Ministarstvo hrvatskih branitelja četvrtu godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 135 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike. U ovom broju objavljujemo treću od sedam priča koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje. Naslovljena je Ratne slike moga grada, a napisala ju je Lucia Santro

U sobu je ušao moj susjed Ratko. Pozdravio me širokim osmijehom, brzo uzeo svoj tamni kaput koji mu je taj dan ostao kod nas i odjurio u još jedan neizvjesni sarajevski ratni dan. Sjedio sam u svojoj gotovo skršenoj, ali omiljenoj fotelji, i razmišljao o njemu, o ovoj teškoj ratnoj situaciji u kojoj smo se svi našli: on i ja, naše obitelji, cijeli okupirani grad i cijela zemlja. Ja kao Vlatko i Hrvat, a on kao Ratko i Srbin. Ratko je bio čovjek desetak godina mlađi od mene, vitalan za svoje godine, uvijek nasmijan, vedar i dobronamjeran. Blage crte lica uokvirivala mu je prerano posijedila kosa. Krupne plave oči, uokvirene gustim obrvama, krile su mir i spokoj. U našoj ulici bio je jedini Srbin što je za njega i njegovu obitelj bila dosta nezahvalna situacija. No, kada su počela prva granatiranja i ulične bitke, Ratko se odbio pridružiti “njihovima”. To ga je koštalo mira, a i zdravlja. Uskoro je njegova kuća bila granatirana kao opomena drugima koji su kao on. Kada je i naša bila pogođena Ratko je zajedno sa svim susjedima među prvima dojurio k nama ne mareći za rizik. Tako su on i njegova obitelj većinu ratnih dana provodili u našem ili susjednim podrumima. Njemu smo vjerovali, a drugima ne. Gledao sam ga često i razmišljao koliko je samo onih koji nisu kao on; koliko je mržnja, zloća i tvrdoća srca obuzela mnoge moje “prijatelje” koji su sada uživajući rušili naš grad. Pitao sam se i mučilo me to moje propitkivanje: Zašto su neki ljudi postojani kao stijene u svojoj odluci da ovaj život prožive pošteno bez obzira na žrtvu koju moraju podnijeti, a neki su tako olako pali pod teretom mržnje, osvete, zloće i ljudskog nemira? Vječno pitanje borbe dobra i zla.

I tako su dani prolazili u skloništima naših hladnih podruma ispunjeni: strahom, panikom, a ponekad i suzama. Sjećanja na prošlost, na sretne obiteljske dane, često su bila previše bolna. S vremenom smo se naučili živjeti s ratnom svakodnevicom i ojačali smo. Razradili smo sve taktike opstanka i načine “zavaravanja neprijatelja”. Tako smo, naprimjer, naučili kako otići po hranu u Caritas, a izbjeći snajperiste, odnosno trčanje cik-cak koracima. Odijevali smo tamnu odjeću da budemo što manje vidljivi. Sreću su nam činile male stvari o kojima u miru nismo nikada razmišljali. Sve smo dijelili. Naučili smo biti zahvalni Bogu na svakoj sitnici koja nam je olakšavala život. Ljudi su ginuli svuda oko nas. Prva mi je veća tragedija bila pogibelj moga prijatelja Ivice. Pogodio ga je snajper ispred zgrade kada je iznio smeće. No, život je išao dalje. Navikavali smo se na smrt: ginuli su mladi ljudi, prijatelji moje djece, susjedi… Išao sam na pogrebe bez obzira na rizike, bio je to moj neki unutarnji inat i bunt, ali i poruka da ćemo ostati ljudi i barem zajedno dijeliti bol. Zapravo, život je u ratu bio kao ruski rulet i pomirili smo se s tim. Ali, nismo htjeli odustati od njega. U vojnoj jedinici u kojoj sam morao biti aktivan sve je više nestajalo početnoga zajedništva. Rat u čovjeku često iznjedri ono najgore, pa smo sve češće sumnjali jedni u druge jer su počeli sukobi između muslimana i Hrvata. Uostalom, biti “naš” u ratu vrlo je nestalan pojam.

Strašni prizori stradanja bili su i pred mojim očima. U jednom takvom upoznao sam i malu Jelenu. Bio je sunčan i za veliko čudo miran dan. Susjed Marko i ja krenuli smo u naš vojni štab, ovaj put ni sami ne znajući zašto dužim putem – kroz naselje. Godilo nam je prvo proljetno sunce. I kako to već u ratu biva, odjednom su samo doletjele: “BUM!” Pale su zlotvornice! Tri velike granate! Bacilo nas je daleko. Oko nas vidimo prah susjedne kuće uz cestu. Od ljudi, na svu sreću, nitko u blizini. Nijemo se gledamo. Živi smo, hodamo! Odjednom začujemo plač djeteta. Gdje je, od kuda dolazi? Sretni smo što smo neozlijeđeni i trčimo u zaklon te gotovo porušene kuće. I tamo, u kutu neke oronule sobe, vidimo prestrašeno dijete kako jeca. Nikada, dok god živim, neću zaboraviti taj prizor. Slika je to moje opomene svima koji misle da imaju moć ovoga svijeta, a u srcu hrane i malu mrvicu dobrote: Zaustavite rat!!! Jelena je plakala, a njezina majka u susjednoj sobi nepomično ležala. U nama zbunjenost, miješaju se osjećaji ljubavi i bijesa, ganuća i ljutnje. Uhvatila nas je panika ne znajući kako djelovati. Prilaze susjedi iz okolnih zgrada, netko je već pozvao i hitnu pomoć. Tješili smo malu Jelenu dok nisu došle prve susjede koje su je nastavile maziti, ljubiti, hrabriti…One su petogodišnju djevojčicu odvele k sebi, a ja sam odjurio doma, pokupio sve stare i već prašnjave lutke moje kćeri i vratio se malenoj Jeleni. Bila je već okružena igračkama i dobrim ljudima, a i vijest da je njezina majka operirana i dobro, svima nam je vratila bolje raspoloženje. Bio je to samo jedan od mnogih ružnih ratnih prizora. Neke sam uspio zagušiti u sebi, a neke nikada neću moći. Jelena je imala sreću i nije završila na popisu od 1600 ratom ubijene sarajevske djece.

Rat se bližio kraju, barem su tako svi pričali. Nama je sve češće i uspješnije stizala pomoć od naše kćeri iz Zagreba. Svaka je pošiljka bila zalivena suzama ganuća i radosti, ali i tugom s pitanjem: Hoćemo li se ikada više vidjeti. I uskoro se moja Branka i vidjela s njom. Kao jedini put izlaza iz grada ljudi su ručno iskopali poznati tunel nazvan “Tunel spasa”. Bio je to dugi i uski put prema slobodnom teritoriju. Sagnutih glava, iznemoglih tijela, s očima punim nade, ljudi su se pokušavali domoći slobode mučno hodajući do spasa. Srce je bilo jače od razuma i moja Branka je odlučila otići posjetiti našu kćer, zeta i novorođenoga prvog unuka. I uspjela je. Vratila se nakon mjesec dana istim tim putem. Nije se htjela odvojiti od mene. Kao da je znala da će se dogoditi nešto ružno. I dogodilo se. Na samom kraju rata i ja sam “pao”. Opet sunčan, ovaj put ljetni dan, i moj odlazak u Caritas po hranu. Usput sam svratio svojoj sestri. Rekla mi je da se čuvam jer joj je sumnjiva ta nevjerojatna tišina toga jutra. Deset minuta iza toga bio sam gotovo na istoj cesti gdje sam upoznao i malu Jelenu. I opet paljba! Prva je bila u prazno. Svi smo se razbježali po ulici, a neki su čak uspjeli pobjeći u zaklon prve zgrade. Ja, nažalost, nisam. Znam samo da sam pao i da sam oko sebe čuo jauke. Bol u desnoj nozi ukazala mi je na to da sam ranjen. Bila je sva krvava. Hitna pomoć već je bila tu. Svjestan i zahvalan Bogu što sam živ, strpljivo sam čekao da sanitet prvo zbrine teško ranjene. Nažalost, nekima nije bilo spasa. Jeziv prizor. Kroz misli su mi prolazile slike moje supruge i sestre koje su sigurno zabrinuto slutile o onome što se dogodilo. Javio sam im se tek iz bolnice nakon što su mi operirali nogu, izvadili gelere i rekli da sam imao puno sreće. No, taj prizor i njemu slični bili su najveće rane u našim srcima. Opet ono staro pitanje: Zašto? Zašto nasilje kada imamo dobrotu; zašto mržnja kada nam se nudi ljubav; zašto rat kada je mir neprocjenjiv; zašto košmar u glavama “naših” i “njihovih” kada postoji čistoća uma koja otvara prozore srca i duše, koja širi ruke prema drugima bez obzira tko je tko. I ležeći tako u bolnici, odjednom uz kišu granata koje i dalje zasipaju grad, pojavi se novo svjetlo. Moj susjed Ratko i moja Branka. Hrabrost je bila doći do bolnice. Ratko je odlučio biti pratnja mojoj ženi. Rekao je da mi je morao donijeti prve marelice iz svoga oronula vrta. Da, to je ono što budi nadu u dobro. A Ratko je i dandanas moj dobri stari “komšija”. Daleko smo, ali uvijek blizu i spremni popiti svoju predratnu dobru kao i ratnu siromašnu kavicu.

Rat je bio pri kraju: mnoge smo drage oplakali; mnoge ljude smo zauvijek prekrižili iz svoga života jer su pokazali sva lica, samo ne ono ljudsko. Na svu sreću puno je više njih koje smo zauvijek smjestili na važno mjesto u svome srcu. A upravo je to ono što je najdragocjenije i ne može se riječima opisati. To je životno iskustvo, ono koje ljude nauči biti boljima, koje oplemeni, izgradi. Ono nas obvezuje da ga svjedočimo svima kao opomenu i kao poruku nade da se isplati biti vjeran sebi i svojim plemenitim idealima u trenutku rata kao ogromne kušnje. Prošli smo mnogo toga; dijelili svaki gram riže ili brašna koji je netko dobio, ali iznad svega dijelili dobre želje, nade i ohrabrenja. Sve je bilo samo na jednom izboru: Ostati čovjek ili posustati u toj namjeri!

 U jesen 1995. došla je konačna sloboda. U naš grad polako se vraćao život. I dalje težak, ali miran. Trebalo je oprostiti, probati zaboraviti i vratiti mir u srce, ne radi drugih nego radi sebe. Nije bilo lako. Mnogi su izgubili svoje najdraže, dom i zdravlje. Moj prvi odlazak u Zagreb i prvi poljubac moga unuka potvrdili su mi da se sve isplatilo: žrtva rata kao i oprost. Bila je to najveća pobjeda – ona osobna. Ljubav daje smisao svakoj patnji, jer ona: “Sve podnosi, sve prašta, svemu se nada i nikada ne prestaje.”

Lucia Santro,

učenica četvrtog razreda Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti, Zagreb