Od potpune kolonizacije do neovisnosti

Do Prvog svjetskog rata cjelokupna je Afrika bila podijeljena na kolonijalne posjede velikih europskih imperijalnih sila. Kolonizaciju su izbjegle samo Etiopija i Liberija. S vremenom, do šezdesetih godina XX. stoljeća, kontinent se oslobodio kolonijalizma, ali njegove se negativne posljedice osjećaju i danas…

Gotovo istodobno kad i britansko, započelo je francusko kolonijalno širenje na područje supsaharske Afrike. Britansko-francuskim sporazumima iz 1890. i 1898. godine podijeljene su interesne sfere u supsaharskoj Africi nakon čega je započela francuska kolonizacija Nigera. Nakon osvajanja Nigera, francuske kolonijalne postrojbe ulaze u Gornju Voltu (današnja Burkina Faso), Bjelokosnu Obalu, Gvineju, Senegal i Mauritaniju. Ipak, potrebno je naglasiti kako je francuska kolonizacija navedenih prostora protekla relativno mirno, za razliku od britanske koja je rezultirala ratovima. Britanci su ratovali u prvom redu zato što su željeli kolonizirati moćne afričke zemlje s razmjerno velikom suverenošću i samostalnošću, te više-manje izgrađenom vojnom silom.
Njemačka i Italija

Znatno kasnije u kolonijalna su se osvajanja na prostoru Afrike uključile Njemačka i Italija, praktički nakon nacionalnih ujedinjenja 1870-ih godina. Njemačka je temeljem sporazuma s Velikom Britanijom i Francuskom stekla pravo na teritorije današnje Tanzanije, Ruande, Toga i sjevernog dijela Mozambika koje je nazvala Njemačkom Istočnom Afrikom. Kamerun je Njemačka okupirala 1884. i pripojila ga svojem kolonijalnom posjedu. Italija se u kolonijalno osvajanje Afrike uključila okupacijom luka Assaba i Massawe čime stvara osnovicu za koloniziranje Eritreje. Nakon niza talijansko-etiopskih sukoba, Mirom u Addis Abebi Italija priznaje potpunu neovisnost Etiopije i zadržava samo uži obalni pojas na Crvenom moru te nekoliko luka u Somaliji. Međutim, kolonijalne ambicije usmjerava na teritorij današnje Libije što je u konačnici dovelo do Talijansko-turskog rata i pretvaranja Libije u talijansku koloniju 1912. godine.

Poslijeratna podjela
Do Prvog svjetskog rata cjelokupna je Afrika bila podijeljena u kolonijalne posjede velikih europskih imperijalnih sila. Kolonizaciju su izbjegle samo Etiopija i Liberija koja je svoju suverenost gradila na temelju zaštite SAD-a. Poznato je da je uspostavljena kao zemlja koja je trebala vratiti korijenima ljude afričkog podrijetla koji su bili robovi u Americi do nakon Američkog građanskog rata. Tijekom Prvog svjetskog rata borbena su djelovanja u određenoj mjeri preseljena i u afričke kolonije. Završetkom rata i Versajskim mirovnim sporazumom redefinirana je njihova kolonijalna struktura, naravno, na štetu poražene Njemačke (Austro-Ugarska nije imala kolonije u Africi). Njemačka Istočna Afrika postala je mandatno područje Lige naroda koja je dala Tanganjiku pod upravu Velike Britanije, Ruandu Belgiji, dok su Kamerun i Togo stavljeni pod mandatnu upravu Velike Britanije i Francuske. Njemačka Jugozapadna Afrika dodijeljena je Južnoafričkom Savezu (današnja Južnoafrička Republika), u to vrijeme već samostalnoj i suverenoj državi i članici Commonwealtha. U prvo je vrijeme imala status mandatnog područja Lige naroda, ali ubrzo ju je Južnoafrički Savez u potpunosti anektirao.

Ratovi za oslobođenje
Intenzivna kolonijalna eksploatacija bila je uzrok mnogih pobuna i ustanaka domorodačkog stanovništva od samih početaka kolonijalizma, ali uglavnom bez većih uspjeha. Međutim, nakon Prvog svjetskog rata došlo je do njegovih bolje organiziranih previranja u afričkim kolonijama. To je prisililo najveće kolonijalne sile, u prvom redu Francusku i Veliku Britaniju, na gospodarske i političke koncesije. Primjerice, u ožujku 1919. došlo je u Egiptu do velikog ustanka koji su britanske kolonijalne snage ugušile. Kao posljedica ustanka uslijedilo je britansko priznavanje egipatske neovisnosti i to prilično brzo, 1922. godine. Ipak, većina je uspješnih protukolonijalnih i oslobodilačkih ratova u Africi vođena tek nakon Drugog svjetskog rata. Prvi su uvjeti za slobodu stvoreni odmah nakon rata. U njih spada činjenica da je većina pokreta afričkih naroda za neovisnost imala punu potporu progresivnog javnog mnijenja, pa i u zemljama kolonizatorima. Postalo je jasno da će doći do ubrzavanja procesa dekolonizacije što se relativno brzo i ostvarilo. Libija je stekla neovisnost 1951., a Sudan, Tunis i Maroko 1956. godine. Britanska kolonija Zlatna Obala formirala je 1957. s britanskim dijelom Toga neovisnu državu Ganu. Gvineja je stekla neovisnost 1958., a ujedinjena Somalija (iz Britanske i Talijanske Somalije) 1960. godine. Nigerija je stekla neovisnost 1960., Tanzanija i Sijera Leone 1961., Uganda 1962., a Kenija 1963. godine. Raspadom Federacije Rodezije i Njase omogućena je 1964. neovisnost Malavija i Zambije. U drugom dijelu 1960. francuske su zapadnoafričke kolonije Senegal i Sudan osnovale federaciju Mali, a te su godine neovisnost stekli Niger, Gornja Volta, Bjelokosna Obala, Gabon, Čad, Kongo, Kamerun, Togo i Srednjoafrička Republika. Ruanda je postala neovisna 1962. godine.

Negativne posljedice
 Međutim, kolonijalizam je ostavio duboke društveno-ekonomske posljedice u kolonijama. Zbog njih je većina afričkih zemalja i nakon formalnog stjecanja neovisnosti i državne suverenosti ostala nestabilno područje potresano građanskim ratovima, vojnim pučevima, unutarnjim etničkim, vjerskim i plemenskim sukobima i sl., što još uvijek nepovoljno utječe na gospodarski oporavak i učvršćenje političko-socijalne stabilnosti. Velik je dio podsaharske Afrike još uvijek opterećen negativnim zasadama kolonijalne prošlosti, prije svega vrlo slabo strukturiranim nacionalnim gospodarstvima, neriješenim međuetničkim odnosima, nedefiniranim međudržavnim granicama, porastom vjerskog fundamentalizma i sl. Sve to uvelike utječe na napetosti koje i danas karakteriziraju prostor supsaharske Afrike, što se manifestira u brojnim etničkim, vjerskim, plemenskim i svim drugim sukobima i lokalnim ratovima.
(završetak podlistka)

Marinko OGOREC