Bitka kod Tondibija

Prema supsaharskom je Songhaiju krenula 1590. marokanska vojska s namjerom da se domogne njegova bogatstva. Prešavši Saharu, 13. ožujka 1591. sukobila se s braniteljima sjeverno od songajskog glavnog grada Gaa…

Sonni Ali, novi najutjecajniji vladar zapadne supsaharske Afrike, u drugoj je pol. XV. st. nizom osvajačkih pohoda utvrdio Carstvo Songhai (vidi podlistak HV 488, str. 42. – 43.). No, njegov sin Soni Baare, koji ga je naslijedio 1492., pokazao se slabim vladarom. Po svemu sudeći, njegov je veliki krimen bio otpor prihvaćanju islama pa ga je već iduće godine svrgnuo ratni vođa Askia Muhamed koji je bio musliman. On je nastavio ratne pohode i u konačnici uspio nadzirrati gotovo sve trgovačke putove u sjevernoj Africi. Nakon stabilizacije granica, Askia Muhamed formirao je učinkovitu državnu administraciju i ustrojio stalne oružane snage. Njegova je “riječna ratna flotila” bila prva takva formacija na području supsaharske Afrike. Izraz “flotila” može se uzeti uvjetno jer se sastojala samo od ratničkih kanua opremljenih za bitke na rijekama, a korištena je uglavnom na Nigeru. Rijeka je bila “žila kucavica” Carstva i u velikoj je mjeri osiguravala njegov procvat. Flotila je služila kao zaštita konvojima trgovačkih lađa koji su prevozili robu s istoka na zapad i obratno.

Svrgavanje oca
Songajski su vladari zadržali kulturno-civilizacijske dosege svojih prethodnika iz Malija. Tako je Tombouctou, iako više nije bio glavni grad, ostao kulturno i obrazovno središte novog carstva. Problemi za moćni Songhai nastupaju nakon smrti Askije Muse, sina Askije Muhameda, koji je oca svrgnuo s vlasti 1528. godine. Njegovi nasljednici počinju dugotrajan i iscrpljujući građanski rat oko prava na prijestolje. Rastrganu, podijeljenu i građanskim ratom oslabljenu zemlju napali su Marokanci pod vodstvom sultana Ahmada I. al-Mansur Saadija koji se želio domoći songajskog bogatstva jer je nakon rata s kolonijalnim Portugalom njegova zemlja bila na rubu bankrota. U Bitki kod Tondibija 13. ožujka 1591. Songhaiju je nanesen odlučujući poraz nakon čega je uslijedio njegov raspad.

Bez vatrenog oružja
U listopadu 1590. sultan al-Mansur Saadi okupio je oko 1500 lakih konjanika i 2500 pješaka s kojima je namjeravao povesti kampanju protiv Songhaija. Zapovjedništvo je povjerio Judar-paši, eunuhu španjolskog podrijetla koji je bio otet još kao dječak, a svojim se sposobnostima uspio uzdignuti do najviših vojnih dužnosti. Marokansko je pješaštvo bilo opremljeno velikim brojem arkebuza te s osam falkoneta britanske proizvodnje. Riječ je o topničkom oruđu malog kalibra, ali vrlo duge cijevi, koje je bilo učinkovito do udaljenosti od oko 1500 m. Od sredine XVI. st. postupno ga zamjenjuju topovi, a krajem XVII. st. potpuno je nestalo iz operativne uporabe. Songhai nije raspolagao vatrenim oružjem. Marokanci su se opremili vrlo temeljito za prelazak Sahare. Transport je vršen na oko 8000 deva i 1000 mazgi, s oko 600 pomoćnih radnika i vodiča. Snage su nakon četiri mjeseca uspjele doći do songajskog teritorija gotovo bez gubitaka i visokomotivirane za borbu. Nakon što su opljačkale i uništile rudnike soli u Taghazi, nastavile su napredovanje prema songajskoj prijestolnici Gau. Znatno brojnija songajska vojska (oko 12 500 konjanika i 9700 pješaka) pod vodstvom cara Askije Ishaqa II. dočekala je marokanske snage 13. ožujka 1591. na pašnjacima pored Tondibija, sjeverno od glavnog grada Gaa.

Stampedom na protivnika
Nakon što su se obje strane razvile u borbeni postroj, songajsko je konjaništvo potjeralo stado od oko 1000 goveda u stampedo prema Marokancima. Cilj neobične taktike bio je da nekontrolirano kretanje stoke razbije protivnički borbeni postroj na koji bi tad udarilo konjaništvo koje se kretalo neposredno iza goveda. Songajci su taktiku dotad nekoliko puta vrlo učinkovito primijenili u sukobima, ali pred sobom su imali protivnike koji nisu raspolagali vatrenim oružjem. Kad su marokanske snage otvorile paljbu iz arkebuza i falkona, izbezumljena su se goveda okrenula i u još žešćem stampedu usmjerila prema songajskim crtama. Prvo je nastradalo songajsko konjaništvo koje se kretalo iza goveda i potpuno se rastrojilo od njegove navale. Dok se rastrojeno konjaništvo prikupljalo, car Askia Ishaq zapovjedio je napad pješaštva na potpuno konsolidiran borbeni postroj Marokanaca, što je rezultiralo slomom napada uz vrlo teške songajske gubitke.

U unakrsnoj vatri
Nakon neuspješno ponovljenog napada i uz katastrofalne gubitke, songajsko se pješaštvo počelo povlačiti. U međuvremenu je Askia Ishaq uspio konsolidirati svoje konjaništvo koje je frontalno jurnulo na Marokance. Judar-paša na oba je svoja krila simetrično izvukao arkebuzire, ostavljajući u središtu skupinu falkona. Songajsko je konjaništvo stoga doslovno uletjelo u tešku unakrsnu vatru pri čemu je gotovo sasvim uništeno. Na ostatke vojske koja je u rasulu panično bježala krenulo je marokansko konjaništvo i nastavilo povećavati songajske gubitke.
Nakon pobjede u Bitki kod Tondibija, Marokancima više nitko nije stajao na putu pa ubrzo osvajaju i temeljito pljačkaju songajsku prijestolnicu Gao. Nezadovoljni plijenom, nastavljaju pokret prema velikim trgovačkim središtima Tombouctou i Djenni. Nakon pljačkanja i razaranja tih gradova povlače se, a Songhai je počeo propadati i raspao se na nekoliko manjih kraljevina.

Marinko OGOREC