Rovovi će u Velikom ratu postati dom mnogobrojnih vojnika. Više od samog neprijatelja, novih oružja i straha od smrti, vojnike u rovovima mučili su teški i nehigijenski uvjeti života, a zadovoljstava je bilo vrlo malo

Prvi svjetski rat trebao je biti prekretnica u načinu ratovanja. Razvoj ratne industrije u teoriji je omogućio mobilnost trupa, no ono što se dogodilo na samom terenu bilo je sve samo ne pokretljivi rat. Početni njemački proboji zaustavljeni su krajem 1914. godine i rat se, pogotovo na zapadnoj bojišnici, pretvorio u iscrpljujuću šahovsku bitku. Rijetki uspješni pokušaji proboja Antante karakterizirali su tijek rata gotovo sve do njegova konca 1918. godine. Za osvajanje svakog pedlja teritorija plaćalo se stotinama, pa i tisućama života. Nemogućnost napredovanja s obje strane dovela je na zapadnoj bojišnici, duž Francuske i Belgije, do stvaranja sustava rovova koji će ostati obilježje i prva asocijacija na Prvi svjetski rat. Većina pokušaja da se razvrgne nastala pat-pozicija bili su neuspješni i završavali su velikim pokoljima. Rovovi će gotovo do samog kraja rata biti dom mnogobrojnih vojnika. Više od samog neprijatelja, novih oružja i straha od smrti, vojnike u rovovima mučili su teški i nehigijenski uvjeti života, a zadovoljstava je bilo vrlo malo. Rovovi su postali zbilja za tisuće vojnika koji, bili mobilizirani ili se prijavili dragovoljno, nisu slutili da će rat biti tako dug i mučan.

Ogled na rijeci Somme
Rovovi su bili zaštićeni mrežama od bodljikave žice, s mnogim strojničkim položajima te proširenim skloništima. Nakon topničkih napada protivničkih položaja, pješaštvo je često kretalo u, većinom beskorisne, napade na otvorenom i postajalo laka meta neprijateljskoj puščanoj, strojničkoj i topničkoj vatri. Glavni nedostatak tih kratkih pješačkih juriša bila je spora priprema koja je dopuštala protivniku vrijeme za organizaciju obrane, pa i protunapada, što je najčešće dovodilo do pravih pokolja.
Britanski povjesničar David Stevenson u svojoj knjizi ”1914. – 1918.: povijest Prvog svjetskog rata“, (Fraktura, Zaprešić, 2014.), tvrdi da su Nijemci prvi stvorili sustav rovova. Rovove su kopali s ciljem obilježavanja svojih teritorijalnih pretenzija, ali i zbog rasterećivanja vojnika koji su tako mogli biti upotrijebljeni na nekom drugom bojištu. Manji broj vojnika mogao je zaustaviti veći broj neprijatelja. Ogledan primjer njemačkih rovova bili su oni na rijeci Somme, duboki tridesetak metara  i zaštićeni s dvama pojasima bodljikave žice, visoke metar do metar i pol. Sustav je počivao na trima redovima rovova koji su bili udaljeni jedan od drugog 150 do 200 metara.

Stilovi  gradnje
Prvi red činile su straže, u drugom je redu bila glavna posada, dok su u trećem bile postrojbe za potporu. Njemački prednji rovovi nisu bili pravocrtni već su bili postavljeni ”cik-cak“ pod oštrim kutom svakih desetak metara. Isto je pravilo vrijedilo i za britanske. Na taj su se način vojnici štitili od udara granata ili mogućeg napada s boka ako bi neprijatelj zauzeo dio crte. Međucrta sa strojničkim uporištima nalazila se nekih tisuću metara iza prve crte, a iza njih komunikacijski rovovi vodili su do druge crte ili tzv. pričuvnih položaja. Oni su bili dobro zaštićeni bodljikavom žicom i što je najbitnije izvan dometa neprijateljskog topništva, koje se, ako ih je željelo dosegnuti, moralo izvući na uzvisine, što je već bio prevelik rizik. Posljednja treća crta protezala se na sljedećih tri tisuće metara. Nijemci su je tek uspostavili nakon lošeg iskustva iz 1915. godine kad su im Francuzi došli do druge crte. Taj sustav s topništvom u pozadini povezivale su telefonske žice položene na dubini od dvaju ili više metara.
Rovovski je sustav bio različit. Izgleda da su Nijemci prema Stevensonu imali najsofisticiraniji sustav jer su se tijekom napada na francuske i belgijske rovove susretali s manjim problemima nego kad su oni bili napadani. Francuski književnik Henri Barbusse (1873. – 1935.), tadašnji vojnik, u svojim pismima supruzi također opisuje razliku između francuskih i njemačkih rovova. Francuski su rovovi široki i ljevastog oblika i doimaju se poput udubljenih putova. Njemački su mnogo uži i dublji, bolje su organizirani za obranu, ali nedostatak je što vojnici teško mogu izići iz njih ako su napadnuti.

Labirint u zemlji
Sustav rovova u zemljama Antante uglavnom se dijelio na aktivne i pasivne sektore. Obrana se bazirala na jakim uporištima u aktivnim sektorima koji su na taj način štitili pasivni sektor koji je bio zaštićen samo stražama i velikim količinama bodljikave žice. Kako bi se uštedjelo na ljudstvu i smanjili gubici, sustav su čuvale minimalne posade. Britanci su imali brojnije posade nego Francuzi, ali je zato obrana bila plića i time izloženija većoj opasnosti. Britanski sustav rovova bio je nešto između njemačkih i francuskih. Sadržavao je tri usporedne crte – prednju, crtu potpore i pričuvnu. Prednju crtu činili su vatreni i zapovjedni rovovi međusobno udaljeni dvadesetak metara. Postrojbe u vatrenom rovu zaposjedale su “cik-cak” udubine dok su se u zapovjednom nalazila uporišta i skloništa. Prva crta i crta potpore bile su povezane komunikacijskim rovovima, a međusobno su bile udaljene 70 do 100 metara. Topništvo se nalazilo iza crte potpore. Stevenson smatra da je taj sustav u praksi bio mnogo zbrkaniji nego što je u teoriji trebao biti, posebice nakon što bi se od posljedica bombardiranja i uništavanja minama aktivni dio rovova pretvorio u labirint kratera i slijepih prolaza u kojima su se neiskusni vojnici teško snalazili.

Manja smrtnost
Unatoč svim manama, Stevenson je smatrao da su rovovi bili iznimno bitni za smanjenje broja smrtnosti kod vojnika. Tvrdnju potkrepljuje procjenom da je u u Bitki na rijeci Somme na trideset ispaljenih granata britanskih vojnika pogibao jedan njemački vojnik. Smatra također da suprotstavljene strane ne bi mogle opstati u tako trajnoj i neposrednoj blizini da nije bilo rovova. To se posebno odnosi na kasnije razdoblje rata kad su se koristile sve snažnija i razornija oružja. Zapovjednici su se oslanjali na rovove jer su tako imali više raspoloživih ljudi za pokretne pričuve koje su bile namijenjene napadu na nekoj drugoj lokaciji. Osim toga, ukopavanje u rovove smanjivalo je gubitke između bitaka i smanjivalo iscrpljivanje.
No, sve opisano nije bilo i sve što je činilo sustav rovova. Njega je u pozadini odlikovala impozantna infrastruktura: bolnice, vojarne, vježbališta, skladišta streljiva, spremišta topništva, telefonske mreže, vojne ceste i kanali te osobito važne željeznice.

Kao u grobu
Ipak, tehnički opis sustava rovova ne može ni izdaleka približiti život običnog vojnika u rovu. Bilo je teško fizički, i još više psihički, izdržati vrijeme na prvoj crti fronte. Čak i ako bi se vojnici s vremenom priviknuli na strah od smrti ili teškog ranjavanja, moral im je padao zbog nedostatka svakodnevnih, pa i najsitnijih životnih zadovoljstava. Upravo s takvim problemima pješaštvo je živjelo i borilo se u rovovima i to godinama. Najavljivao se mobilni rat koji će do Božića 1914. godine biti riješen. Međutim, rat je postao dug, a borbe teške i nemilosrdane.
Glavnina vojnika na zapadnoj fronti svoju je svakodnevnicu provodila upravo u rovovima. Umjesto kao privremena skloništa tijekom neprijateljskog bombardiranja i napada, rovovi su pješaštvu postali stalan boravak i dom. Većina vojnika nikad i nije vidjela lice neprijatelja, a smrt i neizvjesnost bili su neizostavna pojava. Vojnici su se u rovovima osjećali kao u otvorenom grobu u kojem su samo čekali na egzekuciju. Snajperski meci bili su neprestana prijetnja. Neprijateljska bombardiranja i napadi kemijskim otrovima nisu im, nakon prilagodbe, bili najveći problem nego su to postali nehigijenski uvjeti i razne bolesti, koje su mnoge od njih lagano ubijale. Smatra se da je čak dvadeset posto od pola milijuna poginulih talijanskih vojnika do 1918. godine umrlo baš od bolesti. Premda se cijepljenjem pokušalo spriječiti širenje zaraze među vojnicima, harale su bakterijske infekcije, meningitis, dizenterija, tifus, kolera… U rovovima se razvila i pošast koja se nazivala ”bolest rovovskog stopala“. Bilo je to stanje slično ozeblini koja nastaje zbog dugotrajne izloženosti vlazi i neudobnoj odjeći. Zbog njega su velikom broju vojnika amputirani udovi. Ipak, raširenost te bolesti tijekom rata pomalo se smanjivala.

Ljudi i životinje
Štakori su bili jedni od glavnih sustanara u rovovima. Crni i posebice smeđi štakori, koji su znali dostići veličinu mačke, širili su strah među vojnicima, često im se noću šetajući po tijelima. Uz nelagodu, širili su infekcije i kontaminirali hranu. Problem koji nikako nisu mogli riješiti bile su i uši. One su se razmnožavale u prljavoj odjeći izazivajući konstantan svrbež kod vojnika. Uzrokovale su i infekcije te rovovsku gripu, čija su obilježja bili iznenadni bolovi praćeni visokom temperaturom. Žabe su se također množile u rovovima, posebno kad bi se tlo natopilo kišama i stvorilo lokve. One su nerijetko pronalažene u vodi za piće izazivajući njezino onečišćenje. Osim fizičkih posljedica, tu su bile i one mentalne, prouzročene sviješću o sporosti prolaska vremena, nemogućnosti promjene vlastite sudbine i gledanjem smrti ili teških ranjavanja suboraca. Ono što je vojnike održavalo na životu bila su pisma koja su stizala od njihovih obitelji, poneki topli obrok te neki improvizirani oblici zabave poput rovovskih novina.
Kad govori o uvjetima na fronti, Stevenson smatra da britanski vojnici nisu bili toliko izloženi kontinuiranom riziku. Tvrdnju potkrepljuje činjenicama da su smjene vojnika, bilo u prednjim ili stražnjim rovovima, bile česte i to u prosjeku između tri do sedam dana. Nakon tog vremena u rovovima vojnici bi bili poslani na pričuvne položaje nakon čega bi u pozadini bili na odmoru tjedan dana. Odmor, iako kratkotrajan, bio je vrlo bitan. Preko rovovskih novina i pisama može se razabrati da su vojnicima najveća briga bile spavanje, topli obrok te udobna odjeća i obuća. Na prilazima rovovima bile su prodavane novine Daily Mail, dok su časnici u svojim skloništima mogli čitati londonske časopise. Rovovski ciklus varirao je o potrebama i situaciji na terenu. Britanski bi vojnik u godini dana u prosjeku provodio sedamdeset dana u najisturenijim rovovima, trideset dana na drugoj crti potpore, a stodvadeset dana u pričuvi. Samo sedamdeset dana imao je za pravi odmor.

Oduševljenje paketima
Velik broj podataka o životu u rovu Barbusse je naveo u pismima koja je pisao za vrijeme svojeg boravka na fronti, skupljena u knjizi “Pisma supruzi 1914. – 1917.” koja je prevedena i na hrvatski u izdanju izdavačke kuće “Mala zvona” iz Zagreba, 2014. Iz njegovih se rečenica vrlo dobro može razabrati psihologija vojnika i uvjeti na fronti za vrijeme Prvog svjetskog rata, a iz pisama mnogih drugih vojnika može se zaključiti da su dijelili slična zadovoljstva i probleme kao i Barbusse, bez obzira na to kojoj su vojsci pripadali. Barbussea su mentalno jačali i najmanji detalji iz svakodnevnice njegove obitelji koje je saznavao iz njihovih pisama. Oduševljen bi bio svakim pristiglim pismom te paketima s hranom, odjećom i ostalim potrepštinama (piletina, aluminijski tanjuri, kutijica za sapun i vunena potkošulja). Vojnički poziv opisuje kao zaista težak i smatra da je to zacijelo više zbog tlake, muke, i malih razočarenja u taborima negoli zbog umora i straha opasnosti, koji su nakon određenog razdoblja bili u potpunosti prevladani. U njegovim se zapisima može pratiti svaki detalj života u rovovima, od njihovih kopanja do uvjeta u njima u svim godišnjim dobima, zatim udobnosti, spavanju i dokolici.

Blatnjava noćna mora
Barbussea navodi da je kopanje rova bio dug, ali ne i mukotrpan posao. Kopalo se čak i do devet sati u komadu. Posebne teškoće donosilo je jesensko i zimsko razdoblje. Najčešće riječi koje koristi u tim opisima jesu “glib, zemlja i blato”. Govori kako su natopljeni, obojeni, oklopljeni blatom za Novu, 1915. godinu. Zemlju su nalazili posvuda, u odjeći, maramicama, džepovima, u jelu…. Etiketira je kao pravu napast, kao nekakvu zemljanu ili blatnu noćnu moru. Kiše su stvarale neviđene probleme, tolike da bi vojnici od blata bili neprepoznatljivi ili promrzli u lokvama koje su se stvarale u rovovima. Glinasto tlo ne bi pogodovalo otjecanju vode, i najmanji bi pljusak ostavljao lokve, i najmanja oluja muljevite kanale. Strašan bi, kaže, bio taj marš u cik-cak među zidovima od mokre zemlje, koje bi često okrznuli ramenom, puškom, torbom. Svakog dana prolazili bi kilometre i kilometre rovova. Na proljeće i pogotovo ljeti, za suhog i toplog vremena uvjeti bi bili puno bolji. Postojali su trenuci u prednjim rovovima kad ne bi imao vremena ni napisati pismo. Učestalo se događalo da tek što su legli, morali bi ustati i krenuti u borbene zadaće.
Boravak u rovovima na prvim crtama Barbusse opisuje kao sve suprotno udobnosti. Vrlo rijetko bi spavali, a spavanje bi nadoknađivali u drugim trenucima, kad bi imali cijele dane dokolice i cijele noći odmora u zaklonu. Bili su naviknuti na spavanje u svim uvjetima, od blatnjave livade do slame. Uz sve nedaće s kojima su se vojnici suočavali treba pridodati i opasnost od prijateljske vatre prilikom povratka iz borbenih djelovanja u rovove. Jedne ih je noći, dok se sa svojim vodom vraćao u tabor u blizini njemačkih rovova, dočekala paljba iz neposredne blizine iz francuskog rova kojem su se približavali. Često bi se ophodnje na ničijoj zemlji međusobno susrele i dolazilo bi do sukoba. Pozadinski rovovi već nisu obilovali tolikim opasnostima i događajima, vojnici su uglavnom dokoličarili, a Barbusse slikovito opisuje kako bi, da ne piše pisma najbližima, sjedio skrštenih ruku. Dokolica bi znala dovoditi vojnike u apatiju, pa bi često razmišljali o svemu što trpe.
Vojnici bi nedaće u rovovima izdržali ponajviše zbog podrške obitelji koju bi dobivali u pismima, sjećanju na najbliže i iščekivanju ponovnog susreta. To priznaje i Barbusse kad govori da mi mu bilo mnogo teže i lošije kad ne bi mislio na to kako je njegova obitelj. Saznanje da su njegovi najdraži barem manje ili više udobno smješteni, uvelike bi smanjivala neugodnosti kojima je bio izložen.
Ipak, rovovski način ratovanja nije se održao poslije Prvog svjetskog rata. Sukobi uoči Drugog svjetskog rata već su pokazali što se može očekivati u novom sukobu svjetskih sila. Vojna je tehnika u dvadeset godina doživjela enorman razvoj, a posebno se to odnosilo na zrakoplovstvo i oklopništvo. Drugi svjetski rat izbrisat će granicu između bojišnice i pozadine. Rovovske borbe ostat će samo sinonim za pojedine teške ulične borbe, ali rovovski sustav i njegova svakodnevnica koje je donio Prvi svjetski rat više se neće ponavljati.

Josip BULJAN