Prva operativna protutenkovska puška T-Gewehr 1918. kalibar 13×92 mm. Dužina 1700 mm, cijev 984 mm. Masa praznog oružja 17,70 kg. Punjenje 1 metak neposredno u ležište metka, početna brzina zrna 808 m/sek

Kada su tijekom bitke na Somi, u osvit zore 15. rujna 1916. njemački vojnici prvi put ugledali kako se preko kratera od granata na “ničijoj zemlji” prve crte bojišnice prema njima valja britanski tenk, pobjegli su glavom bez obzira. Jednaki učinak postigao je masovni napad tenkova kod sela Fleurs, te kod Cambraia godinu dana kasnije. Razlog toj masovnoj panici nije bila samo pojava novog oružja, koje je bez sumnje predstavljalo potpuno iznenađenje kako za vojnike u rovu, tako i za njemačko vrhovno zapovjedništvo, već prvenstveno činjenica da nisu imali nikakvo sredstvo kojim su se mogli suprotstaviti tom oružju. Borbena učinkovitost prvih tenkova bila je, najblaže rečeno simbolična (u usporedbi sa suvremenim borbenim vozilima) jer se radilo o nespretnim, 28-tonskim gusjeničnim vozilima, opremljenim motorom od 105 KS koji je omogućavao brzinu od najviše 6 km/h, a uz to se brzo kvario (npr. tijekom bitke na Somi britanskoj 4. armiji pridodano je 49 tenkova, međutim zbog kvarova je na polazni položaj stiglo 36, a od njih je za napadna djelovanja bilo sposobno samo 18, koji su i sudjelovali u napadu). Bili su naoružani s po dva mornarička šestfuntna topa i četiri strojnice Lewis – dakle snažne paljbene moći, ali male preciznosti zbog ograničene vidljivosti i nikakve stabilizacije oružja prilikom kretanja (prije gađanja iz topova tenk se morao zaustaviti).

S druge strane, njihova ključna prednost bila je relativna neranjivost. Naravno, topovi i haubice su bez ikakvog problema “izlazili na kraj” s tenkovima jer je izravni pogodak čak i topa manjeg kalibra probijao njihov oklop debljine 6-12 mm (ovisno o dijelu tenka), međutim paljbeni položaji topništva načelno su bili iza prvih borbenih crta (više ili manje udaljeni – ovisno o njihovom kalibru i dometu), zbog čega nisu mogli neposredno prihvatiti borbu s tenkovima, a osim toga postavljanje topova i haubica u borbeni postroj prve crte učinio bi ih previše uočljivim i ranjivim. Streljačko naoružanje pješaštva, uključujući i dotadašnjeg neupitnog “gospodara bojišnice” – strojnice, protiv tenkova je bilo potpuno neučinkovito (otvori na tenkovima kroz koje se moglo probiti puščano zrno bili su relativno mali, što je onemogućavalo njihovo pouzdano zaustavljanje i izbacivanje iz borbe). Jedini učinkoviti način zaustavljanja tenkova od strane pješačkih postrojbi bio je podbacivanje svežnjeva ručnih bombi pod gusjenicu, što je uglavnom bilo ravno samoubojstvu. Drugim riječima, bilo je nužno stvoriti oružje kojim se pješačke postrojbe mogu učinkovito suprotstaviti tenkovima.

Gotovo godinu dana nakon pojave prvih tenkova, osnovano je povjerenstvo koje je trebalo relativno brzo napraviti učinkovito oružje za protutenkovsku borbu. Zbog nedostatka vremena za eksperimentiranje, povjerenstvo se odlučilo za jednostavno povećanje i prilagodbu standardne Mauserove puške, u stilu srednjovjekovnih tvrđavskih pušaka – arkebuza. Tvornica Mauser je dobila zadaću konstrukcije nove puške, čiji prototip je razvijen u siječnju 1918. a već u travnju je isporučena prva serija od 100 protutenkovskih pušaka koje su dobile naziv Tankgewehr 1918. ili skraćeno T-Gewehr mod. 18. To oružje je po svom vanjskom izgledu i konstrukcijskim obilježjima bila uvećana kopija standardne Mauserove puške M. 98, samo u kalibru 13×92 mm. Osim po veličini i kalibru, od obične vojničke puške se T-Gewehr razlikovao po dodanom rukohvatu postavljenom iza okidača, koji je bio nužan jer ni jedan vojnik normalne veličine šake ne bi mogao obuhvatiti masivni vrat kundaka. S obzirom na to da se gađanje tako glomaznim oružjem nije moglo ni zamisliti iz slobodnih ruku, na prednjem dijelu usadnika postavljeno je ležište za montažu na tronožni lafet strojnice M 1916. Međutim, u praksi su se njemački vojnici radije koristili dvonožnim osloncem strojnice MG 08/15 jer je bio znatno lakši (tim osloncem je opremljena i puška na slici). Gađanje iz tog oružja bilo je pravo mučenje za strijelca jer je trzaj pri opaljenju bio više od pet puta jači nego kod standardne vojničke puške. Već nakon 2-3 ispaljena metka vojnici bi se žalili na glavobolju, vrtoglavicu i ukočen vrat, zbog čega su se često mijenjali (svaku pušku opsluživala su dva strijelca, ne samo zbog potrebe čestog mijenjanja pri gađanju, nego i zato što je trebalo nositi oružje teško gotovo 18 kg i pripadajuću količinu streljiva, a svaki metak težio je 117,5 g, što je gotovo 5 puta teže od streljiva 7,92×57 mm).

Iako je zrno imalo vrlo veliku snagu (na rastojanju od 1000 m imalo je kinetičku energiju više od 6500 J, a na rastojanju od 5000 m još uvijek je imalo dvostruko više energije od standardnih zrna kalibra 9 mm Para pri izlasku iz cijevi), probojnost oklopa bila mu je relativno slaba. Konkretno, pod kutom od 90° zrno je na udaljenosti 50 m moglo probiti čeličnu ploču debljine 25 mm, a pod kutom 60° probijalo je ploču debljine 15 mm, međutim nakon 150 m probojnost je naglo opadala, tako da se na tenk moglo učinkovito pucati tek kad priđe opasno blizu. Međutim i u takvim slučajevima tenk se obično nije mogao izbaciti iz borbe jednim pogotkom, što je strijelce T-Gewehra dovodilo u vrlo opasnu situaciju jer puška nije imala spremnik, već se punila stavljanjem jednog metka direktno u njegovo ležište u cijevi. Zbog svega navedenog, učinkovitost T-Gewehra u borbi bila je vrlo niska (po britanskim službenim podacima, tek 1% svih oštećenih ili uništenih tenkova izbačen je iz borbenog postroja ovim oružjem). S druge strane, ta puška je otvorila novo poglavlje (bolje rečeno, bila je tek prva stranica) u razvoju individualnog, pješačkog protuoklopnog oružja.

Zenit protutenkovskih pušaka
Završetkom I. svjetskog rata za izvjesno vrijeme zaustavljen je razvoj protutenkovskih pušaka u većini europskih zemalja. Njemačkoj je odredbama Versailleskog sporazuma bio zabranjen razvoj i proizvodnja tog oružja, a zemlje pobjednice nisu smatrale potrebnim dalje ga razvijati, tim prije što je njegov razvoj zahtijevao rješavanje cijelog niza problema koji su se pokazali kod njemačke T-Gewehr 18. Prije svega, te puške su morale biti dovoljno lagane da ih može nositi jedan čovjek, u krajnjem slučaju dvojica, a s druge strane morale su rabiti dovoljno snažno streljivo za probijanje svih oklopa tadašnjih tenkova. Morale su biti dovoljno malih dimenzija da se mogu smjestiti u streljački zaklon na prvoj crti bojišnice, ali s dovoljno velikim učinkovitim dometom da mogu uništavati tenkove prije nego oni otkriju njezin položaj. Na kraju, zahtijevala se dovoljno velika brzina gađanja koja bi omogućila pouzdano uništavanje jednog ili više ciljeva u kratkom vremenu, te konstrukcija zrna koja bi omogućila što više štete na cilju sa što manjim brojem pogodaka. Ti zahtjevi u svakom slučaju nisu bili jednostavni za rješavanje, pa zbog toga ni razvoj protutenkovskih pušaka nije bila lagana zadaća.

Poljska
U poslijeratnim godinama prvi su opasnost od masovne uporabe oklopnih sredstava i samim time potrebu za opremanjem pješačkih potreba učinkovitim sredstvom za borbu s tenkovima uočili Poljaci, koji su preuzeli zamisao o daljnjem razvoju protutenkovskih pušaka. Već sredinom dvadesetih godina konstruktor Jaroslaw Marosczek počeo je s radom na protutenkovskoj pušci koja je sredinom tridesetih godina usvojena u naoružanje poljskih oružanih snaga pod nazivom Karabin przeciwpancerny wzór 35. Već na prvi pogled očigledno je kako su poljski konstruktori imali za uzor njemački T-Gewehr jer i kb ppanc wz.35 (službena skraćenica) slijedi gotovo identičnu koncepciju ? povećanje standardne vojne puške i njezino prilagođavanje daleko snažnijem metku. U tom kontekstu, osobito je zanimljiv poljski pristup razvoju protuoklopnog streljiva ? njihova puška rabila je streljivo kalibra 7,92×107 mm, te je očigledno kako se probojna moć zasnivala na kinetičkoj energiji zrna s velikom početnom brzinom, dok su kalibar i u skladu s time masa zrna bili sekundarnog značaja. Kasnije će takav doktrinarni pristup preuzeti još jedino Njemačka, kada započne proizvodnju vlastitih protutenkovskih pušaka. Kako bi se postigla što veća početna brzina kb ppanc wz.35 je imala izrazito dugu cijev s plinskom kočnicom na kraju u cilju smanjivanja vrlo jakog trzaja. Kasnije će plinska kočnica postati standard za gotovo sve druge protutenkovske puške, kao i nožice koje je imalo i ovo oružje. Iako je bila relativno malog kalibra, puška je zahvaljujući velikoj kinetičkoj energiji zrna koje je imalo jezgru od volfram-karbida, pod kutom 90° probijala 20 mm čeličnu ploču na udaljenosti 300 m. Nakon njemačke okupacije Poljske, gotovo svu količinu od ukupno 6000 proizvedenih pušaka preuzeli su Nijemci i uglavnom ih predali Talijanima jer već početkom rata oklop suvremenih tenkova učinio je to oružje zastarjelim.

Velika Britanija
Druga zemlja koja je, na temelju iskustava iz I. svjetskog rata, započela razvoj protutenkovske puške bila je Velika Britanija. Njihova puška Boys Anti-tank Rifle Mk. 1, nazvana po čelniku konstruktorskog tima satniku Boysu koji je umro upravo u vrijeme njezinog uvođenja u naoružanje, bila je potpuno drukčije koncipirana od nekadašnje T-Gewehr ili poljske kb ppanc wz.35 s kojima joj je zajednička samo osnovna namjena. Puška je u potpunosti izrađena od čelika, s principom hranjenja kao na puškostrojnici Bren (okvir sa streljivom na gornjem dijelu sanduka), a dugačka cijev se klizala po klizniku na kundaku kako bi se apsorbirao jaki udar pri ispaljivanju. Da bi amortizacija trzaja bila što veća, ugrađena je i plinska kočnica na ustima cijevi, no unatoč tome, trzaj je još uvijek bio vrlo jak, kao i buka pucnja. Za razliku od poljsko-njemačke koncepcije, Britanci su se odlučili za snažno streljivo velikog kalibra (13,97 mm) s još uvijek velikom početnom brzinom zrna oko 880 m/sek, što je omogućilo zadovoljavajuću probojnost od 21 mm na 300 m pod kutom od 70°. Boys je, nakon sovjetskih, bila jedna od najmasovnije proizvedenih protuoklopnih pušaka (više od 62 000 primjeraka) koju su osim britanskih postrojbi koristile oružane snage Australije i Kanade, te manjim dijelom američki Marinski korpus i finske oružane snage (nabavile su određenu količinu pred izbijanje Sovjetsko-finskog rata i poslužila im je za proizvodnju vlastite protutenkovske puške). Proizvedena je u dva osnovna modela (Mk. 1 i Mk. 2) koji su se razlikovali uglavnom u konstrukciji streljiva i manjim tehničkim detaljima. Zbog velikih dimenzija i mase, nespretnosti u rukovanju, a posebno neugodnosti pri gađanju iz nje, Boys je u gotovo svim postrojbama koje su ju rabile bila dosta neomiljeno oružje (npr. australski vojnici su joj “od milja” dali naziv kopile Čarli). Unatoč tome, u prvim danima II. svjetskog rata pokazale su se dosta učinkovitim, osobito u Sjevernoj Africi, gdje su bez problema probijale oklope lakih talijanskih tenkova. Prema njemačkim tenkovima opremljenim jačim oklopom bile su znatno manje učinkovite, a njihova zadnja uspješna akcija bila je u Malaji 1942. kada su iz zasjede uništile dva laka japanska tenka. Od 1943. u postrojbama se zamjenjuju daleko učinkovitijim ručnim protuoklopnim bacačima PIAT.

Japan
Otprilike u isto vrijeme, svoju protutenkovsku pušku počeo je razvijati i Japan, međutim s potpuno drukčijim doktrinarnim pristupom. Japanci su razvili originalnu protutenkovsku pušku Model 97 koja je samo na prvi pogled podsjećala na britansku Boys, međutim u principu rada, kalibru i gotovo svim ostalim detaljima razlikovala se u velikoj mjeri. To je bila jedina protutenkovska puška u operativnoj uporabi s automatskim principom rada, odnosno jedina protutenkovska puška koja je pucala rafalima. Princip rada automatike imao je određenih sličnosti sa zrakoplovnim topom Hispano-Suiza, ali nije ga kopirao u cijelosti. Radilo se o kompliciranom, vrlo teškom (gotovo 60 kg) i krajnje nespretnom oružju, previše glomaznom da bi se uz njega mogao vezati termin puška. Iako je bilo predviđeno da pušku opslužuju dvojica vojnika, u praksi to nije bilo moguće, već je njezinu poslugu činilo najmanje troje, a najčešće četiri vojnika. S obzirom da se iz ove puške moglo gađati samo rafalnom paljbom, a prosječni japanski vojnik je bio dosta slabe tjelesne konstitucije, morao se na odgovarajući način riješiti problem vrlo jakog trzaja (koji je bez dvojbe karakteristika svih protutenkovskih pušaka). Plinska kočnica na ustima cijevi nije bila dovoljna, pa je na Model 97 ugrađen prilično komplicirani sustav ublažavanja trzaja koji je funkcionirao na principu klizanja cijevi, sanduka i rukohvata duž kolijevke koja je naprijed bila oslonjena na dvije nožice, a između kundaka i nožica postojao je cijeli sustav teleskopskih amortizera.

Svi pokretni dijelovi oružja bili su tako izbalansirani da ni jedan nije udarao u krajnju točku tijekom klizanja, zbog čega je strijelčevo rame bilo izloženo jednom kontinuiranom, snažnom pritisku tijekom paljbe, a ne seriji samostalnih udaraca. Okvir se punio sa 7 metaka, tako da paljba nije mogla trajati toliko dugo da bi strijelac bio povrijeđen, čak i ako bi ispalio cijeli okvir u jednom rafalu (prosječno uvježbani strijelci obično su ispaljivali 2-3 metka u rafalu). Prilikom konstrukcije ove puške Japanci su bili skloniji koncepciji teškog zrna manje početne brzine, zbog čega je usvojen metak kalibra 20×124 mm, koji je imao dovoljnu kinetičku energiju za probijanje oklopa debljine 30 mm na 300 m udaljenosti ili 20 mm čelika na rastojanju od čak 700 m. U početnim danima rata Model 97 pokazao se vrlo učinkovitim oružjem protiv lakih savezničkih tenkova, međutim intenzivnijim uvođenjem američkih tenkova Sherman na pacifičko ratište, njihove protutenkovske mogućnosti postale su prilično ograničene. Zbog toga su Japanci te puške počeli rabiti protiv lakše oklopljenih i teretnih vozila, a osobito učinkovitim pokazale su se prilikom borbi s američkim pomorskim desantima. Za borbu protiv pomorskih desanata, japanski vojnici su protutenkovske puške postavljali u prve obrambene crte, što je moguće bliže obalnoj crti (obično u dobro zamaskiranim bunkerima), odakle su gađali desantne čamce koji su se približavali obali. Nepotrebno je pojašnjavati učinak teškog 20 mm zrna koje je s lakoćom probilo tanku oplatu desantnog čamca i produžilo svoj put kroz gusto nabijene marince. Zbog učinkovitosti u toj novoj ulozi, Model 97 ostao je u naoružanju japanskih oružanih snaga praktično do njihovog poraza, međutim napravljen je premali broj da bi imao ikakav taktički značaj u borbenim djelovanjima (po nekim podacima u operativnoj uporabi bilo je samo oko 400 primjeraka tog kompliciranog i zbog toga vjerojatno skupog oružja).

Njemačka
Glavni stožer njemačke vojske, na temelju iskustava iz I. svjetskog rata, bio je itekako svjestan vrijednosti pješačkog protuoklopnog oružja, međutim kako je Njemačkoj poslije rata bio zabranjen razvoj protutenkovske puške (uz niz ostalih ograničenja vezanih uz razvoj naoružanja i vojne opreme), morali su pronaći odgovarajući način “zaobilaženja” za njih nepovoljnih odredbi Versailleskog sporazuma. Rješenje je pronađeno relativno brzo ? njemačka tvrtka Rheinmetall je u Švicarskoj osnovala poduzeće Solothurn, preko kojeg je financirala i provodila istraživanja na vojnim projektima koji su inače bili zabranjeni njemačkoj vojnoj industriji. Jedan od prioritetnih projekata bio je i razvoj protutenkovske puške. Već 1932. razvijena je puška S 18/100 u kalibru 20×105 mm. Radilo se o vrlo kvalitetnoj puški vrlo precizne izrade, međutim zbog male početne brzine inače dosta teškog zrna (oko 600 m/sek), imala je premalu probojnost već u vrijeme kada je ušla u serijsku proizvodnju, a osim toga, bila je previše skupa za standardno vojno oružje. To su bili dovoljni razlozi zbog čega nije naišla na veći interes kod švicarskih oružanih snaga, ali ni na međunarodnom tržištu naoružanja. Iz tog modela je razvijena znatno snažnija puška koja je dobila oznaku S. 18/1000, za novi metak 20×138 mm. Po vanjskom izgledu se relativno malo razlikovala od prethodnog modela, osim što je bila većih dimenzija kako bi mogla podnijeti opaljenje znatno jačeg metka. Puška je imala komplicirano punjenje jer je ručica zatvarača bila svojevrsna “kurbla”, koju je bilo potrebno okrenuti za tri i po kruga kako bi se zatvarač zadnjaka cijevi do kraja povukao unatrag, nakon toga se ta ručica ponovno okrenula tri i po kruga u suprotnom smjeru kako bi se mogao umetnuti okvir s 10 metaka na lijevoj strani kućišta. Umetanjem okvira zatvarač bi uz gromoglasnu buku mehanizma krenuo naprijed i ubacio metak u cijev.

Nakon punjenja, puška je pucala poluautomatskom paljbom (bilo je dovoljno samo povući obarač za svaki novi hitac). Iako je to bilo izvrsno oružje, visoke kvalitete, njemačka vojska nije ga prihvatila u naoružanje, prvenstveno zbog njegove velike težine (gotovo 60 kg) i slabe pokretljivosti koja se nije uklapala s doktrinom Blitzkriega. Određenu količinu tih pušaka kupila je Italija, nakon što se “na vlastitoj koži” uvjerila kako je bitno imati protuoklopno sredstvo u naoružanju pješaštva (njihovi tenkovi pretrpjeli su teške gubitke od britanskih protutenkovskih pušaka Boys na sjevernoafričkom ratištu). Naime, Italija nije nikada razvijala vlastitu protutenkovsku pušku, pa se nakon ulaska u rat silom prilika morala osloniti na nabave iz inozemstva ili na zaplijenjene puške u okupiranim zemljama (npr. gotovo sve poljske protutenkovske puške kb ppanc wz.35 koje su zaplijenili Nijemci, predane su Italiji). Kako je S 18/1000 bila i vrlo skupa puška, talijanska vojska kupila je samo nekoliko desetaka primjeraka (njima su naoružavane pješačke bojne s po 2-3 puške u sastavu protutenkovskog voda), u svakom slučaju premalo da bi bila od neke koristi u borbenim djelovanjima. Osim ove, razvijena je i inačica S. 18/1100 koja se od S. 18/1000 razlikovala po mogućnosti gađanja rafalnom paljbom, međutim zbog izrazito snažnog trzaja koji nije bio riješen kao na japanskoj puški Model 97, strijelac nije mogao držati pušku usmjerenu u cilj, pa su se zrna nekontrolirano rasipala prilikom rafalne paljbe. Zbog toga ova inačica praktično nije ušla u operativnu uporabu (s izuzetkom nekoliko probnih primjeraka).

Njemačka je započela razvoj svoje protutenkovske puške relativno kasno (de facto tek kada je otvoreno prestala poštivati odredbe Versailleskog sporazuma), pri čemu je usvojila koncepciju relativno lake puške koju može nositi jedan strijelac, razmjerno malog kalibra, ali velike početne brzine zrna, u skladu s usvojenom doktrinom Blitzkriega. Zahvaljujući iskustvima iz razvoja sličnog naoružanja u firmi Solothurn, ali i na osnovi iskustava s T-Gewehr 18 njemačka puška je relativno brzo prešla put od proizvodnog stola do serijske proizvodnje pod nazivom Panzerbüchse 38 (skraćeno PzB 38). Prvobitno je to oružje bilo izrađeno u istom kalibru kao i T-Gewhr 18 (13×92 mm) međutim, kasnije je kalibar promijenjen u 7,92×94 mm. Početna brzina zrna bila je 1140 m/sek i omogućavala probojnost 25 mm čeličnog oklopa na udaljenosti 100 m, pod kutom 60°. Po svojim konstrukcijskim obilježjima, PzB 38 je u većoj mjeri odstupala od klasične koncepcije pušaka i više je podsjećala na minijaturni top (umjesto čepnog zatvarača imala je klinasti u zadnjaku cijevi koja se trzala unatrag prilikom opaljenja za oko 9 cm otvarajući zatvarač i omogućavajući punjenje novim metkom). Puška je imala kompliciranu proizvodnju i još uvijek dosta veliku težinu od 16,2 kg.

Upotrebljavala se isključivo tijekom njemačke kampanje u Poljskoj 1939., a iskustva iz tog rata iskorištena su u doradi nove puške koja je ušla u proizvodnju pod nazivom Panzerbüchse 39. Za razliku od PzB 38, nova puška bila je jednostavnije proizvodnje, robustnija, ali lakša (12,35 kg), a zahvaljujući novim laboracijama baruta, isti metak je dobio veću početnu brzinu (1265 m/sek) i time veću probojnost (30 mm čelika na udaljenosti 100 m, pod kutom 60°). Svaki pješački vod je u svom ustroju imao jednu protutenkovsku pušku, zbog čega je ukupno proizvedeno 39 232 PzB 39. Korištene su tijekom 1940., ali ni u jednoj prilici nisu bile u intenzivnijoj uporabi, zbog njemačke nadmoći u zrakoplovnim i oklopnim snagama, koje su u potpunosti dominirale bojištem. Već u početku agresije na SSSR 1941., pokazale su se potpuno beskorisnim protiv sovjetskih tenkova, zbog čega su ih pješačke postrojbe masovno odbacivale. Inače, njemačke oružane snage su zbog kroničnog nedostatka individualnog protuoklopnog naoružanja u prvom razdoblju rata koristile gotovo svim protutenkovskim puškama koje su zaplijenile od protivnika, a poduzeće Solothurn je dobilo zadaću proizvesti protutenkovsku pušku u njemačkom kalibru 7,92×94 mm. Konstruirana je MSS 41, koju su Nijemci počeli proizvoditi u Škodinim tvornicama okupirane Čehoslovačke, ali je proizvedeno i uvedeno u naoružanje tek nekoliko desetaka primjeraka.

Finska
Finska je relativno rano kupila nekoliko britanskih pušaka Boys, na temelju kojih je konstruktor Aimo Lahti razvio vlastitu protutenkovsku pušku L-39. Međutim, L-39 je po svojim konstrukcijskim obilježjima bila sličnija švicarskoj S. 18/1000 (Finska je isto tako kupila nekoliko primjeraka i tog oružja), nego britanskoj Boys. Od S. 18/1000 preuzet je poluautomatski princip rada i metak 20×138 mm, a od Boysa način punjenja okvirom s gornje strane sanduka. Tijekom Sovjetsko-finskog rata 1939.-1940. samo dvije puške L-39 korištene su u borbenim djelovanjima i pokazale su dobre rezultate, dok su britanske Boys bile potpuno neučinkovite protiv sovjetskog oklopa. To je bilo dovoljno za serijsku proizvodnju i uvođenje L-39 u naoružanje finskih oružanih snaga (ukupno je proizvedeno više od 1900 primjeraka tog oružja). Tijekom II. svjetskog rata, Lahti L-39 pokazala se nedovoljno učinkovitom protiv novih sovjetskih tenkova T-34 i KV-1 pa su je Finci počeli rabiti u borbi s drugim ciljevima, prije svega protiv sovjetskih snajperista zbog znatno većeg učinkovitog dometa od sovjetskih snajpera. Međutim, glavna mana tog oružja bila je prevelika težina, zbog čega nije imalo dovoljnu pokretljivost na bojišnici i time je izgubilo prednost većeg dometa u odnosu na sovjetske snajperiste. Određena količina bila je preuređena na rafalnu paljbu i rabljena kao protuzračno oružje, ali bez veće učinkovitosti.

Sovjetski Savez
Sovjetski Savez je već u 30-im godinama prošlog stoljeća vidio jasnije nego druge zemlje da će pješaštvu u budućem ratu biti potrebna neka vrsta protutenkovskog oružja, međutim, sve do početka II. svjetskog rata nisu uspjeli napraviti učinkovitu protutenkovsku pušku, a tada su u operativnu uporabu uveli čak dvije ? PTRS-41 (Protivtankovoe ružje Simonova obrazec 1941.) i PTRD-41 (Protivtankovoe ružje Degtarjeva obrazec 1941.). Konstruktorski biro Simonova odlučio se za poluautomatski sustav rada njihovog oružja i kao produkt nastala je pouzdana i kvalitetna, ali dosta teška i nezgrapna PTRS-41. Degtarjev je napravio daleko jednostavniju i lakšu PTRD-41 koja se punila pojedinačno (strijelac je nakon opaljenja ručno stavljao metak u njegovo ležište u zadnjaku cijevi). Obje puške rabile su isto streljivo kalibra 14,5×114 mm, početne brzine zrna 1012 m/sek koja je bila dovoljna za probijanje čeličnog oklopa debljine 35-40 mm na udaljenosti 100 m, pod kutom 90°. S obzirom na to da tijekom II. svjetskog rata SSSR nije uspio proizvesti učinkovito protuoklopno oružje pješaštva koje ispaljuje kumulativne projektile, kao što su npr. njemački Panzerschreck ili Panzerfaust, američka Bazooka ili britanski PIAT, PTRS-41 i osobito PTRD-41 proizvodile su se cijelo vrijeme rata i smatraju se najmasovnije proizvedenim protutenkovskim puškama. Iako nisu bile učinkovite već protiv njemačkih tenkova Mark III i Mark IV (o Panterima i Tigrovima da se i ne govori), sovjetski vojnici rabili su ih protiv manje oklopljenih ciljeva, zemljanih bunkera i osobito u uličnim borbama. Unatoč izrazitoj dužini, te puške su bile dovoljno lagane i pokretne da je njima mogao bez većih naprezanja rukovati jedan čovjek, kao sa svakim drugim streljačkim oružjem, a znatna probojna moć omogućila je njihovu uporabu do kraja II. svjetskog rata, pa i nekim ratovima nakon njega (konkretno, PTRD su u većem broju, a PTRS u manjem rabile kineske i sjevernokorejske snage tijekom Korejskog rata, kao prve velikokalibarske snajperske puške).

Nasljeđe protutenkovskih pušaka
Već sredinom II. svjetskog rata protutenkovske puške izgubile su bitku s tenkovskim oklopom. Mnoge od njih bile su nadmašene još početkom rata (npr. pogrešnom se pokazala njemačko-poljska koncepcija vrlo brzog zrna malog kalibra, koje nije ozbiljnije moglo nauditi niti tenkovima s kraja 30-ih godina), a ostale su to postale do kraja 1942.?sredine 1943. Osim debljih tenkovskih oklopa, protutenkovske puške potisnula su nova, daleko učinkovitija, lakša i spretnija oružja koja su ispaljivala granate s kumulativnim punjenjem, kao što su već navedeni britanski PIAT, te njemački Panzerschreck i Panzerfaust. SAD nikada nisu niti razvijali protutenkovsku pušku, već su se odmah usredotočili na svoju Bazooku, što se pokazalo progresivnim smjerom u razvoju individualnog protuoklopnog oružja.

Do kraja rata protutenkovske puške pale su u zaborav, osim sovjetskih PTRS i PTRD, koje su našle novu primjenu u svojstvu prvih velikokalibarskih snajperskih pušaka tijekom Korejskog rata. Na temelju tih iskustava, ali isto tako iskustava iz Vijetnamskog rata, ranih 80-ih godina prošlog stoljeća Amerikanci su počeli razvoj svojih velikokalibarskih pušaka Barret M 82, RAI M 500 i Iver Johnson AMAC-1500 u kalibru 12,7×99 mm. Vrlo brzo su velikokalibarske snajperske puške počele ulaziti u operativnu uporabu gotovo svih suvremenih oružanih snaga u svijetu i danas se smatraju standardnim vojnim naoružanjem. Na taj način je tehnološka koncepcija protutenkovske puške nastavila živjeti kao velikokalibarska snajperska puška, naravno prilagođena novim okolnostima oružanih sukoba i potrebama suvremenih oružanih snaga.

Marinko OGOREC