3. na 4. travnja 1918. da ne bi pale u ruke Nijemcima kad su ruske boljševičke vlasti potpisale mirovni ugovor s Njemačkom. U posljednjoj godini rata, na Mediteranu je borbeno djelovalo 10 podmornica ovog tipa, od čega su 4 bile bazirane u talijanskim bazama na Jadranu. Glavna baza iz koje su djelovale bio je Harwich, u kojem je bilo stacionirano i do 18 podmornica. Ostale baze bile su u Teesu i Blythu, a početkom 1918. i u Killybegsu u Irskoj. Najveći dio podmornica E klase koje su preživjele rat ponuđen je na prodaju i otpisan tijekom 1919. i 1920. godine.

Oceanske podmornice klase G
U lipnju 1914. godine britanska ratna mornarica naručila je izgradnju prvih pet plovnih jedinica nove podmorničke klase sposobne za borbena djelovanja na oceanskim prostranstvima. Nova klasa podmornica dobila je oznaku G. Posao na izgradnji tih podmornica (G1-G5) dobilo je brodogradilište Chatham. Samo dva mjeseca nakon inicijalne narudžbe, naručene su još dvije podmornice G6 i G7 od brodogradilišta Armstrong Whiteworth.

Izgradnja prve iz serije, podmornice G1, započeta je polaganjem kobilice 1. listopada 1914. Porinuta je 14. kolovoza 1915., a predana mornarici 7. prosinca iste godine. Vickersova tvornica motora isporučila je glavne dizelske motore za svih prvih sedam podmornica G klase. Isporučeni motori su bili okomite izvedbe i identični motorima koji su bili ugrađivani u E klasu. Prvobitna namjera britanske mornarice bila je da dvije posljednje naručene podmornice G6 i G7 opremi MAN-ovim i Sulzerovim dizelskim motorima. Zbog određenih problema koji su se pojavili pred samo zaključenje kupovine, ta nakana nije realizirana. Već u mjesecu studenom 1914. godine mornarica je naručila još sedam podmornica iste klase: šest podmornica, G8-G13, izgradilo je Vickersovo brodogradilište u Barrow-in-Furnesu, dok je podmornicu G14 izgradilo brodogradilište Scotts u Clydeu. Bila je naručena i petnaesta podmornica iz serije, ali je već početkom 1915. njezina gradnja otkazana.

Okvirna cijena ovih podmornica iznosila je oko 125 000 ?. Bile su to još uvijek jednotrupne podmornice, proračunski predviđene za maksimalni zaron na dubinu od 60 m, premda koliko je iz arhiva poznato, G klasa nije išla na dubine veće od 30-40 metara. Propulziju podmornice u površinskoj plovidbi osiguravala su dva osmocilindrična dizelska motora, koji su zajednički mogli razviti 1600 KS, što je bilo dovoljno za maksimalnu površinsku brzinu od 14 čvorova. Dva električna motora s ukupno 840 KS pogonili su podmornice klase G u podvodnoj plovidbi s maksimalnih 9 čvorova. Ekonomska brzina i štednja baterije omogućavala je doplov od 2600 NM u površinskoj, odnosno 95-100 NM u podvodnoj plovidbi. Treba odmah reći da su britanski konstruktori na klasu G ugradili najbolja dostignuća iz prethodne klase E, ali su isto tako na osnovi iskustava stečenih u nekoliko prvih mjeseci rata unijeli i neka poboljšanja i ispravke. To se ponajprije odnosi na povećanje broja vodonepropusnih pregrada na 8, smještaj baterijskih ćelija u dva prostora te promjene kalibra krmene torpedne cijevi. Naime, klasa G zadržala je konfiguraciju torpednog naoružanja kakva je instalirana na podmornicama klase E (2 TC na pramcu + 2 TC na bokovima + 1 TC na krmi). Pramčane i bočne torpedne cijevi zadržale su svoj kalibar predviđen za Whiteheadova torpeda od 440 mm (18?), dok je krmena torpedna cijev bila predviđena za ispaljivanje teškog torpeda od 21?, tj. kalibra 530 mm. Tako su podmornice te klase postale prva britanska podvodna plovila naoružana torpedom ovog kalibra. Doduše, eksperimentalna podmornica Swordfish, koja se počela graditi u brodogradilištu Chatham čitavu godinu dana prije podmornice G1, bila je opremljena torpedima od 530 mm, ali je završena i porinuta tek potkraj 1931. godine. Komplet brodskog naoružanja podmornica klase G činila su i dva topa. Prvi je bio top stacionarne izvedbe kalibra 76 mm (3?) QF HA (Quick Fire High Angle – brzometni top velikog kuta nagiba cijevi) i bio je montiran na pramčanoj palubi neposredno ispred tornja podmornice. Drugi top kalibra 50 mm odnosno 2? bio je montažnog tipa. Montirao se u površinskoj plovidbi na posebno postolje, koje se nalazilo na samom kraju krmenog dijela nadgrađa palube. Može se reći da je posada od 30 članova dobila donekle bolje uvjete za život i rad na dugotrajnim krstarenjima. Jedno od takvih poboljšanja predstavljalo je pravo čudo i nezamisliv luksuz na prethodnim klasama iako se radilo o običnom električnom štednjaku i pećnici u kojoj su podmorničari mogli podgrijati konzerve.

Tijekom trajanja ratnih operacija, britanska ratna mornarica izgubila je iz nepoznatih razloga u Sjevernom moru tri podmornice: G7, G8 i G11. Dana 16. rujna 1917., nakon sudara s britanskim brodom HMS Petard, potonula je i podmornica G9. Ostale podmornice su preživjele rat i otpisane su iz flotne liste 1919. (4) i 1921. (6) godine.

Oceanske podmornice klase J
Podmornice klase J nastale su kao rezultat nastojanja britanskog Admiraliteta da dobije podmornice koje će imati sposobnosti oceanskog djelovanja, ali isto tako koje će biti u stanju pratiti površinsku flotu. Zbog ovog posljednjeg zahtjeva morale su razvijati 25% do 30% veće brzine od onih koje su tada razvijale najbrže oceanske podmornice klase E. Inicijalni razlog za razvoj takve, flotne podmornice bila je informacija da Njemačka već posjeduje takve podmornice koje mogu razviti površinsku brzinu od 22 čvora. Razvojni program ovih podmornica započet je već početkom 1915. Posao na izgradnji te klase od koje se puno očekivalo povjeren je brodogradilištima u Portsmouthu (J1 , J2), Pembrokeu (J3, J4) i Devenportu (J5, J6 i J7).

Prve dvije podmornice porinute su u Portsmouthu istog dana 6. studenog 1915., a kompletirane i isporučene mornarici u travnju i lipnju 1916. Sve podmornice klase J završene su tijekom 1916. i isporučene mornarici osim podmornice J7, koja je namjenski građena za australsku mornaricu i završena je u studenom 1917. Po tehničkim karakteristikama, za klasu J se može reći da je unijela određene novine u brodograđevni koncept gradnje podmornica. U prvom redu se to odnosi na njezine dimenzije i deplasmane, sustav propulzije, instaliranu snagu pogona te novi dizajn rasporeda torpednog naoružanja. Sliku i predodžbu o velikoj podmornici nadopunjavao je veliki borbeni komplet i posada od čak 44 člana.
S tehničke točke gledišta, klasa J je iznimno zanimljiva zbog sljedećih činjenica:
• bila je to prva i ujedno jedina britanska klasa podmornica s tri osovine;
• čak 56% duljine njezine konstrukcije bilo je obuhvaćeno dvostrukim trupom;
• pogonski kompleks bio je razdijeljen u tri strojarske prostorije;
• dizelski motori su prenosili snagu na sve tri osovine;
• električni motori (smješteni u srednjoj strojarnici) pokretali su samo na bočne osovine;
• bila je to prva britanska klasa podmornica s četiri pramčane torpedne cijevi;
• prva u seriji J1 bila je opremljena krmenim uređajem za izbacivanje dubinskih bombi;
• u njihovoj gradnji korišteni su konstrukcijski elementi drugih klasa gdje god je to bilo tehnički moguće.
Na probnim plovidbama podmornice su uspjele dostići maksimalnu brzinu od samo 19 čvorova, što je procijenjeno nedovoljnim. Unatoč maksimalnom doplovu od čak 5000 NM (minimalnom brzinom), podmornice su proglašene neperspektivnima za tražene zadaće eskorta površinske flote pa su uglavnom zadržane na oceanskim patrolnim zadaćama tijekom I. svjetskog rata. Zbog nemogućnosti da postignu tražene brzine od barem 22 čvora, nisu mogle biti klasificirane kao flotne podmornice već su ostale u klasi oceanskih podmornica. Sve podmornice osim J6 preživjele su rat. Nakon sudara s britanskim Q lovcem podmornica Cymric (naoružana kočarica – mamac) potonula je u Sjevernom moru. Ostalih 6 podmornica prodano je RM Australije u razdoblju od siječnja do ožujka 1919. godine.

Oceanske podmornice klase L

Podmorničarska klasa oceanskih podmornica zamišljena je i konstruirana kao zamjena i unapređenje klase E. Budući da je u njima bio implementiran čitav niz tehničkih inovacija i unaprjeđenja temeljnog projekta, posljednje dvije naručene podmornice iz serije klase E57 i E58 jednostavno su otkazane. Umjesto toga projekt je promijenjen, a količina usvojenih konstruktivnih promjena bila je više nego dovoljna da posluži kao temelj za uvođenje nove klase. Spomenute dvije podmornice dobile su oznaku L1 i L2. Oceanske podmornice klase L mogu se podijeliti na tri podgrupe:
• Grupa I (L1 – L8) građene od 1916. – 1918. godine
• Grupa II (L9 – L33) građene od 1916. – 1921. godine
• Grupa III (L34 – L74) građene od 1916. – 1925. godine
Od ukupno 74 predviđene podmornice ove klase, čak njih 42 bilo je tijekom vremena otkazano, a šest podmornica (L14, L17, L24 – L27) bilo je modificirano u minopolagače. Izgradnju podmornica ove klase preuzelo je čak osam brodogradilišta. Britanski konstruktori su se kod ove klase ponovo vratili uporabi vanjskih tankova za smještaj glavnog balasta onako kako je to bio slučaj i kod E klase. Deplasmani podmornica varirali su od 891/ 1074 tona (grupa I) do 960 /1150 t (grupa III) a shodno izvedenim konstrukcijskim izmjenama pričuvni uzgon se smanjio s 21,3% (grupa I) na 19,8% (grupe II i III). Sukladno s različitim deplasmanima, razlikovale su se i izmjere pojedinih grupa unutar klase L što je najbolje vidljivo iz tablice tehničkih podataka. Dvomotorni dizelski dio propulzije preuzet je iz podmornica klase J i mogao je razviti ukupno 2400 KS. Drugi dio propulzije činile su četiri električna motora, svaki po 400 KS. Električni motori su se napajali iz baterije od 336 ćelija, podijeljenih u tri baterijska grotla po 112 ćelija. Propulzijski sustav bio je dizajniran tako da je na svaku od pogonskih osovina bio spojen jedan dizelski glavni motor i dva električna motora. Tehnički novitet primijenjen na klasi L bila je ugradnja pomoćnog električnog motora od 20 KS, koji je bio namijenjen za tzv. šuljajući način podvodne plovidbe brzinom od samo 1,75 čvorova. Taj pomoćni motor prenosio je snagu preko pužnog mehanizma samo na desnu osovinu. Tako koncipiran sustav propulzije i konstrukcijski izabrani oblik trupa omogućavali su podmornicama klase L maksimalnu površinsku brzinu do 17,5 čv, odnosno podvodnu od 10,5 čv. Doplov tih podmornica bio je dosta različit ovisno o pripadnosti pojedinoj grupi, ali i o individualnoj primjeni i kapacitetu dodatnih (eksternih) tankova goriva smještenih izvan čvrstog trupa podmornica. Sljedeći čimbenik koji je karakterizirao podjelu unutar klase bio je sustav i konfiguracija torpednog i topničkog naoružanja. Ovisno o podgrupi (I, II ili III) i zadaći (torpedne ili minopolagači), podmornice su bile opremane torpedima kalibra 18 ili 21 inča (440 ili 533 mm). Sve podgrupe su imale ugrađene pramčane torpedne cijevi, a podgrupe I i II imale su i po dvije bočne torpedne cijevi. Sve tri podgrupe (osim podmornica u minopolagačkoj inačici) bile su opremljene topom kalibra 4? (101,5 mm).

Podmornice klase L vrlo brzo su postale okosnicom britanske podmorničarske oceansko-ophodne flotile. Tijekom njihova aktivnog učešća u borbenim operacijama I. svjetskog rata – izgubljena je samo jedna podmornica. L10 koju je 10. listopada 1918. na ušću rijeke Texel potopio njemački razarač S33. Podmornice L5, L24 i L55 nastradale su u pomorskim sudarima poslije rata. Zanimljivo zvuči podatak da je posljednja podmornica iz klase, L23, ostala u operativnoj službi britanske ratne mornarice punih 28 godina. Preživjela je oba svjetska rata i izbrisana je iz flotne liste 21. lipnja 1945. Potonula je u svibnju 1946. tijekom tegljenja u rezalište.

TEHNIČKI PODACI OCEANSKIH PODMORNICA KLASE G
Tip: jednotrupna
Deplasman:
– površinski 703 t
– podvodni 837 t
Dimenzije:
– duljina 57,0 m
– širina 6,9 m
– visina 4,06 m
Pričuvni uzgon: 36,60%
Propulzija: 2 DM + 2 EM
– glavni motor “2 x Diesel Vickers; 800 KS; 380 o/min; 22,56 t”
– cilindara 8
– električni motor “2 x 420 KS; 200 V; 1720 A; 280 o/min; 11,26 t”
– osovina 2
– propeler 2
– dijametar 1,9 m
Baterija:
– tip oksidna
– broj ćelija 4030
– napon radni (punjenje) 200 (220 V)
– struja
– težina 1720 A
82,3 t
Dubina zarona:
– nominalna ~ 60 m
– radna 30 ? 40 m
Maksimalna brzina:
– površinska 14 čv
– podvodna 9 čv
Gorivo: dizel
– broj tankova 11
– kapacitet tankova 44,14 t
VT zrak:
– broj boca 58
– ukupni volumen 4,5 m3
Doplov:
– površinski 2600 NM / 12 čv
– podvodni 95 ? 100 NM / 3 čv
Naoružanje:
– torpedne cijevi “5 (2+2+1); 4 x 440 mm + 1 x 530 mm”
– borbeni komplet
– topničko 10 torpeda (8 x 440 mm + 2 x 530 mm)
1 x 76 mm + 1 x 50 mm
Posada 30 / 3 časnika

TEHNIČKI PODACI OCEANSKIH PODMORNICA KLASE J
Tip: Fiat-Laurenti (djelomično dvotrupna ? 56% trupa)
Deplasman:
– površinski 1204 t
– podvodni 1820 t
Dimenzije:
– duljina 84,97 m
– širina 7 m
– visina 4,25 m
Pričuvni uzgon: 51,10%
Propulzija: 3DM + 2 EM
– glavni motor “3 x Vickers dizel, 1200 KS; 380 o/min, 33,6 t”
– cilindara 12
– električni motor “2 x 675 KS; 280 o/min; ”
– osovina 3
– propelera 3
– dijametar 2m
Baterija:
– tip oksidna
– broj ćelija 232
– napon radni (punjenje) 220 V
– struja ?
– težina ?
Dubina zarona:
– nominalna 60 m
– radna 30 ? 40 m
Maksimalna brzina:
– površinska 19 čv
– podvodna 9,5 ? 10 čv
Gorivo: dizel
– broj tankova 13 (J1) 17 (J7)
– kapacitet tankova 84 t 91 t
VT zrak:
– broj boca ?
– ukupni volumen ?
Doplov:
– površinski 5000 NM/12 čv 2600 NM/ svom snagom
– podvodni 60 NM / 3 čv
Naoružanje:
– torpedne cijevi 6 TC x 440 mm (18?) ? 4 pramac + 2 bočne
– borbeni komplet
– topničko 12 torpeda kalibra 440 mm
1 x 3? (76 mm) QFHA + 1-2 montažna 50 mm
Posada 44 / 5 časnika

TEHNIČKI PODACI OCEANSKIH PODMORNICA KLASE L
Tip: Grupa I Grupa II Grupa III
Deplasman:
– površinski 891 t 914 t 960 t
– podvodni 1074 t 1089 t 1150 t
Dimenzije:
– duljina 70,42 m 72,71 m 71,62 m
– širina 7,13 m 7,13 m 7,13 m
– visina 4,03 m 4,11 m 3,98 m
Pričuvni uzgon: 21,30% 19,80% 19,80%
Propulzija: 2DM + 2EM + PEM 2DM + 2EM + PEM 2DM + 2EM + PEM
– glavni motor 2×1200 KS,380 o/min 2×1200 KS,380 o/min 2×1200 KS,380 o/min
– cilindara 12 12 12
– električni motor 4x 400 KS, 300 o/min 4x 400 KS, 300 o/min 4x 400 KS, 300 o/min
– osovina 2 2 2
– propeler 2 / 3 kraka 2 / 3 kraka 2 / 3 kraka
– dijametar 1,70 m 1,70 m 1,70 m
Baterija:
– tip kloridna
– broj ćelija 336 (3×112)
– napon radni (punjenje) 220 V
– struja
– težina ?
135 t
Dubina zarona:
– nominalna 75 m
– radna 45 m
Maksimalna brzina:
– površinska 17 ? 17,5 čv 17 ? 17,5 čv 17 ? 17,5 čv
– podvodna 10,5 čv 10,5 čv 10,5 čv
Gorivo: dizel dizel dizel
– broj tankova 14 14 17
– kapacitet tankova 51,8 t 51,8 t 78 t
VT zrak:
– broj boca 70 70 70
– ukupni volumen 5,43 m3 5,43 m3 5,43 m3
Doplov:
– površinski 3600 NM / 17 čv 3780 NM / 12 čv
– podvodni 65 NM / 5 čv 80 NM / 3 čv
Naoružanje:
– torpedne cijevi 6 (4 pr+2 bočne) 18? 6 (4 pr /21?+2 bo 18?) 6 (pramčane) 21?
– borbeni komplet 10 torpeda 440 mm 10 torpeda x 533 mm
– topničko 1 x 4? (101 mm) 1 x 4? (101 mm) 12 torpeda x 533 mm
2 x 4? (101 mm) 1 x 4? (101 mm)
Posada 35 38 44

Igor SPICIJARIĆ