U prethodnom broju Hrvatskog vojnika navedeni su izvori o sukobu između ARBiH i HVO-a u lipnju 1993., u kojima je ARBiH iskoristila vojnike islamske vjere u redovima HVO-a, te podaci o namjeri ARBiH da osvoji središnju Bosnu. Da bi se takva namjera opravdala, trebalo je HVO i vodstvo hrvatskog naroda u BiH, ali i hrvatsku vlast u Zagrebu, prikazati kao napadača i ”krivca“ za sukob s ARBiH. Dakako, trebalo je zajednice koje su Hrvati utemeljili u BiH prikazati kao nezakonite, odnosno kao okupacijske tvorevine.

Hrvatska zajednica Herceg Bosna osnovana je, u skladu s odredbama Ustava BiH i iz nužde, kad je postalo očito (nakon što su srpske snage početkom listopada 1991. spalile etnički hrvatsko naselje Ravno u istočnoj Hercegovini) da vlast u Sarajevu nije mogla zaštititi hrvatski narod od velikosrpske agresije. Hrvatska Republika Herceg Bosna osnovana je u skladu s planovima međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH, nakon što je započeo muslimansko-hrvatski sukob u BiH.

Jednako tako, i HVO je 8. travnja 1992. utemeljen iz nužde, radi obrane od velikosrpske agresije u trenucima “nemoći legalne vlasti RBiH, a posebno raspadom njenog obrambenog sustava”. U okolnostima kad je vlast u Sarajevu javno priznala da ”nije u mogućnosti zaštiti ni samu sebe“ od unutarnje i vanjske (srpske) agresije, samoorganiziranje Hrvata radi obrane bila je nužna reakcija. Naime, snage Srba iz Hrvatske, tzv. martićevci, već su iz Knina upadale u BiH, primjerice na područje sela Uništa u svibnju 1991., gdje su maltretirali hrvatsko stanovništvo, te u Bosansko Grahovo i Drvar, gdje su postrojavanjem u lipnju 1991. demonstrirali namjeru brisanja granice između “SAO Krajine” i “Bosanske krajine” i iznudili iskrenu reakciju Alije Izetbegovića 9. i 10. lipnja u medijima, da BiH “u ovom trenutku nije u stanju izaći na kraj sa sve žešćom unutarnjom i vanjskom agresijom”, odnosno da se BiH “ne može oduprijeti agresiji” i da “nije u mogućnosti zaštititi samu sebe”: “Izloženi smo unutrašnjoj agresiji kao što je to u Bileći i Trebinju, a s druge strane dolazi nam agresija izvana. Mi se za takvo nešto nismo spremali. U Bosni i Hercegovini spremali smo se za demokratsku političku borbu, a nikako za oružanu borbu.“ (Kronologija rata 1989.-1998., Hrvatska i Bosna i Hercegovina, Hrvatski informativni centar, Zagreb, 1998., 57, 65-67).

Činjenica da su Hrvati u BiH opstali uglavnom ondje gdje se uspio održati i HVO, koji  je zaslužan što srpske snage 1992. nisu zauzele još veći dio BiH, najbolje govori o njegovim zaslugama za opstojnost Hrvata u BiH, ali i u obrani cjelovitosti BiH. S obzirom na to da je prostor RH i BiH u Domovinskom ratu bio jedinstveno ratište, ne smije se zanemariti ni uloga HVO-a u obrani Republike Hrvatske, te doprinos postrojbi HVO-a u operacijama hrvatskih snaga kojim je oslobođen okupirani teritorij RH.

Istog dana kad je formiran HVO, Predsjedništvo SR BiH usvojilo je Uredbu o rasformiranju Republičkog štaba TO-a i uspostavi Štaba Teritorijalne obrane Republike Bosne i Hercegovine, što znači da je izvršena promjena samo na vrhu piramide i to samo u personalnom pogledu. Teritorijalna obrana nastavila je biti glavna formalna oružana snaga BiH, što je imalo negativan učinak na stanovništvo, pogotovo hrvatsko, imajući u vidu da je Teritorijalna obrana prethodno bila podređena JNA, da je upravo JNA 1990. razoružala TO u Hrvatskoj i 1991. na području BiH gdje su Hrvati i Muslimani bili većinsko stanovništvo, te da su snage TO-a iz Bosne i Hercegovine sudjelovale u agresiji na Republiku Hrvatsku. Predsjedništvo je istog dana (8. travnja) proglasilo stanje neposredne ratne opasnosti i proširilo je Predsjedništvo SR BiH za tri mjesta, sa zapovjednikom TO-a, ali ne i HVO-a. Hrvatski predstavnici odbijali su prihvatiti da na sjednicama Predsjedništva sjedi, kao ravnopravni član, zapovjednik TO-a BiH, a da nema zapovjednika HVO-a. Formiranje TO-a na sjednici Predsjedništva BiH od 8. travnja izazvalo je konfuziju među Hrvatima, jer je novi TO formiran, a stari je okupirao BiH i prije toga sudjelovao u napadu na Republiku Hrvatsku, te jer se na sjednici Predsjedništva koja je, s prekidima, trajala od 4. do 8. travnja 1992., tražila i pomoć ”JNA u rješavanju situacije u Republici“. Iste JNA koja je do tada okupirala gotovo trećinu Republike Hrvatske te počinila zločine nad Hrvatima i razorila brojna hrvatska naselja. No, ne samo zbog toga, već i zbog činjenice da su odlukom Alije Izetbegovića, 27. svibnja 1992., od 44 imenovana zapovjednika TO-a, njih 43 bili Muslimani (jedan je bio Srbin), a niti jedan Hrvat, Hrvati su smatrali da je toga 8. travnja u Sarajevu formirana Teritorijalna obrana samo za Muslimane. HVO je predložio formiranje zajedničkog zapovjedništva, ali muslimansko vodstvo u početku prijedlog nije prihvaćalo.

U reakciji HVO-a na odluku Predsjedništva i Vlade Republike Bosne i Hercegovine o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine, od 9. travnja 1992., među ostalim je navedeno: ”HVO je u načelu suglasan sa ovom odlukom, ali inzistira na poštivanju međunarodnih i unutarnjih okolnosti glede njezine realizacije… Na unutarnjem planu HVO je oblik samoorganizacije hrvatskog i muslimanskog pučanstva na teritoriji Hrvatske zajednice općina Herceg-Bosne… HVO je organiziran kao jedini mogući odgovor na teror, pokolje, protjerivanje (preko 130.000 ljudi), spaljena i uništena sela… Štitio je cjelokupno stanovništvo HZ HB bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, o čemu svjedoči i činjenica da s tog područja nitko nije iseljavao pod prinudom. Cjelokupnom svojom aktivnošću HVO dokazuje da je za samostalnu i suverenu BiH, suverenu državu suverenih

naroda… na konferenciji u Bruxellesu dogovoreno je da suvereni narodi BiH imaju svoje Vlade i vlastite obrambene snage… Iz svega ovoga slijedi da su formacije HVO legitimni oblik teritorijalne obrane Hrvatske zajednice općina Herceg-Bosne, te jedino takve formacije,

pod zapovjedništvom Glavnog stožera HVO-a, mogu ući u sustav obrambenih snaga suverene Bosne i Hercegovine. Na tim načelima predlažemo daljnje dogovore na konsolidaciji i organizaciji obrane zajedničke nam države Bosne i Hercegovine.“

HVO nije prihvatio kompromitirani naziv Teritorijalna obrana, no njegove odluke ne pokazuju nepriznavanje nadležnosti tijela BiH. HVO je već 10. travnja 1992. poslao prijedlog Predsjedništvu BiH za uspostavu zajedničkog zapovjedništva za obranu BiH, ali Izetbegović nikad to pitanje nije stavio na dnevni red sjednice Predsjedništva. Prije nego što je formiran HVO, jedan od vodećih hrvatskih političara u BiH Mate Boban predložio je muslimanskom vodstvu u Sarajevu formiranje Hrvatsko-muslimanskog vijeća obrane, ili Muslimansko-hrvatskog vijeća obrane, ali ono nije reagiralo. Muslimanskom vodstvu u Sarajevu bila je prihvatljiva samo opcija po kojoj bi se HVO bezuvjetno podredio Štabu TO-a u Sarajevu.

Zapovjednik Teritorijalne obrane BiH Hasan Efendić poslao je 14. travnja 1992. godine planove obrane u 73 općine s isto toliko zapovjednika, bez konzultacija s ministrom obrane Hrvatom Jerkom Dokom, ostavljajući dakle više od 30 općina da se brinu same za sebe. Taj se broj podudarao s brojem od 73 općine nazočne na konstitutivnoj skupštini muslimanske SDA 1990. godine, što navodi na zaključak da je već od prije postojalo opredjeljenje da se brane samo općine s muslimanskim stanovništvom, a ne cijela Bosna i Hercegovina. Naravno, taj je broj isti broju općina koje su dale lojalnost novom Štabu TO-a, formiranom 8. travnja 1992. u Sarajevu.

Na svojoj je sjednici održanoj u Širokom Brijegu 4. lipnja 1992., Predsjedništvo HDZ-a BiH, uz odavanje priznanja HVO-u na otporu srpskoj agresiji, odlučilo: ”…predložit će Predsjedništvu i Vladi BiH da se dosadašnji naziv Teritorijalna obrana BiH zamijeni nekim drugim, što bi bolje odgovaralo. Predložen je, primjerice, naziv – ”Republičko vijeće obrane“. No, predsjedništvo Republike BiH 23. lipnja 1993. odabralo je drugačiji naziv: ”Mijenja se naziv ‘Teritorijalna odbrana Republike Bosne i Hercegovine’, u naziv ‘Armija Republike Bosne i Hercegovine’ i organizuju se oružane snage Republike Bosne i Hercegovine.“ (preuzeto iz: Jadranko Prlić, Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg Bosne, I-III, Mostar – Zagreb, 2017., knjiga I, 311-316).

Odluka zapovjednika HVO-a od 6. svibnja 1992., o organizaciji jedinstvene obrane na području općine Jablanica, koja uključuje ”TO, HVO, Zelene beretke, ne prejudicirajući buduća politička rješenja“, pokazuje da je hrvatsko vodstvo u BiH smatralo HVO dijelom zajedničkih oružanih snaga Bosne i Hercegovine, jednakopravnim s ostalim obrambenim komponentama poput Zelenih beretki, Patriotske lige ili TO-a. Uostalom, ni Predsjedništvo BiH u početku, osim Samostalnog bataljuna, nije formiralo jedinice i brigade u Hercegovini, jer je u potpunosti prihvaćalo ulogu HVO formacija na tom području. Kao i u Posavini, gdje je HVO djelovao u masovnijem obliku. Legalnost HVO-a potvrđuju i odluke muslimanskih predstavnika u Mostaru, Maglaju, Gornjem Vakufu…, kojima je obrana tih područja prepuštena HVO-u. Prema tome, odluka o formiranju HVO-a bila je priznata kao legalna, što implicite potvrđuje i Odluka Predsjedništva RBiH od 20. lipnja 1992., o proglašenju ratnog stanja, kojom se priznaju sve oružane formacije koje brane Republiku.

Sve navedene činjenice iznimno je važno naglasiti u okolnostima kad dio vodstva Bošnjaka – muslimana u BiH pokušava nametnuti tezu da je Armija RBiH bila ”jedina legalna vojna sila koja je branila BiH od agresorskih vojski“, kako je nedavno (kolovoz 2019.) u svojem govoru u Bužimu rekao Šefik Džaferović, jedan od dvojice, od Bošnjaka-muslimana izabranih članova Predsjedništva BiH. Upravo izvori potvrđuju da to nije točno i da je i HVO bio ”legalna vojna sila koja je branila BiH od agresorskih vojski“. Uostalom, i u brigadama HVO-a protiv srpskih snaga u BiH borio se i ginuo i znatan broj Muslimana.

Ante NAZOR