U posljednjih godinu dana zabilježeno je značajno smanjenje sektaškog nasilja i napada na američke snage u Iraku. Iako se još teško može govoriti da je svršetak sukoba na pomolu, naznaka trenda ohrabruje

Nakon četiri iznimno teške godine za Irak, posljednjih godinu dana zabilježeno je znatno smanjenje sektaškog nasilja i napada na američke snage. Još je prerano za zaključak da su svršetak građanskog rata i trajni mir na pomolu, ali naznaka trenda ohrabruje. Analitičari smatraju da je razloga više: slabljenje sunitskog ustanka, gubljenje utjecaja šijitskih milicija i pad aktivnosti pripadnika Al-Qaide u Iraku, a istodobno znatan napredak u jačanju iračkih snaga sigurnosti.

Promatrano kroz prizmu brojeva, ukupno nasilje u Iraku je u padu 90 posto u odnosu na crni vrhunac dosegnut u 2006. godini. Tijekom ljetnih mjeseci 2008. broj nasilnih smrti među iračkim civilima iznosio je oko 700 ljudi mjesečno. Premda je ta brojka i dalje visoka, znatno je niža od bilo kojeg mjeseca u prijašnjim godinama rata. U isto vrijeme broj poginulih američkih vojnika pao je sa 70 mjesečno, koliko ih je ginulo na početku 2007. godine, na prosječno 25 mjesečno u jesen 2008. godine. I iračke snage sigurnosti bilježe pad broja poginulih pripadnika s dvije stotine na stotinu ljudi mjesečno. Iako je broj izbjeglih i raseljenih koji se vraćaju svojim kućama još uvijek zanemariv, broj protjerivanja civila danas je gotovo sveden na nulu. Ako se sadašnji trend nastavi, do 2010. godine SAD će moći drastično smanjiti svoje snage u Iraku, a do 2011. godine američki će angažman moći biti prepolovljen.

Izbijanje nasilja
Irak je od kolovoza 2003. bio zapljusnut valom terorističkih akcija i samoubilačkih napada različitih militantnih skupina. Glavnina napada na američke snage događala se oko sunitskih središta Mosula, Tikrita i Faludže, zbog čega je američka vojska poduzela nekoliko velikih vojnih operacija, od kojih je opsegom bila najveća opsada grada Faludže u studenom 2004. godine. Najveća oružana konfrontacija šijita sa koalicijskim snagama se dogodila u gradu Najafu u travnju 2004. između tzv. vojske Mahdi radikalnog šijitskog klerika Muqtade al-Sadra, što je čak zaprijetilo kompromitaciji procesa tranzicije vlasti u šijitske ruke demokratskim putem. Nakon uništenja šijitske džamije al-Askari u gradu Samari u veljači 2006., zemlju je zapljusnuo val sektaških obračuna između sunita i šijita te je de facto dovedena u stanje građanskog rata.

Paralelno sa sektaškim nasiljem nastavio se proces formiranja političkih institucija novog Iraka. U siječnju 2005. održani su izbori za zastupnike u prijelaznoj nacionalnoj skupštini, koje je za razliku od većinskih šijita i Kurda, sunitsko stanovništvo najvećim dijelom bojkotiralo. Zbog toga su i izbori rezultirali uvjerljivom pobjedom šijitske koalicije Ujedinjeni nacionalni kongres, čime je i formalnopravno završena višedesetljetna sunitska dominacija Irakom. U listopadu 2005. na referendumu je tijesnom većinom glasova prihvaćen novi irački ustav, a na parlamentarnim izborima u prosincu, prema očekivanju, većinu je glasova dobila koalicija šijitskih stranaka a za premijera je izabran Ibrahim al-Jafaari kojeg je pak u travnju 2006. zamijenio Nouri al-Maliki.

Razlozi stabilizaciji
Najvažniji faktor koji je pridonio poslijeratnoj destabilizaciji Iraka bio je sunitski ustanak prozvan “sunitskim buđenjem”. Ustanak je počeo u provinciji Anbar, da bi u ljeto 2006. godine eksplodirao u provinciji Ramadi. Suniti su gubitak političke dominacije Irakom u korist šijita doživjeli najvećom prijetnjom vlastitoj sigurnosti, iza koje slijedi američka vojna prisutnost. Vremenom su američki napori da među sunitskim plemenskim vođama pobude simpatije prema demokratizaciji zemlje, te obećanja o povlačenju i razbijanje imagea okupatora promijenili tu sliku. No ništa manje je važna svijest sunitskih vođa o činjenici da bi američko povlačenje ostavilo manjinske sunite slabo branjenim pred militantnim proiranskim šijitskim milicijama. Posebno je “poučna” bila lekcija iz bitke za Bagdad koju su američki vojnici uglavnom pasivno promatrali te u kojoj su šijitski militanti postupno potiskivali sunite iz većine gradskih četvrti. Rezultat toga je promjena stava među sunitima koji su američke vojnike počeli percipirati manjom prijetnjom od šijita i od pristaša Al-Qaide. Tijekom 2007. godine sunitski su militanti počeli “mijenjati stranu”, potpisujući primirje s iračkom vladom kroz program “Sinovi Iraka”.

Ekstremisti iz redova Al-Qaide isprva su među sunitima smatrani saveznicima u borbi protiv Amerikanaca usprkos dubokom nepovjerenju koje je postojalo među došljacima iz drugih arapskih zemalja. Međutim, američke vojne akcije protiv pripadnika al-Qaide su se sve češće obrušavale na sunitsko stanovništvo koje je plaćalo cijenu za napade. S druge strane i pripadnici al-Qaide su postajali sve brutalniji prema sunitskim civilima, prema kojima su sve češće okretali oštricu. U jesen 2006. je al-Qaida proglasila uspostavu islamske države u Iraku, te je pokušala nametnuti oštre islamske zakone Iračanima, koji su u pogledu socijalnih normi od Husseinovih vremena naviknuti na sekularnost. Isto tako, al-Qaida je počela suzbijati krijumčarenje koje je važan izvor prihoda za sunitska plemena, među kojima to nije dočekano sa oduševljenjem. Ne treba zanemariti ni smrt vođe iračke filijale Al-Qaide, Abbu al-Zarkawija, koja je zadala udarac od kojeg se skupina teško oporavila.

Još jedan faktor koji je pridonio relativnoj stabilizaciji Iraka bilo je slabljenje šijitskih milicija među kojima je najveća vojska Mahdi kontroverznog klerika Muqtade al Sadra, ali i manje skupine kao frakcija Abu Deraa vojske Mahdi i skupine kao Organizacija Badr i Vojnici neba. Zbog sunitskog približavanja iračkoj Vladi, vojnog pritiska američke i iračke vojske, unutrašnjih raskola te posljedice eksploatacije šijitskih civila koje je trebala braniti, a koja se kao bumerang vratila vojsci Mahdi u vidu slabljenja potpore u narodu.
Iračke snage sigurnosti su značajno ojačale u pogledu brojnosti, opremljenosti i sposobnosti izvođenja ratnih operacija nego je to bio slučaj 2006. godine. Trenutno je oko 560 tisuća ljudi angažirano u različitim formacijama snaga sigurnosti pod zapovijedanjem iračke Vlade, od čega je samo u vojsci 230 tisuća, a te oružane formacije rastu za stotinu tisuća ljudi godišnje. 80 posto časnika iračke vojske čine časnici iz vremena Saddama Husseina, a u pogledu etničkog sastava nastoji se uspostaviti ravnoteža tako da u jednoj od najkvalitetnijih postrojbi 60 posto čine suniti. Prosječna iračka vojna divizija sada ima pridodanih preko stotinu američkih vojnih savjetnika koji ostaju angažirani čak i tijekom izbijanja bitke, te je u cjelini sposobnost iračke vojske da parira militantima uvelike ojačala.

Trajan mir na pomolu?
Smanjenje pritiska u Iraku je dobrodošlo olakšanje za američku vojsku, koja se posljednjih mjeseci suočava s eskalacijom nasilja u Afganistanu. Do sada je u Iraku oko četiri tisuće dvjesto američkih vojnika izgubilo život, dok je u Afganistanu poginulo oko 540. No u svibnju ove godine je broj američkih žrtava u Afganistanu prvi put preskočio broj poginulih američkih vojnika u Iraku, te od tada u prosjeku više američkih vojnika gine u Afganistanu. Početkom rujna je jedna bojna Marinaca koja je prvotno bila upućena u Irak preusmjerena u Afganistan, no još uvijek Afganistan u usporedbi sa Irakom apsorbira tek mali dio američkih resursa. Primjerice u Iraku je raspoređeno petnaest američkih brigada, dok se u Afganistanu nalaze manje od tri a u pogledu financijskih izdataka angažman u Iraku je tijekom pet godina iznosio 525 milijardi USD dok je cijena sedam afganistanskih godina oko 140 milijardi.
Najvažnije prepreke trajnoj stabilizaciji Iraka su neodlučnost al-Malikijeve središnje vlade da učini politički kompromis i to prije svega u vidu pravednije podjele prihoda od prodaje nafte, pravedniju podjelu proračunskih prihoda te korake u kompenzaciji žrtvama sektaškog nasilja. Ništa manje važan je problem statusa Kirkuka koji zanima Kurde, te možda najvažnije od svega – demobilizacija šijitskih milicija (prije svega Muqtade al Sadra). Također je značajna uspješna integracija sunitske milicije “Sinovi Iraka” jačine respektabilnih 90 tisuća ljudi u iračke oružane snage. Nakon dugog natezanja premijer al-Maliki je odlučio primiti 20 posto “Sinova Iraka” u vojsku i policiju a ostatku osigurati različite poslove. Međutim, iračka vlada je zasad spora u provođenju ove zadaće. No pohvalna je Malikijeva politička retorika koji sve češće zauzima nacionalistički proirački stav umjesto dosadašnjeg nastupa prvenstveno kao šijitskog političara. Nesumnjivo najvažniji čimbenik koji bi trebao dovesti do stabilizacije je spremnost samih Iračana da prihvate mir i suživot u zajedničkoj državi.

Hrvoje BARBERIĆ