Domaćin XXV. Ljetnih olimpijskih igara bila je Barcelona, rodni grad tadašnjeg predsjednika MOO-a Juana Antonija Samarancha

 

Protukandidati za domaćinstvo Igara 1992. bili su Pariz, Brisbane, Birmingham, Amsterdam, ali i Beograd. Pobjedu je odnijela Barcelona, grad bogate povijesti te sjajno razvijene sportske i turističke infrastrukture. Dobivanjem domaćinstva izgradila je i dodatne prometnice, obnovila neke sportske objekte te omogućila natjecateljima da se osjećaju ugodno. Nakon čak dvadeset godina, odnosno Igara u Münchenu, nije bilo bojkota. Njemačka je nastupila kao ujedinjena zemlja, a pravo nastupa dobila je i Južnoafrička Republika, u kojoj je te godine ukinut aparthejd. Jugoslaviji je zbog agresije na Hrvatsku nastup zabranjen, ali pojedini sportaši mogli su se natjecati pod olimpijskom zastavom. 

Hrvatska je u Barceloni prvi put nastupila kao neovisna država. Baš na tim Igrama pisala se povijest hrvatskog olimpizma. Unatoč teškim ratnim uvjetima u domovini, naši su reprezentativci učinili sve da svijet sazna kakvo srce imamo. Košarkaška reprezentacija pod vodstvom Petra Skansija, za koju su igrali Dražen Petrović, Toni Kukoč, Franjo Arapović, Vladan Alanović, Danko Cvjetičanin, Alan Gregov, Arijan Komazec, Aramis Naglić, Velimir Perasović, Dino Rađa, Žan Tabak, Stojko Vranković, igrala je u olimpijskom finalu s američkim Dream Teamom, predvođenim Michaelom Jordanom, Larryjem Birdom i Magicom Johnsonom, koje mnogi sportski analitičari i danas uvrštavaju među pet najvećih košarkaša svih vremena. O uspjesima hrvatske košarke govori se, uz ostalo, u i jednoj od epizoda Netflixove serije The Last Dance, u prilozima o Toniju Kukoču, Draženu Petroviću i ostalima protiv kojih su američki košarkaši igrali. Hrvatska je u Barceloni odigrala dvije utakmice protiv SAD-a. U obje je poražena, ali pokazala je izniman karakter. U finalnoj utakmici u jednom je trenutku povela protiv SAD-a, a sportski komentator Slavko Cvitković oduševljeno je uzviknuo: “Skini se, Franjo!” Tim je riječima popratio trenutak kad je Franjo Arapović zakucao loptu u koš i donio nam vodstvo. Osvojeno srebro najveći je uspjeh hrvatske reprezentativne košarke svih vremena. Neprežaljeni Dražen Petrović poginuo je iduće godine u prometnoj nesreći. Toni Kukoč postao je jedan od najboljih Europljana koji su igrali u najboljoj košarkaškoj ligi svijeta – NBA-u.

Čast da bude hrvatski stjegonoša u Barceloni pripala je Goranu Ivaniševiću, koji je na Igre došao kao velika zvijezda. Bio je četvrti nositelj na olimpijskom turniru u pojedinačnoj konkurenciji, u kojoj je, baš kao i u paru s drugim Goranom (Prpićem), osvojio broncu. Devet godina nakon toga Ivanišević će osvajanjem Wimbledona, na koji je došao s pozivnicom, potvrditi da je jedan od najvećih tenisača u povijesti. 

Hrvatsku je zastavu na zatvaranju Igara nosio Dražen Petrović. Upravo je njega Ivanišević nakon osvajanja Wimbledona spomenuo kao jednu od najvećih sportskih inspiracija za osvajanje naslova. Hrvatske je boje u Barceloni branio i boksač Željko Mavrović, koji će se nekoliko godina kasnije boriti za naslov svjetskog prvaka u teškoj kategoriji. Važno je istaknuti i stolnotenisače svjetskog glasa: Dragutina Šurbeka, koji je tijekom Igara navršio 46 godina; te Zorana Primorca, osvajača srebra u Seulu.

Na Igrama u Barceloni najviše je medalja osvojila Zajednica neovisnih država, organizacija koja okuplja više zemalja nastalih raspadom SSSR-a. Plivač Aleksandar Popov, tada 21-godišnjak, osvojio je zlato na 50 i 100 metara slobodnim stilom. Prije Barcelone natjecao se u plivanju leđnim stilom, ali ga je legendarni trener Genadij Turecki nagovorio da se prebaci u slobodni stil. Vrijedi spomenuti da je Turecki bio i trener australskog plivača Iana Thorpea, osvajača devet medalja na Igrama u Sydneyju i Ateni.  U Barceloni je Španjolska osvojila svoje prvo zlato u trčanju: Fermín Cacho bio je najbolji na utrci na 1500 metara.  Kineskinja Deng Yaping osvojila je naslove u stolnom tenisu pojedinačno i u igri parova. Uspjeh je ponovila 1996. u Atlanti. Umirovila se u dobi od 24 godine, nakon što je osvojila nestvarnih 18 naslova svjetske prvakinje.  Posebno emotivan trenutak dogodio se u finalu utrke na 400 metara. Unatoč istegnutom mišiću noge, Britanac Derek Redmond uspio je uz očevu pomoć doći do cilja. Američka sprinterica Gail Devers bila je zlatna na 100 metara, a uspjeh je ponovila za četiri godine u Atlanti. Šesnaestogodišnja američka tenisačica Jennifer Capriati u finalu je pobijedila Njemicu Steffi Graf, zlatnu s Igara u Seulu. Najmlađi sudionik Igara bio je jedanaestogodišnji Carlos Front Barrera, kormilar španjolskog osmerca. Zanimljivo je spomenuti da je u Barceloni taekwondo bio demonstracijski sport. 

Atlanta 1996. – Poznati vlakić rukometaša

Četiri godine nakon Barcelone, Olimpijske igre održane su u Novom Svijetu, točnije Sjedinjenim Državama. Kandidata za domaćinstvo bilo je nekoliko, a Atlanta je pobijedila tek u petom krugu. Protukandidati su bili Atena, Toronto, Melbourne, Manchester i Beograd. I dok potonji nije imao nikakve šanse, kandidature Atene i Toronta bile su ozbiljne. Izbor je pao na Atlantu, iako je bilo više razloga zašto bi to trebala biti Atena. Velik je broj članova MOO-a želio da u povodu stote obljetnice pokretanja modernih Olimpijskih igara domaćin bude Atena. Međutim, kako su joj nedostajala suvremena borilišta, a i infrastruktura je bila oskudnija, nije u tome uspjela. Igre u Atlanti otvorio je predsjednik Bill Clinton. Procjenjuje se da su stajale 1,7 milijardi dolara, a financirane su privatnim novcem. Budući da je trebalo pokriti goleme troškove, Igre su bile uvelike tržišno orijentirane. U svečanoj povorci na otvorenju sudjelovalo je 197 zemalja. Poseban trenutak bilo je paljenje olimpijskog plamena. Čast je pripala boksačkoj legendi Muhammadu Aliju, koji je već bolovao od Parkinsonove bolesti i ruka mu je drhtala. 

Tijekom Igara dogodio se, nažalost, teroristički napad, i to u olimpijskom parku, zamišljenom kao mjesto gdje će gledatelji moći pratiti njihovo održavanje. U napadu je smrtno stradala jedna osoba, a više od sto je ozlijeđeno.  Hrvatska je nastupima svojih sportaša ponovno plijenila pozornost. Zapamćen je vlakić koji su hrvatski rukometaši poveli nakon pobjede protiv Švedske. Reprezentacija predvođena Patrikom Ćavarom, Nenadom Kljaićem, Slavkom Golužom, Zlatkom Saračevićem, Alvarom Načinovićem, Iztokom Pucom, Goranom Perkovcem i drugima, uz sjajno vodstvo legendarnog Velimira Kljaića Kljuna, osvojila je olimpijsko zlato. Nakon pada kvalitete hrvatske košarke, rukomet je zauzeo njezino mjesto te mnogi i dandanas na rukomet gledaju kao na hrvatski sport. Hrvatsku je zastavu na otvaranju Igara nosio legendarni vaterpolist i kapetan reprezentacije Perica Bukić. Vaterpolisti su nam donijeli drugu medalju na tim Igrama, i to onu srebrnog sjaja, izgubivši u finalu od Španjolske. 

Među brojnim sportskim imenima valja spomenuti tenisača Andrea Aggasija, koji je osvojio Golden Slam. Taj izraz označava da je osoba u jednoj godini osvojila sva četiri Grand Slama te olimpijsko zlato. Prva osoba u povijesti kojoj je to uspjelo njegova je supruga Steffi Graf, 1988. u Seulu. Američki sprinter Michael Johnson na tartanu je bio najbrži na 200 i 400 metara. Etiopski reprezentativac Haile Gebrselassie na deset tisuća metara bio je zlatni. Kanađanka Clara Hughes natjecala se u Atlanti i Sydneyju u biciklizmu. Osvojila je dvije brončane medalje: u cestovnoj utrci te na kronometru. Prebacila se zatim na brzo klizanje i na Zimskim olimpijskim igrama 2006. u Torinu osvojila zlato na 5000 metara.  Bilo je još puno lijepih sportskih priča iz Atlante, koje ćemo vjerojatno ispričati nekom drugom prilikom. Za kraj izdvojimo da je hrvatsku zastavu na zatvaranju Igara nosio Goran Perkovac.

TEKST: Ivan Šurbek; Foto: HINA, Ivan Šurbek