Točno pola tisućljeća nakon Bitke na Krbavskom polju, u kojoj su Osmanlije porazile hrvatske snage i izazvale demografsku katastrofu koja će u sljedećem stoljeću zahvatiti Hrvate u Lici, Hrvatska vojska i policija oslobodile su 9. rujna 1993. munjevitom akcijom okupirani prostor ličkih mjesta Divosela, Počitelja i Čitluka, odnosno područje tzv. medačkog džepa. Srpske snage potom su protuudarima više dana neuspješno pokušavale vratiti izgubljeno područje, a međunarodna zajednica zatražila je od hrvatskih snaga prestanak bojnog djelovanja i povlačenje na položaje koje su držale prije 9. rujna 1993. godine. U idućim brojevima Hrvatskog vojnika navest će se podaci iz izvora važni za razumijevanje okolnosti u kojima je provedena akcija Medački džep (Džep-93), odnosno podaci važni za razumijevanje uzroka i posljedica spomenute akcije. Primjerice, podaci koji su zanimljivi za razumijevanje stanja na okupiranom području Hrvatske uoči akcije Medački džep, posebice naoružavanje i uključivanje u obrambene aktivnosti stanovništva koje nije imalo vojni raspored i nije podlijegalo vojnoj obvezi (muškarci stariji od 60 i žene starije od 50 godina) ili podaci koji mogu pomoći u procjeni koliko su negativni natpisi u medijima o toj akciji objektivni.

 

Stanje na okupiranom području uoči akcije Medački džep (Džep-93)

Oružanom agresijom velikosrpskih snaga od ljeta 1991. okupirana je gotovo trećina teritorija Republike Hrvatske, uključujući i dijelove Like. Ipak, zbog upornog i odlučnog oružanog otpora hrvatskih branitelja, neprijatelj nije u cijelosti ostvario zamišljene planove, niti je ostvario uspjeh od strateškog značaja u Hrvatskoj. Na Ličkom su bojištu hrvatske snage u žestokim borbama uspjele obraniti gradove Gospić i Otočac.

Tijekom 1993. srpske snage, odnosno 15. korpus Srpske vojske Krajine, učestalim topničkim napadima i djelovanjem diverzantskih skupina u zahvatu bojišta, koje je pojačano krajem kolovoza i početkom rujna, nastoje preuzeti inicijativu na vitalnom dijelu Ličkog bojišta. Djelovanje srpskog topništva po Gospiću i okolici sustavno je narušavalo normalizaciju života i onemogućavalo povratak prognanika na šire područje grada. Životi stanovnika Gospića svakodnevno su bili ugroženi, što se odražavalo i na njihovo psihičko stanje i na strpljivost, koja je bila pri kraju. Teško, zapravo neizdrživo stanje na bojištu, u kojem se Gospić nalazio u poluokruženju i bio izložen napadima srpskog topništva te vrlo složena situacija obrane na Velebitu, prisilili su hrvatsko vodstvo na poduzimanje ograničene napadne vojne akcije taktičke razine s ciljem sprečavanja napada na Gospić i okolicu te osiguravanja uvjeta za potpunu kontrolu važnih točaka na Velebitu.

O prilikama na okupiranom području RH uoči akcije hrvatskih snaga u medačkom džepu govore izvori srpske provenijencije. Tako dokumenti “Republike Srpske Krajine” (“RSK”) iz sredine 1993., kao i oni iz prethodnih godina, svjedoče da SR Jugoslavija, zapravo Srbija, i Vojska Jugoslavije nisu prestale pružati pomoć pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Tome u prilog govori i izjava komandanta SVK generala Mile Novakovića da se “ni jednog trenutka ne smije zaboraviti veliko naprezanje SRJ i VJ u pomoći koju nam pružaju”. Vodstvo “RSK” i dalje je odlazilo u Beograd po upute. Na sastanku s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem i predsjednikom Vlade Srbije Nikolom Šainovićem u kolovozu 1993., S. Milošević je “odao priznanje borcima RSK na hrabrom otporu Tuđmanovoj agresiji”, a potom im je u 40-minutnom govoru rekao da se ugledaju na rukovodstvo Republike Srpske, da nema nikakve trgovine s teritorijem RSK i da ih Srbija nikad neće ostaviti, te da UN treba iskoristiti za tampon-zonu između dviju zaraćenih strana. Milošević je priznao da hrvatski predsjednik Franjo Tuđman “vrši pritisak na njega da prizna Republiku Hrvatsku, a da će je on priznati ali izvan granica RSK”, te da je postojanje Republike Srpske stvarnost koju Tuđman mora respektirati jer je Srbija sad povezana s Kninom.

Vodstvo (i političko i vojno) pobunjenih Srba i dalje je odbijalo mirnu reintegraciju u ustavno-pravni poredak RH, ističući da Hrvati “moraju shvatiti da Srbi iz RSK ne žele i nikad neće živjeti u Hrvatskoj”, te da su RSK i Hrvatska “dvije posebne države”, jer “RSK ima sve atribute države (stanovništvo, teritorij, vlast, vojsku, miliciju, ustav). Vodstvo pobunjenih Srba zahtijevalo je da se Hrvatska vojska povuče na crte od prije 3. siječnja 1992., odnosno s Miljevačkog platoa, i na crtu prije napada 22. siječnja 1993. godine, te da se na taj prostor vrati “milicija RSK”, a da, sukladno preporuci S. Miloševića, Unprofor prati operaciju i uspostavi tampon-zonu između SVK i HV-a. U pregovorima s dužnosnicima UN-a vodstvo “RSK” nastojalo je onemogućiti primjenu odredbe iz Rezolucije 815 o “RSK” kao integralnom dijelu Republike Hrvatske, a iz Rezolucije 820 pokušalo je izbaciti točku 12, kojom su uvedene sankcije protiv “RSK”. “Velikodušno” je ponudilo i mogućnost rasprave o dopuštanju izgradnje Masleničkog mosta, ali uz uvjet da “RSK” naplaćuje putarinu (!) i da na korištenje dobije neku od luka ili neke druge ustupke (!). No, međunarodna zajednica ignorirala je zahtjeve “RSK” za međunarodno priznanje.

Na unutarnjem planu vodstvo pobunjenih Srba pripremalo se “za praktičnu integraciju s Republikom Srpskom (u BiH) na osnovu rezultata referenduma” održanog u lipnju 1993. (više od 90 % izišlih na referendum podržalo je ujedinjenje Srba iz RH i BiH u jednu državu). “Vrhovni savet odbrane donio je odluku za formiranje profesionalne SVK i vojnih škola, te vojnog pravosuđa.” Glavni štab SVK pokušavao je od početka 1993. uvesti profesionalnu vojsku, ali nikako nije uspijevao naći dovoljan broj zainteresiranih pa je ta odluka stalno odgađana. Krajem kolovoza odlučeno je da profesionalizacija SVK počne 1. listopada 1993., a da se zbog nemogućnosti povećanja novčane naknade svakom vojniku za kolovoz osigura još i 20 kg pšeničnog brašna. Profesionalizacija, odnosno kriteriji primanja u profesionalni sastav, prilagođavani su uvjetima na terenu. Ljudstvo do 65 godina raspoređeno je u “rezervne jedinice”, a kao gornja starosna granica za profesionalizaciju određena je 55. godina.

Brojni primjeri govore u prilog zaključku da je tijekom 1993., kako bi izgradilo sustav totalne obrane, vodstvo “RSK” u obrambene aktivnosti uključilo sveukupno sposobno civilno stanovništvo. Tako su naoružavani čak i muškarci stariji od 60 i žene starije od 50 godina, koji prema “Zakonu o odbrani Krajine (čl. 21)” više nisu podlijegali vojnoj obvezi i nisu imali vojni raspored. To potvrđuje “Rješenje o prestanku obveze služenja u rezervnom sastavu lica iz člana 229. Zakona o Srpskoj Vojsci Krajine”, koje je 3. kolovoza 1993. potpisao “komandant pukovnik Jovo Kordić (Vojna pošta 9068 Gračac) “. Naime, u “Obrazloženju” spomenutog “Rješenja” navodi se, među ostalim: “Lica koja ne podležu vojnoj obavezi svoja prava i dužnosti u odbrani zemlje izvršavaju učešćem u civilnoj odbrani i zaštiti. (…) U ratnom stanju i slučaju neposredne ratne opasnosti od lokalnog stanovništva organizuju se jedinice civilne odbrane radi zaštite od napada na civilno stanovništvo i njegovu imovinu, obezbedjenje objekata u opštoj upotrebi i drugih objekata i dobara koji služe civilnoj nameni. U ove jedinice se uključuju v/o (vojni obveznici) koji nemaju ratni raspored i građani koji ne podležu vojnoj obvezi ili nisu raspoređeni odnosno uključeni u jedinice i organe civilne zaštite. Građani uključeni u straže, patrole i jedinice civilne odbrane naoružavaju se lakim ličnim oružjem za održavanje reda i za odbranu civilnog stanovništva i za samoodbranu. Ovim jedinicama komanduju državni organi nadležni za poslove civilne odbrane i zaštite, u saglasnosti sa vojnim organima kao i sa organima Unutrašnjih poslova. Starešina ranga komandanta bataljona može jedinicama CZ izdavati posebne zadatke u pogledu odbrane i zaštite civilnog stanovništva i materijalnih dobara i kontrolisati ih u zoni svoje odgovornosti.”

S vojskom Republike Srpske u BiH izrađeni su zajednički ratni planovi, a dio jedinica i ojačanja upućen je na prostore “RSK”, posebice raketne jedinice iz Vojske Republike Srpske, jer je njihova “obučenost, borbena gotovost i disciplina za primer, a iste su u gotovosti za dejstvo po svim vojnim ciljevima sa naše teritorije po Zagrebu i okolini”. I političko i vojno vodstvo “RSK” bilo je suglasno da se Zagreb napadne u slučaju eskalacije sukoba, ali su smatrali da u razdoblju uoči otvaranja pontonskog mosta na Maslenici to nije politički mudro. Međutim, nisu imali nikakve dvojbe da do ispunjenja ultimatuma za povlačenje hrvatskih snaga treba nastaviti “energično i što preciznije tući sve ostalo po čitavoj Hrvatskoj” (gospodarske objekte, naftna polja kod Kutine i sl.), smatrajući da će to imati gotovo jednak učinak kao da je pogođen Zagreb, a da će se tim izbjeći mnoge političke zamke.

Procijenjeno je da “SVK nema uslova za uspešnu odbranu na celoj granici, ukoliko bi ‘ustaše’ krenule svom silinom i svim potencijalom”. Prema evidenciji ministarstva obrane, RSK je u drugoj polovini 1993. imao 71 000 vojnih obveznika, a prema evidenciji Glavnog štaba SVK njih 60 800, pa je postavljeno pitanje što je s razlikom od 10 000 vojnih obveznika i zatraženo preispitivanje svrhovitosti rasporeda 1/3 vojnih osoba (34 000) “na ratni raspored van SVK”.

 

*Podaci u tekstu preuzeti su iz serije zbornika dokumenata u izdanju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, pod nazivom Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. – dokumenti (ur. Mate Rupić i drugi):

– knjiga 7: Dokumenti vojne provenijencije “Republike Srpske Krajine” (siječanj – lipanj 1993.), ur. Mate Rupić – Ilija Vučur, Zagreb, prosinac 2009.

– knjiga 8: Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj – lipanj 1993.), ur. Mate Rupić – Janja Sekula, Zagreb – Slavonski Brod, veljača 2010. (u suizdavaštvu s Hrvatskim institutom za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod)

– knjiga 9: Dokumenti vojne provenijencije “Republike Srpske Krajine” (srpanj – prosinac 1993.), ur. Mate Rupić – Josipa Maras Kraljević, Zagreb, prosinac 2010.

– knjiga 10: Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (srpanj – prosinac 1993.), ur. Mate Rupić – Slaven Ružić, Zagreb – Slavonski Brod, rujan 2011. (u suizdavaštvu s Hrvatskim institutom za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod).