Klimatske promjene i otapanje leda učinili su krajnji sjever našeg planeta “prohodnijim”, a otkrića iznimno bogatih zaliha nafte i zemnog plina pobudila su strateški interes velikih sila. Osim u podmornice koje mogu ploviti pod ledom i lansirati strateške projektile, zainteresirane zemlje sve više ulažu u ledolomce, a neke za polarne uvjete opremaju i kopnene postrojbe

 

Razvoj naoružanja, ratne tehnike i vojne opreme oduvijek se morao prilagođavati geografskim i klimatskim uvjetima u kojima su sredstva trebala biti korištena. Zapovjednici su kroz povijest nastojali izbjegavati ekstremne klimatske i zemljišne prostore, za što je bilo puno opravdanih razloga. Primjerice, planine su dugo smatrane potpuno neprimjerenim prostorom za izvođenje bilo kakvih ratnih operacija jer borbena djelovanja, pa i sam dugotrajniji boravak na visokom planinskom zemljištu (posebno iznad 1000 metara nadmorske visine), zahtijevaju iznimne napore za koje je potrebna i odgovarajuća oprema i dobra psihofizička spremnost.

Disanje je često otežano zbog razrijeđenog zraka, dugotrajnije kretanje znatno brže umara, a orijentacija je otežana i zahtijeva posebnu vještinu i smisao uočavanja markantnih objekata. Osim toga, surovi klimatski uvjeti, hladnoća i veliki snježni nanosi tijekom zime te vrlo snažni vjetrovi kroz cijelu godinu negativno djeluju na vojnike. Tad je teško očuvati borbene sposobnosti postrojbi i borbenu motivaciju svakog pojedinca, a od časnika se zahtijeva vrlo široka inicijativa, snalažljivost i pojačan osobni angažman. S druge strane, planinski prostor obično je slabo naseljen i bez važnijih urbanih središta za koja bi se mogle vezati ratne operacije, bilo na strateškom, operativno-taktičkom ili logističkom planu (detaljnije u tekstu Ratovanje u planinama, HV 257).

Zbog uvjeta sličnih onima koji vladaju u visokim planinama, čak i znatno surovijih, gotovo su kroz cijelu povijest za bilo kakve ratne operacije izbjegavana polarna područja.

Lekcije iz Zimskog rata

Prva veća iskustva iz ratovanja u polarnim uvjetima stečena su na sjevernom polarnom krugu, Arktiku, tijekom Sovjetsko-finskog rata 1939./1940. godine, u povijesti poznatog i pod nazivom Zimski rat. Iako je bojišnica geografski većinom bila ispod polarnog kruga, klimatski uvjeti tijekom rata gotovo nimalo nisu odstupali od onih koji ondje vladaju. To je zahtijevalo iznimno veliko naprezanje vojnih snaga i korištenje specifične ratne tehnike primjenjive isključivo za takve uvjete.

 

Teška tehnika kojom je u velikoj količini raspolagala sovjetska Crvena armija pokazala se neučinkovitom, prije svega zbog kanaliziranih smjerova kretanja, velike količine snijega u kojem se zaglavljivala i vrlo velike hladnoće koja je onemogućavala njezin pravilan rad. Upravo zbog toga, u početnom razdoblju rata male su skupine finskih skijaša opremljene lakim streljačkim naoružanjem i koristeći prikrivnost bijelih kamuflažnih odora nanosile Sovjetima znatne gubitke. Unatoč tomu, rat je završio finskim porazom zbog sovjetske goleme brojčane i tehničke nadmoći, ali i zapovjednici Crvene armije mukotrpno su i uz nerazmjerno velike gubitke stekli dragocjeno iskustvo iz zimskog načina ratovanja, koje su kasnije mogli koristiti i u polarnom krugu.

Naučivši lekciju od Finaca, Sovjeti su poboljšali sposobnosti prikrivanja svih operativnih snaga, od svakog pojedinca do složene ratne tehnike i borbene infrastrukture. Streljačke postrojbe u velikom se broju opremaju skijama, a vojnici polaze skijašku obuku.

Arktik u prvim godinama Drugog svjetskog rata dobiva na važnosti prije svega zbog operacija u Norveškoj i logističke važnosti sovjetske luke Murmanska, preko koje su Saveznici mogli opskrbljivati Crvenu armiju naoružanjem i drugom opremom. No, od druge polovine pa do kraja rata sjeverni polarni krug pada u drugi plan i velike ratne operacije na tom području nisu izvođene.

Povijesni zaron

Tijekom hladnog rata ponovno dobiva na važnosti kao prostor preko kojeg je najkraći zračni put do teritorija suprotne strane. Obje velike sile usmjeravaju većinu potencijalnih balističkih putanja svojih strateških nuklearnih projektila upravo preko Arktičkog oceana (Sjevernog ledenog mora). U takvim okolnostima obje strane počinju sjeverni polarni krug procjenjivati kao moguću i vrlo vjerojatnu bojišnicu na kojoj bi se prije svega sukobljavale zračne snage, a u određenoj mjeri i ratne flote. No, prostor postaje prije svega pozornica djelovanja podmornica.

 

Okidač je bila američka podmornica USS “Nautilus” (SSN-571), prva u svijetu na nuklearni pogon koja je ušla u operativnu uporabu. U srpnju 1958. njezina je posada u operaciji Sunshine prošla ispod leda Sjevernog pola. Tad su obje strane hladnog rata shvatile važnost Arktičkog oceana kao mogućeg poprišta djelovanja nuklearnih podmornica naoružanih strateškim nuklearnim projektilima. Najveći izazov bio je kako probiti polarni led i doći u situaciju za ispaljivanje nuklearnih projektila pa su SAD i SSSR počeli graditi podmornice vrlo snažnog trupa kojim su mogle probiti ledeni pokrov. To je uvijek bila operacija prilično rizična za sigurnost podmornice i posade, a izronjena podmornica znatno je uočljivija i samim tim ranjivija meta.

Američki raketni sustav UGM-27 Polaris, koji se pojavio početkom šezdesetih godina, omogućio je probijanje ledenog pokrova raketom lansiranom i iz zaronjene podmornice, a nakon toga obje strane hladnog rata usavršavaju svoje raketne sustave, kojima je jedna od zadaća i probijanje polarnog leda prilikom lansiranja. No, unatoč usavršavanju vojne tehnologije i oružnih sustava, polarni prostor i dalje je ostao izvan sveobuhvatnijeg angažiranja vojnih snaga.

 

Arktik je nakon hladnog rata, barem naizgled, dobio sekundarnu važnost kao moguće poprište borbenih djelovanja. Ipak, klimatske promjene i otapanje leda učinili su njegove vode “prohodnijim”, a posebno su otkrića iznimno bogatih zaliha nafte i zemnog plina opet pobudila strateški interes velikih sila. U skladu s tim, Arktik se ponovno počinje razmatrati kao mogući ratni prostor, što je potaknulo ustrojavanje vojnih snaga posebno opremljenih i osposobljenih za ratovanje u polarnim uvjetima.

Prilagodba postrojbi

Za sve oblike vojnih djelovanja na prostoru polarnog kruga oduvijek je bilo najvažnije osigurati stalne logističke linije, odnosno kontinuiranu opskrbu snaga koje djeluju u tom prostoru, kao i pomorske komunikacije potrebne za flotne sastave. Što se tiče podmornica, one bez većih problema mogu manevrirati ispod arktičkog leda, a suvremena tehnologija već dugo im omogućuje lansiranje nuklearnih projektila koji mogu probiti led. Naravno, to bi bilo krajnje sredstvo u slučaju općeg nuklearnog rata koji bi najvjerojatnije uništio civilizaciju, ako ne i cjelokupni život na Zemlji, pa se o tim oblicima borbenog djelovanja sve manje razmišlja kao o mogućem obliku vođenja ratnih operacija. Samim tim ponovno se nametnula opcija moguće uspostave dominacije u polarnom krugu korištenjem konvencionalnih snaga, u prvom redu snažnih flotnih sastava površinskih brodova.

Za razliku od ostalih morskih prostranstava, Arktički ocean ima veliko ograničenje – golemu površinu pokrivenu stalnim ledom, koji je potrebno razbiti kako bi se moglo ploviti. Većina suvremenih ratnih brodova nema sposobnost razbijanja debljeg leda pa se za tu aktivnost moraju angažirati specijalizirani brodovi – ledolomci. Nakon razvoja parnog stroja i povećane potrebe za komercijalnom eksploatacijom sjevernih morskih putova, većina zemalja sjevera izgrađivala je i brodove posebno dizajniranog trupa i vrlo snažnih motora koji svojom masom i snagom motora drobe led i tako otvaraju pomorski put koji mogu koristiti drugi brodovi.

U prvo su vrijeme ledolomci bili komercijalni brodovi namijenjeni prije svega za otvaranje trgovačkih pomorskih putova ili znanstveno-istraživačke polarne ekspedicije, no povećanje vojne važnosti polarnog prostora rezultiralo je potrebom za izgradnjom vojnih ledolomaca, koji su uključeni u polarne flotne sastave pojedinih zemalja. Danas vojnim ledolomcima raspolaže Kina, Norveška, Finska, Kanada, Japan, Rusija, Velika Britanija i SAD. Potrebno je naglasiti kako se i komercijalni ledolomci uz manje adaptacije mogu koristiti za vojne zadaće, ali tad bi popis potencijalnih korisnika bio znatno veći.

Američka modernizacija

Dvije velike sile koje godinama pokazuju interes za arktički prostor svakako su SAD i Rusija. One i danas razvijaju sustave za vojnu nadmoć na sjevernom polarnom krugu, među koje spada i velik broj vojnih ledolomaca kojima raspolažu njihove oružane snage. U čemu je razlika između vojnog i komercijalnog ledolomca? Odgovor je jednostavan – vojni ledolomac u pravilu je brod naoružan oružjem sekundarne (obrambene) namjene (iako to nije temeljni uvjet) i nalazi se u flotnom sastavu ratne mornarice. Naravno, razlika je i u doktrinarnoj primjeni navedenih ledolomaca. Konkretnije, SAD svoje vojne ledolomce uglavnom ima u sastavu Obalne straže, pri čemu je naoružan jedino stariji ledolomac iz sedamdesetih USCGC “Polar Star” i to dvjema teškim strojnicama Browning 12,7 mm. Brod krca i dva spasilačka helikoptera HH-65A Dolphin ili MH-60 Jayhawk, koji također mogu biti naoružani.

 

Moderniji američki ledolomac USCGC “Healy” (WAGB-20), također je uključen u Obalnu stražu, krca helikoptere, no nije naoružan i uglavnom se koristi za civilne zadaće. Američka ratna mornarica i Obalna straža već dulje ističu da je njihovoj floti ledolomaca potrebna hitna obnova. U tu je svrhu pokrenut program Polar Security Cutter. Planirana su tri velika broda na dizelsko-električni pogon, duga 140 m i istisnine 23 300 t. Ugovor za isporuku prošle je godine dobila tvrtka VT Halter Marine, a prvi brod trebao bi biti dovršen 2024. godine. Kakvo će oružje brodovi imati još nije definirano, no čini se da će koristiti isprobani borbeni sustav Aegis.

S druge strane, Ruska Federacija razvila je flotu koju predvode oceanski ledolomci na nuklearni pogon. Ta je tradicija utemeljena s danas već legendarnim sovjetskim ledolomcem “Lenjin”, koji je bio u operativnoj uporabi od 1959. do 1989. godine. Nakon umirovljenja preinačen je u svojevrstan brod muzej, smješten u velikoj sjevernoj luci Murmansku. Trenutačno su aktualna četiri ledolomca na nuklearni pogon: dva klase Arktika (“Jamal” i “50 let pobedij”) te dva klase Tajmir (“Tajmir” i “Vajgač”), a planira se uvođenje u operativnu uporabu još pet novih ledolomaca Projekta 22220 (“Arktika”, “Sibir”, “Ural”, “Jakutija” i “Čukotka”). Neki su već daleko odmaknuli s izgradnjom, a u flotni sastav svi bi trebali ući do kraja 2027. godine. Iako formalno nisu uključeni u sastav ratne mornarice nego državne tvrtke Atomflot i nisu naoružani, svi nuklearni ledolomci imaju mogućnost operativnog djelovanja po cijelom prostoru Arktičkog oceana, uključujući i područje najdebljeg polarnog leda. Zbog toga su od najvećeg ruskog strateškog interesa jer potencijalno omogućuju neograničeno kretanje cjelokupnom sastavu Sjeverne flote.

Teže naoružanje

Ruska ratna mornarica ima od 2017. godine u operativnoj uporabi i nenaoružani ledolomac na klasični pogon Projekta 21180 “Ilja Muromec”, a u tijeku je gradnja sličnog broda po nešto izmijenjenom Projektu 21180M. U sastav sovjetske mornarice svojedobno je bilo uključeno osam vojnih ledolomaca na dizelsko-električni pogon klase Ivan Susanjin, od kojih su danas u ruskoj mornarici aktivna samo četiri. Ti su brodovi naoružani dvocijevnim topom kalibra 76 mm i dvama šestocijevnim PZO topovima AK-630 kalibra 30 mm. Osim toga, imaju i mogućnost nošenja jednog višenamjenskog helikoptera. Međutim, njihove operativne sposobnosti znatno su slabije od onih nuklearnih ledolomaca pa se koriste uglavnom kao priobalni ledolomci, ujedno i ophodni brodovi.

Brodovi navedene klase trebali bi biti zamijenjeni dvama novim ophodnim ledolomcima Projekta 23550 na klasični pogon koji su u izgradnji i u operativnu bi uporabu trebali ući do kraja 2024. godine. Ti brodovi mogli bi imati snažnije naoružanje, planiran je top AK-176MA kalibra 76 mm i osam protubrodskih krstarećih projektila 3M54 Kalibr. Neke analize navode da su ti brodovi dosta slični norveškom vojnom ledolomcu NoCGV “Svalbard”, samo bi trebali biti teže naoružani. Norveška je svoj brod naoružala automatskim topom Bofors kalibra 57 mm i strojnicom Browning 12,7 mm, a može biti opremljen i sustavom za protuzračnu obranu Sinbad, tj. mornaričkom inačicom dvostrukog lansera raketa Mistral. “Svalbard” je u operativnoj uporabi od 2001. godine, a 21. kolovoza 2019. postao je prvo norveško plovilo koje je dosegnulo Sjeverni pol.

Ambicije za plovidbu arktičkim ledom pokazuje i Kanada, koja u sklopu programa AOPS (Arctic/Offshore Patrol Ship) gradi šest obalnih ophodnih ledolomaca klase Harry DeWolf za Kraljevsku ratnu mornaricu i još dva za Obalnu stražu. Brodovi će biti naoružani topom od 30 mm i dvjema strojnicama od 12,7 mm i moći će nositi višenamjenski helikopter. Vojnim ledolomcima koji gravitiraju Arktiku, među ostalim, raspolaže i Kina. Najmodernija su dva broda Type 272 koja su u operativnoj uporabi od 2016. godine, a zanimljivo je što mogu krcati višenamjenski srednji helikopter Z-8.

Dvije brigade

Osim Ruske Federacije, većina sjevernih zemalja nema posebne postrojbe namijenjene isključivo za borbena djelovanja u polarnom krugu, nego se za djelovanje na tom području uvježbavaju njihove cjelokupne oružane snage. Jednako tako, naoružanje, oprema vojnika i borbena tehnika po potrebi se prilagođavaju zahtjevima postrojbi koje se uključuju u borbena djelovanja unutar polarnog kruga. Za razliku od većine zemalja sjevera, Rusija je nedavno ustrojila arktičke kopnene snage pod združenim zapovjedništvom Sjeverne flote, a čini ih 200. arktička samostalna motorizirana streljačka brigada (razmještena u polarnom garnizonu Pečenga) i 80. arktička samostalna motorizirana streljačka brigada razmještena u području Alakurtija. Obje brigade posebno su opremljene odgovarajućom osobnom opremom vojnika, dok je većina tehnike standardna, ali prilagođena za uspješnije kretanje po nanosima snijega i ledu.

Većina vozila na kotačima preinačena je za korištenje posebnih širokih gusjenica kakve koriste namjenska vozila za istraživanje polarnih krajeva. Gusjenična vozila u pravilu su dobila šire gusjenice, kojima se povećava površina pritiska na podlogu: iako se na taj način donekle smanjila brzina, prohodnost vozila u polarnim krajevima znatno je povećana. U pojedine osjetljivije sustave ugrađeni su grijači koji im omogućuju rad i pri ekstremno niskim temperaturama, npr. vodilo se računa o dodatnim grijačima za različite elektronske uređaje i slično. U svakom slučaju, suvremeni razvoj vojne tehnologije ponovno je omogućio novo širenje mogućih ratišta – u ovom slučaju na prostore koji su dosad ostali netaknuti, prije svega zbog ekstremnih klimatskih uvjeta.

---

Prvo oružje

Crvena armija uvela je tijekom Zimskog rata u ratne operacije i prve borbene motorne sanjke KM-5. Uspješno su korištene i tako postale prvi moderni kompleksniji oružni sustav posebno namijenjen polarnim uvjetima. Na temelju iskustava iz njihove uporabe osmišljen je niz različitih tipova borbenih sanjki. Recimo, sanjke NKL-26 zapravo su bile oklopljeno vozilo na četiri široke skije, pokretano zrakoplovnim motorom s potisnom elisom. Mogle su prevoziti četiri-pet vojnika, a bile su naoružane puškostrojnicom 7,62 mm. No, bile su preslabo zaštićene: oklopna ploča debljine 10 mm bila je montirana samo na prednju stranu. Služile su stoga isključivo za izvidničke i logističke zadaće, u čemu su se pokazale iznimno učinkovitim zbog visoke prohodnosti na neutabanom dubokom snijegu koji su svladavale najvećom brzinom od 30 do 35 km/h.

Osim toga, prevozile su skijaške postrojbe do prve crte bojišta, a u povratku su korištene za evakuaciju ranjenika. Vrlo korisnim pokazale su se tijekom Drugog svjetskog rata za probijanje opsade Lenjingrada, kad su stalno djelovale preko zaleđenog jezera Ladoge. Tijekom rata konstruirane su i najmanje borbene sanjke RF-8 za dva člana posade (vozač i strojničar), koje su korištene isključivo u izvidničkim zadaćama. Kako se tijekom rata strateška inicijativa mijenjala u korist Crvene armije, koja je s vremenom počela opsežne ofenzivne operacije, borbene sanjke sve više gube na važnosti pa se iz operativne uporabe povlače i prije kraja rata.