Ratovi Zulua

Britancima je na putu kolonijalnog osvajanja južnog dijela Afrike velika prepreka bio južnoafrički narod Zulu kojeg je legendarni vladar Chaka (Shaka) organizirao u jednu od najmoćnijih vojnih sila na afričkom prostoru…

Narod Zulu naseljavao je središnju Afriku u području KwaZulu-Natala. Do dolaska kolonizatora često je trgovao s narodom Kikuyu. Početkom XIX. stoljeća, preciznije, po nekim povjesničarima oko 1812. godine, vladar Zulua postao je mladi ambiciozni ratnik Chaka. Poduzeo je cijeli niz vrlo radikalnih reformi kako bi ojačao stegu i ratničke vještine svojih podanika. Među najvažnijima bila je organizacija vojske po godištima: najsnažniji muškarci činili su udarnu snagu, dok su veterani bili pomoćno osoblje ili pričuva. Pobrinuo se i za razvoj nove taktike za blisku borbu. Umjesto glomaznih dugih kopalja assegaija uveo je iklwa kratka koplja za bacanje s duljim vrhom zaoštrenim na objema stranama koji se mogao koristiti i kao mač. Ostvario je i plan da ratnici koriste znatno veće štitove.

Zahtjevni Chaka
Chaka je inzistirao na vrlo radikalnoj ratničkoj obuci, na rubu izdržljivosti, kako bi stvorio što pripremljenije i osposobljenije borce. Metode su urodile plodom i zuluski su ratnici postali najučinkovitiji na cijelom prostoru supsaharske Afrike. Chaka je započeo osvajati nove prostore, postupajući vrlo brutalno prema pobijeđenima. Rezultat je bio egzodus brojnih etničkih skupina danas poznat kao mfecane čije se posljedice u određenoj mjeri osjećaju i danas. Pokrenuti su vrlo turbulentni procesi u gotovo cijeloj supsaharskoj Africi koji su stvorili novu etničku, kulturnu i gospodarsku sliku područja. Nakon samo 12 godina vladavine Chaka je ubijen. Iako je smatran vrlo brutalnim vladarom, nedvojbeno je bio tvorac golemog, vrlo moćnog carstva stvorenog prije najopsežnije kolonizacije južnoafričkih prostora. To je u velikoj mjeri odredilo i samo kolonijalno širenje koje je postalo poznato pod nazivom zuluski ratovi.
Samouvjereni Britanci

Nakon što su od Bura preuzeli koloniju Natal, britanski su kolonisti počeli širenje na teritorij Zulua stvarajući uvjete za povećanje svojih plantaža šećerne trske. U početku su priznavali suverenost Zulua i njihova tadašnjeg kralja Cetshwayaa kaMpandea. Međutim, nakon aneksije Transvaala uputili su 11. prosinca 1878. zuluskom kralju ultimatum kojim bi se bitno smanjio suverenitet njegova teritorija i ovlasti vladara. Ultimatum je odbijen i Britanci su formirali kontingent kolonijalnih snaga kojim su iz Natala krenuli u kampanju na područje Zulua. Ekspedicijske snage kretale su se u trima kolonama pri čemu je najsnažnija bila središnja koja se pod zapovijedanjem lorda Chelmsforda kretala prema Rorkeovu prijelazu. Ta se kolona utaborila kod brda Isandlwane gdje je 22. siječnja 1879. započela bitka.
Zbog veličine kampa i teško pristupačnog terena britanski su zapovjednici smatrali kako nije potrebno postaviti borbeno osiguranje i poduzeti druge mjere opreza na neprijateljskom teritoriju. Nisu čak ni postavili kola u kružni obrambeni postroj što je bilo pravilo u taktici takvih snaga. Osim toga, britanski su vojnici bili naoružani puškama Martini-Henry, nadmoćnijim u odnosu na hladno oružje ili zastarjele muškete kojima su raspolagali zuluski ratnici, što je dodatno jačalo njihovu uvjerenost u vojnu nadmoć.

Chelmsfordov veto
Nakon što je formiran kamp, lord Chelmsford poslao je u izviđanje dvije bojne kolonijalnih domorodačkih postrojbi iz Natala koje su se sukobile sa Zuluima te zaključio da je riječ o prethodnici glavnine Zulua. S oko 2500 ljudi krenuo je ususret toj pretpostavljenoj glavnini s namjerom da je natjera na otvorenu borbu i razbije. U kampu je ostavio oko 1400 vojnika pod zapovjedništvom pukovnika Henryja Pulleinea kojem je bilo izričito zapovjeđeno čuvanje kampa, a svaka je druga akcija bila dopuštena tek na neposrednu zapovijed lorda Chelmsforda. Snage kojima je Pulleine raspolagao bile su i više nego dovoljne da obrane kamp u slučaju bilo kakvog napada, naravno, pod uvjetom da je bio uređen za kružnu obranu. Međutim, pukovnik je u vojnoj hijerarhiji napredovao isključivo u sustavu birokratskog aparata i nikad nije zapovijedao postrojbama na terenu. Uopće nije shvatio potrebu za reorganizacijom kampa i uspostavom sustava kružne obrane. Osim toga, svoje je protivnike smatrao neobrazovanim divljacima, u svemu daleko inferiornijim u odnosu na njegove vojnike i časnike. Idućeg su dana rano ujutro britanske izvidnice otkrile kretanje zuluskih ratnika prema logoru. Informacija je već prije podneva u nekoliko navrata potvrđena, a pukovnik Pulleine uredno obaviješten. Međutim, ni tad nije zapovjedio uspostavu kružne obrane i uređenje obrambenih položaja jer je smatrao kako su to snage koje se idu suprotstaviti britanskoj glavnini.

Pulleineova reakcija
Situacija je, međutim, bila potpuno drukčija. Dok je lord Chelmsford s glavninom britanskih snaga tražio Zulue, oni su vještim manevrom i zahvaljujući boljem poznavanju terena zaobišli te postrojbe i prebacili se duboko u njihovu pozadinu namjeravajući napasti kamp. Nakon što su opkolili kamp, više od 25 000 zuluskih ratnika napalo je iz jednog smjera. Reakcija pukovnika Pulleinea bila je neshvatljiva. Umjesto da što brže formira kružnu obranu, taj put pod borbom i oko kola sa streljivom, zapovjedio je slanje prvo jedne, a zatim i ostalih satnija na izdvojene paljbene položaje s kojih su trebale spriječiti prodor Zulua. Snažna paljba Britanaca u početku je zaustavila Zulue nanijevši im ozbiljne gubitke. No, kako je Britancima na izdvojenim položajima počelo nestajati streljivo, paljba se počela prorjeđivati. Pulleine je potom napravio svoju zadnju pogrešku – zapovjedio je žurni povratak u kamp. Povlačenje se pretvorilo u bježanje što su Zului iskoristili te doslovno pregazili Britance. Pobili su sve u kampu, uključujući i životinje, ali u konačnici bila je to Pirova pobjeda Zulua ne samo zbog nerazmjerno velikih gubitaka koje su pretrpjeli.

Drugačiji rezultat
Britanska se javnost, u početku šokirana i teškim porazom i masakriranjem svojih vojnika, ujedinila u želji za osvetom. Vlada nije smjela dopustiti da se sukob sa Zuluima ne riješi u britansku korist jer bi to značilo gubitak prestiža najveće kolonijalne sile tog vremena i moglo bi rezultirati novim pobunama u golemu kolonijalnom carstvu. Praktično drugog dana nakon Bitke kod Isandlwane, oko 4000 zuluskih ratnika napale su misionarsku postaju kod Rorkeova prijelaza. Branilo ju je samo 139 britanskih vojnika koji su se uspjeli održati do dolaska glavnine svojih snaga pod zapovjedništvom lorda Chelmsforda. Poginulo je 17 i ranjeno deset britanskih vojnika, a zuluskih je poginulo između 500 i 600. Sama bitka nije bila ključna za daljnji tijek Anglo-zuluskog rata, ali je uvelike utjecala na jačanje borbenog morala i motivacije Britanaca. Nakon Bitke kod Rorkeova prijelaza Britancima su počela pristizati znatna pojačanja zahvaljujući kojima su osvojili cijeli Zululand, stalno potiskujući Zulue u borbama. Konačan su poraz Zului doživjeli 4. srpnja 1879. kad su kolonizatori zauzeli njihov glavni grad Ulundi. Na kraju je Zululand 1887. godine formalno anektiran, a  1897. postao je istočna provincija Natala.

Marinko Ogorec