Kuća obitelji Srnec u centru je Sunje. Obitelj Srnec, to su Miro i Blaža Srnec, i njihovi sinovi Zoran i Marko. Miro i Blaža od prvog su dana dragovoljci Domovinskog rata, branitelji Sunje, svjedoci ratnih događanja i sudionici Oluje. Blaža je i danas pripadnica Hrvatske vojske, Zapovjedništva za potporu. Zoran, rođen 1984. godine, vojnik je od 2005. godine, više od 15 godina bio je pripadnik Gromova, a odnedavno je pripadnik Doma GS OSRH na Malom Lošinju. Desetnik Marko Srnec rođen je 1987. godine. Od 2007. i on je u sastavu Hrvatske vojske – dugo vremena kao pripadnik bojne NBKO, a od ove je godine u Obavještajnoj pukovniji, Središtu za besposadne zrakoplovne sustave u Puli. U vrelom kolovoškom danu 2021. godine, okupljeni oko stola u hladovini dvorišta kuće, dvije generacije Srneca polako raspliću sjećanja na ratno vrijeme u Sunji.

Trideset godina prošlo je od onog 27. srpnja 1991. kad su rano ujutro počele padati prve neprijateljske granate i započeo je rat u Sunji. Od Oluje u kojoj je Sunja konačno ušla u razdoblje mira prošlo je 26 godina. Tijekom četiri ratne godine svoje je živote u Sunji i za Sunju dalo više od 80 branitelja, policajaca i vojnika, ranjeno ih je 150, uništeno je 1157 stambenih objekata, 607 gospodarskih zgrada, pod minama je ostalo 12 000 000 četvornih metara zemljišta, no Sunja – zovu je još i Mali Vukovar – nikad nije bila pokorena.

Miro se prisjeća ljeta 1991. ”Napetost je rasla. Kuhalo se, osjećalo se, a dan prije prvog napada upisao sam se za dragovoljca. Došao sam kući i tražio tatu da mi da svoj pištolj. Dao ga je, i ja sam tu noć s drugima stražario na ulici i s tim pištoljem osiguravao Sunju. Netko je imao pištolj, netko sačmaricu, naoružanja nije bilo.” I tek što je završilo njegovo prvo noćno stražarenje, rano ujutro započeo je napad. Detonacije, strah, uzbuna.

Blaža priča: ”Kad je pukla ta prva mina…Nismo se mi tada znali od toga čuvati. Kako smo mogli znati? Mi, umjesto da ostanemo u kući, umjesto da se sklonimo, svi smo trčali van, svi smo pitali: ‘Šta je ovo? Šta se događa?’  Brzo zatim potrpali smo se u auto i pobjegli smo pet, šest kilometara dalje, u Gornju Letinu, kod mojih roditelja. Svi smo bježali prema Savi, drugdje se nije moglo.”

Zoran, tad sedmogodišnjak, pamti kako je tata čitavu noć stražario na ulici, osluškivao mu je korake. ”Svaki put kad je prošao pokraj prozora naše sobe zastao je da bi bio siguran da spavamo. A večer prije osjećali smo da se nešto važno događa. Jer, kao klinci bismo navečer uredno pospremili svoje igračke i oko 8 sati morali smo ići u krevet – a te večeri, sjećam se, nitko nas nije tjerao u krevet. Samim tim što nismo morali u 8 u krevet, znali smo da se nešto neuobičajeno dešava. I, spavali smo u trenirkama. I to je bilo neuobičajeno.”

Rano jutro 27. srpnja 1991., napad na Sunju, detonacije, panika i strah prvo je sjećanje koje je tad troipolgodišnji dječak Marko stekao u životu. ”Mene je uplašila ta vatrogasna sirena. I dandanas naježim se kad god čujem sirenu. Istrčali smo iz kuće, potrpali se u auto, stojadina, bila je panika, kaos, sirena je zavijala, uzbuna, krenuli smo prema Gornjoj Letini. Znam i da smo susjedovu mačku putem trebali pokupiti, ali zaboravili smo je, pa smo se vraćali po nju da je spasimo, da ne pogine. To je moje prvo sjećanje u životu. Ničeg prije toga se ne sjećam.”

Ratni dani

Nakon tog dana rat je postao sunjska svakodnevica. Tisuće granata dnevno padale su po Sunji, a ona je postala simbol otpora hrvatskih branitelja, jedini prostor na desnoj strani Save koji neprijatelj nije nikad zauzeo. Zapovjednik postrojbe sa 120 pripadnika pričuvnog sastava policije, koja je dva dana nakon početka napada stigla u Sunju, bio je Žarko Peša koji u nemogućim uvjetima, bez naoružanja i ljudi uspostavlja temelje obrane i postaje zapovjednik svih snaga obrane Sunje. Početkom rujna zapovjednik obrane Sunje postaje Slobodan Praljak. U vremenu njegova zapovijedanja, do veljače 1992., uređuje se i usustavljuje do tada slabo povezana obrana, radi se na fortifikaciji položaja i gradnji rovova, novačenju, obučavanju i uvođenju vojne discipline. Od ožujka do rujna 1992. zapovjednik obrane ponovno je Žarko Peša, nakon čega na to područje dolazi i do kolovoza 1995. ostaje UNPROFOR.

Za vrijeme najžešćih borbi i stalnih neprijateljskih napada, Zoran i Marko bili su u Gornjoj Letini s bakama i djedovima, a Miro i Blaža branili su Sunju. Miro je vodio brigu o logistici – o vozilima, gorivu, o pomoći u hrani, zaštiti imovine iz napuštenih i razrušenih kuća. Blaža je u isto vrijeme danonoćno radila u Zapovjedništvu. ”Smjestili su me u jednu garažu, dvorišnu prostoriju kroz koju je prolazila vojska i stražari koji su malo dalje spavali. Od složenih sanduka za puške napravili su mi stol, pokrili ga šatorskim krilom, stavili jedan sanduk da mogu sjediti, dali mi papire i registratore i tu sam ja imala ured. Garaža nije imala deku, gore su bile daske i kukuruz i kad bi se od detonacija sve počelo tresti, kad bi taj kukuruz počeo curiti po meni dolazio bi Praljak i tjerao me u kuću, u sklonište.“ Nakon rujna 1992. u Sunju dolazi UNPROFOR, a početkom kolovoza 1995. Miro i Blaža sudjeluju u završnim pripremama i samoj Oluji – Miro kao dio posade minobacača 60 mm, koji je djelovao u smjeru Bobovac-Strmen, a zatim do 8. kolovoza u aktivnostima oko Kostajnice i Dvora; Blaža kao personalni dočasnik na zadaćama u Zapovjedništvu.

Djetinjstvo u ratu

Premda Oluju ne pamte onako traumatično kao prvi napad na Sunju jer ”privikli smo se već bili na rat“ kažu Zoran i Marko, neke situacije iz tog vremena ostale su zapamćene. ”Uoči Oluje bili smo u Sunji dok mama nije došla rano ujutro, probudila nas i rekla da brzo idemo u Gornju Letinu jer će početi napad. I onda smo mi opet imali trpanje u auto i navrat-nanos bježanje,“ kažu, a Marko nakon kraće šutnje zaključuje: ”Ja se rata sjećam po tome što sam stalno morao negdje bježati“.

A što znači biti dijete koje se priviknulo na rat?

Marko i Zoran objašnjavaju. ”Igrali smo nogomet sa stražom koja je bila u blizini. Igračke su nam bile čahure i geleri. Neki su klinci skupljali i mijenjali sličice, a mi gelere. Veći si frajer ako imaš veći geler,“ objašnjava Zoran pa se prisjeća epizode s policijskim lisicama koje je dobio od tadašnjeg zapovjednika obrane Sunje Žarka Peše. ”Lisice, prave policijske, i sad ja zavežem prijatelja s kojim sam se igrao. E, ali nisam ja znao da nemamo ključ! I krene mama zvati prijatelja: ‘Dođi, dođi,’ a on se trga, ali ne može ništa jer je vezan na biciklu. Pa onda baka brzo traži ključeve po kući, a ona tamo mi viče: ‘Joj, kad te uhvatim…!’”

Marko nadodaje: ”Stalno smo se družili s vojskom. Baka napravi doručak, ali ja odem kod vojske, meni je draže da mi vojska radi doručak. Ja sam, sjećam se, pokušavao trampe s vojskom –  mijenjam psa za sok, mamu za sladoled – ma, kad sad gledam, ja sam zapravo bio ratni profiter. Kasnije kad je došao UNPROFOR trčao sam za vozilima i vikao: ”Coca Cola! Please, Coca Cola“ – tako su me naučili da moram reći. Nismo mi bili željni toga, ali to nam je bila igra. A onda poslije i sam odem u misiju, isto sam bio unproforac, i onda djeca negdje drugdje trče za mnom kao što sam ja nekad kao klinac trčao.”

I dok su se dvije generacije Srneca uglas i uz smijeh prisjećala svojih života i događaja zadnjih tridesetak godina, oko nas izvirivale su znatiželjne glavice treće generacije Srneca i slušala razgovor, gurkao se pas oko nogu, umiljavale se i prele mačje njuškice.

I sve je tog kolovoškog dana 2021. bilo na svom mjestu. Sve sunjske borbe, tuge, žrtve, hrabrosti i ludosti, porazi i pobjede zrcalile su se u kristalno čistom  razlogu i smislu.

Ništa nije bilo uzaludno.

Prošlost i budućnost imaju jedna drugu – u nikad pokorenoj Sunji.

Zoran Srnec

Ponosan sam na svoje roditelje, dragovoljce Domovinskog rata i branitelje Sunje. Upoznao sam mnogo ljudi koji su bili uz njih u vojsci i tad nisam shvaćao koliko su to veliki ljudi, koliko hrabri borci. Bili su za mene obični i sasvim normalni ljudi. Danas znam koliko su bili posebni, i koliko su se davali za ovu državu i njezinu slobodu.

Marko Srnec

Uvijek, gdje god da dođem volim reći kako su moji roditelji bili dragovoljci i branitelji Domovinskog rata. Oni su gradili put, mi smo njime nastavili ići – a svakim svojim trčanjem ja im odajem zahvalnost.

Miro Srnec

Ne mislim da sam heroj, ja sam bio tek jedna karika u lancu koji je tad trebao biti – no, drago mi je što sam dao obol Domovinskom ratu i sudjelovao u stvaranju neke bolje Hrvatske. Ono za što smo se mi tad borili i što smo stvarali predali smo u ruke ovih mladih. Ponosan sam kao otac dok danas gledam sinove u odorama HV-a. Mislim da je sve za što smo se borili danas u dobrim, sigurnim rukama.

 Blaža Srnec

Divim se ljudima koji su dolazili iz drugih krajeva braniti Sunju. Skidam im kapu. Ali ja? Krenuli su napadati i što sam ja mogla? Branila sam svoju kuću i obitelj. Najbolje što sam znala. Nije tu za mene bilo puno mogućnosti i izbora. Jednostavno, morala sam.

Trčanjem čuvam sjećanje na Domovinski rat

Desetnik Marko Srnec od 2007. u sastavu je Hrvatske vojske: bio je pripadnik bojne NBKO, a od ove je godine u Obavještajnoj pukovniji, Središtu za besposadne zrakoplovne sustave u Puli. Od 2018. godine kad je sudjelovao u prvom memorijalnom ultramaratonu ”Od velikog do malog Vukovara“, trčanje je postalo važan dio njegova života.  

O trkačkim počecima kaže: ”Najviše što sam dotad trčao bilo je onih 3200 metara na poslu za provjeru tjelesne spremnosti. Više od toga nisam trčao nikad u životu. Ali, kad sam čuo za tu utrku, kad sam vidio da se spominje Sunja znao sam da ja u tome moram biti.” I onda je krenulo. ”Prvo me je bilo strah. Trčim, forsiram se, osjećam da gubim snagu i kroz glavu mi stalno prolazi: ‘Pa kako ću ja ući u svoju Sunju?’ Ali kad smo stigli pred Sunju, kad su upalili one vatrogasne sirene, meni se činilo da u meni ima snage za otrčati još jednom do Vukovara. Nevjerojatno su jaki ti osjećaji. I nije to samo na toj utrci, to je na svakoj utrci. Sunja je posebna, ali gdje god da dođem na tim memorijalnim ultramaratonima, maratonima, polumaratonima, trkama, probude se neke goleme emocije i nose me. I sretan sam, i ponosan, i tužan u isto vrijeme. Teško mi je to opisati.”

Marko je član Udruge rekreativnog trčanja ”Nexe Team“ iz Našica koja organizira natjecateljske, ali i mnoge memorijalne utrke. Od 2018. iza njega su ostale stotine kilometara na 40-ak pretrčanih memorijalnih utrka. Trčao je za obljetnicu operacije Bljesak i Maslenica, za prvu žrtvu Domovinskog rata Josipa Jovića, Miroslava Perisa, Gordana Lederera, Milu Blaževića Čađu, u sjećanje na pad Vukovara, za herojske žrtve Dalja, za oslobođenje grada Dvora nakon operacije Oluja, za žrtve na Novljanskom bojištu, za branitelje Sunje. Na memorijalnom ultramaratonu ”Od velikog do malog Vukovara“ Vukovar – Sunja trčao je četiri puta i u zadnje dvije godine istrčao više od 100 kilometara. ”Mnoga divna prijateljstva stvorila su se na cesti tijekom trčanja, trčanje je moja zahvala, mentalna higijena, stil života. Memorijalne utrke moja su zahvala našim hrvatskim braniteljima, to je način na koji u drugim ljudima pokušavam probuditi i očuvati sjećanja na Domovinski rat.”

Lada Puljizević

Fotografije: arhiva obitelji Srnec