RAZGOVOR: viša medicinska sestra Ivana Jasić, ročnica 33. naraštaja dragovoljnog vojnog osposobljavanja

”Kolege ročnici nisu samo kolege, oni su mi ostali prijatelji za cijeli život jer nas spaja ljubav prema domovini, narodu i obitelji. Zajedno smo ulaskom na dragovoljno vojno osposobljavanje svjesno posvećeni našoj domovini za života“

Viša medicinska sestra Ivana Jasić ročnica je 33. naraštaja dragovoljnog vojnog osposobljavanja, a na nedavno održanom natjecanju za najboljeg ročnika osvojila je drugo mjesto u ženskoj kategoriji. Rođena u Karlovcu, inače iz Petrinje, a otkako im je razorni potres uništio kuću, s obitelji živi u Zagrebu. Za Hrvatski je vojnik govorila o svojim očekivanjima od ovog programa, dojmove o obuci te otkrila da joj je cilj razvijati se u Hrvatskoj vojsci kao liječnica.

Odakle želja za dragovoljnim vojnim osposobljavanjem?

Najveći motiv mi je pokojni otac Ivo Jasić koji je bio branitelj, djelatna vojna osoba, odnosno pripadnik 1. gardijske brigade Tigrovi. On nam je odmalena prenosio ljubav prema domovini, narodu i samim običajima. Otac nam je pokazao kako, osim što je bio najbolji otac, biti pošten, dobar i discipliniran čovjek i vojnik. Drago mi je što sam završila dragovoljno vojno osposobljavanje jer sam stekla puno novih znanja i vještina, a najvažnije od svega prijatelje za cijeli život.

Koja ste očekivanja imali od dragovoljnog vojnog osposobljavanja?

Dobro sam se informirala, a na dragovoljno vojno osposobljavanje došla sam s definiranim ciljem – razvijati se u Hrvatskoj vojsci kao liječnica. Dosta mojih poznanika i prijatelja su djelatne vojne osobe pa su me informirali o tome što me čeka, a njihova iskustva i razmišljanja samo su dodatno potvrdila moju odluku da se prijavim na dragovoljno vojno osposobljavanje i u konačnici postanem djelatna vojna osoba.

Koji vam je dio obuke bio najizazovniji?

Ne bih rekla najizazovnija već iscrpljujuća. To je svakako bilo taktičko uvježbavanje pojedinca u realnim vremenskim i zemljišnim uvjetima na logističkom vježbalištu ”Glavica“. Tu smo uvježbavali brojne radnje kroz simulaciju borbenih djelovanja, odnosno napada i obrane. Svladali smo kretanje na bojištu, korištenje signala s pomoću ruku, reakcije na izravnu i neizravnu paljbu, motrenje, reakcije na eksplozivna sredstva, korištenje manevarskog streljiva te ostale vještine kao rastavljanje, čišćenje i sastavljanje vatrenog oružja. Zahvaljujući našim instruktorima iz prve satnije, koji su odradili zavidan posao s nama uz pregršt strpljenja, uspješno smo svladali sve segmente obuke i velika im hvala.

Rekli ste da vam je otac prenio ljubav prema domovini i bio pripadnik Tigrova. Možemo li i vas očekivati danas-sutra u istoj postrojbi?

Voljela bih slijediti očeve stope, odnosno njemu na ponos i čast biti pripadnica Tigrova. Biti pripadnica gardijske brigade bio bi mi dosad najveći pomak u životu, a kad bih se razvijala u smjeru časnice zdravstvene struke u Tigrovima, ostvarila bih cilj koji sam si postavila.

Na natjecanju ste osvojili drugo mjesto. Jeste li ispunili svoja očekivanja?

Rekla bih da sam ispunila ono što sam htjela. Svi priželjkujemo dati najviše od sebe i srebrna medalja zlatnog sjaja na ponos mi je jer se sav moj trud isplatio. Moj instruktor od prvog dana nije bio samo instruktor, već gospodin, mentor, čovjek i pravi vojnik. Naučio nas je kako biti discipliniran, kako kroz određene radnje steći pravo znanje i iskustvo i ostati dosljedan sebi u svemu što radimo. Od prvog se dana zalagao za nas te vjerujem da smo zahvaljujući upravo njemu kolega Antonio Kurbalić, koji je osvojio prvo mjesto, i ja, postigli ovako zavidne rezultate na natjecanju.

Koje su uspomene s dragovoljnog vojnog osposobljavanja koje ćete zauvijek pamtiti?

Najbolji dio obuke bila mi je priprema za natjecanje iza kojeg slijedi bojno gađanje iz jurišne puške VHS D1. Naravno da je bilo pozitivne treme, ali sami trzaji ispaljivanja bojnog metka predočili su mi novu perspektivu života i mogućnosti da i dalje radim s tim naoružanjem. Zahvalila bih pripadnicima Bojne za temeljnu vojnu obuku Središta za obuku pješaštva i oklopništva Zapovjedništva za obuku i doktrinu ”Fran Krsto Frankopan“, a posebno instruktorima iz prve satnije koji su nastojali prenijeti svoja znanja i vještine kako bi od nas napravili psihofizički spremne osobe da bismo se mogli dalje razvijati kao vojnici, dočasnici i časnici. Kolege ročnici nisu samo kolege. Oni su mi ostali prijatelji za cijeli život jer nas spaja ljubav prema domovini, narodu i obitelji. Zajedno smo ulaskom na dragovoljno vojno osposobljavanje svjesno posvećeni našoj domovini za života.

Smatrate li da ste na dragovoljnom vojnom osposobljavanju stekli znanja i vještine koje možete primjenjivati u svakodnevnom životu?

U relativno kratkom roku stekli smo znanja i vještine koje bi trebao imati hrvatski vojnik i smatram da smo uz uložen trud vrlo kvalitetno započeli naše vojne karijere. Prve smo izazove svladali i spremni smo za nove koji nam predstoje. Prvo specijalistička vojna obuka, a onda će se svatko od nas razvijati u željenom smjeru. Točno znam gdje sam i gdje želim biti te idem hrabro u tom smjeru. Preporučujem svim mladima da se odvaže na ovaj korak u životu, područni ured za poslove obrane uputit će vas i dati vam sve informacije, a vojarna ”123. brigade HV” u Požegi od vas napraviti profesionalne vojnike na čast i ugled OSRH, kako bi uvijek rekao moj instruktor s dragovoljnog vojnog osposobljavanja.

Razgovarala  Jelena Dedaković

Foto  Dino Varošanec