Tenk koji su Amerikanci i Nijemci šezdesetih godina zajednički razvijali pod oznakom MBT-70, odnosno KPz 70, s današnjeg je gledišta neobičan. No, povijest je sklona zaboravljanju dijelova projekta koji su poslije uspješno primijenjeni na još uvijek aktualnim sustavima…

Od 1945. do kraja hladnog rata drugom najvećom opasnosti za europske demokracije, nakon nuklearnog oružja, smatrani su deseci tisuća tenkova koje je SSSR s članicama Varšavskog pakta imao na granicama SR Njemačke i Austrije. Znajući da se protiv njih ne mogu boriti brojnošću, članice NATO-a pokušale su parirati kvalitetom vlastitih tenkova. Tako su pedesetih godina nastali američki M-60 i njemački Leopard 1. Međutim, SSSR je doslovno svakih nekoliko godina u masovnu serijsku proizvodnju puštao sve bolje modele. Prvo se 1961. na osnovi T-55 pojavio znatno veći i bolje naoružan T-62. Samo tri godine poslije u postrojbe su počeli dolaziti još napredniji T-64. Obavještajni podaci najavljivali su skori početak serijske proizvodnje T-72. Iako su i M-60 i Leopard 1 prošli mnoga poboljšanja, bilo je jasno da će ubrzo postati zastarjeli i hitno je trebalo naći zamjenu. U takvim su okolnostima SAD i SR Njemačka 1963. sklopili sporazum da će zajedničkim znanjem i novcem razviti supermoderan tenk koji će tehničkim rješenjima uvelike nadmašiti sovjetske. Bio je to prvi i zadnji zajednički američko-njemački vojni projekt…

Kako ga nazvati?

Već na početku, prije no što su inženjeri uopće počeli raditi, dvije se strane nisu mogle dogovoriti kako nazvati projekt. Dobio je stoga dva imena. Amerikanci su ga nazvali Main Battle Tank 70 (MBT-70), a Nijemci Kampfpanzer 70 (KPz 70). Zbog toga je nastao spor hoće li se pri izradi projekta primijeniti metrički ili američki sustav (sličan je engleskom). Na kraju je odlučeno da će se primijeniti oba, što je dovelo do velikih komplikacija u izradi tehničke dokumentacije. Mjere su istodobno morale biti u milimetrima, centimetrima i metrima te inčima, stopama i jardima.

Partneri su se prepirali gotovo oko svega. Amerikanci su inzistirali na ugradnji plinske turbine AGT-1500, a Nijemci na dizelskom motoru. Na kraju je odlučeno da će se ugrađivati dizelski motor: američki Continentalov AVCR V12 i njemački Daimler-Benzov MB 873. Naknadno će Amerikanci u nekoliko prototipova ugraditi plinske turbine AGT-1500. Posebno žučna prepirka vodila se oko naoružanja. Nijemci su inzistirali na ugradnji svojeg najnovijeg topa kalibra 120 mm, a Amerikanci su željeli ugraditi top-lanser protuoklopnih projektila XM150E5 kalibra 152 mm. Glavno streljivo tog topa trebao je biti protuoklopni vođeni projektil MGM-51 Shillelagh. U toj su prepirci pobijedili Amerikanci pa je ugrađen XM150E5. Ubrzo će testiranja pokazati da je ideja o topu-lanseru promašaj pa će američka vojska od nje odustati. Dodatni je udarac američkoj strani zadalo to što je za tenkove M1A1 Abrams morala odabrati njemački top, Rheinmetallov Rh-120, dakle, onaj koji nije željela ugraditi u MBT-70/KPz 70. Iako su Amerikanci odustali od razvoja protuoklopnih vođenih projektila koji se lansiraju iz topovske cijevi, tu je ideju prihvatio SSSR, koji je razvio veći broj modela za topove kalibra 100, 115 i 125 milimetara.

Dio tenka oko kojeg se Amerikanci i Nijemci nisu prepirali bio je oklop. Nijemcima je bilo iznimno stalo da se uporabi tad najmoderniji višeslojni oklop kako bi dobili pristup tom za njih nepoznatom rješenju. Višeslojni oklop prvo će uporabiti na inačici Leoparda 1A3 (samo na kupoli), a potom i na Leopardu 2.

Neobjašnjeno odustajanje

I dok su Nijemci željeli klasični tenk, Amerikanci su inzistirali na potpuno novoj koncepciji. Uvjeravali su njemačke kolege da će samo tako dobiti borbeno vozilo koje će po svim značajkama biti ispred svega što SSSR može napraviti u skoroj budućnosti. Jedno od tih revolucionarnih rješenja bio je i smještaj svih triju članova posade u kupolu. Zbog toga je vozač bio u odvojenoj okretnoj kabini, koja se s pomoću posebnog zupčastog prijenosnika okretala neovisno o kupoli. To je bilo nužno kako bi vozač u svakom trenutku bio okrenut u smjeru vožnje. Vozač izvan vozila nije mogao gledati izravno, nego samo preko periskopa na vrhu kabine. Tenkom je upravljao preko iznimno složenog elektrohidrauličkog sustava, koji je bio sklon kvarenju. Vozačeva kabina bila je smještena iza ciljača, koji je sjedio desno od topa, kraj zapovjednika tenka smještenog lijevo od topa. Iako je vozačev periskop bio postavljen na najvišu točku tenka te bio dodatno izdignut, u određenim položajima kupole dolazilo bi do zatvaranja zone motrenja vozačeva periskopa kupolom zapovjednika i topom od 20 mm postavljenim na krov kupole.

Amerikanci i Nijemci odustali su od ugradnje automatskog punjača topa. To napredno tehničko rješenje uspješno je primijenjeno na sovjetskim tenkovima počevši od T-64, francuskom Leclercu, kineskim tenkovima počevši od Type 85-IIA, japanskim Type 10 i Type 90 te drugim, a omogućilo je da posada broji svega tri člana. Razlozi američkog i njemačkog odustajanja nikad nisu sasvim objašnjeni. Neki izvori navode da je američka vojska zaključila da joj je četvrti član posade nužan jer ne samo da puni top nego i upravlja radiouređajima.

“Upijanje” neravnina

Kako bi se povećala pokretljivost tenka, ugrađen je složeni sustav hidropneumatskog oslanjanja hodnog uređaja. Taj je sustav pružao zanimljiva rješenja. Na teškom terenu mogao je prilično povećati klirens (udaljenost podnice tenka od tla) i tako olakšati kretanje. Sustav je omogućavao i iznimno smanjenje klirensa te posljedično visine tenka, što je olakšavalo ukrcavanje u transportne avione. Najbolja je značajka hidropneumatskog sustava oslanjanja ta da odlično “upija” neravnine pa omogućava veću brzinu vožnje po lošem terenu i, još važnije, bolju stabilnost topa pri paljbi iz pokreta. Negativna je značajka to što je vrlo složen, a sustavom cijelo vrijeme cirkulira vruće ulje pod visokim tlakom. U odnosu na hodne sustave s torzijskim štapovima i oprugama puno je skuplji za ugradnju i neusporedivo teži za održavanje. Stoga se danas vrlo rijetko koristi na tenkovima (među njima su japanski Type 90 i Type 10, južnokorejski K2 i britanski Challenger 2).

Zbog nepremostivih razlika u pogledu koncepcije tenka te ponajviše zbog enormnog povećanja troškova razvoja, projekt je odlukom američkog Kongresa prekinut 1969. godine. Izvorno planirani troškovi trebali su iznositi 80 milijuna dolara, no do 1969. već su dosegnuli 303 milijuna (oko dvije milijarde u današnjoj vrijednosti). Iako je svaka strana angažirala po 400 stručnjaka, razvoj MBT-70/KPz 70 nije bio ni približno gotov.

 

 

(Bez)razložan podsmijeh

Danas se na projekt MBT-70/KPz 70 uglavnom gleda s podsmijehom. Zamisao da sva tri člana posade sjede zajedno u kupoli čini se, najblaže rečeno, čudnom. Argumenti za pokušaj njezina ostvarenja bili su znatno niže oklopno tijelo, bolja zaštita posade, lakša komunikacija između posade i međusobna pomoć. No, ona je donijela znatno povećanje kupole. Iskustva suvremenih ratova pokazala su da od 70 do 80 posto pogodaka u tenk završi u kupoli pa njezino povećanje i nije poželjno. Činilo se da je zamisao da svi članovi posade sjede zajedno definitivno odbačena sve dok se nije pojavio ruski tenk T-14 Armata. Primjenjujući najnovije tehnologije, prije svega mogućnost motrenja i ciljanja elektrooptičkim sustavima, ruski su projektanti smjestili sva tri člana posade u prednji dio tijela u dodatno zaštićenoj kapsuli. Nadzor područja oko tenka trebao bi vršiti radar za praćenje zemaljskih ciljeva i skeniranje bojišta, dometa do 100 km, koji radi u području od 26,5 do 40 GHz, a može istodobno pratiti do 40 niskoletećih ciljeva u zraku i 25 na zemlji. Zapovjednik tenka i ciljač opremljeni su identičnim zaslonima na kojima se može projicirati karta taktičke situacije na bojišnici ili slika s elektrooptičkih senzora (TV kamera, infracrvena kamera i termovizija), postavljenih na krovu kupole. Na krovu kupole nalazi se elektrooptički sustav motrenja u svih 360 stupnjeva i ciljnički sustav.

U kritikama se u pravilu zaboravljaju i oni dijelovi projekta koji su poslije uspješno primijenjeni na M1 Abramsu i Leopardu 2. Najvažniji je razvoj najnaprednijeg sustava za upravljanje paljbom, koji je obuhvatio laserski daljinomjer i suvremeno računalo za brzo i precizno određivanje parametara paljbe. Taj je sustav postao osnova za razvoj SUP-a na tenkovima Abrams i Leopard 2 (analogno-digitalni SUP prvi je put ugrađen u Leopard 1A4). MBT-70/KPz 70 dobio je stabilizaciju ciljničke naprave, koja je omogućavala ciljanje tijekom kretanja. Ugrađen je i najnapredniji sustav stabilizacije cijevi topa u dvjema ravninama. Oba su navedena rješenja sastavni dio svih suvremenih tenkova. Tvrtka Textron Lycoming nastavila je razvoj plinske turbine AGT-1500, koja je uspješno ugrađena u Abramse.

Mario GALIĆ