U prethodnom broju Hrvatskog vojnika, u kontekstu sukoba između ARBiH i HVO-a tijekom 1993., kao i u kontekstu izjava pojedinih članova vodstva Bošnjaka – muslimana u BiH da je Armija RBiH bila ”jedina legalna vojna sila koja je branila BiH od agresorskih vojski“, navedeni su izvori koji potvrđuju da je i HVO bio ”legalna vojna sila koja je branila BiH od agresorskih vojski“.

U tom je kontekstu i jedan od Tuđmanovih argumenata na reakciju Vijeća sigurnosti koje HVO naziva paravojnim jedinicama, 11. svibnja 1993., bio da se ”u sporazumu koji su potpisali Izetbegović i Boban izričito govori da su obje formacije – i ARBiH i HVO – podjednako legalne i regularne“. Naime, HVO je Sporazumom o prijateljstvu i suradnji, 21. srpnja 1992., prepoznat kao dio oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, s dogovorenom ulogom u zajedničkom zapovijedanju, ali muslimanska strana to nije pretočila u propise i praksu, kako se obvezala tim Sporazumom. Nije ispoštovan ni sporazum koji su zapovjednici obiju vojski (ARBiH i HVO-a), načelnik Štaba Vrhovne komande OS RBiH Sefer Halilović i načelnik Glavnog stožera HVO-a Milivoj Petković, potpisali 20. travnja 1993. u Zenici, uz nazočnost ”zapovjednika snaga UN-a za BiH“ generala Philippea Morillona i ”šefa regionalnog centra“ ECMM-a Jean Pierre Thebaulta (točka 1.): ”BiH armija i HVO su legalne vojne snage Republike Bosne i Hercegovine sa istim tretmanom.“ Kao oružana snaga RBiH, HVO se spominje i u Sporazumu između Alije Izetbegovića i Mate Bobana, potpisanom u prvom satu 25. travnja 1993. u Zagrebu, uz svjedočenje Franje Tuđmana.

HVO se od samog formiranja smatrao integralnom komponentom oružanih snaga BiH, zajedno s Armijom RBiH, i kao takav je bio prepoznat, a brojni dokumenti pokazuju da je HVO bio konstitutivni dio oružanih snaga Bosne i Hercegovine. U jeku muslimansko-hrvatskog sukoba, sredinom 1993., Ured predsjednika HZHB priopćio je: ”HVO je muslimanski kao i hrvatski, 16 % vojnika HVO-a su Muslimani.“ Zapravo, HVO je bila jedina istinska multietnička vojna formacija u ratu u Bosni i Hercegovini, prvenstveno Hrvata i Muslimana, kao i ostalih koji su se željeli pridružiti. O tome govori podatak da je HVO u 1992. godini imao 30 % Muslimana u svojim redovima. Dobru suradnju s Muslimanima istaknuo je 17. svibnja 1992. i predsjednik HZHB Mate Boban: ”U postrojbama Hrvatskog vijeća obrane, koje se jedino suprotstavilo agresiji na Herceg-Bosnu, od početka sudjeluju i branitelji iz redova muslimanskog naroda. Deset je bojni sastavljeno od Muslimana, koje su pod zapovjedništvom Hrvatskog vijeća obrane, u Mostaru, Čapljini, Stocu, Livnu, Konjicu, Jablanici, Tomislavgradu, Bosanskom Brodu, Derventi, Orašju, Odžaku, Modriči, Bosanskom Šamcu. U zajedničkoj borbi nikad nije bilo problema.“

Multietničnost HVO-a priznao je i glavni ”sigurnjak“ ARBiH Fikret Muslimović u tekstu objavljenom 7. veljače 1993.: ”U Armiji RBiH još uvijek se na važnijim funkcijama u štabovima nalaze Hrvati, ali ih nema kao vojnika u jedinicama. Međutim, kada je u pitanju HVO, stanje je obrnuto jer u nekim postrojbama ima čak i do 70 % Bošnjaka…“ (Fikret Muslimović, Odbrana Republike, Ljiljan, Sarajevo-Ljubljana, 1995., 117).

Prekretnica se dogodila 30. lipnja 1993., nakon što su, u skladu s planom vodstva ARBiH, Muslimani pripadnici HVO-a u Hercegovini okrenuli oružje protiv Hrvata.

No, bez obzira na muslimansko-hrvatski sukob u dijelu BiH, puna ravnopravnost i legalnost HVO-a priznata je svim aktima – od uspostave Federacije do relevantnih zakonskih propisa koji reguliraju obranu (preuzeto iz: Jadranko Prlić, Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg Bosne, I-III, Mostar – Zagreb, 2017., knjiga I, 315-325). Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine priznaje potpuno ista prava vojnicima obiju komponenti Vojske Federacije (HVO i ARBiH): ”Vojska Federacije, nastala iz Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane, sastoji se od dvije komponente do razine zdruga.“ (Službene novine Federacije BiH, broj 34/04, 26. 6. 2004., članak 34). Potpuno identična prava za pripadnike HVO-a i ARBiH definirana su i u Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji: “Braniteljem, u smislu ovoga Zakona, smatra se pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane i policije nadležnog tijela unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: Oružane snage) koji je sudjelovao u obrani Bosne i Hercegovine (početak agresije na općinu Ravno) od 18. rujna 1991. do 23. prosinca 1996. godine, odnosno do prestanka izravne ratne opasnosti i koji je demobiliziran rješenjem nadležnoga vojnog tijela.” (Službene novine Federacije BiH, broj 33/04, 19. 6. 2004., članak 2). Također, prema Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine, Oružane snage Republike Bosne i Hercegovine imaju tri prepoznatljive sastavnice – ”tri pješadijska puka koji su organizacije odgovorne za vojno naslijeđe i identitet jedinica i naroda iz kojih potiču“ (Službeni glasnik BiH, broj 88/05, 5. 10. 2005., član 2/2), tako da pripadnici HVO-a i danas sudjeluju na obilježavanjima ratnih događaja u BiH, kao pripadnici hrvatske komponente u sastavu Oružanih snaga BiH.

Prema tome, HVO je, i njegov civilni i njegov vojni dio, od svojeg osnivanja bio legalan i legitiman. Uporište za svoje djelovanje imao je u zakonima Bosne i Hercegovine, njegovi politički i vojni predstavnici sudjelovali su u svim pregovorima i sporazumima o BiH koji su vođeni uz inicijativu i pokroviteljstvo međunarodne zajednice, a kao predstavnici hrvatskog naroda potpisnici su i Washingtonskog i Daytonskog sporazuma.

Zahvaljujući Hrvatima, BiH je na referendumu stekla pravne uvjete za priznanje, a Hrvati i Hrvatska najzaslužniji su što se BiH uspjela obraniti od velikosrpske agresije. Taj hrvatski obrambeni, a potom i oslobodilački pothvat ne spominje se u presudi Haškog suda hrvatskim dužnosnicima u predmetu Prlić i ostali, a ističe samo razdoblje od siječnja 1993. do travnja 1994., koje nije moguće razumjeti bez spoznaje o događajima iz prethodnog razdoblja.

Objektivnoj prezentaciji rata u BiH 1992.-1995. zasigurno ne pridonose bombastične i činjenično neutemeljene, a samim time i neodgovorne izjave političara, poput izjave – „da nije bilo Petog korpusa ARBiH i drugim gradovima u Hrvatskoj prijetila sudbina Vukovara“, koju je nedavno izrekao Šefik Džaferović, jedan od dvojice od Bošnjaka-muslimana izabranih članova Predsjedništva BiH. Takve izjave najbolje demantiraju sami izvori Armije RBiH, posebice oni iz srpnja 1995., čiji sadržaj jasno pokazuje da su navodi iz Džaferovićeve izjave zapravo zamjene teza. Uostalom i sadržaj ”Splitske deklaracije“, potpisane 22. srpnja 1995., jasno pokazuje tko je koga spašavao. Njome je, naime, među ostalim, dogovoreno ”proširenje i jačanje obrambene suradnje na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine od 21. srpnja 1992. godine“, na način da su ”Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila …“.

Istina je da je ”5. korpus ARBiH braneći bihaćko područje za sebe vezao brojne srpske postrojbe“, kako je također izjavio Džaferović, no istina je da to ne bi bilo moguće bez pomoći iz Hrvatske. Poštujem činjenicu da su 5. korpus ARBiH i 101. pukovnija HVO-a u obrani Bihaća pretrpjeli velike žrtve, hrabrost njihovih boraca koji su u teškim uvjetima okruženja uspjeli izdržati više od 1200 dana zaslužuje divljenje, no činjenica je da su i vukovarski branitelji bili hrabri i da su svojim otporom nadmoćnijim srpskim agresorskim snagama zaslužili divljenje svjetske javnosti, ali da to nije bilo dovoljno da izdrže u takvom okruženju bez značajne pomoći izvana. Usprkos aktivnoj obrani 5. korpusa i pojedinim prodorima u kojima su srpske snage bile privremeno potisnute od Bihaća, činjenica da bi nakon toga uslijedio protuudar srpskih snaga u kojima je vraćen prethodno izgubljeni teritorij i snage 5. korpusa potisnute natrag prema Bihaću, a posebice činjenica da je operacija srpskih snaga ”Mač“, odnosno ”Štit“, od 19. srpnja 1995., totalno isrcpila 5. korpus ARBiH, nanijevši mu gubitke “u teritoriju i ljudstvu“, pokazuje da bi taj korpus, čije su zalihe streljiva bile pri kraju, bio razbijen i da bi Bihać i najmanje 150.000 tisuća Bošnjaka-muslimana na bihaćkom području zadesila sudbina Srebrenice da Hrvatska nije pokrenula operacije Ljeto 95 i Oluju. Uostalom, i srpski izvori nakon operacije Ljeto 95 potvrđuju da je “ovakvom akcijom Hrvatska po drugi put spasila od slamanja 5. korpus Alijine vojske“. Te činjenice svjesni su svi ozbiljni vojni analitičari, a zasigurno i tadašnji zapovjednik 5. korpusa i njegovi suradnici. Vukovar i Hrvatska 1991. nisu imali saveznika koji bi pomogao deblokirati Vukovar, a Bihać je 1995., kao i do tada, imao Hrvatsku kao saveznika koji je bio spreman deblokirati Bihać i koji je to učinio. Ili kako je to u svom pismu prilikom traženja pomoći od Hrvatske, 21. srpnja 1995., napisao načelnik bihaćke općine Adnan Alagić, tadašnje političko i vojno vodstvo Bošnjaka – muslimana u Bihaću, koje se osjećalo izdanim od međunarodne zajednice, nadu u spas polagalo je još samo u ”hrabre borce 5. korpusa i prijateljski hrvatski narod“. Stoga gospodina Džaferovića, kad već spominje sudbinu Vukovara i zasluge 5. korpusa ARBiH u obrani hrvatskih gradova, treba podsjetiti na činjenicu da se i u slučaju Bihaća hrvatski narod pokazao prijateljskim prema Muslimanima, ali da je prijateljski muslimanski narod 1991., u trenucima brutalne srpske agresije na Hrvatsku i Vukovar, imao vodstvo koje je govorilo da to nije njihov rat i koje je u travnju 1991. odbilo ponudu hrvatskoga predsjednika Tuđmana i slovenskoga predsjednika Kučana o zajedničkom djelovanju prema Beogradu.

Pozivanje na odluku Predsjedništva bivše SR BiH da ”na ratišta u Hrvatskoj na strani JNA ne idu mladići iz BiH“ ne umanjuje činjenicu da su ”mladići iz BiH“ u velikom broju mobilizirani u JNA u ljeto i jesen 1991. napadali RH upravo s teritorija BiH i da se tome tadašnje muslimansko vodstvo u BiH nije ni pokušalo ozbiljnije suprotstaviti. Niti je značajnije reagiralo na razaranje sela Ravno i okolnih zaselaka s hrvatskim stanovništvom i ubojstva tamošnjih Hrvata u listopadu i studenom 1991. godine. Usprkos tome, Hrvatsku su 1991., zajedno s Hrvatima, branili i muslimani iz Hrvatske i drugih bivših jugoslavenskih republika, pa tako i iz BiH (prema izvješću predsjednika Tuđmana od 15. siječnja 1996. bilo ih je gotovo 5000, a prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, koje treba usporediti s popisom stanovništva RH iz 1991., poginulo ih je gotovo 200). Tu činjenicu Hrvatska cijeni i ne zaboravlja, no da je 5. korpus postojao u jesen 1991., da je tada postojala Armija BiH, a mogla je postojati da tadašnje vodstvo u BiH nije igralo na kartu JNA i da je bilo doraslo ozbiljnosti situacije nakon početka velikosrpske agresije na RH, možda se ni Vukovar ni neki drugi gradovi u RH i BiH ne bi našli pod okupacijom srpskih snaga. Zato se, da bi se skrenula pozornost s navedenih činjenica i planova vodstva Armije RBiH o zauzimanju dijela obale Republike Hrvatske i cijele središnje Bosne, zbog čega su na to područje dovedene snage koje su mogle biti upotrijebljene za obranu Srebrenice ili za deblokadu Sarajeva, izmišlja navodni dogovor Milošević-Tuđman o podijeli BiH, a prešućuje stvarni pokušaj sklapanja ”historijskog sporazuma“ između tadašnjeg muslimanskog vodstva u BiH i srpskoga vodstva, od kojega je Alija Izetbegović odustao u zadnji čas, svjestan da bi BiH u tom slučaju bila samo jedna od pokrajina krnje Jugoslavije, odnosno velike Srbije.

Ante NAZOR