U prethodnom broju Hrvatskog vojnika navedeni su izvori koji objašnjavaju stanje u Mostaru u travnju 1992. godine. Eskalacija sukoba koji je tada započeo spriječena je dogovorom zapovjedništava ARBiH i HVO-a u Mostaru 21. travnja o povlačenju vojske u vojarne i o crti razgraničenja. Iako se 23. travnja činilo da se stanje smirilo, ono se zapravo sustavno pogoršavalo jer je uglavnom bilo odraz nepoštivanja sporazuma ARBiH u Konjicu, tako da je sukob bio izvjestan.

Pripreme ARBiH za napad na HVO i namjeru muslimanskog zapovjedništva da u tom napadu iskoristi i muslimane u sastavu HVO-a, potvrđuje i ”Izvještaj o stanju i događanjima u 42. bbr.“ zapovjednika 4. korpusa ARBiH Arifa Pašalića, od 2. svibnja 1993. godine. U njemu je navedeno izvješće komandanta 42. bbr. i izvješće sa sastanka u brigadi održanog 17. travnja 1993., iz čijih je sadržaja razvidno postojanje plana ”zauzimanja grada Stolca sa našim ljudima (muslimanima, op. ur.) u HVO-u“, odnosno da je već bilo ”izvršeno uvezivanje sa našim ljudima u HVO-u“ i da su minobacači ARBiH ”već bili postavljeni za djelovanje protiv HVO-a“ i ”ciljeve na desnoj obali Neretve“:

U Naredbi koja je izdata k-dantima bataljona i užem dijelu k-de 42. bbr. na sastanku održanom dana 17. 04. 1993. u 22,00 usmeno je od strane k-danta 42. bbr. rečeno sljedeće:

• ne otpočinjati dejstva bez naredbe;
• izvršeno je uvezivanje sa našim ljudima u HVO-u;
• manjim snagama posjednuti su:
  • most u Žitomislićima,
  • dvije dominantne kote koje dominiraju Bunom,
  • položaji prema Domanovićima,
  • položaji prema s. Stanojevići,
  • kontroliše se Hodbina;
• glavnina snaga je u pripravnosti i odmara se sa zadatkom da:
  • zatvori most na Žitomislićima,
  • zauzimanje punkta i mosta na Buni sa dijelom snaga iz Blagaja,
  • zauzimanje Domanovića;
• Ljudstvo (muslimani, op. ur.) iz HVO Čapljina ima zadatak da zauzme s. Tasovčiće i most u Čapljini s ciljem da ne dozvoli dovodjenje snaga iz pravca Metkovića;
• sela su maximalno obezbijedjena i uvezana kurirskom vezom,
• zauzimanje grada Stolac sa našim ljudima u HVO-u,
• zauzimanje punktova i s. Prenj, Nakovanj i Aladiniči,
• kontrola mosta na r. Bregava u s. Prenj i sprečavanje uvodjenja snaga HVO iz pravca Kruševo – Prenj i Svitava – Prenj,
• zatvoriti put prema s. Drinovac i s. Kruševo,
• MB 60 i 82 postavljeni za dejstvo protiv HVO,
• Lanseru dati ciljevi i na desnoj obali Neretve (po položajima HVO-a, op. ur.),
• PO sredstva su u pripravnosti. (Komanda 4. korpusa, Armija Republike BiH, Izvještaj str. pov. br. 01-3573/93 od 2. 5. 1993.)

O tome svjedoče i ”potrebni zadaci“ koje je 8. svibnja 1993. izdala Komanda 4. korpusa ARBiH (Komanda 4. korpusa, Armija Republike BiH, Izvještaj str. pov. br. 02-3763/93 od 8. 5. 1993.).

Prve velike gradske borbe između ARBiH i HVO-a u Mostaru, koje su počele ujutro 9. svibnja, a završile 12. svibnja 1993., HVO drži posljedicom priprema ARBiH za napad i nastavkom napadnih operacija ARBiH na području Konjica, Klisa i Jablanice (Komanda 41. mot. br ARBiH, Zapovijest za odbranu dj. br. 470 od 19. 4. 1993., ICTY, Prlić i ostali, dokaz 3D00014; naredba od 20. 4. 1993., broj 470-1/93, ICTY, Prlić i ostali, dokaz 2D00094 i 2D00095; GSHVO, VOS, str. pov. br. 03-412/93, za dan 9. i 10. 5. 1993.). Zbog napada ARBiH manji dijelovi profesionalnih sastava koje je imao HVO tog dana, 9. svibnja, hitno su pozvani u Mostar, što navodi na zaključak da HVO nije planirao napad (Operativna zona JIH, Miljenko Lasić, ICTY Prlić i ostali, 3D01001; 3D01006; 3D01007; 3D01008; 3D01009; 3D01010; 3D01011; 3D01013; 3D01016; 3D01023).

Istog dana kad su započele spomenute borbe u Mostaru, 9. svibnja, u ranim jutarnjim satima, pripadnici ARBIH oteli su don Ivu Vukšića iz prostorija samostana i odvele ga u istočni Mostar. Nakon pregovora, posredstvom SPABAT-a on je vraćen u zapadni Mostar (Izvješće župnika don Ive Vukšića, 15. svibnja 1993., ICTY Prlić i ostali, 3D00177).

U borbama u okolici grada ARBiH je 10. svibnja zauzela Grabovicu, mjesto u kojem će 8./9. rujna 1993., kad na tom području nije bilo borbenih djelovanja jer se nalazilo u pozadini crte razdvajanja, pripadnici ARBiH ubiti 32 civila Hrvata, među kojima i jedno četverogodišnje dijete.

Potom je, zahvaljujući iznenađenju, odnosno izdaji muslimana pripadnika HVO-a, što je bilo u skladu sa spomenutim planom Arifa Pašalića od 2. svibnja 1993. o ostanku muslimana u postrojbama HVO-a do znaka za napad na HVO, ARBiH nakon ponoći 29./30. lipnja zauzela vojarnu HVO-a Tihomir Mišić i Bijelo polje te još neka područja Mostara i okolice (ICTY Prlić i ostali, 3D00165). Nužna i vojnički jedino logična reakcija vodstva HVO-a na izdaju dijela muslimana pripadnika HVO-a, radi zaštite vlastitih snaga i hrvatskih civila od idućih ofenzivnih djelovanja ARBiH, bila je privođenje i izoliranje većeg broja muslimanskih vojnih obveznika na području na kojem je HVO držao vlast, uključujući i postrojbe HVO-a u čijem su sastavu bili muslimani. Izvori HVO-a od 1. srpnja 1993. pokazuju da su zapovijedi ”o privođenju vojnih obveznika muslimanske nacionalnosti, primjerice u vojarnu Dretelj i u pritvor u Gabelu, rezultat pogoršanja sigurnosne situacije zbog događaja u Mostaru“ (Zapovjedništvo III. satnije III. bojne VP HVO Čapljina, Dnevno izvješće, djelatni broj: 02-4/3-06/4-12-207/93, od 1. 7. 1993.).

Presudna za slamanje HVO-a i zauzimanje znatnog dijela BiH na kojem žive Hrvati, trebala je biti napadna operacija ”Neretva“, koju je muslimanska ARBiH pokrenula 12. rujna 1993. protiv HVO-a i hrvatskog naroda na prostoru od Gornjega Vakufa preko Prozora do Mostara, s ciljem ovladavanja tim teritorijem i stvaranjem pretpostavki za zauzimanje Mostara, doline Neretve i izlaska na Jadransko more. Na mostarskom dijelu bojišta počela je 14. rujna. Istog dana, na drugom smjeru operacije ”Neretva“, ARBiH je 14. rujna napala selo Uzdol na ramskoj bojišnici, s ciljem zauzimanja Prozora/Rame, i počinila zločin, ubivši 41 Hrvata – 12 zarobljenih pripadnika HVO-a i 29 civila Hrvata, među kojima su bila i djeca. Omjer snaga – 1:7 u korist ARBiH, ukazuje na jačinu ofenzive i napore koje je HVO uložio da se održi i odbije napade.

Radi pokušaja sprečavanja srpskih snaga da osvoje pojedine gradove u BiH i spašavanja muslimanskog stanovništva na tom području, međunarodna zajednica ih je proglašavala ”zaštićenim zonama“. Na području Srebrenice i Žepe, koje su sredinom travnja 1993. bile u gotovo bezizlaznom položaju zbog napada Drinskog korpusa VRS-a, UNPROFOR je preuzeo odgovornost nakon Sporazuma o demilitarizaciji toga područja, koji je ARBiH potpisala s Vojskom Republike Srpske (VRS) 8. svibnja 1993. Prekid sukoba na tom dijelu ratišta, ARBiH mogla je iskoristiti za obračun s HVO-om u središnjoj Bosni, što je već sljedećeg dana, 9. svibnja, kad su započele borbe između ARBiH i HVO-a u Mostaru, nagovijestio načelnik Glavnog štaba Armije Republike BiH Sefer Halilović u zapovjedništvu 3. korpusa ARBiH: „… Treći korpus mora pojačati napadna i informativna dejstva na Travnik i Lašvansku dolinu, Busovaču, Vitez, Novi Travnik. Treći korpus će dobiti pojačanje kad UN odredi demilitarisovane zone u Istočnoj Bosni, tada će biti trenutak konačnoga obračuna sa ustašama na ovom terenu i put u Hrvatsku ili pod crnu zemlju ….“. (OZ SB-VOS, Načelnik VOS Ivica Zeko, 9. 5. 1993., Obrana, vojna tajna, strogo pov., File: B-446-2-16.pdf. /ICTY, predmet IT-04-74 (Prlić i ostali) dokaz 3D02873./; M. Tuđman, Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2017., 192-193)

Kad je 4. lipnja 1993. Vijeće sigurnosti UN-a konačno izglasalo Rezoluciju 836 o šest “zaštićenih zona” u BiH (Bihać, Goražde, Sarajevo, Tuzla, Srebrenica i Žepa) i odobrilo novu operaciju UN-a u BiH da bi se te zone i zaštitile, ARBiH mogla je pokrenuti nove napadne operacije u središnjoj Bosni, s pojačanjima dovedenim iz drugih područja BiH. Zbog toga je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman prigovorio Aliji Izetbegoviću na susretu u Zagrebu, 11. lipnja 1993.: ”Gospodine Izetbegoviću, 7500 vojnika muslimanskih je prebačeno bilo u vrijeme dok je tamo bila tragedija Srebrenice, prebačeno na područje Busovače i tamo su hrvatska sela čišćena. Od 145 tisuća izbjeglica iz istočne Bosne, iz središnje Bosne, oko 95 do 100 tisuća je Muslimana (naseljeno, op. ur.), od Mostara pa dalje i tada ste započeli, da li po vašoj naredbi, ali postoje pripremljene naredbe, pismene naredbe da treba očistiti sve (od Hrvata, op. ur.) – Jablanicu, Konjic, Mostar itd. Prema tome, zašto je započelo to u tim provincijama 8 i 10 koje su bile predviđene (Vance-Owenovim planom, op. ur.) s većinskom hrvatskom vlašću?” (M. Tuđman, Druga strana Rubikona …, 341).

Ante NAZOR