Američka ratna mornarica hitno treba nove višenamjenske fregate kao zamjenu za otpisane iz klase Oliver…
Razarači klase Zumwalt (III. dio)
Klasa Zumwalt bit će izgrađena u samo tri primjerka pa je zbog toga još uvijek nejasno što će i kakav će biti koncept uporabe. Međutim, uzimajući u obzir njihovu sadašnju i buduću (elektromagnetski top) paljbenu moć, kao i predispozicije za napad na kopnene ciljeve, moguća je uporaba u pomorskim scenarijima, misijama i zadaćama bitno različitim od onih za koje su se tradicionalno koristili razarači klase Arleigh Burke
Kao što je navedeno u prethodnim nastavcima, visokoautomatizirani brodski sustavi izravno su utjecali na veliko smanjenje brojnosti Zumwaltove posade. Konačan se broj zaustavio na samo 158 članova od kojih je dio u zrakoplovnom odjeljku. Riječ je zapravo o drastičnom smanjenju, čak većem od 50 % u odnosu na razarače klase Arleigh Burke, čija posada broji oko 320 članova. Takva je odluka bila povod brojnih kritika od kojih je najveći broj bio koncentriran na potencijalnu brojčanu nedovoljnost posade da se kvalitetno uhvati ukoštac s rješavanjem problema poput šteta i kvarova te posebice zahtjevima za žilavošću i borbenom otpornošću broda. Unatoč kritikama, često potkrijepljenim stvarnim primjerima iz života i rada površinske flote američke mornarice (USN), brojčanost i struktura posade Zumwalta definirana je uporabom softvera nazvanog Human System Integration (HSI) u čije su stvaranje bile uključene brojne američke javne i privatne civilne organizacije iz vrlo širokog pomorskog spektra. Glavni je aspekt HSI-ja široka primjena automatizacije za razne misijske sustave iz čega je proizišao stav da je puno bolje i funkcionalnije usvojiti i primijeniti tzv. višenamjenske nadzorne stanice (Multi-Modal Watch Station – MMWS) umjesto velikog broja nadzornih konzola ili čak skupina konzola namijenjenih nadzoru određenih, pojedinačnih ili specifičnih sustava, odnosno upravljanju tim sustavima. Primjenom MMWS-a znatno se skraćuju i ubrzavaju procesi tehničke analize te konsolidacije inženjerskih procesa i smanjuju se tehničke intervencije ionako reducirane posade.
Eksperimenti na dvjema klasama
Jedan je od prvih uspjeha HSI-ja bilo smanjenje opsega posla oko održavanja, rada i manipulacije IPS-om (Integrated Power System; vidi tekst Ratni stroj na električni pogon, HV 468, op. ur.) i ASCM raketnim sustavom Tomahawk, što se automatski odrazilo i na broj osoblja koje ih opslužuje. Sustav HSI primjenjuje se usporedno s uvođenjem inovacija i tehnoloških poboljšanja postojećih sustava, ali i stalnim testiranjima različitih konfiguracija smanjenja broja posade serijom aktivnosti definiranih programom OME (Optimal Manning Experiments) u koje su bile uključene četiri plovne jedinice klasa Arleigh Burke i Ticonderoga.
Prebacivanjem na kopno određenih tehničkih funkcija koje su se dosad uobičajeno obavljale na brodovima, selektivnom primjenom određenih komercijalnih komponenti na brodskim sustavima te preinakom različitih operativnih postupaka koji su se pokazali uspješnim prilikom testiranja na spomenutim četirima plovnim jedinicama – dokazano je da je, prema zaključcima programa OME, na njima moguće smanjenje broja posade za 20 do 25 %. Naučene lekcije iz tih testiranja korištene su za konačno definiranje posade Zumwalta (pri čemu se nije diralo u broj potrebnog osoblja zrakoplovne skupine). Prema početnim pokazateljima, broj članova temeljne posade Zumwalta trebao je iznositi 95, ali je i za najveće zagovaratelje smanjivanja to ipak bila presmiona odluka. Stoga se broj na koncu konsolidirao na 130 članova (bez zrakoplovne skupine).
Sigurnost i kvaliteta
Rezultat je spomenute odluke sigurnost osoblja odnosno broda i povećana kvaliteta života i rada na brodu. Analizirani su poslovi i radne obveze za svakog člana posade, u različitim situacijama i okolnostima te su ispitivani vremenski rokovi potrebni za cjelovitu i ispravnu provedbu svake aktivnosti u stvarnom vremenu. Ispitivanja su pomogla da se shvati gdje je moguće ili zaista potrebno primijeniti automatizaciju procesa na ugrađenim brodskim sustavima, utjecala su i na poželjne ergonomske intervencije na ugrađenoj opremi te poboljšanje radnog sučelja na relaciji čovjek-stroj, a pomogla su i pri eliminaciji nekih stavki koje nisu toliko važne u svakodnevnim postupcima i radu posade. Definiranje optimalnog brojnog stanja posade za razarače klase Zumwalt trajalo je gotovo deset godina. Generirana je baza podataka koja je na koncu sadržavala više od 25 000 zadaća, od prikupljanja otpada pa do lansiranja raketnih projektila. Baza je posebno razrađena za svakog člana posade sa svim njegovim zadaćama (borbenim rasporedima), od svakodnevnih do borbenih tijekom misijskog razdoblja od 120 dana. Prilikom tih analiza trebalo je uzeti u obzir i udio žena u posadi prema postotku koji se temelji na trenutačnim statističkim podacima američke mornarice. Sve su zaključke analizirali različiti odbori koji su tražili povratne informacije o tome kako će se sve iznesene činjenice odraziti na izbor i broj budućih operatera, odnosno članova posade.
Nadzor nad brodom
Rezultati smanjenja broja posade primjenom HSI softvera postaju još impresivniji kad se usporede istovrsne kategorije na razaraču klase Arleigh Burke i Zumwaltu. Spomenimo funkciju nadzora nad brodskom platformom i navigacijom. U normalnim je okolnostima po jednoj službenoj smjeni (gvardiji) uključeno najmanje deset osoba, plus barem još jedna očekuje li se neka iznenadna situacija. Raspoređene su po cijelom brodu i obavljaju dužnosti nadzora iz relativno uskog kruga odgovornosti. Zahvaljujući primijenjenim mjerama, prije svega onim integriranim u TSCE (Total Ship Computing Environment; vidi tekst Ratni stroj na električni pogon) okruženju, na Zumwaltu će za tu zadaću biti potrebna tek dva operatera po smjeni te još jedan očekuju li se neke hitne intervencije. Slično je i s funkcijom navigacije.
U normalnim uvjetima klasa Arleigh Burke zahtijeva deset operatera (časnika, dočasnika i mornara) na zapovjednom mostu, a na Zumwaltu tu će zadaću moći obaviti samo jedan časnik odgovoran za palubnu stražu na mostu i dvojica njegovih pomoćnika. Časniku odgovornom za palubnu stražu dostupni su prema potrebi i drugi asistenti, npr. kormilar ili izvidnik (radarski motritelj).
Dva od tri operatera za vrijeme službe na integriranom zapovjednom mostu, koji se nalazi na drugoj palubi brodskog nadgrađa, a dizajniran je u obliku potkove, raspolažu velikim brojem panoramskih zaslona. Oni im omogućuju da preko vanjskih videokamera montiranih po nadgrađu i trupu broda imaju cjelovit uvid u sve vanjske dijelove broda, ali i pogled na sve što se događa u okruženju od 360 stupnjeva oko broda. Zahvaljujući primjeni moćne elektrooptike i digitalnom zumiranju slike, zadaće izvidnika poprimile su novo značenje. Osim preko TV ekrana, dežurni tim na zapovjednom mostu prima vanjske zvučne informacije preko vrlo razgranate vanjske mreže mikrofona za pasivno slušanje (Acoustic Detection System – ADS). Spomenuta mreža uključuje brojne mikrofone i zvučnike preko kojih se prenose zvučni signali koji se koriste tijekom plovidbe.
Brodsko misijsko središte
Na Zumwaltu je tradicionalno borbeno-informatičko središte (Combat Information Center – CIC) zamijenjeno brodskim misijskim središtem (Ship Mission Center – SMC) koje se nalazi nešto povučeno unatrag, na istoj razini s glavnom palubom i dio je segmenta tzv. treće palube (Level 0-3). Na trećoj palubi i u neposrednom susjedstvu SMC-a nalazi se prostor za planiranje operacija i kontrolu kompleksa koji se također može koristiti kao radno-zapovjedni prostor nekih drugih ukrcanih snaga. Svaki operater odgovoran za palubnu stražu u SMC-u raspolaže MMWS terminalom, a za taktičke funkcije nadzora operacija namijenjeni su veliki taktički TV ekrani raspoređeni duž zidova SMC-a. SMC tako povezuje sve funkcije koje su prije bile pod nadležnosti CIC-a i brodskog nadzornog središta (Ship Control Center – SCC), tj. nadzorno je središte plovne platforme. Drugi, pričuvni SMC, koji bi se koristio u slučaju nužde ili uništenja glavnog, smješten je u krmi Zumwalta uz brodski zdenac.
Podjela posade
Posada razarača Zumwalt podijeljena je u tri funkcionalna područja.
Prvih je 57 operatera uključeno u obavljanje službenih straža (smjena, gvardija), 49 je na poslovima održavanja, a 22 na funkcijama potpore. Zbroj daje 128 članova posade od kojih je većina dodatno podijeljena u timove spremne za intervencije prilikom saniranja posljedica borbenih šteta i kvarova kad se plovna jedinica nalazi u stanju I, odnosno u borbenom režimu. Tomu treba dodati i zapovjednika broda te njegova zamjenika pa se tako dolazi do stvarnog broja od 130 članova. Na koncu, treba dodati i 28 članova zrakoplovnog odjela koji uključuje posade dvaju helikoptera, ili u drugoj inačici, posadu jednog helikoptera i operatere triju UAV-a, tehničko osoblje te osoblje za nadzor slijetanja i polijetanja letjelica. Unutar odjela nalazi se i tim za hitne intervencije.
Hrabra odluka
Prema organizacijskom grafikonu, temeljnu posadu od 130 članova čini 16 časnika, 24 dočasnika i 90 specijalista. Specijalisti su smješteni u četverokrevetnim kabinama opremljenim sanitarnim čvorovima i informatičkim vezama integriranim u brodsku web-mrežu. Časnici i dočasnici smješteni su u jednokrevetnim i dvokrevetnim kabinama.
Svakako treba podsjetiti da razarač Zumwalt uz smještajne kapacitete za 158 ustrojbeno ukrcanih osoba, raspolaže dodatnim prostorom i kapacitetima za smještaj još trideset osoba (pripadnike specijalnih snaga, članove ukrcanih združenih stožera, medicinskog osoblja itd). Odluka o samo 130 članova svakako je bila iznimno izazovna, ali vodstvo američke mornarice vjeruje da joj je prethodio dugotrajan i dobro artikuliran proces koji je poštivao kriterije sigurnosti i radne funkcionalnosti na brodu. Mora se naglasiti da je raspoređivanje tek 16 časnika u posadu Zumwalta rezultat metodologije obuke časničkog kadra koja je na snazi u američkoj mornarici. U tom dijelu zapravo ne postoji stroga podjela na tehničare i pomorce koja se može primijetiti u mnogim europskim mornaricama. Američkim pomorskim časnicima, bez obzira na to iz kojih škola dolaze (pomorske akademije, OCS ili NROTC), nakon ukrcaja na brodove flote dodjeljuju se dužnosti i rotiraju se na zapovjednim dužnostima različitih brodskih odjeljaka (navigacija/oružje/operacije itd.). Time stječu potpuno znanje i profesionalno iskustvo potrebno za raspoređivanje na više zapovjedne dužnosti i poslove veće razine odgovornosti.
U službi od 2016.?
Nedvojbena složenost i primjena ekstremnih tehnoloških inovacija bile su poticaj američkim brodograditeljima za modularni način gradnje Zumwalta s pomoću brodskih blokova. Riječ je o modernoj metodologiji koju su usvojile sve velike svjetske brodograđevne tvrtke. Specifičnosti tog pristupa gradnje na Zumwaltu se očituju u podjeli plovne platforme na čak devet blokova koji su u tamošnjem brodograđevnom žargonu nazvani ultrajedinicama, a sastoje se od modularno ugrađenih skupina elemenata. Prva ultrajedinica koja je bila izgrađena i postavljena na montažnu liniju bila je tzv. temeljna kutija s kompletnom kobilicom broda. Na nju su se zatim nadograđivale sljedeće četiri ultrajedinice koje čine najveći dio trupa. Nakon spajanja s pramčanom i krmenom ultrajedinicom, montirane su zadnje dvije ultrajedinice: IDHA (nadgrađe broda) i brodski hangar. Izgradnja razarača Zumwalt započela je u veljači 2009. Nakon službene ceremonije krštenja broda 12. travnja 2014., nastavljaju se aktivnosti na konačnoj montaži opreme, završnom opremanju i potrebnim podešavanjima. Zbog iznimne složenosti, slobodno se može reći futurističkog ratnog broda, proces isporuke ratnoj mornarici provest će se u dvije faze. Od početka ljeta 2014. brod je i službeno pod starateljstvom američke mornarice i trenutačno se nalazi u fazi završnih priprema za početak intenzivnih lučkih ispitivanja, a potom i testiranja na moru. Temeljita testiranja Zumwalta, posebice njegovih borbenih sustava, trebala bi se protegnuti tijekom čitave 2015. Prođu li sva u okviru predviđenih normi, nakon dobivanja certifikata o punoj operativnoj sposobnosti Zumwalt bi do proljeća 2016. trebao biti u aktivnoj uporabi američke mornarice.
Zumwalt ili Enterprise?
Izgradnja drugog broda iz serije, razarača DDG-1001 Michael Monsoor, započela je u ožujku 2010. Dosad je na njemu završeno između 80 i 90 % radova, a opremanje teče po planu.
Vremenski plan lučkih i plovnih ispitivanja identičan je za sva tri broda iz klase. Isporuka Monsoora ratnoj mornarici predviđena je u razmaku od godinu dana nakon isporuke Zumwalta. Radovi na DDG-1002 Lyndon Johnson, trećem u klasi, započeli su 4. travnja 2012. Njegovo je porinuće planirano za listopad 2016., nakon čega slijedi isporuka američkoj mornarici (listopad 2018.) i početak testnog razdoblja te konačan ulazak u operativnu uporabu u studenom 2019. godine.
Zanimljivo je napomenuti da će se futuristički razarač Zumwalt uskoro pridružiti američkoj mornarici pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda Jamesa Kirka, slučajno ili ne imenjaka zapovjednika svemirskog broda Enterprise u znanstveno-fantastičnom serijalu Zvjezdane staze.
Klasa Zumwalt imat će matičnu bazu u San Diegu, Kalifornija, što se uklapa u sliku velikog strateškog rebalansa SAD-a na azijsko-pacifičko područje. U skladu s tom odlukom očekuje se da će se 60 % američkih pomorskih potencijala fokusirati na područje zapadnog Pacifika. U prvom redu zbog cijene koja trenutačno prelazi sedam milijardi dolara po plovnoj jedinici te složenosti, klasa Zumwalt bit će izgrađena u samo tri primjerka pa je još uvijek nejasno što će i kakav će biti koncept uporabe. Međutim, uzimajući u obzir njihovu sadašnju i buduću (elektromagnetski top) paljbenu moć kao i predispozicije za napad na kopnene ciljeve, moguća je uporaba u pomorskim scenarijima, misijama i zadaćama koji će biti bitno različiti od onih za koje su se tradicionalno koristili razarači klase Arleigh Burke. Oni su se obično ubacivali kao rotacijski elementi plovnih sastava koji djeluju u sklopu borbene skupine okupljene oko nosača zrakoplova ili amfibijskih jurišnih brodova.
VRHUNSKI PROJEKT
Donijeti u nekoliko rečenica općenito stajalište o razaraču Zumwalt krajnje je nezahvalna zadaća. Nedvojbeno je riječ o vrhunskom projektu američke znanosti i vojne brodogradnje. Može se reći da je posrijedi tehnološki najnapredniji površinski plovni projekt koji se na mornaričkom obzoru pojavio u zadnjih četvrt stoljeća, a možda i dulje. Količina moderne tehnologije čini da izgleda kao nekakav uljez naprema svemu onom na što smo tradicionalno naviknuti kad promatramo svjetske flote. Zumwalt je usto i eksperimentalna platforma, zamišljena i konstruirana u prvom redu oko trenutačno najmodernijeg operativnog topničkog sustava (AGS), koji je tek međukorak prema operativnoj primjeni elektromagnetskog brodskog topa. Treba naglasiti da se, unatoč velikom broju inovativnih tehnologija, uz Zumwalt vežu i određene nedoumice o kojima će tek vrijeme moći donijeti pravi sud. Riječ je o tumblehome obliku trupa broda i njegovoj stabilnosti o kojoj će se brinuti i održavati je u optimalnim granicama čitav niz superosjetljivih senzora. Oni će podatke o fizičkom, tj. prostornom položaju broda u svakom trenutku slati središnjem brodskom računalu koje će potom uključivati izvršne elemente sustava (pumpe morske vode, tj. potrebnog balasta), koji će vodu prebacivati s jednog kraja broda na drugi. O brzini reagiranja superosjetljivih senzora ne treba dvojiti, ali treba istaknuti da brodske pumpe i cjevovodi imaju i svoja tehnička ograničenja.
Sami ili pod zaštitom?
S druge strane, unatoč činjenici da su na njih ugrađene vrhunske stealth tehnologije, razarači klase Zumwalt nisu niti apsolutno nevidljivi niti neranjivi kako se u tisku može pročitati. Njihova je zamjetljivost u nekim fizički mjerljivim poljima (radarskom, termičkom, akustičkom) zaista spuštena na minimalne vrijednosti za brod dug 186 m čiji maksimalni deplasman prelazi 16 000 tona. Naposljetku, brod vrijedan nekoliko milijardi dolara, uza sve borbene potencijale nikad i ni pod kojim uvjetima neće moći djelovati samostalno – jednostavno zato što je kao i svaki drugi površinski brod osjetljiv na dalekometni raketni ili torpedni udar. Ratni brod s tolikim borbenim sposobnostima i koncentracijom ugrađenih vrhunskih tehnologija jednostavno postaje kapitalni brod flote. S obzirom na tu činjenicu, sasvim je sigurno da će potencijalni protivnik u borbi s takvim kapitalcem nastojati uporabiti najsofisticiranija oružja poput, npr., balističko-krstarećih protubrodskih raketnih projektila. Zbog svega nabrojenog, vrlo je vjerojatno da će osnovnu funkciju, odnosno projekciju udarne sile prema kopnu – razarači klase Zumwalt morati ostvarivati uz pratnju itekako moćnih razarača klase Arleigh Burke, nuklearnih lovaca podmornica i zračnog kišobrana s još dugo vremena nezamjenjivih američkih nosača zrakoplova.
Igor SPICIJARIĆ