Razvoj događaja u Afganistanu nitko nije mogao pretpostaviti

dr. sc. Robert Mikac, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti

”Što se tiče naših vojnika, oni su pokazali znanje, volju i požrtvovnost da pruže svoj obol međunarodnim aktivnostima u Afganistanu i pomognu domaćem stanovništvu“

Događaji u Afganistanu već su nekoliko tjedana top-tema svjetskih medija. Vijesti, komentari i analize stižu u globalni eter neprekidno, a situacija se mijenja velikom brzinom. Oružane snage RH završile su svoje djelovanje u tamošnjim misijama ISAF i Odlučna potpora još u rujnu prošle godine kad se vratio posljednji hrvatski kontingent. Pripadnik jednog od kontingenata, konkretno petog u ISAF-u, 2005. godine u funkciji  zapovjednika voda Vojne policije bio je i naš sugovornik Robert Mikac. Nedugo potom posvetio se znanstvenoj karijeri i danas je izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Jedan od fokusa njegovih istraživanja upravo je Afganistan, koji je i tema nekoliko knjiga i znanstvenih radova koje je objavio.

Kakav je dojam Afganistan ostavio na vas kad ste bili u HRVCON-u? Kakav ste posao napravili s tadašnjim kolegama iz OSRH?

Afganistan kao zemlja ostavlja tužan dojam vjerojatno na svakog promatrača i prolaznika, pa tako i na mene. Na zemlji i infrastrukturi na svakom koraku vide se obilježja ratova, razaranja i stradanja. Sva ova desetljeća sukoba ostavila su neizbrisive fizičke i emocionalne tragove. Tijekom boravka u Afganistanu naši poslovi i zadaće bili su vezani uz ciljeve ISAF misije. Dio nas radio je u Kabulskoj multinacionalnoj brigadi, dio u Zapovjedništvu ISAF misije. Najveći dio kontingenta bili su pripadnici Vojne policije i radili su klasične poslove vezane uz osiguranje međunarodnog kampa gdje smo i sami bili smješteni, nadzor aktivnosti unutar kampa, surađivali smo s Afganistanskom nacionalnom policijom, obavljali smo preprate određenih konvoja, osiguranje visokih dužnosnika i slično.

Jeste li tad, kao vojnik, osjećali nesigurnost? Kako se prema vama odnosilo lokalno stanovništvo?

Nesigurnost je relativan pojam, stvar situacije i trenutka. Nisam osjećao neku posebnu nesigurnost jer sve što smo radili, radili smo po pravilima struke i obavljali one zadaće za koje smo bili osposobljeni i utrenirani. Jako je važno naglasiti da je misija u kojoj sam sudjelovao bila 2005. godine kad je stanje sigurnosti, odnosno nesigurnosti bilo puno povoljnije u odnosu na kasnije godine.

Lokalno je stanovništvo najvećim dijelom bilo vrlo pozitivno prema međunarodnim snagama sigurnosti i vrlo znatiželjno što uopće radimo. Znatiželja je posebno bila izražena kod djece. Odnos lokalnog stanovništva, najvećim dijelom osoba s kojima smo izravno komunicirali (prevoditelji, pripadnici Afganistanske nacionalne policije, Afganistanske nacionalne vojske, tehničko-potporno osoblje koje je radilo u međunarodnim kampovima, trgovci i prolaznici) bio je vrlo pozitivan i prijateljski.

Jeste li očekivali ovakav razvoj događaja nakon povlačenja NATO-a i SAD-a?

Apsolutno ne. Mislim da nitko nije mogao očekivati niti pretpostaviti ovakav razvoj događaja. Vjerujem da su svi njime jako iznenađeni – od svih vanjskih aktera, domaćeg stanovništva, domaćih snaga sigurnosti pa sve do samih talibana. Gotovo sam siguran da nitko nije mogao očekivati ovakav scenarij. Pretpostavljalo se da će se u razdoblju od nekoliko mjeseci nakon povlačenja međunarodnih snaga nastaviti pregovori između domaće vlade i talibana oko tranzicijske vlasti te nastaviti borbe u određenim dijelovima zemlje kao poluga u ojačavanju međusobnih pozicija u pregovorima. Mislim da je to bila najrealnija pretpostavka za nekoliko mjeseci nakon povlačenja međunarodnih snaga dok svako predviđanje za duže razdoblje ima previše otvorenih pitanja i varijabli da bi se moglo pretpostaviti što bi se sve moglo dogoditi.

 Kako definirate talibane, je li riječ o homogenoj skupini i što ih ujedinjuje?

Talibani su etnički pokret paštunskog stanovništva. Imamo afganistanske i pakistanske talibane koji se, iako surađuju i dijele istu etničku osnovu, svaki bori za svoje specifične ciljeve u Afganistanu i Pakistanu. Važno je naglasiti kako svi Paštuni ne podupiru talibane, niti su talibani homogen pokret. Među njima ima različitih frakcija prije svega vezanih uz plemenske linije, koje pak svaka od njih ima neke različite ciljeve i načine njihove provedbe. Ujedinjuje ih zajednički motiv da vladaju Afganistanom, ovdje se referiram na afganistanske talibane, da je njihova etnička skupina dominantna u odnosu na druge (Tadžike, Uzbeke i Hazare), da istjeraju iz zemlje sve međunarodne snage i da politički urede zemlju prema vlastitim vrijednostima i shvaćanjima.

Koji su, prema vašem mišljenju, uzroci tako brzog raspada afganistanskih vojnih i sigurnosnih snaga?

Razlozi su brojni i višeslojni. Vjerujem da će o tome biti napisano puno izvještaja, radova i knjiga te da niti tad na velikom broju stranica neće biti moguće obraditi sve uzroke i što je do njih dovelo. Ovdje možemo samo naznačiti neke od njih. Svi su uzroci međusobno povezani i djeluju jedan na drugog. Najlakše ih je početno podijeliti na vanjske i unutarnje. Od vanjskih uzroka (koje bismo dalje mogli dijeliti na objektivne i subjektivne, kvalitativne i kvantitativne, realne i manje realne, itd.) možemo istaknuti kako je iznimno teško graditi institucije države i sigurnosnog sektora u dalekoj zemlji, drugoj kulturi i tijekom ratnih operacija.

Što se tiče unutarnjih uzroka raspada afganistanskih vojnih i sigurnosnih snaga oni su nebrojeno puta već opisani, a tiču se: organizacije, razmještaja snaga (gdje pripadnici jednog etničkog korpusa prilikom premještanja postrojbi u druge dijelove zemlje i u dio drugih etničkih skupina nisu bili tome skloni pa su dezertirali), sustava plaća (stalno su bili prisutni problemi s isplatama plaća), nevoljnost borbe snaga sigurnosti Afganistanske nacionalne vojske (jer su na suprotnoj strani u talibanskim redovima kad je stvar o Paštunima bili pripadnici njihove etničke skupine pa čak i obitelji), zabrinjavajuća ovisnost o narkoticima, korupcija i slično. Za to vrijeme, talibani su vrlo dobro provodili psihološke operacije, likvidirali ključno osoblje domaćih snaga sigurnosti, prijetili njihovim obiteljima, iskorištavali svaki propust saveznika i domaćih snaga sigurnosti, potplaćivali i tako spojem različitih i često vrlo okrutnih metoda izazivali strah u domaćim snagama sigurnosti na svim razinama.

U kojoj mjeri narodi Afganistana podržavaju talibane?

Vrlo je teško procijeniti. Prva je pretpostavka da ih podržava značajan dio paštunskog stanovništva u samom Afganistanu. Zatim, kako su talibani u svoje redove unatrag nekoliko godina počeli primati i pripadnike drugih etničkih skupina (ponajprije Tadžike i Uzbeke), možemo pretpostaviti da ih podržavaju i određeni dijelovi tih etničkih skupina. Treće, pasivno ih podržava onaj dio stanovništva koji je ogorčen stanjem, korupcijom i načinom funkcioniranja domaće vlasti u Kabulu i po provincijama. Potom, dio stanovništva koje je izravno osjetio okrutnost lordova rata i njihovih paramilicija, a koji su bili dio legitimnog domaćeg političkog i sigurnosnog establišmenta, okrenuo se talibanima u nadi da će oni uspostaviti više reda i sigurnosti. Postoje i dodatni razlozi, no ovi mi se čine nekako najočitiji.

Vjerujete li u scenarij u kojem su se talibani promijenili u pogledu odnosa prema ljudskim pravima?

Ne vjerujem u takav scenarij. Kao što vidimo iz njihovih prvih poruka prilagođavaju se trenutku, no ne vjerujem da će pod njihovom upravom doći do značajnijeg unapređenja ljudskih prava u odnosu na njihovu prvu vladavinu. Volio bih se prevariti.

 Autor ste dviju knjiga posvećenih Afganistanu, biste li u njima danas nešto promijenili?

Prva knjiga Afganistan: Nikad završen sukob nastala je tijekom 2006. i 2007. godine, a objavljena 2008. godine. Druga je knjiga koautorska pod nazivom Osnove protupobunjeničkih operacija: Studija slučaja Afganistan iz 2020. godine, koju smo napisali brigadir Hrvoje Luketić i ja.

U knjigama ne bih ništa mijenjao jer su analiza, opis i svjedočanstvo jednog vremena. U knjizi Afganistan: Nikad završen sukob opisao sam Afganistan, njegovu povijest i uzroke izazova koji opterećuju suvremeni Afganistan i njegove stanovnike. Potom sam analizirao početne godine, uspjehe i neuspjehe operacija u Afganistanu (počevši od 2001. godine), reformu sigurnosnog sektora i druge aktivnosti međunarodnih snaga. Tako da je ta knjiga analiza stanja početnih godina rata i intervencije u Afganistanu. Druga knjiga nastala je pod utjecajem želje da opišemo što su to protupobunjeničke operacije, njihova načela i okviri djelovanja. Sama misija u Afganistanu je oko 2010. godine od različitih okvira, doktrina i traženja najboljeg pristupa usmjerena u protupobunjeničku operaciju. Takva vrsta operacije nije novost no svaka situacija traži određenu prilagodbu. Kako su godine prolazile vidjelo se na terenu da se filozofija protupobunjeničkih operacija različito shvaća i primjenjuje, a što onda ne može donijeti očekivan konačan rezultat. Zbog toga smo se kolega Luketić i ja odlučili prvo istražiti najveće pobune u XX. stoljeću, detektirati zajedničke motive, modele i načine borbe pobunjenika. Nakon toga opisali smo suvremen pristup prema operacijama protiv pobunjenika i u konačnosti takav model analizirali na studiji slučaja Afganistan. Obje su našle svoje mjesto na različitim visokoškolskim ustanovama u Hrvatskoj i zemljama u regiji, služe za sagledavanje i analizu suvremenih sukoba s posebnim naglaskom na Afganistan.

Što su misije ISAF i RS značile za OSRH, što su naši vojnici pokazali?

Misije u Afganistanu, kao i druge misije u kojima su sudjelovali pripadnici OSRH, ali ne smijemo zaboraviti i na policijske službenike, diplomate, medicinsko osoblje i druge, služile su u nekoliko međusobno povezanih ciljeva. Prvi je iskaz spremnosti Hrvatske da svojim ograničenim resursima i sposobnostima pridonese međunarodnim aktivnostima i operacijama. Drugi je vezan uz pristupanje NATO savezu i poslije Europskoj unije. Politički je bilo važno pokazati se kao pouzdan partner koji dijeli prednosti i izazove velikih organizacija u dijelu koji se tiče vanjske i sigurnosne politike. Dalje je bilo vrlo bitno i za OSRH da sudjeluju u misijama i uz razmjenu znanja i iskustva uče o procedurama i okvirima zajedničkih djelovanja s partnerima. Ovdje je bitna i osobna komponenta za sve sudionike misija, koji su tako mogli stjecati dodatna znanja i sposobnosti te nadograđivati ono što su naučili u Hrvatskoj. Važno je bilo i opremanje i standardizacija opreme, naoružanja, odore, obuće. Kroz misije su se opremale postrojbe i u uvjetima misije testirale i unapređivale brojne stvari. Što se tiče naših vojnika oni su pokazali znanje, volju i požrtvovnost da pruže svoj obol međunarodnim aktivnostima u Afganistanu i pomognu domaćem stanovništvu. Ostaje velika žalost što sve što smo radili trenutačnom pobjedom talibana (ne vjerujem da je rat u konačnosti i gotov jer vidimo da se počinju javljati džepovi otpora) postaje upitno. Ako se situacija u Afganistanu promijeni (što je vrlo teško vjerovati no nije ni nemoguće) i talibani budu prisiljeni povući se iz Kabula ili barem iz određenih dijelova zemlje, onda će vrijednosti za koje smo se zalagali i dalje nastaviti živjeti u Afganistanu.

Pisali ste i o privatnim sigurnosnim organizacijama, možete li podvući crtu pod njihovo djelovanje u Afganistanu?

U knjizi Suvremena sigurnost i privatne sigurnosne kompanije: Privatizacija sigurnosti i posljedice iz 2011. godine analizirao sam i opisao fenomen privatnih sigurnosnih kompanija koje djeluju u području nacionalne sigurnosti. Širi fokus bio je na onim kompanijama koje imaju sposobnost, utjecaj i značaj predstavljati aktere u nacionalnoj sigurnosti velikih zemalja poput SAD-a i Velike Britanije, a uži fokus na njihovu djelovanju u međunarodnim operacijama poput Afganistana.

Saveznici (prije svega SAD i Velika Britanija) odavno su prihvatili koncept totalnih snaga gdje redovne snage i privatne kompanije kroz javno-privatno partnerstvo i ugovore predstavljaju zajednički instrument sigurnosti koji državi stoji na raspolaganju. Taj je pristup primijenjen i u Afganistanu gdje su pripadnici privatnih kompanija – koje nije nužno da su sve sigurnosne kompanije no kako djeluju u području sigurnosti tako ih se najčešće etiketira – radili mnoge potporne poslove za potrebe misije i redovnih snaga na terenu, te su rame uz rame radili na istim poslovima s koalicijskim snagama, poput edukacije, osposobljavanja i treninga domaćih snaga sigurnosti. Svi takvi poslovi obavljani su u Afganistanu i Iraku jer su se misije poklapale u godinama provedbe, u objema misijama Amerikanci su bili vodeća sila i imali su istu logiku suradnje s privatnim kompanijama. U konačnosti privatne kompanije, kao i one koje su se izravno bavile sigurnosnim poslovima upotpunjavale su operativne, taktičke i strateške potrebe ponajprije u dijelovima u kojima nije bilo dovoljnog broja redovnih snaga ili znanja o održavanju određenih sustava.

Domagoj Vlahović

Foto Mladen Čobanović