Tržištem PZO sustava srednjeg dometa trenutačno dominira američki Patriot. No, ta bi se situacija ubrzo mogla znatno promijeniti

Iako bi se na prvi pogled moglo reći da zbog suvremenih asimetričnih ratova protuzračni sustavi, osim onih najmanjih koji se lansiraju s ramena ili lakih terenskih vozila, gube svoju važnost, to baš i nije tako. Naime, svaka teroristička skupina mora negdje imati svoje logore, središta za obuku i skladišta. U pravilu ona su na području neke savezničke države koja se zbog toga može naći na udaru zrakoplovnih snaga. Tu su i države koje svojom politikom provociraju reakcije velesila. Svi ratovi koji su se vodili od 1990. do danas redovito su započinjali masovnim zračnim udarima po zapovjednim središtima, komunikacijama i (naravno) položajima protuzračne obrane. Zbog toga je u takvim državama PZO obrana na vrhu prioriteta nabave. Nabava PZO sustava važan je dio i vojne nabave svih država koje su u prikrivenom ili otvorenom sukobu s nekom od susjednih država. I tako se potencijalni broj kupaca PZO sustava srednjeg dometa širi.

Dok je kod PZO sustava malog dometa naglasak na povećanju njihove pokretljivosti, da bi mogli braniti taktičke postrojbe tijekom kretanja i borbe, PZO sustavi srednjeg dometa tek su ograničeno pokretni. Njihov glavna zadaća jest obrana važnih objekata, od kojih smo neke već spomenuli u uvodu. Tu su i zadaće obrane zrakoplovnih baza, važnih postrojenja, luka itd. No, u današnje vrijeme nije lako povući održivu crtu razgraničenja između PZO sustava malog, srednjeg i velikog dometa. Sustavi velikog dometa imaju povećane mogućnosti djelovanja protiv balističkih projektila, a srednjeg dometa tek rudimentarne.

Patriot
Jedan od najrasprostranjenijih PZO sustava srednjeg dometa je Raytheonov Patriot. U operativnu je uporabu uveden još 1984. Od tada je ušao prodan u jedanaest država (Egipat, Grčka, Izrael, Japan, Južna Koreja, Kuvajt, Nizozemska, Njemačka, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajvan). U prosincu prošle godine Patriot Pac-3 inačicu kupili su i Ujedinjeni Arapski Emirati. Za zapovjedna sjedišta, lansere i 216 projektila platili su 3,3 milijarde dolara. Još 246 milijuna dolara stajat će ih pričuvni dijelovi.

Tajna zašto je Patriot, nakon 25 godina uporabe, ostao zanimljiv kupcima jest u tome da je sve vrijeme Raytheon radio na njegovu poboljšanju i prilagodbi novim zahtjevima korisnika. Na početku operativne uporabe domet projektila je bio tek oko 70 km, te je imao ograničene mogućnosti djelovanja protiv balističkih projektila malog i srednjeg dometa. Tijekom 1988. uvedeni su Initial TBM Capability mogućnosti povećane borbe protiv balističkih projektila. To je, prije svega, ostvareno uporabom poboljšanog softvera PDB-1 i PDB-2 (PDB je skraćenica od Post Deployment Build). U međuvremenu je i početni projektil Mim-104 zamijenjen nešto poboljšanim Mim-104A (analogni upaljač zamijenjen je digitalnim). Nakon toga je došao projektil Mim-104B (Stand Off Jammer Counter) u kojem hardver sustava za navođenje i navigaciju modificiran da bi projektil mogao ići najvišom putanjom tako da izbjegne izvore ometanja. U završnoj fazi leta poboljšani sustav za navođenje mogao je tražiti najjači izvor zračenja, tj. najbliži cilj. Tijekom operacije Desert Storm prvi je put uporabljen softver PDB-3. No, niti on nije bitno poboljšao mogućnosti djelovanja protiv balističkih projektila koji su dolijetali iz Iraka i okupiranog Kuvajta (preciznost paljbe je bila od 25 do 33 posto).

Zbog toga je započeo razvoj projektila PAC-2. Domet je povećan na 100 km, ugrađena je nova bojna glava s jačim eksplozivom, ali i većim fragmentima bolje prilagođenim uništenju taktičkih balističkih projektila.

Kako su PAC-2 projektili imali dvojnu namjenu (protiv balističkih projektila i zrakoplova), ugrađen je novi upaljač s dva načina rada. Tijekom 1993. u uporabu je uveden PDB-3 QRP (Quick Response Configuration) softver da bi se dodatno povećale mogućnosti djelovanja protiv taktičkih balističkih projektila. PDB-3 je donio i poboljšanja u zapovjedno-nadzornim mogućnostima. Uz njega je išlo i poboljšanje radara i druge modifikacije koje su Patriotu poboljšale mogućnosti djelovanje protiv taktičkih balističkih projektila na većem prostoru. Međutim, pravo poboljšanje djelovanja protiv balističkih projektila moglo se ostvariti jedino uvođenjem u operativnu uporabu potpuno novog projektila.

Znatnije povećanje mogućnosti djelovanja protiv taktičkih balističkih projektila moglo se ostvariti samo potpunom evolucijom cjelokupnog sustava, a ne samo projektila. Evolucija je započela 1995. sa Configuration-1 poboljšanjima. Ona su obuhvatila novo, znatno jače računalo za nadzor paljbe i novi optički disk. S druge strane, PDB-3 QRP softver trebao je tek minorna poboljšanja poznata kao “minisweep”. Iste je godine Raytheon uveo Patriot Guidance Enhances Missile (GEM), poboljšanu inačicu projektila PAC-2 s Low Noise Front End i poboljšanim upaljačem da bi povećao ubojitost, ponajviše zonu sigurnog uništenja taktičkih balističkih projektila. Iduće godine sustav je dobio Configuration-2 s Radar Enhancement Phase 2 poboljšanjima. Poboljšanja su obuhvatila i PDB-4 softver, te poboljšanje mogućnosti identifikacije cilja i komunikaciju između radara, zapovjednog središta i lansera. Osim što je povećana učinkovitost protiv taktičkih balističkih projektila Configuration-2 omogućila je otkrivanje i uništavanje proturadarskih vođenih projektila. Kombinacija Configuration-2 i PDB-4 znatno je poboljšala mogućnosti borbenog djelovanja posebno u pogledu povećanja obujma štićene zone. Tome je pridonijela i nova mogućnost da se lanseri mogu razmjestiti i do deset kilometara daleko od radara i zapovjednog središta. U operativnu su uporabu uvedeni projektili Gem-T i Gem+. Velika većina ovih projektila dobivena je modernizacijom već postojećih projektila PAC-2, a donijeli su poboljšane mogućnosti djelovanja protiv ciljeva s jako malim radarskim odrazom bez obzira na visinu njihova leta (ovdje se prije svega misli na krstareće projektile).

Od 2000. u operativnoj je uporabi Configuration-3, zajedno sa softverom PDB-5. Configuration-3 je donio nekoliko značajnih poboljšanja. Tri su se odnosila na hardver, a tri na softver. Izmjene su se prije svega odnosile na mogućnost lansiranja projektila sustava Terminal High Altitude Area Defense (THAAD) i mogućnost djelovanja unutar Joint Theater Air and Missile Defense Doctrine (JTAMD).

Patriot Advanced Capability-3 (PAC-3)
Iako se označava kao Patriot, PAC-3 je toliko različit ne samo od prvobitne inačice već i od PAC-2 inačice, da se slobodno može kazati da je riječ o novom PZO sustavu. Njegov je razvoj započeo početkom 1994. prošlog stoljeća kad je odlučeno da novi projektil neće imati bojnu glavu, već će ciljeve uništavati izravnim udarom – Extended Range Interceptor (ERINT). Uklanjanjem bojne glave otvorile su se brojne mogućnosti. Jedna je bila razvoj znatno manjeg projektila nego što je PAC-2 uz istodobno povećanje brzine. No, domet je optimiziran za borbu protiv balističkih projektila. S druge strane, uništavanje cilja izravnim udarom značilo je potrebu znatnog povećanja preciznosti. To je postignuto ugradnjom aktivnog radarskog sustava samonavođenja. Kako ovo nije najpogodniji način za uništavanje zrakoplova (posebice okretnih borbenih aviona), u ratnim operacijama bitnice Patriota imaju miješanu konfiguraciju projektila PAC-2 i PAC-3. Omjer projektila na lenserima ovisi o procjeni mogućih prijetnji.

Zbog smanjenja rizika razvoj je bio podijeljen u dva programa: PAC-3 Growth Program i PAC-3 Missile Program. Kako je razvoj PAC-3 Growth Programa bio nešto brži od Missile Programa, prvi PAC-3 sustavi dostavljeni su s PAC-2 projektilima (MIM-104C/D). U odnosu na projektil PAC-2, PAC-3 je znatno lakši i manji. Kako je i promjer tijela manji, na standardni lanser gdje stanu četiri projektila PAC-2 može se smjestiti čak 16 projektila PAC-3. Na taj je način, bez ikakvih većih izmjena paljbena moć Patriot bitnice povećana za čak četiri puta.

No, ovo se povećanje odnosi samo ako se djeluje protiv balističkih projektila, jer se protiv zrakoplova i dalje moraju rabiti projektili PAC-2. Projektil PAC-3 proizvodi Lockheed Martin, iako je glavni ugovarač za cijeli sustav i dalje Raytheon.

Projektil pokreće raketni motor sa čvrstim gorivom. Nakon što radar otkrije cilj, zapovjedno središte odredi projektil (ili više projektila) kojim će ga uništiti. Projektil (projektili) se ne lansira prema cilju, već prema unaprijed određenom položaju. To je moguće jer balistički projektili ne mijenjaju putanju pa je relativno lako odrediti mjesto njihova “susreta”. Nadzor leta se izvodi pomoću inercijalnog navigacijskog sustava i aerodimaničnih nadzornih površina na kraju projektila. Prije udara projektila u cilj, pali se aktivni radarski sustav za navođenje koji radi u K frenkventnom rasponu. Nakon što radar zahvati cilj, preuzima navođenje projektila do udara. Da bi se dobila potrebna visina i brzina za udar, pali se i raketni motor smješten u prednjem dijelu projektila. Na taj se način obavljaju zadnja precizna usmjeravanja projektila prema cilju. Iako PAC-3 projektil ima osjetno manji domet u odnosu na PAC-2, zahvaljujući Configuration-3 povećana je zona djelovanja. Naime, to je postignuto daljnjim povećanjem mogućnosti razmještanja lansera na čak 35 kilometara od radara i zapovjednog središta. Svi Patriot sustavi u Configuration-3 mogu rabiti i projektile PAC-2, no Configuration-1 i Configuration-2 ne mogu rabiti projektile PAC-3. Problem je što radare i zapovjedna središta treba prilagoditi za uporabu novog projektila da bi mogli izračunavati mjesto presretanja.

Tijekom operacije Iraqi Freedom 2003. godine lansirana su 24 projektila PAC-3 protiv iračkih taktičkih balističkih projektila Al Samoud-2 i Ababil-100. Protiv svih ostalih ciljeva rabljeni su projektili GEM-T i GEM+. Lockheed Martin je 2007. dobio ugovor za razvoj PAC-3 Missile Segment Enhacement (MSE) projektila. Novi bi projektil trebao donijeti smanjenje cijene proizvodnje uključujući novi softver, veći i znatno snažniji dvoimpulsni raketni motor i veća krilca. Snažniji bi motor trebao donijeti povećanje dometa između 40 i 60 km, zajedno s povećanjem pokretljivosti i ubojitosti. Trebala bi se povećati i visina djelovanja. Tijekom svibnja i lipnja prošle godine obavljena su dva pokazna lansiranja projektila PAC-3 MSE, ali bez presretanja ciljeva. Prva lansiranja protiv simuliranih ciljeva planirana su za ovu godinu. Što se tiče opreme na zemlji poboljšanja će prvo donijeti novi softver PBD-5+, a potom PBD-6. Američka je vojska od veljače 2006. započela modernizaciju svih Patriot bitnica na standard Configuration-3 pod nazivom Pure Fleet program. Ovom su se programu pridružile Nizozemska, Japan i Njemačka. Južna Koreja, Tajvan i Kuvajt ugovorile su modernizaciju svojih sustava prošle godine, dok su Ujedinjeni Arapski Emirati ove godine ugovorili kupnju. Tako Izrael, Grčka, Saudijska Arabija i Španjolska još uvijek imaju Patriote koji ne mogu rabiti projektile PAC-3. Očekuje se da će projektil PAC-3 MSE biti odabran za višenacionalni Medium Extended Air Defense System (MEADS) program u kojem uz Sjedinjene Američke Države sudjeluju Njemačka i Italija.

Eurosam
Eurosam je nastao u lipnju 1989. kao zajednička tvrtka korporacija Aerospatiale, Thomson-CSF i Selenia, te s 50:50 postotnim udjelom Italije i Francuske. Cilj mu je bio razvoj nove obitelji vođenih PZO projektila. Rezultat su projektili Aster 15 i Aster 30, koji su razvijeni za uporabu s brodova i kopnenih lansera. Za djelovanje s kopna namijenjen je Samp-T (Sol-Air Moyenne Portee-Terrestre), protuzračni raketni sustav srednjeg dometa koji rabi projektil Aster 30. Tu je i sustav za nadzor paljbe čija je osnovna komponenta višenamjenski radar s elektroničkim skeniranjem. Projektili se lansiraju iz okomitih lansera smještenim na kamionima. Na svakom kamionu nalazi se osam projektila koje se može lansirati pojedinačno ili u brzom slijedu. Radar je Arabel (proizvod Thalesa) i opremljen je IFF sustavom. Uz radar ide i zapovjedno središte te kamion s agregatom za struju. U bitnici može biti i vozilo za tehničku potporu. Iz jednog se zapovjednog središta (smještenog u kontejneru na kamionu) može nadzirati paljba do šest lansera. Lanseri se mogu odmaknuti do deset kilometara od zapovjednog središta. Cijela bitnica može biti spremna za paljbu za najmanje 20 minuta.

Da bi imali što veću učinkovitost, projektili Aster se lansiranju iz okomitih lansera. Aster 30 ima dva raketna motora na čvrsto gorivo. Prvi je startni (booster) kojem je namjena lansiranje projektila iz lansera i početno ubrzanje. Startni raketni motor inačice Aster 30 odvaja se nakon 3,5 sekundi rada, nakon što je projektil ubrzao do 1400 m/s (4,5 Macha). Nakon okomitog lansiranja, zaokretanje i usmjeravanje prema cilju obavlja se uz pomoć okretnih mlaznica startnog raketnog motora, koje upravljaju letom u prvim sekundama nakon lansiranja. Usmjeravanje leta na središnjem dijelu prepušteno je inercijskom navigacijskom sustavu, ali se putanja korigira uporabom podataka o položaju cilja koji stižu s višenamjenskog radara na zemlji. U završnoj dijelu leta samonavođenje na cilj obavlja aktivni radarski sustav koji osigurava visoku preciznost. Usmjeravanje leta u završnoj fazi prepušteno je aerodinamičnim nadzornim površinama smještenim na stražnjem dijelu projektila. Projektil se usmjerava prema cilj tako da prođe bočno od njega da bi se maksimalizirao učinak bojne glave. MBDA tvrdi da sustav Aster nudi superiorne mogućnosti s obzirom na njegovu visoku pokretljivost, koja je ostvarena kombinacijom klasičnih aerodinamičnih nadzornih površina i vektorizacijom potiska motora. Ta kombinacija, prema tvrdnji proizvođača, omogućava zaokrete do opterećenja od čak 50 g. Kombinacija postaje još ubojitija u cjelini s aktivnim radarskim sustavom samonavođenja koji, bar prema tvrdnji MBDA, ima vrlo visok stupanj vjerojatnosti uništenja cilja. Aster 30 je dugačak 4,9 metara i promjera tijela 180 cm. Masa u trenutku lansiranja mu je 450 kg. Najveća brzina leta je 4,5 Macha. Aster 30 ima mogućnost obaranja nadzvučnih projektila na udaljenostima 15 do 25 km. Lovačke avione doseže na udaljenostima od 35 do 45 km, a velike i spore avione na čak 100 km. Vrhunac djelovanja mu je 20 km. Svaki lanser može ispaliti salvu od dva projektila u razmaku od 10 sekundi. Jedna bitnica s osam lansera istodobno može nadgledati let 16 projektila. Cijeli sustav ima izvrsnu pokretljivost, a dovoljno je mali i lagan da se može transportirati avionima C-130J Hercules.

Samp-T je namijenjen francuskom ratnom zrakoplovstvu i talijanskoj kopnenoj vojsci. Francuzi su dosad dobili deset a Talijani pet bitnica. U srpnju 2008. oba su korisnika zaključila prvu fazu Common Technical and Operational Acceptance na dvije prototipne bitnice. Nakon završetka testiranja cijelog sustava zatražene su određene modifikacije Eurosama, koje su u tijeku. Sustave su trebali vratiti na daljnja testiranja ovo ljeto. Ako ponovljena testiranja ne pokažu neke nove nedostatke, očekuje se da bi ograničena operativna uporaba Eurosama trebala započeti potkraj ove ili početkom iduće godine.

Planiraju se i nova poboljšanja sustava. Jedna je uporaba sustava za komunikaciju u realnom vremenu Link 16 i novog sustava za identifikaciju New Generation IFF Mode 5. Najviše se očekuje od Block 1 Anti-Tactical Ballistic Missile (ATBM) mogućnosti djelovanja protiv balističkih projektila dometa do 600 kilometara. Početak uporabe ATBM-a predviđen je već za iduću godinu. Naravno, dozvola za ulazak u operativnu uporabu bit će dana tek nakon što se uspješno obave sva testiranja.

I budući planovi poboljšanja odnose se na ATBM mogućnosti djelovanja Samp-T sustava. To uključuje novi radar, koji je potrebna da bi se poboljšale mogućnosti otkrivanja ciljeva, te razvoj projektila Block 2 koji će imati povećane mogućnosti djelovanja protiv balističkih projektila većeg dometa. Jedina namjena projektila Block 2 bit će uništavanje balističkih projektila. Ciljeve (balističke projektile) će uništavati na samoj granici zemljine atmosfere. Ovaj je domet odabran jer bi mogućnost djelovanja izvan atmosfere tražila uporabu znatno većeg projektila te znatno većih nepokretnih sustava na zemlji. Sustavi koji djeluju izvan zemljine atmosfere namijenjeni su obrani cijelog državnog teritorija ili šire. No, Eurosam je relativno mali pokretni sustav namijenjen obrani površine od nekih 25 kilometra od radara i zapovjednog središta. Zbog toga će namjena projektila Block 2 biti borba protiv balističkih projektila s malim i srednjim dometom. I takva relativno mala promjena zahtijevat će uporabu novog startnog raketnog motora koji će omogućiti veće početne brzine i veći domet. Morat će se ugraditi i novi sustav navođenja koji će najvjerojatnije dobiti i infracrveni senzor za brže otkrivanje cilja u visokim i hladnim područjima atmosfere. Izmjene će obuhvatiti i sustav za upravljanje jer krilca gube na učinkovitosti s povećanjem visine djelovanja i sve rjeđim zrakom.

Prvi korak je bio pokretanje tri do četiri godine dugog programa smanjenja razvojnog rizika. Potom je potpisan ugovor za početak istraživanja i razvoja. Projektil će rabiti isti laser koji rabi i Samp-T sustav, no dobit će znatno učinkovitiji radar ThalesRaytheon Master M3R, koji je još uvijek u razvoju. Instrumentalni domet radar biti će 1000 km sa zonom motrenja po azimutu od 45 stupnjeva i zonom praćenja od 85 stupnjeva u TBMD modu rada. Razvoj projektila Block 2 trebao bi biti gotov potkraj idućeg desetljeća kako bi mogao ući u operativnu uporabu 2020.

Međutim, kako bi se popunila “rupa”, započeo je razvoj projektila Block 1+ ili NT (New Technologies). Povrh toga što je razvoj projektila Block NT sastavni dio modernizacije cijelog sustava, omogućit će da Samp-T djeluje protiv balističkih projektila dometa oko 1000 kilometara.

Zasad još nije pronađen strani kupac sustava Samp-T, iako se projektili Aster-15 i Aster-30 uspješno prodaju na ratnim brodovima. Kao potencijalni kupci navode se Finska, Katar, a povremeno i Poljska. No, prva dva slučaja Samp-T ima opasne suparnike u Patriotu Pac-3 i Slamraamu. Finska je objavila da namjerava kupiti četiri, a Katar tri bitnice.

Siniša RADAKOVIĆ