Sa svojom najnovijom inačicom, Saabov sustav i danas je zadržao mjesto u svjetskom vrhu ponude protubrodskih i višenamjenskih vođenih projektila, uz bok sa sustavima Harpoon i Exocet

Unatoč napretku, rakete RBS15 švedskog Saaba i danas uvelike podsjećaju na prethodnike – sustave osmišljene 1950-ih. Kraljevina Švedska trebala je po završetku Drugog svjetskog rata sačuvati vlastitu politiku neutralnosti, ali taj put u prostoru između dva velika politička i vojna saveza. Politika i doktrina bile su usmjerene na što veće oslanjanje na vlastite snage i specifične potrebe. S velikim teritorijem i obalnim područjem te malim brojem stanovnika, prioritet je bio opremanje modernim vojnim sredstvima koja će pružiti kvalitativnu prednost nad potencijalnim protivnikom. Strelovit poslijeratni tehnološki napredak nudio je odgovor baš za takve potrebe. Izgledno je bilo da budućnost pripada vođenim projektilima, koji su u svijetu sve više razvijani, i to za cijeli spektar namjena. Tadašnja švedska mornarička agencija za nabavu oružja i vojne opreme započela je 1950-ih rad na tzv. antiinvazijskom oružju, zapravo protubrodskom projektilu. Projekt nazvan M20 bio je tad izazovan i za najveće sile, a pogotovo za neutralnu Švedsku. Vjerojatno zato, razvoj se oduljio uz nezadovoljavajuće rezultate. Projekt je 1962. obnovljen zahvaljujući tvrtki Saab, ali uz primjenu francuske tehnologije. Kao osnova za sustav poslužila je leteća meta CT20 tvrtke Nord Aviation, koja je imala turbomlazni motor tvrtke Turbomeca. Novi sustav dobio je oznaku RB08A (Robotsystem 08). Tijekom razvoja i testiranja s francuskim partnerima, postignuti su zadovoljavajući rezultati. Oni su 1965. doveli do prvih narudžbi projektila koji je na kraju proizveden u stotinjak primjeraka. Radilo se o velikom projektilu, koji je na startu imao masu veću od tone, duljinu od gotovo šest metara i raspon krila od tri metra u letu. Osnovne podatke o cilju i njegovoj udaljenosti projektil je dobivao od motrilačkog radara. Projektil mase 900 kg ispaljivan je s lansirnih tračnica uz pomoć bustera, koji su nakon nekoliko sekundi omogućili prelazak u krstareći let uz pomoć turbomlaznog motora. Krstareći let na visini od 600 metara odvijao bi se sve do prilaska cilju i aktivacije radara, koji bi započinjao pretragu. Pri zahvatu cilja radarom, tražilo je preuzimalo let projektila do udara na cilj i aktivacije bojne glave mase 250 kg. Sustavi su postali operativni 1966. i 1967. na dva razarača klase Halland, a 1968. i u teškoj bitnici obalne artiljerije. RB08A postigao je stanoviti uspjeh. Bio je prvi operativni protubrodski projektil instaliran na nekom zapadnom ratnom brodu. No brzo su se pokazali i njegovi nedostaci. Najveći je bio vrijeme reakcije do lansiranja rakete, jer je svaka prije paljbe trebala biti pripremljena na rampi. Sustav za lansiranje mogao je istodobno imati samo dva projektila, koja bi bila na otvorenom, bez zaštite od različitih nepogoda. Što se toga tiče, stanovite je prednosti imao čak i stariji, pionirski sovjetski sustav s masivnim projektilima P-15 Termit. Njegovi su projektili bili spremljeni i zaštićeni u pojedinačnim kontejnerima i u kratkom vremenu spremni za paljbu. RB08A nije imao dug vijek operativne uporabe jer su brodske inačice umirovljene krajem 1970-ih zajedno s razaračima klase Halland. Preostali projektili prebačeni su u obalne bitnice, koje su 1995. povučene.

Bolji put zrakoplovstva

Do sredine 1968. i osnivanja Uprave za obrambena sredstva (Försvarets materielverk – FMV), djelovale su unutar Ministarstva obrane Švedske dvije agencije odgovorne za razvoj i nabavu naoružanja te vojne opreme za ratnu mornaricu i zrakoplovstvo. Zbog razlika u zahtjevima, ali i prijepora među agencijama, došlo je do mimoilaženja oko novih sustava slične namjene. Dok je mornarička agencija razvijala M20, agencija za zrakoplovstvo pokrenula je 1949. razvoj protubrodskog projektila koji bi se lansirao iz zrakoplova. Potonji projekt oznake RB04 bio je uspješniji. Već 1955. obavljeno je prvo lansiranje, a proizveden je u više od 300 primjeraka. Prva masovno proizvedena inačica, RB04C, postala je operativna 1961. na švedskim avionima Saab A32 Lansen. Slijedit će inačica RB04D, koja će dobiti napredniji raketni motor i preinake s komponentama koje su omogućile njihovo lakše održavanje. Zadnja je inačica, RB04E, uvedena 1975. Prilagođena je avionima AJ37 Viggen, a dobila je i novi sustav samonavođenja s novim radarom i većom otpornošću na elektroničko ometanje. Projektil je ostao u uporabi do 2000., kao i većina borbenih aviona Viggen. Za razliku od mornaričkog sustava RB08, RB04 bio je projektil znatno manje mase i dimenzija. Bio je dug oko četiri i pol metra i nešto teže bojne glave, a u letu je imao za trećinu manju masu i za trećinu manji raspon krila.

Švedska ratna mornarica usmjerila je 1960-ih razvoj na manje borbene plovne jedinice. Takva politika bila je u skladu s doktrinom asimetričnog odgovora na snage potencijalnih protivnika. Izgradnja druge generacije torpednih plovila (brzih jurišnih brodova, raketnih topovnjača) klase Spica započela je 1970-ih. Za njih i buduća plovila drugih klasa s manjom istisninom trebalo je pronaći prikladne protubrodske projektile. Naizgledniji kandidat trebao je biti američki sustav Harpoon, čiji se razvoj krajem 1970-ih bližio završetku. Ostavljen je prostor i za domaće rješenje jer je Saab imao veliko iskustvo u razvoju vođenih projektila. Tvrtka je s velikim elanom prionula razvoju vlastitog kandidata. Na čelu projektnog tima bio je menadžer Hans Ahlinder, koji je sa suradnicima vjerovao u mogućnost izrade sustava kvalitetnih tehničkih i operativnih značajki. U malo vremena razrađen je projekt RB04 Turbo, koji je sredinom 1978. predstavljen švedskoj mornarici. Prednji dio tijela ostao je jednak onom izvornog RB04, ali stražnji je znatno promijenjen instalacijom turbomlaznog motora umjesto raketnog motora na kruto gorivo.

Rekordno kratak rok

Iako je čelništvo mornarice preferiralo Harpoon, odluka o njegovoj nabavi nije donesena. Od Saaba su zatražene stanovite preinake i poboljšanja projekta. Potonji su doveli do toliko opsežnih izmjena da je Saabov tim utvrdio da se praktički radi o novom projektilu koji zaslužuje i novu oznaku. Nova oznaka projektila bila je RBS15. Uime švedske vlade, agencija FMV dogovorila je daljnji razvoj i nabavu s tvrtkom Saab Bofors Missile Corporation. Bile su predviđene tri inačice: pomorska RBS15M, zrakoplovna RBS15F i zemaljska/obalna RBS15K. Prvi primjerci projektila isporučeni su mornarici u lipnju 1984., a postali su operativni iduće godine, nakon rekordno kratkog razvoja. Domet projektila bio je 80 km, uz minimalnu udaljenost gađanja od 12 km. Prema cilju se mogao kretati na nekoliko unaprijed postavljenih visina: šest, dvadeset, sto ili tristo metara. Bio je i uspješan izvozni proizvod.

Desetak godina nakon uvođenja raketa RBS15 u operativnu uporabu, slijedilo je predstavljanje nove, poboljšane inačice Mk2, koju je prvi naručio FMV. Proizvodnja je započela 1994., a 1998. ušli su u uporabu. Na inačici Mk2 primijenjena su neka od novih rješenja, koja će se pojaviti i na kasnijim projektilima nove generacije. U to se vrijeme nije pojavio neki novi korisnik, nego se uglavnom radilo o modernizaciji projektila isporučenih oružanim snagama Švedske i Finske. U Švedskoj su u to bili uključeni projektili svih podinačica i tipova platformi. Nakon torpednih čamaca klase Norrköping slijedila je instalacija na četiri korvete klase Stockholm i četiri klase Göteborg, te napokon na moderne korvete klase Visby. U Finskoj se radilo o projektilima inačica koje je Saab za nju označio kao SF1 i SF2, moderniziranim na jedinstveni standard SF3. Međutim, za Mk2 ne samo da nije bilo novih narudžbi nego se i u postojećih korisnika smanjila potreba za njima. Neposredno nakon uvođenja sustava, Švedska je iz operativne uporabe povukla jednu bitnicu obalne obrane i nekoliko torpednih čamaca klase Norrköping. Time je iz oružanih snaga povučeno 50 lansera, no ipak su uskladišteni. Vrijedi spomenuti da su napredak tehnologija i smanjenje elektroničkih komponenti na Mk2 omogućili ugradnju manjeg sustava za samonavođenje. Dobiveni prostor iskorišten je za povećanje spremnika i količine nošenog goriva, a time i dometa projektila na više od sto kilometara. Uvedeni su i novi startni raketni motori. Njihova je dodatna prednost znatno smanjenje količine dima nakon lansiranja, čime je smanjena zamjetljivost broda ili kamiona s lanserima.

Širenje proizvodnje

Program razvoja iduće generacije sustava RBS15, koja se serijski proizvodi od 2004., započeo je 1995. Kao osnova uzet je standard Mk2, ali uključivat će kompleksnija rješenja i redizajn više sastavnih komponenti. Zahtjevi u razvoju inačice Mk3 obuhvaćali su bolju razinu identifikacije cilja, bolju navigaciju i veću otpornost pri svladavanju kinetičke ili elektroničke obrane ciljeva. Ta inačica razvijana je zajedno s partnerima i prema novim stranim korisnicima. Oni su i pronađeni i to preko puta Baltičkog mora – u Njemačkoj i Poljskoj. U slučaju Njemačke, radilo se i o transferu tehnologije, a ne samo o kupnji projektila. Švedski proizvođač sklopio je partnerstvo s njemačkom tvrtkom Diehl BGT Defence, koja je sudjelovala i u razvoju oružja. U saveznoj zemlji Saarlandu, kod gradića Nonnweilera, otvoren je pogon za sklapanje sekcije projektila kao što su glava tražila, sustavi kontrole i navigacije, bojne glave i pogonski motori. Fokus je bio na smanjenju zamjetljivosti primjenom stealth tehnologija. To je uključivalo pasivne mjere smanjenja infracrvenog (IC) otiska i uporabu materijala manjeg radarskog potpisa, kao i uvođenje novog tipa radarskog tražila. Potonji sustav sastojao se od radara kontinuiranog vala LPI (Low Probability of Intercept), manje izlazne snage s frekvencijskom modulacijom. Usporedno s približavanjem cilju progresivno se smanjuje izlazna snaga signala kako bi indikatori radarskog zračenja što teže detektirali projektil. U odnosu na prethodnika, tražilo ima znatno bolju rezoluciju i veću sposobnost diskriminacije ciljeva u završnoj fazi leta. Bilo je planirano i uvođenje slikovnog IC tražila uz redizajniran nosni dio projektila, ali od toga se odustalo. Bitna je novina na Mk3 digitalni autopilot i uvođenje GPS sustava, što je osim lakše navigacije znatno proširilo polje uporabe projektila. Uveden je i napredniji visinomjer, koji će omogućiti krstarenje na manjim visinama od tek dva metra. Izvorno protubrodski projektil, RBS15 Mk3 postao je krstareći projektil, sa sekundarnim sposobnostima preciznih napada na zemaljske ciljeve. Povećan je i maksimalni domet oružja: više od 200, a po nekim podacima i do 250 km. To je postignuto ugradnjom naprednije inačice turbomlaznog motora. Safranov Microturbo TR60 ima petnaestak posto veći potisak, a uporabom sintetičkog goriva JP-10 postiže veće kalorijske vrijednosti.

Isticanje glavnih značajki

RBS15 Mk3 izvana se lako razlikuje od prethodnih dviju inačica po lansirnim kontejnerima. Stariji kutijasti četverostranični kontejneri zamijenjeni su ovalnim (kamion) ili šesterostraničnim (brod). U novom kontejneru projektil je postavljen po horizontalnoj ravnini, dok je na starijim inačicama u četverostraničnom lanseru smješten pod kutom od 45 stupnjeva. Na Mk3 uveden je i sustav naprednog korisničkog sučelja MEPS (Missile Engagement Planning System), koji je omogućio lakšu operativnu potporu te učinkovitije korištenje sustava u različitim scenarijima. Njegove su značajke: računalno generirano grafičko sučelje, potpora u donošenju odluka o lansiranju projektila, s automatskim kreiranjem plana djelovanja te priprema svakog pojedinačnog projektila za moguće djelovanje. S pomoću MEPS-a moguće je i programiranje velikog broja putnih etapa i različitih visina krstarenja te istodobnog dolaska više projektila na cilj. Time se povećavaju šanse za veliko opterećenje protivničkih mekih i tvrdih mjera obrane. MEPS služi i kao taktički simulator za opsežnu obuku te kao alat za analizu i simulaciju plana prije i nakon samog gađanja.

Najnaprednija inačica sustava RBS15 danas je Mk4. Proizvodi se od ožujka 2017., a uz oznaku projektil je dobio i naziv Gungnir. Prvi je put javno predstavljen u srpnju 2018. na zrakoplovnom sajmu Farnborough u Ujedinjenoj Kraljevini. Naziv Gungnir potječe iz nordijske mitologije – to je koplje vrhovnog boga Odina, koje nikad ne promašuje cilj. Time je jasno istaknuta želja proizvođača za isticanjem glavne značajke oružja: preciznosti i pouzdanosti. Kod Gungnira više nema podjele na podinačice namijenjene posebnim platformama za lansiranje. Cilj je bio ponuditi potpuno i sveobuhvatno rješenje za uporabu na brodovima, kamionima ili borbenim avionima. Zahvaljujući primijenjenim tehnologijama, omogućen je autonomni sustav odabira i diskriminacije ciljeva u složenim scenarijama i u nepovoljnim vremenskim uvjetima. U odnosu na prethodnu inačicu, poboljšan je navigacijski sustav. Uz inercijski sustav i GPS, primijenjen je i napredni sustav GPS-a otporniji na elektroničko ometanje, koji se s pomoću podatkovne veze može povezati s drugim sustavima. Projektil može u konačnici biti i potpuno neovisan o podatkovnoj vezi i satelitskoj navigaciji. Maksimalni domet dodatno je povećan i iznosi oko 300 kilometara. Standard Mk4 može se primijeniti i na Mk3, dakle, ona se može modificirati na moderniju inačicu.

Desetljećima nakon predstavljanja sustava RBS15, mnoge su zemlje krenule švedskim putem samodostatnosti i razvoja sličnih oružnih sustava. Osim velikih sila, danas već desetak zemalja posjeduje vlastite programe razvoja odnosno proizvodnje sustava slične namjene. Iako su time znatno sužene mogućnosti daljnjeg izvoza sustava RBS15, njegov se dosadašnji put može smatrati uspješnim. Najnovija inačica Mk4 sustav je opet svrstala u svjetski vrh. Onamo je dospio i zahvaljujući mogućnosti podizanja standarda na projektilima koji su u uporabi kod više korisnika.

Sekcije projektila

Bez obzira na inačicu, projektili RBS15 imaju identične značajke sa sličnim rasporedom najbitnijih podsustava. Dugi su 4,35 m, a promjer cilindričnog tijela je 500 mm. Na prednjem su dijelu manji kanardi, a na stražnjem veća, nepotpuna delta-krila koja su sklopljena do izlaska iz kontejnera. Veća krila postavljena su križno, a kad su rasklopljena raspon im je 1,4 metra. U prednjem dijelu unutar zaobljenog nosa radoma nalazi se radar iza kojeg je sustav samonavođenja i ostala elektronika. Izvorno se radilo o monoimpulsnom radaru tvrtke PEAB (Philips Elektronikindustrier AB), koji djeluje u radiofrekvencijskom pojasu J. Širokopojasni radarski tragač ima sposobnosti mijenjanja frekvencije, a proizvođač tvrdi i da je vrlo otporan prema mjerama elektroničke obrane. Radarski tragač aktivira se u blizini cilja u aktivnom ili aktivno-pasivnom režimu rada ovisno o protuelektroničkim mjerama. U prednjem dijelu smješten je autopilot koji upravlja projektilom na temelju unesenih etapnih točaka i ugrađenog radarskog visinomjera. Slijedi sekcija projektila s bojnom glavom, a zatim prostor sa spremnikom za gorivo turbomlaznog motora. Polupenetracijsko-fugasna bojna glava SAPHE (Semi Armour Piercing – High Explosive) ima masu oko 200 kg. U stražnji dio projektila smješten je spomenuti turbomlazni motor TR60. Pri uporabi na brodskim i zemaljskim platformama projektili su smješteni unutar kutijastog kontejnera s obostranim, identičnim vratašcima. Kontejneri služe kao lanseri i kao spremnici za zaštitu projektila od vanjskih utjecaja. Izrađeni su od lakih slitina, a masa im je gotovo jednaka masi projektila: napunjeni malo prelaze tonu i pol. Ukupna masa najčešće korištene konfiguracije, od četiri lansirna sklopa s osam lansera, računalnim sustavima i napajanjem, manja je od 15 tona. Na mnogim se brodovima često koristi instalacija manja od maksimalne. Dok su još u kontejnerima, na projektilima iz zemaljskih i brodskih lansera nalaze se dva bočno instalirana startna raketna motora ili bustera na kruto gorivo. Ti startni motori razvijaju oko osam tona potiska i rade otprilike tri sekunde. Već unutar pola sekunde rada ubrzavaju projektil do otprilike 100 km/h. Njihova je zadaća početno lansiranje projektila. Ono omogućuje izlazak iz kontejnera, a onda prebacivanje u krstareći režim leta. Na repnom su dijelu i stabilizatori, koji se nakon početne faze lansiranja projektila odbacuju zajedno sa startnim motorima. Strujanje brzog zraka uz pirotehnički start olakšava aktivaciju turbomlaznog motora TR60, koji onda pokreće projektil prema cilju krstarećom brzinom nešto manjom od 1000 km/h. Inačice projektila koje se koriste na zrakoplovima nemaju potrebe za startnim motorima. Brzina zrakoplova zajedno s visinom lansiranja daje projektilima dovoljnu brzinu i potencijalnu energiju potrebnu za prelazak u režim krstarećeg leta. Nakon što je odabran cilj te dobiveni podaci o azimutu i njegovoj udaljenosti, potrebno je da zrakoplov postigne brzinu od 0,7 Macha kako bi se strujanjem zraka pokrenuo i uključio turbomlazni motor. Tijekom leta i dok su na podvjesnim točkama zrakoplova, projektili imaju poklopac iznad uvodnika zraka kako ne bi stvarali nepotreban otpor zraka.

Zemlja i zrak

Sustav RBS15 otpočetka je razvijan s ciljem velike fleksibilnosti operativne i taktičke uporabe, te različitih platformi s kojih se mogu gađati ciljevi. Uz osnovni protubrodski dizajn, tu su i minimalno izmijenjene inačice za uporabu sa zemaljskih i avionskih platformi. Kopneni koncept nastao je u Švedskoj pod nazivom Kustrobotbatteri 90 ili CMB 90 (Coastal Missile Battery 90). Služi za obranu velikog obalnog područja i od potencijalno snažnijeg protivnika. Sa svojim dometom, sposobnošću brzog mijenjanja položaja i prikrivanja, nudi stanovite prednosti nad plovnim jedinicama. Zemaljska bitnica sastoji se od više komponenti i svaka je smještena na teže motorno vozilo (kamion). Takvu bitnicu obalne obrane u izvornom konceptu čine: dva vozila za vezu, dva vozila s motrilačkim radarom, dva zapovjedna vozila i šest vozila lansera od kojih svaki nosi četiri projektila. Bitnica može biti podijeljena na dvije jednake i neovisne grupe ili sekcije, od kojih svaka tad ima po tri vozila/lansera. Potpuno popunjenu bitnicu obalne obrane čini oko 150 pripadnika. Može ih biti i oko 200 ako se bitnici dodijele zaštitni, logistički i vod protuzračne obrane. Isprva su za potrebe švedske obrane trebale biti nabavljene četiri bitnice, ali od toga se odustalo zbog ulaganja u klasu novih podmornica Västergötland. Bitnica je na koncu prihvaćena u švedskoj mornarici u konceptu CMB 90, a sustav je dobio oznaku RBS15KA (Kustartilleri – Obalno topništvo). Bitnica je bila dio Pukovnije obalne obrane KA2 (Karlskrona kustartilleriregemente), dok 2000. nije rasformirana i ukinuta. Povratak sposobnosti švedske obalne obrane s projektilima RBS15 objavljen je 2016., iako je odluka vjerojatno donesena nešto prije. Gotovo istodobno s objavom, sustavi su bili spremni za vojnu vježbu Swenex 16, te su provedena nadzorno-tehnička lansiranja projektila. Krajem 2024. agencija FMV dogovorila je sa Saabom modernizaciju i narudžbu novih projektila u inačici Mk3. Dok ne budu isporučeni, Švedska raspolaže velikim brojem projektila Mk2, koji su bili instalirani na starijim klasama ratnih brodova.

Struktura gotovo jednaka švedskoj usvojena je u finskoj mornarici, u kojoj se bitnica nalazi u sastavu Obalne brigade i Obalne pukovnije Suomenlinna u blizini Helsinkija. Svaka zemlja korisnica odlučila se za različita teretna vozila za komponente sustava. Nordijske zemlje odlučile su se za vozila koja se ondje proizvode. U Švedskoj su to isprva bili kamioni Scania, ili u novom izdanju kamioni Volvo. U Finskoj su kao platforme poslužila vozila tvrtke Sisu. U hrvatskoj službi, za sustav su izabrani češki nešto manji kamioni Tatra 815 u konfiguraciji 6 x 6. Osim od vlastitih izvora, podatke o potencijalnim ciljevima obalna bitnica može dobivati i od platformi te senzora drugih postrojbi. Planiranje, odluka i start lansiranja poduzimaju se unutar zapovjednog središta. Komponente bitnice mogu biti smještene desetke kilometara od same obale, ali i kilometrima udaljene jedna od druge, čime je znatno otežano njihovo otkrivanje. Kamioni-lanseri opremljeni su hidrauličkim stabilizacijskim sustavima te mogu u roku od pet minuta biti spremni za djelovanje na obližnjim paljbenim položajima. Pri gađanju je dovoljno da se cilj nalazi u prednjoj polusferi u odnosu na mobilni lanser projektila. Kao i na drugim platformama, gađanje iz RBS-a može se provoditi i noću, pri smanjenoj vidljivosti te u nepovoljnim vremenskim uvjetima

STRANI KORISNICI

Alžir

Alžir je korisnik sustava RBS15, i to inačice Mk3. Prema podacima štokholmskog instituta SIPRI, nabavio je 65 raketa. Njima su naoružane dvije fregate MEKO A-200NA (klasa Erradii). Fregate su naručene 2012., a ušle su u uporabu 2016. i 2017. Obje su naoružane s po 16 lansera. Odabir je vjerojatno povezan s lakom integracijom s paketom elektroničke i senzorske opreme. Brodovi koriste Saabove promatračke radare Sea Giraffe AMB i sustave za upravljanje vatrom CEROS 200.

Finska

Finska se pridružila programu nabave sustava RBS15 još u fazi razvoja. Već 1983. naručena je inačica namijenjena opremanju bitnica obalne obrane. Uslijedila je instalacija na četiri jedinice tadašnje nove klase raketnih topovnjača Helsinki. Nakon njih postavljeni su na četiri topovnjače nove generacije klase Rauma i četiri broda najnovije klase topovnjača Hamina. Inačice za Finsku imaju oznaku RBS15SF1 (brodska) i RBS15SF2 (obalna/zemaljska) te pripadaju standardu Mk2. Neki primjerci prošli su remont i modernizaciju, koji su ih doveli na standard SF3. Uz određene komponente sa standarda Mk3, uveden je i sustav MEPS. Sustav je dobio i domaće oznake MTO 85 za projektile RBS15SF1/SF2 i MTO 85M za projektile RBS15SF3. Danas se u Finskoj provodi modernizacija i zamjena protubrodskih projektila, a RBS15 bit će zamijenjen izraelskim projektilima Gabriel V. Proces je započeo s najvažnijim plovilima klase Hamina, na kojima je zamjena već obavljena. Prelazak bi trebao uključiti i druge brodove, kao i bitnice obalne obrane.

Izraelske sustave nabavlja i Estonija. Prema najavama, dvije zemlje planiraju imati integrirani i umreženi sustav projektila istog tipa.

Hrvatska

Jedan od korisnika sustava RBS15 je i Hrvatska ratna mornarica. Sustav je prilagođen uporabi na pet raketnih topovnjača i na kopnenim mobilnim lanserima unutar Bitnice obalne obrane. Hrvatska je postala korisnik 1991. tijekom Domovinskog rata, oslobađanjem skladišta oružja JRM-a. Jugoslavija je projektile, koji su nosili oznaku RB-15B, nabavila nedugo prije raspada, s namjerom modernizacije mornarice i zamjene zastarjelih projektila sovjetskog podrijetla. Tijekom Domovinskog rata, zahvaljujući naporima pripadnika HRM-a i domaće industrije, obavljena je instalacija sustava na raketnoj topovnjači RTOP-21 Šibenik i novoizgrađenoj raketnoj topovnjači RTOP-11 Kralj Petar Krešimir IV. Uspješnost pothvata potvrđena je na vojnoj vježbi Posejdon 94, kad su obje topovnjače lansirale po jedan projektil na ciljeve, koji su precizno pogođeni. Vježba je imala i širu simboličnu vrijednost, izvan operativno-taktičkog konteksta. Provedena je u proljeće 1994. u jeku Domovinskog rata. Bila je stoga i demonstracija sposobnosti i spremnosti oružanih snaga za izvršavanje najzahtjevnijih zadaća u budućim izazovima oslobađanja i obrane zemlje. Iduća su lansiranja provedena više od dvadeset godina nakon toga. Formalni resurs projektila do propisanog remonta istekao je 2002., nakon čega je privremeno zabranjena njihova operativna uporaba. Odluka o produljenju životnog vijeka donesena je 2014., nakon čega su započela ispitivanja raketnih komponenti, podsustava i lansera. U svibnju 2015. provedeno je nadzorno-tehničko gađanje u akvatoriju Dugog otoka, s mobilnog obalnog lansera raketne bitnice RB-1. Projektil RBS15B uspješno je pogodio metu i potpuno uništio cilj. Prilika za još jedno lansiranje bila je u listopadu te godine na vježbi Združena snaga 15. Lansiranje s raketne topovnjače Dmitar Zvonimir rezultiralo je uspješnim pogađanjem broda-cilja. Još jedno lansiranje obavljeno je u listopadu 2016. tijekom vježbe Harpun 16, koja je provedena u akvatoriju Dugog otoka i Žirja. Operateri su bili na brodu RTOP-42 Dubrovnik, a projektil je uspješno pogodio cilj. Zadnje lansiranje provedeno je u listopadu 2018. u akvatoriju Dugog otoka. U glavnoj ulozi i taj je put bila raketna topovnjača Dubrovnik. Projektil je s udaljenosti od tridesetak kilometara još jednom uspješno pogodio cilj.

Njemačka

U Njemačkoj je odluka o nabavi sustava RBS15 Mk3 donesena 2005. godine. Njima su opremljene korvete K130, poslije nazvane klasom Braunschweig. U standardnom rasporedu, svaki od pet brodova opremljen je s četiri lansera. Projektili RBS15 Mk3 službeno su u uporabu njemačke mornarice ušli u rujnu 2011. godine. Uslijedilo je razdoblje operativnog testiranja agencije BAAINBw (Bundesamt für Ausrüstung, Informationstechnik und Nutzung der Bundeswehr). Nakon uspješnih testiranja, korištenje projektila protiv površinskih ciljeva odobreno je 2015. godine. Odobrenje za gađanje zemaljskih ciljeva doneseno je u lipnju 2016. Osim za korvete Braunschweig, od kojih još nekoliko novih treba biti završeno, sustav RBS15 Mk3 odabran je u listopadu 2023. i za fregate klase (F123) Brandenburg. Tri broda trebaju proći modernizaciju. Glavni je izvođač radova tvrtka Saab, koja će na brodovima instalirati vlastite senzore (radar Giraffe 4) i sustave upravljanja borbom (9LV). Zanimljivo je da su ti brodovi s početka 1990-ih do danas imali više tipova oružja tog tipa. Izvorno se radilo o projektilima Exocet, potom su zamijenjeni sustavom Harpoon, a Njemačka uvođenjem sustava RBS15 ide suprotno od koncepata koji predviđaju sustav NSM na većini površinskih borbenih plovila prve linije. Odluka je protumačena kao dobar način ubrzanja, olakšanja posla i smanjenja nepotrebnih troškova jer projektili i ostali senzori dolaze od istog proizvođača.

Poljska

Poljska se isprva odlučila za nabavu sustava kako bi adekvatno naoružala raketne topovnjače klase Orkan. Tri su broda izvorno bili projekt Njemačke DR, a Poljska ih je kupila nedovršene. Prvotni je dizajn predviđao oružja sovjetskog podrijetla. Program je pokrenut 2001., ali tek 2006. dogovoren je posao vrijedan 110 milijuna eura. Uključivao je 36 projektila RBS15 Mk3 zajedno s dva trenažna projektila. Unutar prijelaznog razdoblja do isporuke novih sustava, Poljskoj je ustupljeno osam primjeraka starije inačice. Ti projektili RBS15 Mk2 instalirani su na dva broda klase Orkan, a nabavljeni su iz viškova švedske mornarice. Sustav je dugo razmatran kao kandidat za opremanje obalnih protubrodskih bitnica poljskih snaga, ali to se nije dogodilo. Posao je dodijeljen norveškoj tvrtki Kongsberg Defence & Aerospace, a odabir je njezin projektil NSM (Naval Strike Missile)..

TEKST: Marin Marušić