Ašantski ratovi

Trn u oku britanskoj kolonijalnoj ekspanziji u ekvatorijalnom području zapadne Afrike bila je plemenska federacija Ašanti. Sukobi s njima obilježili su cijelo XIX. stoljeće…

Trgovinu crnim robljem započeli su Portugalci 1440. godine iz svojih kolonijalnih baza na zapadnoj obali juga Afrike zbog potrebe radne snage u njihovim američkim kolonijama. Međutim oni se u većoj mjeri nisu bavili porobljavanjem crnačkog stanovništva, već su ih otkupljivali od arapskih trgovaca robljem i sjevernoafričkih pirata. Zbog toga portugalska, a poslije i španjolska kolonizacija Afrike nikada nije u većoj mjeri provedena u dubinu kontinenta, niti je imala šire razmjere. Masovna trgovina crnim robljem započela je dolaskom Britanaca u Afriku početkom XVII. stoljeća. Kolonizaciju su Afrike gotovo istodobno započeli Francuzi koji zaposjedaju ušće rijeke Senegal i počinju širenje njezinim porječjem i Britanci koji osvajaju Ganu. Nizozemci zaposjedaju jug Afrike na kojem 1652. osnivaju koloniju Kaapland i masovno je naseljavaju. Relativno se brzo ti naseljenici identificiraju kao samostalni narod (Buri ili Afrikaneri) i postaju jedini bjelački narod na području supsaharske Afrike.

Gospodarstvo i robovlasništvo
Nakon uspostave luka u ekvatorijalnom dijelu zapadne Afrike Britanci se razmjerno dugo zadovoljavaju masovnom trgovinom crnim robljem za američko tržište, pri čemu je najmoćnija kompanija (koja je u stvari i monopolizirala tu trgovinu) bila Royal African Company. No, nakon dolaska francuskih kolonijalnih snaga u porječje rijeke Senegal, Britanci započinju intenzivniju kolonijalnu ekspanziju, ali i istraživanje unutrašnjosti Afrike. Krajem XVIII. stoljeća zauzimaju nizozemsku koloniju Kaapland u južnoj Africi i od nje stvaraju Kapsku koloniju. To je naišlo na otpor Bura, koji je krajem XIX. i početkom XX. stoljeća završio vrlo brutalnim Burskim ratom (detaljnije u članku Burski rat – prva radikalna reforma modnog dizajna vojnih odora, Hrvatski vojnik br. 142 od 29. lipnja 2007.). Usporedno s trgovinom crnim robljem stvorene su nove države, Benin (Benin je postojao još od XV. stoljeća, ali u ovom razdoblju doživljava nagli uspon), Dahomej i Ašanti. Iako sastavljene od crnačkog stanovništva, razvijale su svoje gospodarstvo upravo na hvatanju pripadnika ostalih plemena i njihovoj prodaji britanskim i portugalskim trgovcima robljem.

Ozbiljni izazovi
Istraživanje unutrašnjosti supsaharske Afrike ponajprije je služilo proširivanju kolonijalnog utjecaja i naravno, kolonijalnih posjeda velikih sila, pri čemu se Velika Britanija nije nimalo razlikovala od ostalih kolonijalnih zemalja, u prvom redu Francuske, ali sve više i Nizozemske, Njemačke, Belgije i Italije. Nakon završetka Napoleonovih ratova, Britanci se posebno fokusiraju na širenje svojih posjeda u Africi, pa sukladno tome, u drugoj polovini XIX. stoljeća vode intenzivne kolonijalne ratove s ratobornim plemenima Ašantija i narodom Zulu. Otprilike u istom razdoblju krvavo guše i sudanski ustanak. Među prvim ozbiljnim izazovima britanskog afričkog kolonijalizma svakako se mogu smatrati dugotrajni Ašantski ratovi vođeni od 1823. do 1896. godine. Naime, odmah nakon što su uspostavili svoje trgovačke postaje na Zlatnoj obali, Britanci su došli u sukob s moćnom konfederacijom ratničkih plemena Ašanti. Prvi rat u tom području (današnja Gana) nije imao neposrednog utjecaja na britanske kolonijalne snage, jer se vodio od 1806. godine između konfederacije Ašanti i plemena Fante koje su Ašanti napali. Fante su u tom razdoblju bili britanski saveznici, ali se Britanci nisu umiješali u sukobe. Učinili su to na samom kraju kad su dvojica plemenskih vođa Fante zatražila azil u britanskim postajama, nakon poraza u bitki kod Abore 1807. godine. Britanci ih nisu htjeli izručiti, što je izazvalo neprijateljstvo s Ašantijima, ali do veće eskalacije sukoba nije došlo. Ozbiljniji incident dogodio se tijekom Ga-Fante rata 1811. kad su Ašanti zauzeli britansku obalnu utvrdu Tantamkweri, ali niti tada Britanci nisu ušli s njima u ratni sukob.
MacChartyjeva procjena
Prvi britansko-ašantski rat izbio je 1823. nakon odbijanja tadašnjeg britanskog guvernera zapadne Afrike Charlesa MacCarthyja da pregovara s Ašantijima o njihovu pravu na obalno područje koje je nadzirala Velika Britanija. Gotovo bez ikakve procjene protivničkih snaga, uvjeren da se radi o nepovezanim skupinama ratnika naoružanim primitivnim oružjem, MacCarthy je započeo kampanju. Raspolagao je relativno skromnim vojnim snagama od oko 500 vojnika, pri čemu je samo njih 80 bilo iz sastava britanskih ekspedicijskih snaga, dok su ostali bili domoroci unovačeni u britanske kolonijalne postrojbe. U kratkoj bitki kod Nsamankowa krajem 1823. godine, kad su se sukobile s nekoliko tisuća Ašantija, britanske su snage potpuno uništene, spasilo se manje od 20 britanskih vojnika. Nakon toga Ašanti su krenuli prema britanskim posadama na obali, osvajajući ih jednu za drugom. No, ubrzo su pristigla britanska pojačanja koja su zaustavila daljnji prodor.

Congreve rakete
U ponovljenom prodoru 1826. Ašanti su opet stigli do britanskih postaja na obali, ali tu su se susreli s novim oružjem koje su Britanci donijeli i prvi put uporabili na afričkom tlu – Congreve raketama. Naime, u kolonijalnom osvajanju Indije, krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, Britanci su naišli na žestok otpor i ubrzo se upoznali s demoralizirajućim učinkom indijskih raketa, zbog čega nisu gubili vrijeme da istraže to oružje, moderniziraju ga i naprave svoje ratne rakete. Tako su 1805. godine nastale i prve Congreve rakete, nazvane prema pukovniku Williamu Congreveu, koji ih je i dizajnirao. Uporabljene su 1806. godine u granatiranju Bologne koja je od njih pretrpjela razarajuće požare. Već iduće godine Britanci su raketama izazvali velike požare u Kopenhagenu. Tijekom Napoleonovih ratova Britanci su često koristili rakete s promjenjivim uspjehom, ali u sukobu s Ašantijima pokazale su se kao odlučujuće oružje. Poraženi Ašantiji potpisali su mirovni sporazum kojim su priznali rijeku Pra kao svoju jugoistočnu granicu. No, dolaskom na vlast ratobornog ašantskog kralja Kwaka Dua I. 1834. godine ponovno su započeli zategnuti odnosi s Britancima. Kwaka Dua je sklopio sporazum s Nizozemcima o slanju svojih vojnika u njihove kolonijalne postrojbe, a za uzvrat je dobio vatreno oružje. Osim toga, njegovi vojnici koji su službovali u kolonijalnim postrojbama naučili su koristiti vatreno oružje i to su znanje prenijeli na ostale Ašantije.

Odlučujuća bitka
Novi rat s Britancima uslijedio je 1863. godine. U početku su Afrikanci imali prilično uspjeha. Nasljednik Kwaka Dua, novi vladar Ashantija Kofi Karikari, ponovno je uspio ovladati dijelom britanskih postaja na obali 1873. godine, no nakon pristizanja velikih pojačanja iz Britanije ratna se sreća okrenula. Britanski zapovjednik general Garnet Wolseley na čelu je jedne britanske brigade (oko 2500 vojnika i časnika), te s nekoliko tisuća indijskih i afričkih kolonijalnih strijelaca potukao Ašante u odlučujućoj Bitki kod Amoafula 31. siječnja 1874. Poginuo je i ašantski istaknuti poglavica Amanquatia. U progonu preostalih Ašantija nakon četiri dana došlo je do nove bitke kod Ordashua u kojoj su Ašanti potpuno poraženi i masakrirani. Nakon toga britanske su kolonijalne snage osvojile ašantski glavni grad Kumasi i potpuno ga razorile. Teritorij Ašantija postao je britanski protektorat, ali slobodoljubivi Ašanti ponovno su pokrenuli ratne operacije krajem 1895. godine i ponovno izgubili rat dva mjeseca poslije, nakon čega su Britanci potpuno učvrstili svoju vlast. Zadnji je sukob bio ustanak Ašantija 1900. godine koji je ponovno krvavo ugušen, a njihov teritorij pripojen je i formalno britanskoj koloniji Zlatna Obala iduće godine.

Marinko OGOREC