Ovaj jedinstveni protubrodski vođeni projektil proizvela je tvrtka McDonnell Aircraft 1966. kao Medium Antitank Weapon (MAW) kojim su američka kopnena vojska i marinski korpus zamijenili 90-milimetarski bestrzajni top

Potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća američka je kopnena vojska je zaključila da je učinkovitost njihovog 90-milimetarskog bestrzajnog topa, bez obzira što su ga postavili na terenska i oklopna vozila, premala da bi se uspješno mogao nositi s najnovijim sovjetskim tenkovima. Uz to brzi razvoj raketne tehnologije i mikroelektronike od kraja II. svjetskog rata do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća omogućio je projektiranje i razvoj malih protutenkovskih vođenih projektila. Prednosti uporabe takvog oružaj u odnosu na bestrzajne topove bile su višestruke. Osim što je mogao biti dosta malih dimenzija i mase da ga nosi i rabi samo jedan vojnik, njegova je preciznost bila višestruko veća u odnosu na bestrzajne topove. I mogućnost probijanja tenkovskih oklopa bila je višestruko veća. Kako bi iskoristili te mogućnosti, američka je kopnena vojska, preko svoje Army Ordnance Missile Command (AOMC) od srpnja do rujna 1959. započela razmatrati mogućnosti razvoja novog protuoklopnog pješačkog oružja srednjeg dometa. Iako su studije pokazale da je tehnologija potrebna za razvoj takvog oružja dosta razvijena, ipak nije došlo do konkretnog zahtjeva za ponude koji bi se uputio mogućim proizvođačima.

Tek je u rujnu 1961. U.S. Army Ballistic Missile Agency (AMBA) predložila da se podupre razvoj teškog protutenkovskog oružja temeljenog na prijedlogu tvrtke McDlouglas Aircraft Company. To je bilo dosta da američka kopnena vojska još jednom razmotri mogućnost razvoja i borbene uporabe nove vrste protuoklopnog oružja koji bi se temeljio na malom vođenom projektilu. Nakon što su još jednom potvrdili da je razvoj takov oružja moguć, 8. ožujka 1962. CONtinental ARmy Commnad (CONARC) objavila je službeni zahtjev za razvoj prenosivog srednjeg protutenkovskog pješačkog oružja koje bi se lansiralo s ramena vojnika. Zahtjev je tražio da novo oružje ima što manju cijenu, ali dostatnu učinkovitost da uništava sovjetske tenkove T-55 i T-62 koji su u to vrijeme tek ulazio u operativnu uporabu. Nakon toga razvoj novog protutenkovskog oružja znatno se ubrzao tako da je već 15. svibnja 1962. donesena odluka da se odgovornost za razvoj Medium Antitank Weapona (MAW) prenese na Ballistic Research Laboratory (BRL). U listopadu 1962. BRL je odobrio početna sredstva za proizvodnju i testiranje McDouglasovog MAW-a. Isti je mjesec BRL zatražio i ponude drugih proizvođača koji su smatrali da mogu proizvesti MAW. Do studenog 1962. BRL je zaprimio ukupno 19 prijedloga različitih MAW koncepcija. Na temelju tih podataka Combat Developments Command (CDC) je od svibnja do studenoga 1963. napravila studiju kojoj je definitivno potvrđena potreba za MAW oružjem te mogućnost njegovog uspješnog razvoja. U srpnju 1963., paralelno s razvojem CDC-ove studije BRL je objavio da je završio evaluaciju svih ponuda proizvođača te je predložio da se nastavi rad na McDonnell Douglasovom konceptu kao najboljoj ponudi. Na temelju BRL-ovog zaključka i CDC-ove studije AOMC je u studenome 1963. odobrila nastavak razvoja McDonnell Douglasovog projekta MAW.

Kao posljedica svih tih odluka 31. kolovoza 1964. McDonnell Douglas je konačno dobio ugovor za dvanaestomjesečni razvoj svojeg novog protutenkovskog oružja. Ugovor je obuhvaćao i demonstraciju mogućnosti novog vođenog projektila koji je morao imati domet od najmanje 1000 metara, te mogućnosti sustava vođenja. U rujnu iste godine prihvaćen je i McDonnell Douglasov razvojni program. Prvog travnja 1965. osnovan je MAW Project Office koji je postao potpuno operativan 1. srpnja iste godine.
Osmog listopada 1965. McDonnell Douglasov MAW je i službeno prihvaćen kao koncept koji najviše zadovoljava postavljene tehničke zahtjeve. Zbog toga je 25. veljače 1966. McDonnell Douglas dobio ugovor za razvoj novog protutenkovskog vođenog sustava američke kopnene vojske koji je dobio tvorničku oznaku XFGM-77A za sam sustav i XFTM-77A za projektil namijenjen obuci. Službeni razvoj započeo je 1. rujna iste godine, s rokom da McDonnell Douglas mora prve primjerke novog oružja isporučiti na testiranja do 30. studenoga 1966. Američko ministarstvo obrane je 10. ožujka 1967. službeno potvrdilo da će ime novog protutenkovskog oružja biti Dragon a službena oznaka XM-47.
Prvo lansiranje projektila sustava Dragon, bez sustava za navođenje, obavljeno je 16. lipnja 1967. na poligonu Cape Canaveral. Od listopada iste godine započela su ispitivanja integracije cijelog sustava. Nakon uspješnih početnih ispitivanja 2. listopada iste godine McDonnell Douglas je dobio pismo namjere kojim je američko ministarstvo obrane tražilo nastavak razvojnog programa uz najavu novih zahtjeva za sustav koji će ući u serijsku proizvodnju. Osmog prosinca 1968. obavljen je prvi u nizu letnih ispitivanja projektila sustava Dragon bez ugrađenog sustava navođenja. Ispitivanja su obavljena na poligonu Redstone Arsenal.

Na temelju početnih uspjeha razvoja Dragona američka je kopnena vojska pokrenula razvoj drugih sustava koji su trebali povećati njegovu učinkovitost. Tako je 15. ožujka 1968. tvrtka Avion Electronics Inc. dobila ugovor za razvoj i proizvodnju termovizijskog noćnog ciljnika za sustav Dragon. U lipnju 1968. izvedeno je prvo lansiranje projektila Dragon iz originalne lansirne cijevi s redoslijedom aktiviranja startnih raketnih motora kao i kod operativnog projektila. Ni ovaj put projektil nije imao sustav navođenja. Nakon tih ispitivanja McDonnell Douglas je 28. lipnja 1968. dobio ugovor o proizvodnji Dragona čime je zamijenjeno pismo namjere iz 2. listopada 1967. Veliki napredak u razvoju sustava Dragon dogodio se 5. srpnja 1968. kad je prvi put lansiran projektil s uključenim sustavom vođenja. Projektil je na poligonu Redstone Arsenal uspješno pogodio nepokretni cilj. U rujnu 1968. još je jedna tvrtka – Philips Broadcasting Corporation dobila ugovor za razvoj, proizvodnju i testiranje predprodukcijskih termovizijskih ciljničkih sustava za sustav Dragon. Na toj je osnovi u studenom iste godine odobren razvoj noćnih termovizijskih ciljnika tvrtki Philips Broadcasting i Westinghouse Corporation (koja je u međuvremenu kupila Avion Electronics).

Još jedan veliki uspjeh u razvoju Dragona zbio se 19. rujna 1968. kad je prvi put uspješno pogođen pokretni cilj. Uspjeh je bio već jer je projektil ispaljen iz svog lansera a letom je upravljao čovjek. Daljnja uspješna testiranja na pokretnim i nepokretnim ciljevima omogućila su da se u listopadu 1970. pokrene predprodukcijska proizvodnja Dragona koja je obuhvatila sve podsustave (projektile, lansere i sustav vođenja). U veljači 1971. dovršeni su i prvi primjerci noćnih termovizijskih ciljnika namijenjeni testiranju. Noćni ciljnici oba proizvođača prošli su opsežna testiranja od 20. travnja do 3. lipnja 1971. Šestog ožujka 1972. potpisan je ugovor o početku maloserijske proizvodnje sustava Dragon. Osamnaestog  travnja iste godine Assistan Secretary of the Army, Installations and Logistics odobrio je novi plan kupnje Dragon sustava kojim se određivalo da se uz McDonnell Douglas mora pronaći još jedan proizvođač projektila i sustava vođenja. Nakon što je proveden proces eliminacije mogućih proizvođača, 20. rujna 1972. potpisan je ugovor s tvrtkom Raytheon za proizvodnju projektila a 23. ožujka 1973. s tvrtkom Kollsman za proizvodnju sustava vođenja.

Tijekom 1974. McDonnell Douglas je započeo isporučivati prve podsustave Dragona, a 5. lipnja iste godine Materiel Review Board je predložila da se Dragon uvede u naoružanje američke kopnene vojske. Već su u siječnju 1975. započele prve isporuke protutenkovskog vođenog sustava Dragon američkim snagama u Europi. To je bilo i prvo operativno raspoređivanje Dragona u postrojbe. U ožujku 1975. Dragon je postao operativan u nekim američkim postrojbama u Europi, mjesec dana prije utvrđenog roka. Dragonom su opremljene i postrojbe američkog marinskog korpusa. Kako bi osigurali nesmetanu opskrbu Dragonom, koji se u to vrijeme smatrao vrlo važnim oružjem protiv sovjetskih tenkova u Europi, američko je ministarstvo obrane odlučilo 31. srpnja 1975. potpisati ugovor kojim se proizvodnja sustava za navođenje dijeli u omjeru 60/40 između tvrtki McDonnell Douglas i Kollsman Instrument Company. U istom je omjeru podijeljena proizvodnja projektila između tvrtki McDonnell Douglas i Raytheon. Radi testiranja i obuke operatera od 1. listopada 1976. do 30. rujna 1977. lansirano je 2288 projektila sustava Dragon pri čemu je postignut čak 91 posto pogodaka. Do kraja 1977. sve su američke postrojbe u Južnoj Koreji dobile Dragone. Iste je godine njime opremljena i 82. zračnodesantna divizija. Tijekom 1977. tvrtka McDonnell Douglas odlučila je zaustaviti proizvodnju Dragona prepuštajući je tvrtki Raytheon. Do 1979. Dragonom su opremljene i postrojbe nacionalne garde.

Sredinom sedamdesetih u naoružanje sovjetske vojske ušli su novi tenkovi – T-64 i T-72 s znatno snažnijim lijevanim čeličnim oklopom koji je kasnije pojačan i reaktivnim oklopom. Zbog toga je američka kopnena vojska prvo pokrenula studije modernizacije Dragona. One su odbačene u listopadu 1979. u korist programa Advanced Medium Antiarmor Weapon System (AMAWS) koji je kasnije prerastao u program Infantry Manportable Antiarmor Assualt Weaopn System (IMAAWS) koji je dobio popularno ime Rattler. Nakon što se defintivno odustalo od razvoja Improved Dragona i Raytheon je 1980. zaustavio proizvodnju Dragona. U travnju 1981. sve su postrojbe američke kopnene vojske i američkih marinaca dobile svoje Dragon sustave. Svoju jedinu operativnu uporabu unutar američkih oružanih snaga Dragon je doživio 1990. i 1991. tijekom operacije Desert Shield i Desert Storm. Od 1996. počela je njegova zamjena znatno modernijim protutenkovskim sustavom FGM-148 Javelin. Dragon više nije u operativnoj uporabi u američkim oružanim snagama iako se procjenjuje da na skladištima američke vojske još uvijek ima oko 7000 lansera i najmanje 33 000 projektila. Uz to i američki marinci imaju još najmanje 17 000 projektila sustava Dragon.

Prednosti i nedostaci
Taj jedinstveni protubrodski vođeni projektil proizvela je tvrtka McDonnell Aircraft 1966. kao Medium Antitank Weapon (MAW) kojim su američka kopnena vojska i marinski korpus zamijenili 90-milimetarski bestrzajni top. Tijekom razvoja Dragona McDonnel Aircraft se spojila s tvrtkom Douglasom stvorivši tako McDonnell Douglas Astronautics (MDAC). Ta je tvrtka do 1973. pripremila novi protutenkovski sustav za uporabu pod tvorničkom oznakom FGM-77A i vojnom M47. Jedna od posebnosti sustava Dragon je da se vođeni projektil lansira iz zapečaćene cijevi napravljene od fiberglasa. Lansiranje obavlja raketni motor s čvrstim gorivom. Ispušni plinovi raketnog motora izlaze kroz stražnji dio lansirne cijevi čime se izbjegava trzaj lansera. Projektil se nakon početnog ubrzanja prema cilju usmjerava pomoću trideset parova minijaturnih raketnih motora smještenih oko tijela. Tri rasklopiva krilca stabiliziraju let projektila.

Napredni sustav vođenja od operatera zahtijeva da održi križić ciljnika na cilju. Sustav vođenja prati let projektila pomoću infracrvenog tragača i poravnava je s crtom viziranja ciljatelja. Podaci o korekciji leta s lansera na projektil prenose se preko žice koja se odmotava s projektila. Putanja projektila se korigira tako da se sukcesivno uključuju parovi motorčića, od kojih svaki daje potisak od 1,2 kN u samo 0,7 sekundi. Minimalni domet projektila je 60 (po nekim izvorima 75) a maksimalni 1000 metara. Iako nikad nije službeno potvrđeno, procjenjuje se da je brzina leta projektila Dragon samo 90 metara u sekundi. To znači da mu za pogodak cilja na udaljenosti od 1000 metara trebal čak 11,2 sekunde. Kako se tijekom lansiranja Dragona stvara veća količina dima, postoji opasnost da posada tenka primijeti operatera te ga pokuša neutralizirati i prije nego što projektil pogodi cilj. Ako se to i ne dogodi, dodatni je problem što se pokazalo da se preciznost Dragona znatno povećava ako tijekom navođenja projektila operater zaustavi disanje.

Kako je Dragon projektiran da ga može nositi i borbeno rabiti samo jedan vojnik, imao je i neka dodatna ograničenja. Najveći je bio promjer tijela od samo 11,4 centimetra, što je uvelike ograničavalo probojnost bojne glave. Kumulativno-probojna bojna glava mase 2,45 kg, prema nekim izvorima, ima probojnost manju od 500 mm, a prema nekim do 600 mm. Probojnost manja od 500 mm nije dostatna da se probije čeoni oklop tenka T-72. Probojnost od 600 mm je dostatna pod uvjetom da tenk nije opremljen reaktivnim oklopom, i to u slučaju da glava udari u tenk pod oštrim kutem. Vježbe su pokazale da ako operater ne drži lanser dovoljno čvrsto, tijekom lansiranja udarni moment koji se stvara tijekom paljenja startnog raketnog motora usmjerit će cijeli lanser prema dolje zbog čega će projektil završiti u zemlji neposredno ispred operatera s kobnim posljedicama po njega. Vrijeme je pokazalo da su startni raketni motori podložni koroziji te su ih morali naknadno zamijeniti.

Opis sustava
Kao što je već spomenuto, zbog lakšeg skladištenja i nošenja svi su FGM-77A projektili isporučivani u zapečaćenoj lansirnoj cijevi. Operater je prije lansiranja morao cijev postaviti na nogare a na cijev postaviti Kollsmanov optički/infracrveni ciljnik SU-36/P. Nakon toga morao je nasloniti lanser na desno rame i desno oko prisloniti na tražilo ciljnika. Nakon što bi križićem tražila prekrio cilj, mogao je lansirati projektil. Startni raketni motor izbacio bi projektil iz cijevi i ubrzao je do putne brzine od 90 metara u sekundi. Problem je bio što bi startni raketni motor radio još u trenutku dok bi projektil izlazio iz lansirne cijevi te bi na trenutak zaslijepio operatera. Zahvaljujući maloj putnoj brzini operater bi imao dosta vremena da ponovno zahvati cilj. Prateći infracrveni traser na kraju projektila sustav za navođenje bi pomoću signala koje je slao preko žice održavao projektil na putanji prema cilju. Zanimljivo je da neki izvori navode da je maksimalni domet od 1000 metara ograničen samo dužinom žice te da su i ciljnički sustav i projektil imali znatno veći domet. S druge strane, mala brzina leta značila bi da bi sa svakim povećanjem dometa projektila operater imao sve težu zadaću. Bojna glava mase 2,45 kg imala je kontaktni upaljač te se aktivirala tek nakon što bi projektil pogodio cilj. Masa lansirne cijevi s projektilom bez ciljnika bila je oko 15 kg. Masa projektila u trenutku lansiranja bila je 11,1 kilogram.

Tijekom 1986. marinci su pokrenuli program modernizacije Dragona – Product Improvement Program (PIP), kojem je primarni cilj bio produžiti radni vijek sustava. Prvi korak bio je Dragon II koji će dobiti bojnu glavu veće probojne moći kako bi mogle uništavati i najmodernije sovjetske tenkove. Od 1988. počelo je opremanje marinskih Dragona FGM-77A novim bojnim glavama. Neki izvori navode da je oznaka Dragona II FGM-77B iako to nikada nije službeno potvrđeno.
Druga faza PIP programa trebala je biti Dragon III a trebala je donijeti povećanje dometa na 1500 metara. Uz to Dragon III je trebao dobiti dvostruku bojnu glavu koja bi se mogla nositi s reaktivnim oklopom sovjetskih tenkova. Međutim, program Dragon III je otkazan 1989. Nakon toga razmatrale su se i modernizacije koje bi obuhvatile nove (manje) noćne ciljnike te lasersko vođenje projektila na cilj, ali niti jedna nije došla dalje od razine studije.
Svoju jedinu potvrđenu borbenu uporabu u naoružanju američke kopnene vojske i marinaca protutenkovski sustav Dragon doživio je 1991. tijekom operacije Pustinjska oluja (oslobađanje Kuvajta od iračke okupacije). Tijekom borbi pokazalo se da je Dragon zastario, da zbog premalog maksimalnog dometa i male brzine leta projektila ne pruža dostatnu zaštitu operateru. Potvrđeno je i da se teško može nositi s najsuvremenijim iračkim tenkovima T-72. To je dodatno ubrzalo njegovo povlačenje iz operativne uporabe.

Operativna uporaba
Iako je u teoriji Dragon bio dostatno malih dimenzija i lagan da ga može nositi i rabiti samo jedan vojnik, praksa je pokazala da je za taj sustav puno učinkovitije odvojiti dva vojnika. Jedan je nosio nogare, najčešće dnevni ciljnik i jedan projektil. Drugi bi nosio noćni ciljnik, baterije potrebne za rad ciljnika i dva dodana projektila.

Priprema za lansiranje Dragona bila je jednostavna. Nakon što bi operater skinuo prednju zaštitu cijevi od spužvaste gume, na prednji dio ciljevi-lansera od fiberglasa postavili bi nogare. Nakon toga bi operater sjeo pokraj lansera i postavio ga na svoje desno rame. Na lijevi dio lansera postavio bi sustav za navođenje koji se sastojao od dnevnog (ili noćnog) ciljnika i sustava za vođenje projektila s infracrvenim tražilom. Nakon toga bi cijeli sustav bio spreman za uporabu. Po lansiranju projektila i kraja njegovog leta operater bi morao s cijevi skinuti sustav za vođenje projektila i nogare koje bi potom postavio na drugu cijev.

Zaključak
U trenutku kad je ušao u operativnu uporabu, Dragon se mogao uspješno nositi sa svim tadašnjim sovjetskim tenkovima osim T-72. Iako je cijeli sustav pokazivao mogućnosti modernizacije i povećanja učinkovitosti (nova bojna glava veće probojnosti, projektil veće brzine i laserski sustav navođenja), američka je vojska procijenila da Dragon nije pogodan za skupa ulaganja u modernizaciju te da je puno isplativije investirati u potpuno novi sustav. Rezultat toga bio je FGM-148 Javelin. Najveće zamjerke Dragonu došle su zbog velikog plamena koji je izazivao njegov startni raketni motor a koji su suvremeni termovizijski ciljnici na tenkovima mogli lako otkriti. Uz to kombinacija male brzine leta projektila, mali maksimalni domet i potreba da operater prati cilj sve do trenutka udara projektila u njega učinili su Dragon sustavom opasnim za uporabu na suvremenoj bojišnici. Zbog toga, usprkos činjenici da je američka vojska dobila više od 200 000 projektila tog sustava (neki izvori navode brojku od 250 000) 1996. je odlučeno da ga se zamijeni Javelinom. Unatoč svojim nedostacima Dragon je bio i veliki izvozni uspjeh te je prodan u Dansku, Iran, Izrael, Jordan, Libanon, Maroko, Nizozemsku, Saudijsku Arabiju i Švicarsku -ukupno više od 100 000 projektila.

Usporedna tablica FGM-77A, FGM-77B i FGM-148
	FGM-77A	FGM-77B	FGM-148
Dužina lansera	1,15 m	1,15 m	1,2 m
Dužina projektila	74,4 cm	84,6 cm	110 cm
Promjer tijela	25 cm	25 cm	12,7 cm
Masa projektila	10,9 kg	12,2 kg	11,8 kg
Masa bojne glave	2,5 kg	?	8,4 kg