Treće i četvrto izdanje ZOI-ja osim po sportu zapamćeno je i po brojnim izazovima s kojima su se suočavali domaćini, ali i po činjenici da su ih pojedinci željeli iskoristiti u svrhu promidžbe vlastitih ideologija

Domaćin III. Zimskih olimpijskih igara bio je američki grad Lake Placid. Prvi put u kratkoj povijesti ZOI-ja olimpijski je plamen stigao u Novi Svijet. Domaćinstvo je pripalo malom gradu smještenom u saveznoj državi New York.  Igre su bile važne iz nekoliko razloga, a glavni je taj da su zimski sportovi počeli dobivati veću međunarodnu pažnju. Održavale su se od 4. do 13. veljače 1932., u vrijeme kad je velika gospodarska kriza činila organizaciju i financiranje takvog događaja vrlo izazovnim. Zanimljivo je da je zbog loših vremenskih uvjeta utrka u bobu održana dva dana nakon službenog završetka Igara.

Organizacija ZOI-ja u Lake Placidu značila je velik pothvat. Unatoč izazovima povezanim s financijskom krizom, domaćini su uspjeli stvoriti pristojnu infrastrukturu za sportaše i gledatelje. Sudjelovala su 252 sportaša iz 17 zemalja. Velika gospodarska kriza utjecala je na broj posjetitelja i zemalja koje su sudjelovale, ali to nije umanjilo entuzijazam oko samih Igara. Lake Placid za domaćina je izabran 1929. godine. Imao je dugogodišnju tradiciju zimskih sportova, a prije organizacije Igara bio je domaćin brojnih nacionalnih prvenstava u skijanju te drugim zimskim sportovima i disciplinama. U dobivanju domaćinstva veliku je ulogu odigrao Godfrey Dewey, čelnik Lake Placid kluba i veliki zagovornik Igara. Njegov je otac Melvil Dewey utemeljitelj DDC-ja (Dewey Decimal Classification), odnosno načina klasifikacije knjiga i publikacija u knjižnicama.

Prvi važniji radijski prijenosi

Igre je otvorio Franklin Delano Roosevelt, tadašnji guverner države New York i budući predsjednik SAD-a u drugom mandatu. Jedna od stvari po kojima pamtimo Igre u Lake Placidu uvođenje je prvih važnijih radijskih prijenosa, što je uvelike utjecalo na njihovu popularizaciju. Iako su radijski prijenosi bili zastupljeni i na prijašnjim Igrama, ekspanzija prijenosa dogodila se u Lake Placidu. Pomogli su da ZOI postanu prepoznatljiv i važan događaj svjetskih razmjera.  Bitno je spomenuti i tehnička poboljšanja. Organizatori su uvođenjem umjetnog leda za umjetničko klizanje omogućili bolje uvjete za sportaše, a istodobno su poboljšane i staze za bob, što je omogućilo veće brzine i više uzbuđenja za gledatelje. Lake Placid uveo je i napredne tehnologije vezano uz smještaj i transport, kojima je olakšavan dolazak i smještaj sportaša te gledatelja na sportska borilišta. 

Na igrama u Lake Placidu prvi je put korišten fotofiniš na utrkama u brzom klizanju. Treba istaknuti i uvođenje startnog pištolja, što je znatno promijenilo dotadašnji način natjecanja i utjecalo na razvoj sporta.  Natjecalo se u četiri sporta, odnosno sedam disciplina, a bilo je ukupno 14 događaja. Dominantni su bili domaćini Amerikanci, koji su osvojili 12 odličja (šest zlata, četiri srebra i dvije bronce). Prestigli su tako dotad po broju medalja nedostižne skandinavske zemlje Norvešku i Švedsku.  Još je jedna važna stvar vezana uz ZOI u Lake Placidu. Američka tvrtka Coca-Cola postala je službeni dobavljač bezalkoholnih pića na tim Igrama i ostala je to na svim sljedećim izdanjima ZOI-ja. Coca-Cola je partnerstvo s OI-jem započela 1928. u Amsterdamu. 

Medalja i na ljetnim i na zimskim Igrama

Od natjecatelja treba spomenuti Amerikanca Eddieja Eagana iz Denvera. On je prvi sportaš u povijesti koji je osvojio zlatne medalje i na Ljetnim i na Zimskim olimpijskim igrama. Prvu je osvojio u poluteškoj kategoriji u boksu na Igrama u Antwerpenu 1920. godine. Druga je stigla 12 godina poslije toga u Lake Placidu, u natjecanju u bobu četverosjedu. Jedan od kolega u bobu bio je vođa tima Billy Fiske. Fiske je bio pilot borbenog zrakoplova, a na Igrama u Lake Placidu nosio je američku zastavu.  Eagan je još uvijek jedini sportaš koji je zlato osvajao na ljetnim i zimskim igrama u različitim sportovima. 

Fiske je poginuo u Drugom svjetskom ratu kao vojni pilot, 17. kolovoza 1940. iznad La Manchea.  Norvežanin Birger Ruud osvojio je u Lake Placidu zlato na velikoj skakaonici. Pobjedu je odnio i četiri godine poslije, na ZOI-ju u Garmischu. Novi svjetski rekord, koji je iznosio 92 metra, postigao je 1934. na Planici, jednoj od najpoznatijih skijaških letaonica. Trebao je zapaliti olimpijski plamen na Igrama u Lillehammeru 1994., ali ga je narušeno zdravlje spriječilo u tome. Njegova zemljakinja Sonja Henie nastavila je u Lake Placidu sjajan niz nastupa. Izvrsnu je formu potvrdila i zlatnim odličjima na drugim velikim natjecanjima. U hokeju na ledu Kanada je svladala SAD i osvojila novo zlato, što je bio početak velikog rivalstva.  Po završetku ZOI-ja Lake Placid nazvan je malim gradom velikih igara. Domaćin ZOI-ja bio je i 1980. godine. 

Garmisch-Partenkirchen 1936. godine: IV. Zimske olimpijske igre 

Njemačka je 1936. prvi put bila domaćin Igara, i to i zimskog i ljetnog izdanja, u Garmischu i Berlinu. Nacistička vlast i jedne je i druge koristila u propagandne svrhe. Nekoliko je zemalja pokušalo organizirati bojkot Igara, a brojni su židovski sportaši bili pod pritiskom da ne nastupaju zbog antisemitske politike u Njemačkoj.  Kako bi ublažili međunarodne kritike, nacisti su privremeno uklonili antisemitske natpise, koji su bili česti diljem Njemačke. Zbog opasnosti od američkog bojkota te zahtjeva olimpijskih dužnosnika, dopušteno je i da hokejaš Rudi Ball, po narodnosti Židov, nastupi za njemačku reprezentaciju. William L. Shirer, berlinski dopisnik agencije Universal, pisao je o tome kako su izgledale pripreme za natjecanje. Istaknuo je da su organizatori uklonili sve natpise na kojima su bila istaknuta neprimjerena stanovišta prema Židovima pa su posjetitelji Igara tako bili pošteđeni uvida u stvarno stanje. 

Igre u Garmischu pamtimo i po dotad najvećem broju zemalja sudionica, ukupno 28. Natjecalo se 646 sportaša, među kojima je bilo 80 žena. Posebne su i po debiju alpskog skijanja, koje je tako prvi put postalo njihovim dijelom. Prvi je put izrečena olimpijska prisega, a čast je pripala njemačkom nordijskom skijašu Wilhelmu Bogneru. On je poslije, zajedno sa suprugom Marijom, postigao i poslovne uspjehe. Bio je vlasnik tvrtke koja je dizajnirala skijaške kombinezone te popularne rastezljive hlače, koje su nosile i popularizirale filmske zvijezde poput Ingrid Bergman, Marilyn Monroe i Jayne Mansfield. Njihov sin Willy Bogner postao je uspješan skijaš, a poslije i modni dizajner te filmski redatelj, koji je radio i na filmovima o Jamesu Bondu. 

Najuspješnija nacija po broju medalja ponovno je bila Norveška. Osvojila ih je 15, i to sedam zlatnih, pet srebrnih i tri brončane. Druga je po broju medalja, ukupno sedam, bila Švedska. Njemačka je dva od svoja tri zlata osvojila u alpskom skijanju.  Nijemci Franz Pfnür i Christl Cranz bili su najbolji u alpskoj kombinaciji. Tad su se održavale isključivo utrke spusta i slaloma, ali bodovane su kao cjelina u vidu alpske kombinacije.  Iz Garmischa pamtimo još jedan sjajan uspjeh Sonje Henie, koja je blistavu klizačku karijeru zaključila upravo 1936. godine.

Ivar Ballangrud, 32-godišnji Norvežanin, osvojio je zlata u brzom klizanju na 500, 5000 i 10 000 metara, a srebro je osvojio u utrci na 1500 metara. Ta su mu postignuća omogućila da bude najuspješniji sudionik ZOI-ja u Garmischu. Osvajač je usto zlata i bronce na Igrama u St. Moritzu, te srebra u Lake Placidu. U bogatoj i uspješnoj karijeri u sedam je godina čak pet puta postavljao svjetske rekorde i to u različitim disciplinama.

Na hokejaškom turniru došlo je do iznenađenja. Velika Britanija predvođena Carlom Erhardtom kao kapetanom te Jamesom Fosterom pobijedila je favoriziranu Kanadu i prvi je put pomaknula s najvišeg postolja. Foster je bio predvodnik britanske reprezentacije u pohodu na zlato i njegove su zasluge goleme. Igrao je na poziciji vratara, a 2003. godine posmrtno je primljen u Kuću slavnih.  Zimske olimpijske igre 1936. donijele su najveće i najteže medalje u povijesti: promjera 100 i debljine 4 mm te mase 324 g. 

Igre su se na kraju pokazale uspješnim i zapamćene su po rezultatima. Bile su to zadnje Igre prije početka Drugog svjetskog rata. Dvanaest dana nakon završetka Igara, Hitler je poslao njemačke snage da remilitariziraju Rajnsku oblast, čime je započeo svoje prvo teritorijalno kršenje versajskog ugovora i napravio ključni test europske odlučnosti da se suprotstavi njemačkoj vojnoj ekspanziji. Bio je to samo nagovještaj početka Drugog svjetskog rata. Prvi put u svojoj kratkoj povijesti, ZOI će zbog rata biti odgođen.  Iduće su održane nakon dugih 12 godina, što je za mnoge sportaše koji su se natjecali u Garmischu značilo i kraj snova o olimpijskoj medalji. 

 

Tekst: Ivan Šurbek