Povlačenjem iz Slovenije JNA je potvrdila da je “srpska vojska”

Iako su u Generalštabu JNA generali od početka srpnja raspravljali o novom planu napada na Sloveniju, Predsjedništvo SFRJ donijelo je 18. srpnja 1991. odluku o povlačenju JNA iz Slovenije. To je za mnoge bilo iznenađenje jer je “Srbija u javnim nastupima bila najagresivnija prema Sloveniji, a u stvarnosti ju je zaštitila od napada JNA”, pa se taj događaj povezuje sa sastankom Kučan-Milošević održanim 24. siječnja 1991.: “Brijunski je sporazum pozdravljen kao trijumf europske diplomacije. A to uopće nije bio. Ostavio je neriješenim sve važne sporne točke, sve dok traje tromjesečni moratorij. (…) Diplomatsku su pobjedu odnijeli Milošević i Kučan, koji su se o odlasku Slovenije iz Federacije dogovorili na nizu sastanaka, koji su možda počeli još 24. siječnja u Beogradu, a završili na sjednici Predsjedništva 18. srpnja. Ključna su pitanja riješili sami igrači, bez međunarodnog posredovanja. Milošević i Kučan zajednički su preveslali i zapravo uništili SFRJ” (Laura Silber i Allan Little, Smrt Jugoslavije, Otokar Keršovani, Opatija, 1996., 161).

Premda se sadržaj navedenog citata ne može uzeti kao konačan zaključak, činjenica je da je 18. srpnja 1991. odlukom Predsjedništva SFRJ o povlačenju JNA iz Slovenije zapečaćena
sudbina Jugoslavije. U tom kontekstu znakovita je izjava generala KOS-a Aleksandra Vasiljevića u beogradskom tisku da je “trodnevni rat” u Sloveniji bio insceniran kako bi se, prema dogovoru sa Slovencima, JNA povukla na “nove granice Jugoslavije”, iako objektivno JNA nije vojno gubila u Sloveniji (Mario Nobilo, Hrvatski feniks, Diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990. – 1997., Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2000., 93). Znakovito je i to što u svojoj knjizi, kao da se opravdava zbog svojih postupaka, Kadijević ističe da je bio privržen Jugoslaviji, najprije “Titovoj”, a zatim – poslije pojave Slobodana Miloševića – novoj, “budućoj Jugoslaviji” u kojoj će se ostvariti pravo svekolikog srpskog i crnogorskog naroda na zajedničku državu. Mnogi nemaju dvojbe o Kadijevićevoj odgovornosti zbog svrstavanja na stranu velikosrpskih ideologa 1991.: “On nigdje ne govori izričito o ‘Velikoj Srbiji’, ili o ekstremnom srpskom nacionalizmu koji je, kao stari partizan, komunist i visoki časnik u Titovoj vojsci, morao prezirati. Ali, ako se usporede zamišljene zapadne granice ‘Velike Srbije’ (ili srpsko-crnogorske buduće, treće Jugoslavije) s granicama hrvatskih područja koja je JNA, zajedno s pobunjenim hrvatskim Srbima, dobrovoljcima i paravojnim postrojbama iz Srbije i Crne Gore, zaposjela 1991. u ratu protiv Hrvatske, uočit će se frapantna podudarnost” (Davorin Rudolf, Rat koji nismo htjeli, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1999., 156).
Prema navodima srbijanskog predstavnika u Predsjedništvu SFRJ Borisava Jovića, važnu ulogu u nagovaranju Kadijevića da se prikloni Miloševićevu planu o “odsijecanju Slovenije i (osakaćene) Hrvatske” odigrao je i Dobrica Ćosić, tvrdeći da “nema sile koja nas više može ujediniti”. Ćosić i većina srpskih akademika bili su, prema Jovićevu mišljenju, uvjereni da Jugoslavija ne može opstati. Ćosić je tad zagovarao ne samo spajanje Srbije sa “srpskim zemljama” od Šibenika do Bijeljine i presijecanje muslimanskog etnikuma u Podrinju, nego i razgraničenje na Kosovu, gdje je “realno da zadržimo ugalj i neke svetinje” (Nobilo 2000: 52). Kadijević je smatrao da pri transformaciji JNA u vojsku buduće Jugoslavije (VJ) posebno treba računati na to da će “uloga srpskog naroda u Bosni i Hercegovini biti ključna za budućnost srpskog naroda u cjelini”, pa je tomu trebalo prilagoditi lociranje snaga JNA, što je i učinjeno Vanceovim posredovanjem u povlačenju JNA iz Slovenije i Hrvatske i premještanjem JNA na stranu bosanskih Srba. “Komande i jedinice JNA činile su kičmu vojske Republike Srpske s kompletnim naoružanjem i opremom,” priznao je Kadijević (Nobilo 2000: 93).
Sastanak u Zagrebu u srpnju 1991. bio je uvertira Brijunskog skupa, a tri ključna pitanja koja su razmatrana u Banskim dvorima – prekid rata u Sloveniji, odgoda primjene deklaracija o neovisnosti i izbor Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ – bit će najvažniji dio Brijunske deklaracije. Predstavnici Europske zajednice i glavni akteri u jugoslavenskoj državnoj krizi okupili su se 7. srpnja 1991. na Brijunima (sudionici konferencije iz Hrvatske bili su Franjo Tuđman i Hrvoje Šarinić). Nakon šesnaest sati natezanja, usvojena je Brijunska deklaracija s dvama prilozima, kojom je okončan rat u Sloveniji, uspostavljen jugoslavenski režim na granici Slovenije s Austrijom, Italijom i Mađarskom i prihvaćen moratorij na odluke Hrvatske i Slovenije o proglašenju samostalnosti u trajanju od tri mjeseca. Dogovoren je datum početka pregovora lidera posvađanih republika: 1. kolovoza. Europljani su naivno računali da će se dotad kriza u Jugoslaviji riješiti bez uporabe sile. Dvanaestog srpnja Predsjedništvo SFRJ u Beogradu usvojilo je Brijunsku deklaraciju. Šest dana poslije, 18. srpnja, na prijedlog generala Kadijevića i admirala Stane Broveta, Predsjedništvo je odlučilo povući postrojbe Jugoslavenske armije iz Slovenije u Srbiju (31. korpus) i Bosnu i Hercegovinu (14. korpus). Za odluku je glasovalo šest članova Predsjedništva, Bogićević (Bosna i Hercegovina), suzdržao se, a predsjednik Predsjedništva Stipe Mesić (za predsjednika je proglašen nakon ponoći 1. srpnja 1991.), bio je protiv. Mesić je znao da se povlačenjem Armije iz Slovenije steže obruč oko Hrvatske. Uzalud je inzistirao da se vojska povuče u kasarne u svim republikama, ili da se povuče i iz Hrvatske (pozivao se na Brijunsku deklaraciju u kojoj je navedeno “bezuvjetno povlačenje jedinica JNA u njihove kasarne” bez naznake bilo koje republike). Odluka o povlačenju Armije iz Slovenije bila je protivna duhu Brijunske deklaracije, koja je donesena sa svrhom da se u tromjesečnom razdoblju pregovorima razriješi kriza i Jugoslavija sačuva u cjelini, demokratizirana iznutra. Srpski državni i politički vrh nije više bio zainteresiran za cjelovitu Jugoslaviju, koju, sad je to bilo očito, ne može srbizirati. U Beogradu su na stol stavljeni novi zemljovidi i počelo je ostvarivanje druge varijante – stvaranja velike srpske države zaposjedanjem i pripajanjem Srbiji područja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u kojima su živjeli hrvatski i bosanski Srbi. U toj varijanti Slovenija je bila suvišna. Povlačenje Jugoslavenske armije iz Slovenije završeno je 26. listopada 1991. godine. Milošević se sad mogao mirno koncentrirati na Hrvatsku (Rudolf, 1999: 263-268).

Odluku o premještanju, zapravo povlačenju JNA iz Slovenije, koju je 18. srpnja 1991. donijelo Predsjedništvo SFRJ, vodstvo JNA provodilo je bez otpora. I predstavnici republika koji su na sjednici Predsjedništva SFRJ glasovali za takvu odluku i vodstvo JNA znali su njezine krajnje političke posljedice. Čak ni sadržaj članka 9. spomenute odluke da ona “ne prejudicira buduće uređenje odnosa u Jugoslaviji, niti dovodi u pitanje njenu teritorijalnu celokupnost”, nije mogao prikriti činjenicu da će povlačenje JNA biti trajno i da je takva odluka zapravo konačni čin raspada SFRJ. Pripadnici JNA, oficiri, podoficiri i vojnici, koji su se svojedobno zakleli da će braniti cjelovitost SFRJ, teško će objasniti da su i nakon spomenute odluke o povlačenju iz Slovenije čuvali Ustav SFRJ, odnosno da nisu sudjelovali u provedbi ciljeva velikosrpske politike.

U Narodnoj armiji, glasilu JNA, o spomenutoj je odluci zapisano:
U uvodnom delu Odluke o premeštanju jedinica JNA sa teritorije Slovenije u druge delove SFRJ, usvojene na sednici od 18. jula 1991. godine, konstatuje se “da organi i oružani sastavi Republike Slovenije ne postupaju u skladu sa odlukom Predsedništva SFRJ od 12. jula 1991. godine i odredbama zajedničke deklaracije i njenih pratećih dokumenata, usvojenih na Brionima 7.7.1991. godine.
Na granicama nije uspostavljeno stanje koje je važilo pre 25. juna 1991. godine. Nije izvršena deblokada svih jedinica i objekata JNA, otežano je snabdevanje i onemogućava se slobodno komuniciranje. Nisu vraćena zaplenjena sredstva i oprema JNA. Jedinice teritorijalne odbrane Republike Slovenije nisu deaktivirane i demobilisane. Regruti se ne upućuju na odsluženje vojnog roka u JNA. Grubo su narušena elementarna ljudska prava pripadnika JNA i članova njihovih porodica.

ODLUKA: PREMEŠTAJU SE 14. I 31. KORPUS
Polazeći od svoje poruke javnosti i rešenosti da bez upotrebe sile obezbedi normalne uslove za život i rad pripadnika JNA stacioniranih u Republici Sloveniji, Predsedništvo SFRJ je na osnovu člana 313 stav 3. i člana 316 stav 2. Ustava SFRJ donio odluku koja glasi:
1. Komande, jedinice i ustanove Jugoslovenske narodne armije prestaće da stacioniraju na teritoriji Republike Slovenije do definitivnog dogovora o budućnosti Jugoslavije. Lični sastav i svu pokretnu imovinu 31. korpusa predislocirati na prostor Republike Srbije, a 14. korpusa na prostor Republike Bosne i Hercegovine. Premeštanje izvršiti u roku od tri meseca od donošenja ove odluke.
2. U roku od tri meseca pripadnici stalnog sastava JNA slovenačke nacionalnosti odlučiće o svom ostanku u JNA. Postupak za prestanak službe u JNA pokrenuće nadležne starešine po službenoj dužnosti, oism za one koji pismeno izjave da žele da ostanu na službi u JNA. Pod uslovima iz stava 1. ove tačke, prestaće služba u JNA i pripadnicima drugih nacionalnosti i narodnosti koji imaju prebivalište na teritoriji Republike Slovenije, ako to sami pismeno zatraže.
3. Sprovođenje ove odluke ne može se uslovljavati razrešavanjem bilo kakvih imovinsko-pravnih odnosa Republike Slovenije i organa federacije ili drugih republika. Ta pitanja rešavaće se na osnovi i u skladu sa definitivnim dogovorom o budućnosti Jugoslavije.
4. Nadležni organi Republike Slovenije obezbediće da svi oružani sastavi republike i naoružani građani odstupe od objekata JNA i da ničim ne ometaju radnje i postupke jedinica i ustanova JNA. Oni će takođe sprečiti sva okupljanja građana i druge manifestacije u blizini vojnih objekata i komandi, jedinica i ustanova JNA u pokretu.
5. Do prebaziranja JNA sa teritorija Republike Slovenije pripadnicima, komandama, jedinicama i ustanovama JNA moraju se obezbediti normalni uslovi za život i izvršavanje redovnih zadataka, a svim licima na službi u JNA i članovima njihovih porodica slobodno kretanje na teritoriji Republike Slovenije.
6. Porodicama aktivnih vojnih lica i građanskih lica na službi u JNA koji žele da se nastane u drugim republikama obezbeđuje se slobodno iseljavanje sa celokupnom pokretnom imovinom o trošku JNA. Njima se garantuje zaštita prava na nepokretnosti koje poseduju i drugih prava koja ne mogu ostvariti do dana iseljenja.
7. Štab Vrhovne komande osiguraće bezbedne, uredne i efikasne pokrete jedinica i svih drugih radnji sadržanih u ovoj odluci.
8. Donošenjem ove odluke prestaju da važe tačka 3. alineja 1, a samo u odnosu na Republiku Sloveniju i tačka 2. Odluke Predsedništva SFRJ od 12. jula 1991. godine.
9. Ova odluka ne prejudicira buduće uređenje odnosa u Jugoslaviji, niti dovodi u pitanje njenu teritorijalnu celokupnost.
10. Ova odluka stupa na snagu danom donošenja, a objaviće se u sredstvima javnog informisanja. (Odluka Predsedništva SFRJ – IZRAZ POLITIČKE REALNOSTI, Narodna armija, 20. 7. 1991., str. 4)

dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra