Prije 31 godinu, u veljači 1992., učenici osnovne škole iz Vrbovca crtežima su i pisamcima podrške braniteljima na Zapadnoslavonskom bojištu, gardistima, poželjeli čestitati Valentinovo. ”Da znate da nismo zaboravili na vas”, zapisano je u jednom od njih nesigurnim rukopisom osmogodišnje djevojčice.

Bio je početak 1992. godine u ratom razorenoj Hrvatskoj. I dok su jedni svoje dnevne sobe, karijere, obiteljske ručkove i životnu rutinu zamijenili za neizvjesnost blatnih rovova, vojničke čizme i braniteljsku, ratnu svakodnevicu, drugi su napadačkom agresijom bili prisiljeni na bijeg iz svojih domova, iz tada okupiranih gradova i sela pa su svoje živote pokušavali organizirati u nerijetko improviziranim izbjegličkim okolnostima. Teško je tada u Hrvatskoj bilo pronaći obitelj koja nije na neki način bila dohvaćena ratom – bilo okrznuta, bilo teško razorena. Rat je bio stvarnost od koje je bilo nemoguće pobjeći.

U toj su stvarnosti svoja djetinjstva provodila mnoga djeca. O njihovu pogledu na svijet koji ih okružuje i njihovim osjećajima govori detalj kojeg se, zahvaljujući fotografijama Željka Gašparovića Gaše, ovdje prisjećamo. Bio je početak 1992. godine. Bila je veljača i bližilo se Valentinovo. Dan ljubavi. Učenici osnovne škole iz Vrbovca tim su povodom za branitelje na Zapadnoslavonskom bojištu odlučili nacrtati crteže i napisati svoje želje. I danas, 31 godinu kasnije, ta su dječja pisamca jednako dirljiva i potresna.

Tadašnja učenica drugog razreda, Martina Benedik, u svojoj je poruci napisala: “Gardisti! Danas je Valentinovo, Dan ljubavi. Da znate da nismo zaboravili na vas. Posvetili smo malo vremena i nacrtali čestitke i napisali. Za novce koje smo sakupili kupili smo malo voća. Sakupili smo i cigarete. Ja neznam kako se ti zoveš , ja se zovem Martina. Ja ti želim da se što prije vratiš kući u Suverenu Samostalnu Republiku Hrvatsku.” A osmogodišnji Ivica Koletić je zapisao: “Zovem se Ivica Koletić! Imam 8 g. i idem u drugi razred. Dragi nepoznati GARDISTI. Želim da ovaj prljavi rat što prije završi i da se svi raseljeni ljudi, zajedno s vama vrate kući. Želim da se sve porušene kuće ponovo izgrade, i da sva djeca žive u miru. Budite hrabri i pazite na sebe. Puno vas vole sva djeca Hrvatske.”

Tekst  Lada Puljizević

Foto  Željko Gašparović Gašo