Zastoj u razvoju tenkova koji je nastao nakon raspada Sovjetskog Saveza najveća je prepreka većim izvoznim uspjesima njihovih ruskih proizvođača

Unatoč tome što je nestanak Varšavskog ugovora a potom i raspad Sovjetskog Saveza ozbiljno uzdrmao tamošnju vojnu industriju, ruske su tvrtke uspjele, uz dosta truda, očuvati proizvodnju tenkova i njihov izvoz. Uspješan izvoz tenkova započeo je još prije II. svjetskog rata (tenkovi T-26 i BT sudjelovali su u španjolskom građanskom ratu i komunističkoj revoluciji u Kini). Nakon II. svjetskog rata izvoz je doživio svoj neviđeni bum, jer je sovjetska vlast prodala ili naprosto darovala tisuće tenkova europskim, azijskim, afričkim i južnoameričkim državama. Jedini kontinenti na koje se sovjetski tenkovi nisu izvozili bili su Sjeverna Amerika i Australija.

Prvi val sovjetskog uspjeha ponajviše su činili proslavljeni tenkovi T-34, a uz njih se našlo i ponešto teških tenkova JS-2/3 te samovoznih topova na tenkovskim podvozjima (Su-85, Su-100, ISU-122 i ISU-152). Još veći izvozni uspjeh ostvarili su tenkovi T-54/55 čija je prodaja stranim kupcima krenula u drugoj polovici pedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon njih došli su tenkovi T-62 čiji je izvoz bio znatno slabiji. Nova izvozna uspješnica bili su T-72, na kojima se i danas temelje suvremeni ruski, ukrajinski i kineski tenkovi.

Zapravo je T-72 bio prvi sovjetski tenk koji se proizvodio u dvije različite varijante: znatno naprednija za potrebe sovjetske vojske i posebno odabrane strane kupce i pojednostavljena verzija za sve ostale. Na taj način Sovjeti su željeli zaštititi svoje najnaprednije tenkove i neke njihove sustave (sustav za usmjeravanje paljbe, višeslojni oklop itd.) od očiju zapadnih špijuna koji su više-manje nesmetano djelovali u zemljama “trećeg svijeta”. Na taj su način, među ostalim, sovjetski generali željeli što duže održati vjerovanje da su tenkovi T-72 bolji nego što su u realnosti bili. S druge strane i “osiromašeni” T-72 je bio prezahtjevan za neke korisnike, posebno na području održavanja i obuke posade, naročito u odnosu na T-55 koji je bio neusporedivo tehnološki jednostavniji. To je bio jedan od glavnih razloga što je Sovjetski Savez odlučio nastaviti proizvodnju zastarjelih T-55. Kako bi se zadovoljile potrebe “nerazvijenih” kupaca T-55 je ostao u serijskoj proizvodnji sve do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, a i nakon toga sovjetska je vojska u svojim skladištima imala dovoljno “pedeset petica” da zadovolji potrebe svih kupaca.

Velika sovjetska prednost bila je i mogućnost da gotovo istodobno isporučuje goleme količine tenkova, bez obzira na veličinu narudžbe. Za države u ratu to je često bilo odlučujuće, jer su zapadni isporučitelji suvremene tenkove mogli isporučiti tek nakon godinu ili više, a i tada u ograničenom broju. Tako je T-54/55 postao nedodirljiv lider u broju proizvedenih i izvezenih tenkova nakon II. svjetskog rat. Čak je i “privremenih” T-62, koji je u serijskoj proizvodnji bio samo deset godina, proizvedeno oko 20 000. Tako je u devedesetim godinama prošlog stoljeća Sovjetski Savez proizveo otprilike 65 000 tenkova.

Mnoge su “prijateljske” države s dostatnom tehnološkom bazom dobile mogućnost proizvodnje sovjetskih tenkova po ugovoru o licenci. Poljska i Čehoslovačka još su tijekom rata u Koreji započele proizvoditi tenk T-34, a ubrzo su se prebacile na proizvodnju T-54/55, te na kraju na T-72. Jugoslavija i Indija kupile su licencu za proizvodnju T-72, koji je Jugoslavija naknadno doradila i dobila svoj tenk M-84. Iako zbog političkog sukoba Kina nije dobila licencu za proizvodnju, uspjela je razviti vjernu kopiju tenka T-55, a nekoliko desetljeća kasnije i tenka T-72. Takvo disperziranje proizvodnje donijelo je i neke konkretne prednosti. Pod strogim nadzorom Moskve vanjski su proizvođači čak uspjeli osigurati znatne izvozne poslove i poslove održavanja tenkova u međusobno zaraćenim državama. Najpoznatiji takav primjer je Iračko-iranski rat koji se vodio od 1979. do 1988. koji je istočnim proizvođačima tenkova donio vrijedne poslove. Tako je od kraja II. svjetskog rata do početka devedesetih godina prošlog stoljeća Sovjetski Savez svojim tenkovima ostvarivao izvozne poslove o kojima su zapadni proizvođači mogli samo sanjati.

A onda je došao kolaps Varšavskog ugovora i Sovjetskog Saveza, pa se na trenutak činilo da će ruska vojna industrija, uključujući i proizvođače tenkova, zauvijek nestati. Zbog kroničnog nedostatka novca u državnom proračunu, iz kojeg se više nije mogla financirati proizvodnju desetaka tisuća tenkova godišnje, jedini je izlaz bio u nastavnu izvoza. Prvi potez Kremlja bio je ukindanje svih izvoznih ograničenja, pa su ruske tvrtke mogle stranim kupcima nuditi najnaprednije inačice svojih tenkova. Osim toga Rusija je pokušala povezati sve tvrtke iz bivšeg SSSR-a s proizvođačima iz Poljske, Čehoslovačke, Ukrajine i Jugoslavije u čvrstu organizaciju sa ciljem očuvanja tržišta.

Izvozne mogućnosti
Od kraja II. svjetskog rata pa sve do raspada Sovjetski Savez je preferirao izvoz novih tenkova. I nakon raspada SSSR-a i ponovne uspostave Rusije tamošnje su tvrtke pokušale nastaviti taj način poslovanja. Tek potkraj prošlog stoljeća ruske su tvrtke prihvatile činjenicu da se, bar kratkoročno, može podjednako dobro živjeti i od poslova modernizacije već izvezenih tenkova. Zapravo potpuni set za modernizaciju tenka starog 20 godina može stajati više nego cijena novog (uključujući ugradnju). Uz to tu su i kumulativni učinci osiguranja dodatnih poslova održavanja starih tenkova i otvaranje novih mogućnosti prodaje novih. S obzirom na golem broj ex-sovjetskih tenkova koji su još uvijek u operativnoj uporabi potencijalni poslovi njihove modernizacije mogu osigurati zaposlenje kapaciteta za najmanje iduće desetljeće.

Trenutačno standardni izvozni tenk ruske industrije je T-90. On nije ni najnoviji ruski tenk ni osnovni tenk tamošnje vojske. Operativna testiranja T-90 za potrebe tadašnje sovjetske vojske krenula su u siječnju 1989. Unatoč oznaci T-90 zapravo je riječ o tek najnovijoj inačici tenka T-72 razvijenog prije trideset godina. Osnove tenka kao što su tijelo, kupola, transmisija, motor, automatski punjač i streljivo ostali su nepromijenjeni kao na T-72. Veće promjene odnose se na drugu generaciju reaktivnog oklopa Kontakt-5 (prvi se pojavio na tenku T-80U prije nekih petnaest godina) i novi 1A45 Irtiš sustav za usmjeravanje paljbe (većina T-72 nikad nije dobila suvremeni SUP već je imala kombinaciju laserskog daljinomjera i balističkog računala u koji su se podaci upisivali ručno). Irtiš obuhvaća PNK-4S vizor za zapovjednika s TKN-4S AGAT-S ciljnikom, a ciljatelj rabi 1A43 sustav s dnevnim ciljnikom 1G46 i računalom 1V528. Za noćno djelovanje na raspolaganju je cijeli dijapazon noćnih ciljnika, od starog TPN-4-49 Buran-PA do TO1-KO1 Agava-2 s termovizijom. Kupcima se nudi i najnoviji noćni ciljnik ESSA. Kupac može odabrati neki od noćnih ciljnika koje proizvodi bjeloruska tvrtka Peleng. Indijci su za svoje T-90S odabrali termovizijske ciljnike Catherine francuske tvrtke Thales. Zanimljivo je da je pojedinačna cijena Catherine oko 450 000 američkih dolara ili približno 20 posto ukupne cijene tenka.

Prvi su T-90 uvedeni u operativnu uporabu u ruskoj vojsci 1993., ali je zbog iznimno spore serijske proizvodnje u postrojbe došlo vrlo malo tenkova. Prije kraja prošlog stoljeća T-90 je dobio snažniji V-92 motor, novu lijevanu kupolu s nešto povećanom zapreminom, poboljšane gusjenice itd. Ruski izvori tvrde kako bi, zahvaljujući svim poboljšanjima, T-90 u borbi nadmašio T-72M1 u omjeru 2:1. Ipak u obzir treba uzeti da T-90 nije tenk najnovije generacije i da je u izravnom srazu s Abramsom, Leopardom 2 ili Leclercom inferioran. Na međunarodnom tržištu T-90 se može uspoređivati s drugim izvedenicama T-72 kao što su ukrajinski T-72MP, T-72AG, T-80UD i T-84, poljskim PT-91M, češkim T-72M4, slovačkim T-72M2, srpskim M-84AB1 i hrvatskim Degmanom (posljednja dva nikad nisu ušla u serijsku proizvodnju).

Od II. svjetskog rata pa do raspada Sovjetski Savez je težio proizvodnji tenkova koji će, bar koncepcijski, biti jednu ili dvije generacije ispred svojih zapadnih protivnika. Raspad Sovjetskog Saveza nije doveo samo do dramatičnog pada kvantitete proizvodnje, već i do prestanka razvoja novih tenkova. Čak je i razvoj već postojećih, prije svega T-90, bio minimalan. Zbog toga su potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća i početkom ovog neke tvrtke izvan Rusije uspjele razviti derivate T-72 koji su svojim borbenim značajkama nadmašili T-90, posebno u pogledu kvalitete i snage motora, boljih SUP-ova i naprednijih sustava za noćno motrenje.

Modernizacijski programi
Najveći broj modernizacijskih programa odnosi se na tenk T-72, što ne čudi jer ih je samo u Sovjetskom Savezu proizvedeno više od 30 000. Uz to većina tih tenkova još uvijek je u operativnoj uporabi ili ih se, uz relativno mala ulaganja, može ponovno osposobiti. Raspon ponuđenih modernizacija kreće od potpuno jednostavnih, koje su tek nešto više od remonta pa gotovo potpuno novog tenka. Jedna od najnaprednijih modernizacijskih opcija je T-72M1mod tvrtke Uralvagonzavod. Ona obuhvaća neko sustave koji su razvijeni za T-90, uključujući dodatni oklop, novi motor, zapovjednikov sustav PNK-4S i novi ciljnik za ciljatelja s dodatnim monitorom za zapovjednika (koja obuhvaća i mogućnost da zapovjednik preuzme funkciju ciljatelja). Ciljateljev SOSNA-U ciljnik (proizveden u Bjelorusiji) ima dva laserska kanala. Jedan je namijenjen klasičnom laserskom daljinomjeru, a drugi vođenju protuoklopnih vođenih projektila koji se lansiraju iz cijevi topa. Kupac može dobiti i napredni sustav za stabilizaciju cijevi topa, nove radiouređaje i GPS navigaciju. Zanimljivo je da je masa tenka samo 45 tona, ili samo dvije tone veća od standardne mase T-72M1, a čak 1,5 tona manja u odnosu na T-90. Proizvođač tvrdi da ta poboljšanja povećavaju borbene mogućnosti tenka za faktor 1:1,98, pa tako T-72M1mod dovode gotovo na razinu mogućnosti tenka T-90S.

Ako kupac želi na izboru mu je i posebna ponuda modernizacijskih opcija koje samostalno nude druge ruske tvrtke specijalizirane za proizvodnju samo tih podsustava tenka. To je dobra opcija za “siromašnije” kupce koji žele povećati ubojitost tenka uz prihvatljivu cijenu. Najjednostavnija opcija je modernizirati ciljnički sustav i povećati paljbene mogućnosti topa. Jedna od najaktivnijih ruskih tvrtki na tom području je KBP Tula koja nudi širok raspon univerzalnih i specijaliziranih optičkih sustava.

Prva grupa ponuda koncentrirana je na ciljnike čija ugradnja omogućava uporabu protutenkovskih vođenih projektila 9M119 koji se lansiraju iz topovske cijevi. Za starije T-72 to znači uklanjanje laserskog daljinomjera i ugradnju novog kao što je 1K13-2 koji istodobno služi kao daljinomjer i iluminator ciljeva. Ostala poboljšanja mogu obuhvatiti ugradnju naprednijih noćnih ciljnika i sustava motrenja s pasivnim (IC ili termovizija) ili aktivnim modom rada. Najveći dio tih sustava proizvodi se u Bjelorusiji u tvrtkama Belomo (Sozh ili Islotsch) i Peleng.
Druga pristupačna opcija je povećanje preciznosti paljbe poboljšanjem stabilizacije topa. Od 2005. tvrtka KBP nudi napredni Redut sustav jedinstven i po tome što je novi zapovjednikov motrilački sustav smješten izvan kupole, pa ne zahtijeva kompliciranu prilagodbu, što bitno smanjuje cijenu modernizacije. S druge strane, tako ugrađen sustav znatno je osjetljiviji na oštećenja i ima bitno smanjeno polje motrenja (neovisno o položaju kupole).

Nešto skuplja opcija je zamjena glavnog topa. Od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas sovjetski (danas ruski i ukrajinski) tenkovi i njihove strane izvedenice rabe nekoliko inačica topa s glatkom cijevi 2A46 Rapira-3 kalibra 125 mm. Najnovije inačice imaju veću preciznost, duži vijek uporabe i smanjenu masu. Važno je da su zadržale iste dimenzije kao i osnovni top, pa se mogu jednostavno postaviti u istu kolijevku. Poboljšanja perfomansi ostvarena su uporabom novih materijala i tehnologija, novog sustava hlađena cijevi, ugradnjom sustava za kontrolu zakrivljenosti cijevi itd. Ruske su tvrtke najavile i dovršetak razvoja novog automatskog punjača granata s vodoravno položenim granatama koji bi se ugrađivao u stražnji dio kupole (kao kod francuskog Leclerca), ali punjač još uvijek nije dostupan stranim kupcima.

Najnaprednije rješenje je modernizacija ciljničkog sustava kojim se omogućuje uporaba protuoklopnih vođenih projektila što se lansiranju iz topovske cijevi. Iako je ta modifikacija relativno jednostavna i stoga jeftina relativno mali broj država se odlučio za nju, ponajviše zbog konzervatizma vojnih krugova. U doba Sovjetskog Saveza tamošnja je vojska razvila vođene protutenkovske projektile za sve tadašnje tenkovske topove od 100, 115 i 125 milimetara. U ono vrijeme to se oružje smatralo toliko ubojitim da sovjetski vojni vrh nije dopuštao njegov izvoz ni u zemlje Varšavskog ugovora. Danas je situacija bitno drukčija i ruske tvrtke svim potencijalnim kupcima nude projektile i u kalibrima od 105 i 120 mm kako bi se mogli rabiti i iz tenkova proizvedenih na Zapadu. Prema ruskim izvorima pojedinačna cijena projektila kreće se oko 10 000 američkih dolara. Zapadni analitičari uporno tvrde da je borbena vrijednost tih projektila znatno manja nego što Rusi tvrde. Sigurno je da u nekim uvjetima djelovanja (kao što su zasjede ili djelovanje na otvorenim područjima pustinje ili stepe) projektili imaju veću ubojitu moć od klasičnih potkalibarnih penetratora.

Borbena iskustva su pokazala da je najslabija točka T-72 njegova oklopna zaštita. Zbog toga je mnogi korisnici tih tenkova žele poboljšati. Moskovska tvrtka Nll Stali nudi nekoliko različitih modela dodatnog oklopa, od jednostanih i lakih rešetkastih oklopa do najsuvremenijih reaktivnih i/ili kompozitnih modularnih oklopa. Kupci mogu odabrati i aktivne sustave obrane od protuoklopnih vođenih projektila. Stariji je Drozd, noviji Arena. Ovi se sustavi tek trebaju dokazati u praksi. Kako ruska vojska nema novca za njihovu kupnju, ni ne zna se koliko su učinkoviti, pa ni jedan strani kupac još nije pokazao interes za njih.

Negativna strana modernizacije je neminovno povećanje mase koje može biti do pet tona. Kako bi se održala prije postignuta pokretljivost (uključujući maksimalnu brzinu i ubrzanja) poželjno je ugraditi jači motor. Rusi nude najmanje dva motora, oba nastala na osnovama standardnog motora V-46-6 (780 ks). Motor V-84MS nudi 840 ks a motor V-92S2 čak 1000 ks. Oba motora imaju oko 75 posto zajedničkih dijelova s motorima serije V-46. I V-84MS i V-92S2 svojim su dimenzijama prilagođeni motornom prostoru tenka T-72 i ne zahtijevaju veće modifikacije, čak ni izmjenu mjenjača. Trenutačno je na ispitivanju motor V-99 koji bi trebao davati 1200 ks kontinuirane snage. Povećanjem snage povećala se i količina toplinske energije koju motor stvara pa je pitanje kako su ruski stručnjaci na novim motorima riješili stari problem T-72 – pregrijavanje motora.

Izvozni uspjesi
Posljednji izvozni poslovi ruskih proizvođača tenkova čine se beznačajnima u usporedbi s isporukama Sovjetskog Saveza, kad je tamošnja industrija svake godine isporučivala više od 4000 tenkova. Rusko ministarstvo obrane je prije 15 godina obustavilo kupnju novih tenkova, a tek je nedavno ponovno naručilo simbolične količine. Tako je 1996. naručeno pet, 2004. 14, 2005. 17 i 2006. čak 31 tenk.

Na žalost ruskih proizvođača tenkova izvoz njihovih proizvoda ide znatno lošije u usporedbi s borbenim avionima ili ratnim brodovima. Velik je problem što Kina, kao najveći kupac ruskog oružja i vojne tehnologije, sama proizvodi tenkove koji tehnološki bitno ne zaostaju za ruskom ponudom.

Indija je 2001. naručila tek 310 tenkova T-90 vrijednih 750 milijuna američkih dolara. Od toga je u ruskoj tvrtki Uralvagonzavod sastavljeno tek 124 komada (posljednji je isporučen 2005.), dok će ostale tenkove sastaviti u indijskoj tvrtki HVF Avadi (Uralvagonzavod će isporučiti većinu dijelova). Prvi “indijski” T-90 dovršen je u lipnju 2006. Licencni ugovor Indiji dopušta proizvodnju čak 1000 T-90. Nakon što je indijska vojska definitivno odustala od domaćeg tenka Arjun, znatno se povećala vjerojatnost da će Avadi dobiti narudžbu za svih 1000 T-90. Indija bi mogla postati i prvi kupac sustava Arena.

Drugi najveći izvozni posao sklopljen u posljednjih deset godina je prodaja tenkova T-90 Alžiru. Potkraj 2005. tamošnje je ministarstvo obrane naručilo prvu seriju od 180 uz opciju kupnje 300 tenkova. Dobra vijest za ruske tvrtke je da će svih 300 tenkova dovršiti u Rusiji. Uz to ugovor pokriva i mogućnost naknadne modernizacije oko 250 T-72, iako nema službene potvrde da se ta modernizacija obavlja. Iran je također kupio T-72S iako točan broj nikad nije službeno objavljen (zapadni obavještajni izvori navode podatak od 250 komada). Pedeset je sedamdesetdvojki isporučeno i Jemenu. Južna Koreja je kupila 33 T-80 radi prebijanja sovjetskog duga, pa ih u “agresorskim postrojbama” rabi u centrima za obuku tenkista. Za 175 milijuna američkih dolara grčki dio Cipra je 1996. kupio 41 T-80.

Zaključak
Zastoj u razvoju tenkova koji je nastao nakon raspada Sovjetskog Sveza najveća je prepreka većim izvoznim uspjesima ruskih proizvođača tenkova. Osim kroničkog nedostatka novca, tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća velik je problem bilo i to što je projekt razvoja najsuvremenijeg sovjetskog tenka KB-60 vođen u projektnom ukrajinskom birou Kharkov (danas ChKBM). “Rezervni” projektni biro bio je u Omsku. Zajedno s propašću tamošnje tvornice tenkova (proizvodila je tenkove T-80) propao je i biro. Zbog toga će se svi budući T-80 za izvoz proizvoditi u Nišni Tagilu uz minimalno sudjelovanje Omske tvornice. Osim zaustavljanja proizvodnje T-80, zaustavljen je i razvoj suvremenog tenka Black Eagle (ili Item 640) čiji jedan demonstrator tehnologija vjerojatno polako propada u krugu tvornice u Omsku.

Projekti koji su razvijani u Nišni Tagilu tek su modernizacija tenkova iz sovjetskog doba i nisu donijeli bitnije povećanje borbenih mogućnosti u odnosu na T-90. Studija mogućnosti razvoja novog tenka obavljena je u Akademiji tenkovskih snaga u Kubinki, što bi moglo značiti da je politički i vojni vrh Rusije spreman uložiti novac u projekt razvoja suvremenog tenka. Još uvijek se ne zna je li studija prerasla u projekt.

Tomo JANJČEVIĆ