Plavkasta i prigušena svjetlost, potmuli zvukovi sonara i podmorničkih motora, hodnik skučen kao u podmornici, a onda izranja maketa onog najstarijeg torpeda, čuvara obale koji je osmislio Riječanin Ivan Blaž Vukić Luppis… Ova fascinantna izložba u starom riječkom željezničkom skladištu dočarava koliko je značajan taj izum, kao opipljivo svjedočanstvo tradicionalne, duboko ukorijenjene i visoke tehničke kulture. Predviđeno je da izložba traje do kraja ove godine, no velik je interes pokrenuo inicijativu da postane stalna….

Riječki trg Žabica naslonjen je na Rivu i njegov je velik dio podsjetnik na vrijeme kad je željeznica bila simbol industrijsko-tehnološko-trgovinskog procvata najveće hrvatske luke. Uz mnoge kolosijeke i pružne trake nalaze se stara željeznička skladišta koja su izgrađena 1880-ih i desetljećima su služila za prekrcaj i skladištenje robe iz i u vagone koje su odvozili i dovozili moćni zviždeći strojevi. Čak i ako niste ljubitelj industrijske arhitekture, cijeli kompleks, urbanističkim i arhitektonskim rješenjem ali i svojom patinom nekako izoliran od ostatka četvrti, ostavlja dubok dojam. Danas je uvelike tih i pust, buka s riječkih ulica i luke teško dopire do njega, ali i takav jasno podsjeća na neka druga vremena. Cijela atmosfera koja obavija kompleks čini se idealnom za izložbu “Prvi na svijetu – 150 godina riječkoga torpeda”, otvorenu sredinom svibnja. To nam je palo na pamet i prije no što smo ušli u jedno od skladišta u kojem je postavljena. Vjerojatno baš torpedo, izmišljen i godinama razvijan i proizvođen u tom gradu, simbolizira spomenuti procvat na koji nas je skladišni kompleks podsjetio.
Izložba je nastala zahvaljujući suradnji Muzeja grada Rijeke i Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, ali i zahvaljujući entuzijastima poput Gorana Pernjeka, nekadašnjeg časnika OSRH, koji je uz kustosa Ivu Mileusnića autor izložbe. Upravo je Pernjek i dočekao ekipu Hrvatskog vojnika na ulasku u izložbeni prostor. On je tu za sve koji žele i nešto više od pukog razgledavanja izložaka kojih ima mnoštvo. Njegovo znanje o razvoju, ali i svim tehničkim detaljima vezanim uz torpeda je neiscrpno, a isti je i trud koji je uložio u izložbu. Kao stručnjak, on ne obilazi samo muzeje i stare tvorničke hale i urede u potrazi za svim i svačim što možemo povezati uz torpedo, nego i restaurira torpeda i njihove komponente, a zna nazočiti i akcijama njihova vađenja iz mora koje provode ronioci MUP-a.
Vrlo brzo nakon susreta s autorom bit ćete uvučeni u podmornicu: izložba slijedi trend koji podrazumijeva multimedijalnost i interaktivnost. U prvom dijelu izložbe, prostor skladišta zahvaljujući pregradama koje ga sužavaju u hodnik, postaje skučen kao u podmornici. Svjetlost je plavkasta i prigušena, a sve prate potmuli zvukovi sonara i podmorničkih motora. Izlošci u hodniku počinju s maketom onog najstarijeg torpeda, čuvara obale koji je osmislio Riječanin Ivan Blaž Vukić Luppis (opširnije u tekstu Marinka Ogoreca “Torpedo – proizvod hrvatskog uma i duha”, HV br. 479, op.aut.), a nastavljaju s pojedinim elementima torpeda: motorima, žiroskopima, upaljačima, zatim sa spravama za ispitivanje… Naravno, izlošci su popraćeni i prigodnim tekstovima o razvoju torpeda.

Ono najatraktivnije dočekuje posjetitelje na kraju hodnika. Nakon što prođete kroz uska vrata odjednom će se pred vama pojaviti tristotinjak četvornih metara velika prostorija u kojoj su smješteni kompletni, veliki primjerci cijelih torpeda, lansirnih cijevi, te maketa oružja u prirodnoj veličini, iz raznih razdoblja. Neki su od njih izvađeni iz mora, prekriveni hrđom i školjkama, neki su gotovo kao novi, ovdje i zaslugom Ministarstva obrane. Upravo je taj dio izložbe ono što je najviše razlikuje od prethodne sa sličnim sadržajem koja je bila postavljena 2010. Tad je odabrani prostor u Muzeju grada Rijeke bio premalen za izloške te veličine, “torpedo od dvije tone baš i ne ide na parket”, objašnjava nam Pernjek, pa je većina izložaka bila vani, ispred muzeja i time je izložba bila razdvojena. Tek je smještaj u skladištu na Žabici omogućio da Rijeka kao postojbina torpeda dobije pravi prostor koji će dočarati koliko je značajan taj izum, ne kao ratni stroj, nego kao platforma koja je započela i potaknula razvoj mnogih tehnologija. “Zamišljamo ga više kao skladište torpeda otvoreno za posjetitelje, a ne kao muzej,” dodaje autor. Ipak, ističe da je i prethodna izložba bila izrazito dobro posjećena. I ona je sigurno bila sjajan povod za sadašnju izložbu, baš kao i 150. obljetnica predstavljanja prvog pravog torpeda koji je, uz Vukića, razvio njegov suradnik i kasniji vlasnik proizvodnje u Rijeci, Englez Robert Whitehead.
Predviđeno je da izložba na Žabici traje do kraja ove godine, do 21. prosinca, no postoji inicijativa da postane stalna. Tome bitno pridonosi velik interes za izložbu i domaćih i stranih posjetitelja te pozitivan medijski odjek. Štoviše, izložba je potaknula i održavanje stručnih prezentacija, predavanja i skupova vezanih uz izum, razvoj i proizvodnju torpeda u Rijeci i to na licu mjesta, u odvojenoj maloj sali tik uz glavnu izložbenu dvoranu. Osim hrvatskih, sudjeluju i predavači iz Italije i Austrije. Bilo bi lijepo da izložba bude stalno dostupna, pa i da bude još bogatija, i to ne samo zato jer je i sada kvalitetna i zanimljiva, prava poslastica za ljubitelje vojne povijesti i tehnologije. Prvi je razlog što grad Rijeka i Hrvatska, u kojima je torpedo stvoren, takav prostor jednostavno trebaju imati, kao opipljivo svjedočanstvo tradicionalne, duboko ukorijenjene i visoke tehničke kulture. “Ne zaboravimo, torpedo je ovdje zaživio kao jedini i prvi na svijetu, ljudi to trebaju znati, čuti i vidjeti,” zaključuje Pernjek.

WHITEHEADOV POTOMAK
Od svih posjetitelja koji su vidjeli izložbu Pernjeka je dosad najviše obradovao Peter Whitehead, potomak Roberta Whiteheada, danas povijesne osobe koja je uz Ivana Vukića Luppisa najzaslužnija za razvoj torpeda. Izrazio je oduševljenje izložbom, baš kao i niz nekadašnjih radnika riječke tvornice torpeda, od kojih Pernjek dobiva dragocjene informacije o tome kako se nekad radilo. “Znaju čak i zaplakati kad vide da su neke stvari još uvijek ovdje, da nisu završile u smeću,” kaže nam bivši časnik.

Domagoj VLAHOVIĆ, snimio Tomislav BRANDT