Ove će se godine 5. travnja napuniti pet godina otkako je sveti otac, papa Franjo, na audijenciji stisnuo ruke hrvatskih branitelja, hodočasnika koji su se 2017. iz Nove Gradiške uputili na 950 kilometara dug put do Vatikana u znak sjećanja na žrtvu hrvatskih branitelja te zahvalnosti za sve dobro koje su Sveta Stolica i papa Ivan Pavao II. učinili za Hrvatsku

Bilo ih je devet, bili su branitelji i invalidi Domovinskog rata iz Udruge dragovoljaca Domovinskog rata i Specijalne policije “Zebre” Nova Gradiška. Začetnici ideje, ujedno organizatori i hodočasnici bili su Željko Bakunić i Arsen Granda. Arsen, dragovoljac Domovinskog rata, pripadnik 121. brigade, predsjednik Udruge dragovoljaca Domovinskog rata Nova Gradiška, osnivač i voditelj Spomen-sobe 121. brigade, prisjeća se ranog proljeća 2017. godine. Hodočasnički put do Vatikana nije bio ni prvi, ni zadnji koji su Arsen i njegovi suborci prešli. Išli su oni u brojna hrvatska svetišta i mjesta stradanja onih koji su sanjali slobodnu Hrvatsku i branili je – no, hodočašće u Vatikan ipak je bio sasvim drugačiji doživljaj.

Ideja o ovom hodočašću, prisjeća se Arsen, javila se iz želje da se i na taj način čuva sjećanje na Domovinski rat i njegove žrtve, ali i da se poklonom pred vrhovnim poglavarom Katoličke crkve izrazi zahvala Vatikanu na uloženim naporima bez kojih ne bi bilo suverene i samostalne Hrvatske. I premda je bilo mnogo onih koji su promatrajući sa strane sumnjičavo vrtjeli glavama jer dug je to put, hodočasnici su invalidi Domovinskog rata, nakupilo im se i godina i bolesti – oni koji su odabrali svoj put brzo su započeli složene pripreme.

“Bio je to naš put vjere, nade, zahvalnosti i sjećanja, a odlučili smo se svojom hodnjom povezati sve gradove koje je tijekom svoja tri dolaska u Hrvatsku posjetio sv. otac Ivan Pavao II.,” priča Arsen. Na put su ponijeli darove za papu Franju: škrinju sa slavonskim motivima napravljenu od četiri vrste drva koju je ručno izradio branitelj Željko Radošić, tkanicu, bećarski šešir i slavonsku šlinganu košulju ukrašenu zlatovezom.

Na putu koji su započeli 1. ožujka 2017. krećući iz Nove Gradiške, hodočasnici su prošli kroz Novsku, Kutinu, Križ-Novoselec, Dugo Selo, Zagreb, Lučko, Draganić, Krnjak, Slunj, Plitvička jezera, Pećane, Sveti Rok, Maslenicu, Zadar, Pakoštane, Šibenik, Rogoznicu, Trogir, Sinj i Split. Za planiranu rutu kroz Hrvatsku trebalo im je dvadesetak dana. S jedne strane, prisjeća se Arsen, nije bilo lako – bilo je etapa na kojima ih je pratila kiša i hladnoća, jednom od hodočasnika otvorile su se velike rane od žuljeva na nogama pa je nastavio hodati u papučama, a Arsen, dijabetičar i astmatičar, dva puta je, u Gospiću i Šibeniku, morao u bolnici primiti infuziju i dobiti po nekoliko injekcija da bi, kako kaže, prodisao. Dotad smiren, tih i samozatajan, na pitanje o odustajanju odgovara glasnim smijehom i odmahuje rukom: “Kakvo odustajanje tada?! Ma nije mi ni padalo na pamet!”

“Do Splita smo išli lokalnim cestama i svugdje, kud god smo prolazili i dolazili, i znani i neznani ljudi su nam prilazili, pljeskali, grlili nas, bodrili, auti su prolazeći pored nas trubili i pozdravljali nas. Dočekivali su nas naši prijatelji, branitelji, rastrčali bi se po dućanima, donosili nam čokoladice, banane, vodu, sve što nam može zatrebati. Tako su nas dočekale i Crne mambe te predsjednik HVIDRA-e Željko Galović u Dugom Selu, iznenađeni jer nisu ni znali da dolazimo,” prisjeća se Arsen pa ozaren nastavlja: “Toliko su nas svi lijepo prihvaćali, toliko su nam se radovali, toliko sjećanja i uspomena na naše poginule prijatelje smo nosili da imam osjećaj kako mi nismo sami hodali – svi su oni hodali uz nas, bili su s nama i valjda zato smo imali toliku snagu.”

Dolaskom u Split i ulaskom na trajekt za Anconu započela je druga etapa njihova puta, ruta kroz Italiju do Rima, na kojoj im je pomoć pružalo Veleposlanstvo RH pri Svetoj Stolici i hrvatski veleposlanik Neven Pelicarić te službenici Doma hrvatskih hodočasnika “Blaženi Ivan Merz”. Sve je išlo kako treba i po planu – osim jednog: Arsen je počeo shvaćati da se bliži dan u kojem će se on i njegov suborac Željko Bakunić približiti Papi, uručiti mu darove, rukovati se s njim i razgovarati. “Pa kako ću ja to? Mene će panika uhvatiti, ipak je to Papa!” prepričava Arsen danas misli koje su mu sve upornije prolazile kroz glavu. Nadirale su, nisu se dale otjerati, izazivale su nesanicu – a onda, kad je osvanulo to jutro 5. travnja i kad je na osunčanom Trgu svetog Petra ugledao Papu…”Gledao sam ga i odjednom se u meni stvorio mir. Cijelog me prožela ta mirnoća. Učinilo mi se kao da ga znam 100 godina i da bih s njim mogao razgovarati pola sata. Rekao sam mu na njemačkom jeziku kako smo mi hrvatski branitelji i kako smo prošli 950 kilometara, a on mi je stisnuo ruku, rekao je ‘Uuuu, bravo, to je puno’, i još je rekao ‘Molite se za mene’. Bio je to trenutak u kojem sam osjetio da smo ispunili svoju misiju.”

Zavrćući nogavicu, pokazujući od bolesti potamnjele potkoljenice, pričajući o svojem PTSP-u zbog kojeg ne može podnijeti tišinu pa gonjen nesanicama noću hoda ulicama grada, Arsen Granda kaže kako on i njegovi prijatelji, suborci više ne bi mogli krenuti na takvo hodočašće. Oni su i hodočasteći, i ratujući dali sve što su mogli dati. Neki od onih koji su 2017. krenuli su preminuli, ostali su pritisnuti godinama i bolestima.

Plamičak koji sad grije Arsenove dane i ozari ga osmijehom troipol­godišnja je djevojčica, njegova unučica. I sjećanja koja čuva.

Ulomci iz pisma zahvale Svetom Ocu pisanog na posebno izrađenom pergamentu, koje su branitelji, hodočasnici predali papi Franji. Autori pisma su profesorica Ljiljana Lukačević i Arsen Granda.

“Poštovani, dragi naš papa Franjo, hrvatski smo branitelji i vojni invalidi Domovinskog rata koji su za hodočašće iz Nove Gradiške do Vatikana u srca spremili vjeru, nadu, ljubav i dobro.”

“Rušili su nam kuće, mučili nas u logorima, ranjavali nas. Ubili 15 336 hrvatskih branitelja i nekoliko tisuća nedužnih civila. Boljelo je, dušom i tijelom, ali svoju Hrvatsku nismo dali.”

“Zahvalni smo svim srcem za sve dobro koje je za hrvatski narod učinila i čini Sv. Stolica. Čast nam je što je hrvatsku zemlju poljubio Sv. Otac Pavao II i zahvalni smo mu što je posjetio Hrvatsku čak tri puta – 1994., 1998. i 2003. godine. Sveta misa koju je Sveti Ivan Pavao II predvodio na zagrebačkom Hipodromu, kojoj je prisustvovalo gotovo milijun vjernika ostala je zabilježena kao najposjećenija misa u hrvatskoj povijesti.”

Hodočasnici, branitelji koji su 2017. prešli put od Nove Gradiške do Vatikana su Arsen Granda, Željko Bakunić, Ivan Jurasović, Branko Iskra, Nenad Marčina, Željko Brčić-Duša, Željko Radošić i Alen Kocić-Koc.

Vladimir Balgač-Alf, pripadnik Tigrova iz Kutine i vukovarski branitelj, silno je želio i do zadnjeg časa vjerovao da će i sam poći, no zbog naglo pogoršanog zdravstvenog stanja to nije mogao učiniti. Svejedno, Arsen Granda kaže da su oni hodali za njega, mislili na njega i molili, da je u svakom koraku njihova puta Alf bio uz njih pa zbog toga i njega upisuju kao hodočasnika ovog putovanja.

Alen Kocić-Koc, dragovoljac Domovinskog rata, bio je hodočasnik, ali i snimatelj koji je po povratku, potpisujući se kao redatelj, snimatelj i montažer napravio vrlo vrijednu, emotivnu dokumentarnu filmsku priču Milijun koraka, potpisujući je riječima: “Bio je to njihov pokornički hod za poginule, nestale, ranjene hrvatske branitelje, za zajedništvo branitelja, za zajedništvo domovine Hrvatske i zahvala Svetom Ocu papi Ivanu Pavlu II i Svetoj Stolici.”

Hodočasnici su pješice prešli 950 km, prošli kroz 280 mjesta i gradova, putovali su 37 dana, 8000 km prešli su vozilima, potrošeno je 700 litara goriva i snimljeno 800 GB dokumentarnog materijala.

Kroz novogradišku 121. brigadu, ustrojenu 27. rujna 1991., tijekom Domovinskog rata prošlo je 4000 branitelja. Poginulo ih je 156, a ranjeno 536. U znak zahvalnosti i sjećanja na sve njih, Arsen Granda inicirao je 2006. godine osnivanje Spomen-sobe 121. brigade, čiji je danas voditelj.

Počelo je onako kako takve priče obično i počinju – od šačice volontera golemog srca i nekog derutnog prostora koji sami moraju osposobiti. Volju, ruke, vrijeme i umijeće dali su branitelji Željko Franić, Danko Čanak, Viktor Alekšević i Željko Ivašković, a pomoć im je pružio Grad Nova Gradiška, tadašnji gradonačelnik Josip Mikšić te v. d. pročelnice za društvene djelatnosti Dinka Matijević. Prostor se ubrzo počeo puniti osobnim predmetima iz rata koje su prijatelji i suborci donirali kao prve eksponate za svima važno buduće mjesto uspomena i sjećanja.

Danas, 16 godina kasnije, Arsen Granda s ponosom nas provodi kroz prostor prepun izložaka koji imaju svoju priču. Tu je originalno, ručno rađeno oružje s kojim je započela obrana krajem 1991. – “petometka” (sistem pumperice), kubure, karabini, ručno rađene puške, tri vrste bombi: Požežanka, Brođanka, Gradišćanka; ZAGI i PLETER – strojnice proizvedene u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata, lovačke puške, samostrel, minsko-eksplozivna sredstva, PZO. Izložene su i vojne odore, prve koje su se dobivale i s kojima su viši ljudi imali problema jer su redom bile premale, ratne oznake postrojbi, autentične ratne fotografije, a postupno raste i biblioteka s izdanjima vezanim uz Domovinski rat. Arsen Granda ističe kako je sve izloženo u spomen-sobi originalno iz vremena Domovinskog rata, primarno s novogradiškog ratišta i sve je bilo u funkciji.

Kroz spomen-sobu u zadnjih su petnaestak godina prošle stotine ljudi iz svih krajeva svijeta. Bili su tu Kinezi, Mađari, Francuzi, Rumunji, Nijemci, Talijani, Austrijanci, Australci, bilo je polaznika vojnih učilišta i, što Granda naglašava kao najvažnije, puno učenika osnovnih i srednjih škola.

Jedan je od izložaka s posebnom pričom drvena krunica pohabanog, izlizanog i odlomljenog križa izložena zajedno s vojnom odorom ispod stakla muzejske vitrine. Bila je to Arsenova krunica koju mu je, kad je odlazio u rat, poklonila sestra. Da ga čuva. Otprilike u isto vrijeme – u ono vrijeme kad one koje su čekale i po mjesec dana nisu znale gdje su njihovi voljeni koji su otišli braniti zemlju i jesu li uopće živi – supruga jednog od suboraca dala mu je kamenčić iz Međugorja. Rekla je: “Daj taj kamen mom Ivi, neka ga prepolovi pa neka polovicu nosi on, a drugu polovicu ti, da vas čuva gdje god bili.” I tako su Arsena, zagurani u džep maskirne odore, gdje god je bio – a svugdje je bio – pratili kamenčić i krunica. Zamišljeno, Arsen danas priča: “Svaki put kad smo išli u neki napad ili akciju ja sam uvijek u desnoj ruci držao pušku, a taj kamenčić i krunicu stiskao sam u lijevoj ruci i molio. Pet puta izmolim Očenaš, Zdravo Marijo – i mene prođe strah, kao da ga netko od mene skloni. Tako sam se oslobađao straha prije bitke, tako sam preživio.”

Koliko li je bitaka, čemera, strahova i molitvi Arsen morao u životu proći pa da se križ krunice koja ga je čuvala, koju je stiskao u dlanu ishaba, smrvi i zasluži svoje mjesto u priči o herojima, o braniteljima, o nezaboravu?

Tekst: Lada Puljizević

Foto: Lada Puljizević i osobna arhiva Arsena Grande