Istodobno s razvojem strateškog bombardera hidroaviona P6M SeaMaster (v. tekst “Strateški bombarder – hidroavion”, HV, br. 580), američka mornarica zatražila je i razvoj lovca presretača, hidroaviona koji će ga čuvati. Krajem četrdesetih godina to se činilo kao ambiciozna zamisao.

 

Da odmah bude jasno – na tu “genijalnu” ideju nisu došli samo Amerikanci. U isto je vrijeme tvrtka Saunders-Roe (SARO) razvijala za britansku mornaricu lovački hidroavion SR.A/1. Ideja o razvoju nastala je još 1943., kad su se Saveznici mučili s nadzorom nad sjevernim Atlantikom, ali i počeli planirati ofenzivu na Japan. Saunders-Roe uspio je uvjeriti britansko Ministarstvo ratne mornarice da je zamisao o lovačkom hidroavionu odlično rješenje jer bi takav lovac mogao djelovati praktički odasvud, istodobno smanjujući troškove gradnje nosača zrakoplova. Osim toga, nosače se moglo potopiti. No, razvoj se oduljio pa je prvi prototip poletio tek u srpnju 1947. godine. Da skratimo: SR.A/1 neslavno je propao, čak je proglašen jednim od najružnijih aviona ikad napravljenih.

Podjela rizika

Da je prvi prototip SR.A/1 poletio koju godinu poslije, možda bi američki admirali uvidjeli koliki je promašaj lovački hidroavion. Ovako su 1948. objavili zahtjev za ponude lovačkog hidroaviona na turbomlazni pogon, da bi 1950. od njega odustali i zatražili ni više ni manje nego nadzvučni lovački avion koji će djelovati isključivo s morske površine. Razloga za to bilo je nekoliko, a glavni je bio što su slabašni turbomlazni motori davali premali potisak za podizanje takvog aviona s kratke letne palube nosača. Velika brzina otežavala je pilotima pogađanje letne palube tijekom slijetanja. Usto, tadašnji su turbomlazni motori bili prilično nepouzdani pa su mnogi palubni avioni s pilotima završili u moru. Hidroavion bi i bez motora sletio na morsku površinu te bi pilot tek trebao pričekati da spasioci dođu po njega i letjelicu. Uostalom, netko je trebao braniti P6M SeaMastere. Dodatni je argument bio da i Britanci rade takav projekt pa valjda onda nešto i vrijedi.

Tvrtka Convair predložila je da se novi lovački avion izgradi na osnovi njezina lovca presretača F-102 Delta Dagger, koji je u tom trenutku još bio na crtaćim stolovima. Ratnoj mornarici učinilo se zgodno što će rizik i troškove podijeliti sa zrakoplovstvom pa je u siječnju 1951. prihvatila Convairov prijedlog i dodijelila mu oznaku XF2Y-1 Sea Dart. X ispred F značilo je da je riječ o eksperimentalnom avionu, iako se mornarica nadala da će na kraju dobiti uporabljiv presretač. Ubrzo se pokazalo da F-102 i F2Y zbog specifičnih zahtjeva uporabe neće moći imati ništa zajedničko.

 

Jedinstven stajni trap

Jedina je sličnost između Sea Darta i Delta Daggera uporaba delta krila. Kako bi donekle smanjili ulazak vode u usisnike motora Sea Darta, projektanti su ih morali podignuti na gornju stranu trupa. Na samom početku trebalo je riješiti kako će avion polijetati i slijetati. Naravno, klasični stajni trap s kotačima nije dolazio u obzir. Isto tako, zbog prevelikog otpora zraka trup nije mogao dobiti uobičajenu formu hidroaviona. Projektanti su trebali naći potpuno novo rješenje koje neće stvarati preveliki otpor zraka koji bi avion sprečavao da leti brže od zvuka. Odgovor je pronađen u rješenju koje su njemački projektanti primijenili na raketnom lovcu presretaču Messerschmitt Me 163 Komet i bombarderu Arado Ar 234 Blitz. Dakle, Nijemci su koristili skije kako bi što više smanjili poletnu masu, a to su željeli i njihovi kolege u Convairu. Skije su se mogle i uvući u trup te tako smanjiti otpor zraka. Tijekom polijetanja i slijetanja izvučene su osiguravale podizanje nosa i tako dodatno smanjivale mogućnost polijevanja turbomlaznih motora morskom vodom. Vjerojatno nije potrebno naglašavati da je Sea Dart jedini američki lovački avion koji je koristio skije kao stajni trap.

Za pogon su odabrani Westinghouseovi turbomlazni motori s naknadnim izgaranjem XJ46-WE-02 pojedinačnog potiska 26,68 kN. Dva motora trebala su avion dug 16 m, raspona krila 10,26 m i najveće poletne mase 9750 kg potjerati do brzine tek nešto veće od brzine zvuka.

Ratna mornarica je, da bi pokazala koliko vjeruje u projekt, i prije nego što je prvi prototip bio dovršen naručila četiri predserijska YF2Y-1 te 16 serijskih F2Y-1. Osnovu avionike trebao je činiti radar AN/APS-50. Naoružanje se trebalo sastojati od četiriju topova kalibra 20 mm i nevođenih raketa zrak-zrak FFAR. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi projektanti riješili problem smještaja FFAR-a zbog toga što se nisu mogli ugraditi potkrilni nosači. Vjerojatno bi ih stavili u trup.

I najmanji valovi smetaju

Prvi je prototip dovršen prije nego što su motori XJ46-WE-02 bili spremni za ugradnju pa su ugrađeni Westinghouseovi turbomlazni motori J34-WE-32 znatno manjeg potiska (15,11 kN). No, i toliki bio je dostatan za prva testiranja glisiranja. Uzimajući u obzir jedinstvenu formu i način uporabe, stabilnost aviona na valovima bila je veća nepoznanica nego njegovo ponašanje u zraku. Testovi plovnosti počeli su sredinom prosinca 1952., a prvi let obavljen je 9. travnja 1953. godine.

Čak i kad je morska površina bila potpuno mirna, polijetanje i slijetanje sa skijama izazivalo je velike vibracije i nestabilnosti te su i najmanji valovi dovodili do opasnog poskakivanja aviona. Taj je nedostatak donekle riješen redizajnom skija i cijelog sustava stajnog trapa, ali do kraja je ostao velik problem. Iako ulazak mora u usisnike nije nikad prouzročio gašenje motora, stalna izloženost morskoj vodi izazivala je koroziju te su stoga bili još nepouzdaniji.

Krajem 1953. ugrađeni su izvorno predviđeni motori XJ46-WE-02, no nisu donijeli znatnije poboljšanje, prije svega jer nisu mogli isporučiti obećanih 26,68 kN potiska. Osim toga, trošili su goleme količine goriva. Tim je motorima bio opremljen Voughtov lovački avion F7U Cutlass, koji su piloti nazvali Gutless (kukavički), jer su motori davali premali potisak i “pili” previše goriva.

Američka ratna mornarica zbog svega je navedenog zaključila da nema svrhe trošiti novac na izradu drugog prototipa, nego je od Convaira zatražila da počne izradu prvog predserijskog YF2Y-1 (135762). Istodobno je počela potraga za jačim i ekonomičnijim turbomlaznim motorom. Letna testiranja počela su početkom 1953., a trećeg kolovoza te godine u blagom je poniranju probio brzinu zvuka i tako postao jedini hidroavion kojem je to uspjelo. Mornarica je, usprkos tomu, odlučila obustaviti program. Već u prosincu 1953. otkazano je deset serijskih primjeraka, a otkazivanje preostalih šest uslijedilo je u ožujku iduće godine.

Javno ismijavanje

A onda se 4. studenog 1954. u zaljevu San Diega u najgorem mogućem trenutku srušio YF2Y-1. Nesreća se dogodila tijekom demonstracijskog leta organiziranog za admirale i generale, i što je bilo još puno gore, desetak novinara. Fotografije nesreće našle su se na naslovnicama doslovno svih tiskovina u SAD-u s vrlo grubim, pa i ružnim komentarima. Nakon toga mornarica nije imala drugu opciju nego otkazati sve naručene Sea Dartove. Convair je pokušao spasiti program prijedlogom da se umjesto dvaju motora J46 ugradi jedan Pratt & Whitneyjev J75 potiska 66,71 kN, no i tako neobičan projekt postao je nakon nesreće predmet ismijavanja pa mu nije bilo spasa.

Usprkos otkazivanju, drugi YF2Y-1 prvi je put poletio u ožujku 1955., tek toliko da Convair ima opravdanje za naplatu troškova njegove gradnje. Avion je već idućeg mjeseca završio u spremištu. Zbog naplate ugovora Convair je dovršio treći i četvrti YF2Y-1, no oni nikad nisu letjeli, nego su odmah smješteni u spremišta. Prvi YF2Y-1 nastavio je letjeti sve do jeseni 1957., ponajviše kako bi se na njemu testirala nova rješenje skija i stajnog trapa iako je bilo jasno da je cijeli koncept nepovratno uništen.

Danas se na program razvoja lovačkog hidroaviona gleda isključivo s podsmijehom. Već sama činjenica da ga nisu pokušali kopirati ni u SSSR-u dovoljno govori koliko je smatran čudnim. U njega su vjerovali još jedino u Convairu, koji je, naravno neuspješno, još godinama Pentagonu i mornarici nudio podjednako čudne projekte. Vjerojatno najčudniji bio je strateški bombarder koji je u osnovi bio prilično povećan Sea Dart. Kao da to nije bilo dovoljno, Convairovi su projektanti namjeravali ugraditi nuklearni pogon.

Mario GALIĆ

Projekti ispred vremena (XI. dio): Radarski sustav Hughes SCANFAR