Dvije pripadnice i dva pripadnika OSRH, koji su se istaknuli na prošlogodišnjem Memorijalu bojnik Davor Jović, dobili su priliku pokazati sposobnosti na natjecanju Best Warrior koje organizira Nacionalna garda Minnesote. Svojom spremnošću, vještinama i prilagodljivošću ledenim uvjetima u Campu Ripley impresionirali su i Amerikance i Kanađane

Priznajemo, od njih nismo ništa manje ni očekivali. Naime, informaciju o odlasku pripadnika OSRH na vojničko natjecanje u Minnesotu dobili smo početkom ožujka. I odmah smo prepoznali imena na popisu: vojnikinje Ana Antolić i Lea Biloglav, desetnici Filip Ličanin i Hrvoje Mutnjaković. Sjećamo ih se s prošlogodišnjeg natjecanja za najspremnijeg pripadnika OSRH Memorijal bojnik Davor Jović – natjecanje Prvi za Hrvatsku. Mutnjaković, pripadnik bojne Sokolovi Gardijske oklopno-mehanizirane brigade, bio je najbolji i osvojio je prestižni naslov. Kolega iz brigade Ličanin, dočasnik Vojnoobavještajne satnije, bio je drugi. Ana Antolić, tada u Počasno-zaštitnoj bojni, a trenutačno na školovanju u Temeljnoj časničkoj izobrazbi Hrvatskog vojnog učilišta, također je aktualna prvakinja  u ženskoj kategoriji. Biloglav je bila treća i pokazala da pripadnice Zapovjedništva za kibernetički prostor itekako vladaju vojničkim vještinama. Dakle, u Minnesotu smo poslali najbolje. I to ne samo zato da pred američkim saveznicima predstavimo svoju vojsku u najboljem svjetlu. Odlazak u SAD hrvatskoj je četvorki bio još jedna nagrada za izvrsnost. Za ono što su u svibnju 2022. postigli na teškoj stazi poligona “Eugen Kvaternik“ kod Slunja, ali i za njihova cjelokupna vojnička postignuća, ponašanje, izvršavanje zadaća, obučenost, spremnost… I sve su to još jednom pokazali daleko od kuće, u Campu Ripley od 29. ožujka do 1. travnja.

Brojevi govore premalo

Best Warrior daleko je najprestižnije natjecanje u Američkoj kopnenoj vojsci. Toliko je veliko da za nastup na “finalu“ treba proći svojevrsne kvalifikacije po postrojbama, a u slučaju Nacionalne garde, i po državama. Za pripadnike Nacionalne garde Minnesote (NGM) natjecanje u njihovoj bazi eliminacijska je stuba prema regionalnom natjecanju koje će se ove godine održati u državi Ohio. Konkurencija na Best Warrioru podijeljena je samo u dvije kategorije, vojničku i dočasničku, i samo po jedan pripadnik NGM-a išao je dalje. Dakle, nema podjele na muškarce i žene, baš kao ni kategorije za časnice i časnike. Uz hrvatske, gosti su bili i kanadski vojnici. Kako je na web-stranicama NGM-a napisao satnik  William Hermanson, strancima “ide posebno priznanje i ponos“. Slažemo se. Desetnik Ličanin bio je drugi u ukupnoj konkurenciji dočasnika, a Mutnjaković peti. Među vojnikinjama i vojnicima, Antolić je bila osma, a Biloglav 11. Nakon povratka u Hrvatsku, u Zagrebu ih je 5. travnja primio i čestitao im načelnik GS OSRH admiral Robert Hranj. A nakon toga, Hrvatski vojnik dobio je priliku razgovarati s našom “fantastičnom četvorkom“. I onda smo tek shvatili da brojevi, koliko god bili dobri, zapravo govore premalo. Prva stvar koju treba uzeti u obzir jest izvanredna prilagodljivost Hrvata na vremenske uvjete. Iako je kod nas već bilo odmaknulo (doduše, prohladno) proljeće, Camp Ripley bio je pod prilično dubokim snježnim pokrivačem, a živa na termometru spuštala se do -18. Baza se nalazi otprilike 370 km južno od granice s Kanadom, tako da to nije bio hendikep ni za pripadnike njihove vojske.

Identični izazovi

Filip Ličanin vrlo je prikladna osoba za usporedbu vojničkih natjecanja. Osim prošlogodišnjeg srebra na Slunju, 2021. bio je najbolji stranac u kosovskom gradu Ferizaju (Uroševac) na natjecanju Best Soldier Competition u organizaciji Kosovskih sigurnosnih snaga. I s druge strane Atlantika nastavio je u istom stilu, osim što je bio drugi, opet je ostvario najbolji rezultat od svih stranih vojnika. Zanimljivo, kaže da je hrvatsko natjecanje i dalje fizički najzahtjevnije, a to su mu potvrdili i pripadnici NGM-a koji su bili u Hrvatskoj. Kako smo zaključili iz priča i dojmova četvero hrvatskih natjecatelja, osnovna je razlika u tome što događaj u Minnesoti traje tri radna dana i nema jedinstvene dugačke i iscrpljujuće staze od 40-ak km s radnim te nadzornim točkama.  Vojnikinje Antolić i Biloglav prošle su  identične izazove kao i njihovi dočasnički kolege.

Sve se discipline ocjenjuju i skupljaju se bodovi koji se na kraju zbrajaju, a sudionici ništa ne znaju o svojim rezultatima do samog kraja cijelog programa. Primjerice, jedan od dana počinje hodnjom duljom od 13 km. Postoji i dio Valor Ruck s pet kratkih radnih točaka, a svaka je sadržajem posvećena povijesnim pothvatima koje su izveli nositelji Medalje časti. Otežavajući faktor bili su hladnoća i snijeg, iako “kretanje, adrenalin i izvršavanje zadaća dobro zagrijavaju“. Još jedna staza s radnim točkama (Army Warrior Tasks lane – AWT) bila je kraća, oko dva kilometra. Među disciplinama na Best Warrioru je i gađanje koje je svojevrsna kombinacija instinktivnog i preciznog, ali dolazi nakon trčanja pod punom opremom. Trebalo se, među ostalim, prilagoditi i na američku pušku M4 “klasične“, AR-15 konstrukcije, pištolj M17 i strojnicu M240 Bravo. Neizbježna je bila i orijentacija, otežana time što se opet trebalo snalaziti u snijegu, ali i u noćnim uvjetima. Uključena je i promjena teških guma na vozilima, što često vidimo na natjecanjima hrvatskih mehaniziranih i oklopnih, pa i logističkih postrojbi. Zahtjevan dio bio je spašavanje ranjenika u borbenim uvjetima (Combat Lifesaver – CLS). Camp Ripley je za uvježbavanje te zadaće opremljen posebnim simulacijskim postrojenjem, koje uključuje ometajuće svjetlosne i zvučne efekte za podražavanje protivničke paljbe. Dio cijelog natjecateljskog programa bila je i, kako su nam je opisali naši sugovornici, “motorika na američki način“ sa sprintanjem, vučenjem lutki, nošenjem girija, sklekovima, trbušnjacima, srednjoprugaškim trčanjem…

Sve što Hrvati mogu

Između dva dana natjecanja spavalo se otprilike pet sati. “Nismo znali na kojim smo pozicijama, ali bili smo zadovoljni onim što smo pokazali,“ kažu nam hrvatske vojnikinje i vojnici, “pogotovo kad se uzme u obzir koliko smo imali vremena za pripremu za te radne točke u usporedbi s ostalim natjecateljima“. Za razliku od hrvatskog natjecanja, lakše je rasporediti energiju, složila se hrvatska četvorka. Svojom spremnošću, vještinama i prilagodljivošću iznenadili su i Amerikance i Kanađane, ali ove prve ne i previše. Suradnja OSRH i NGM-a traje već dugi niz godina i partneri iz sjeverne američke države već su se u više navrata uvjerili što sve Hrvati mogu. “Velika je čast otići tamo, natjecati se i steći potpuno novo iskustvo. No, značajno je već samo povjerenje koje mi je iskazala Hrvatska vojska,“ kaže nam Ana Antolić, koja neće još dugo biti vojnikinja, već časnica. Svi se slažu da im je među najboljim trenucima u Camp Ripleyu bilo kad su slušali hrvatsku himnu na proglašenju najboljih. Sukladno prošlogodišnjim rezultatima na natjecanju Prvi za Hrvatsku, jasno je da nas je na kraju razgovora zanimalo kako se pripremaju za novo izdanje završne utrke koja slijedi za nekoliko tjedana. Antolić se neće moći natjecati zbog školovanja, a Lea Biloglav kaže da će dati sve od sebe “ali puno je elemenata koji utječu na rezultat“. Mutnjaković i Ličanin dobri su prijatelji, ali i rivali na stazi. Ličanin kroz smijeh kaže da je vrijeme da ove godine zamijene mjesta no, kao i uvijek, sudjelovat će puno iznimno spremnih i sposobnih hrvatskih vojnika i konkurencija će biti velika. “Bit će iskusnih, ali ima i puno novih, mlađih. U svakom slučaju, bit će napeto, hrvatsko natjecanje vjerojatno je najteže za osvajanje,“ zaključuje dvojac iz GOMBR-a.

TEKST  Domagoj Vlahović; FOTO   Tomislav Brandt