Slika Europe po završetku l. svjetskog rata gotovo ni u čemu više nije nalikovala onoj koja je svjedočila njegovu izbijanju. Propast velikih imperija i stvaranje novih država na njihovim ruševinama, preustroj političkih sustava i radikalno premještanje težišta moći uvelike su izmijenili politički zemljovid kontinenta, čiji su se prevladani vrijednosni sustavi naprasno raspali u oluji socijalnih i političkih revolucija i buna

Prvi preokret, čije će posljedice bitno obilježiti povijesne tokove dvadesetog stoljeća, odigrao se u Rusiji, represivnoj, autokratskoj monarhiji, koja će se iz Carstva, obilježena korupcijom i političkom samovoljom, pod pritiskom bijede i narasla nezadovoljstva njegovih podanika, ali i uz nezanemarivu pomoć internih i međunarodnih političkih kalkulacija, na posljetku pretvoriti u prvu komunističku državu na svijetu.
Kako je najveći dio stanovništva Ruskog Carstva stoljećima živio u veoma teškim socijalnim i političkim uvjetima, među studentima, intelektualcima, radnicima, seljacima, pa i dijelom plemstva od početka 19. stoljeća nastaju različiti pokreti, kojima je zajedničko nastojanje bilo rušenje represivne carske vlasti. Dva najpoznatija – ustanak “decembrista” protiv cara Nikole I. 1825. i revolucija iz 1905., s ciljem uspostave ustavne monarhije – nisu polučila gotovo nikakav uspjeh. Car Nikola II., koji je kao sin u atentatu ubijenog Aleksandra III., 1894. naslijedio prijestolje, nije, doduše, slovio kao zlonamjeran, no bio je nadasve slab i kolebljiv vladar, čvrsto uvjeren u ispravnost autokratskih načela koje je naslijedio od svojih moćnih predaka. Njegova supruga Aleksandra, rođena kao Alix, princeza od Hessen-Darmstadta, rodila mu je četiri kćeri – Olgu, Tatjanu, Mariju i Anastaziju – te sina Alekseja, koji je patio od leukemije, zbog čega je carska obitelj često postajala žrtvom nadriliječnika i religioznih fanatika poput opskurnog sibirskog monaha Grigorija Jefimoviča Rasputina. Autokracija i policijska represija jačale su pod vladavinom Nikole II., a kao reakcija uslijedio je niz terorističkih akata. Ukidanje tlake, koju je Aleksandar II. proglasio 1861., siromašnim seljacima nije donijelo nikakvo olakšanje, a s ubrzanom industrijalizacijom u gradovima je jačao nov politički čimbenik: proletarijat. Socijalističkim pokretom upravljalo se iz egzila, a među zagovornicima revolucionarne misli posebno se isticao pravnik i osvjedočeni marksist Vladimir Iljič Lenjin. Na vanjskopolitičkom planu ruski interes za Mandžuriju doveo je do sukoba s Japanskim Carstvom, koji je u veljači 1904. rezultirao za Rusiju poraznim ratom.

Socijaldemokratska radnička stranka Rusije
Na prijelazu stoljeća u Rusiji je počelo osnivanje revolucionarnih stranaka, čija se politika temeljila na marksističkoj filozofiji. Godine 1898. osnovana je Socijaldemokratska radnička stranka Rusije, koja se 1903. podijelila na frakcije boljševika i menjševika, među kojima je postojala velika razlika u shvaćanju strukture stranke. Dok su boljševici smatrali da revoluciju mora provesti stranački kadar kao “avangarda radničke klase”, te je stoga nužna i kadrovska stranka, menjševici su bili zagovornici masovne stranke revolucionarne orijentacije. Od skupina narodnjaka, populističke struje koja se od 1860. zalagala za prilagođivanje socijalističke doktrine ruskim uvjetima, nastala je, pak, 1902. Stranka socijalnih revolucionara.
Institucija parlamenta, naučio je mladi Nikola od svojih političkih mentora poput Konstantina Pobedonoseva iz očeva kabineta, “služi isključivo osobnim ambicijama, taštini i vlastitim interesima njegovih članova”, stoga i predstavlja “jedan od najzornijih primjera ljudske zablude.” Kad su 22. veljače 1905. tisuće nezadovoljnika, predvođenih svećenikom Georgijem Apolonovičem Gaponom, krenule put Zimske palače u ruskoj prijestolnici Sankt Petersburgu – koja će 1914. biti preimenovana u Petrograd, 1924. u Lenjingrad, dok će joj 1991. biti vraćeno staro ime – da predoče caru svoje zahtjeve za političkim i socijalnim reformama, carske postrojbe otvorile su vatru. Na stotine nedužnih ubijeno je u “krvavoj nedjelji”, koja je rezultirala štrajkovima i pobunama radnika u svim industrijaliziranim krajevima Carstva. Pritisnuta nemirima i porazom u ratu s Japanom, carska vlada pristala je na ustupke, obećavši sazivanje zastupničkog doma – Dume. No, revolucionarni val nije se stišao. Pobunjenicima su se priključili vojnici i mornari, a polovicom listopada u Sankt Petersburgu je osnovan sovjet, sastavljen od radničkih zastupnika, koji je proglasio opći štrajk, popraćen ustancima seljaka i revolucionarnih skupina diljem Carstva. Vlada je poslala vojsku na revolucionare i podupirala konzervativne skupine, nezadovoljne radikalnim zahtjevima sovjeta. Hapšenje članova sovjeta u Sankt Petersburgu dovelo je u prosincu do velikog radničkog štrajka u Moskvi, koji je vojska nasilno ugušila. U svibnju 1906. trebao se sastati prvi saziv Dume, čemu je prethodilo proglašenje fundamentalnih zakona, koji su caru i dalje osiguravali autokratska prava. Kako je Duma i dalje zahtijevala reforme, raspuštena je dva mjeseca kasnije. Druga Duma, sazvana 1907., također je raspuštena, revolucionarni pokret ponovno je ojačao, na što je vlast odgovorila pojačanom represijom, posebice protiv manjina. U međuvremenu, konzervativci i umjereni reformisti počeli su surađivati s vladom i stekli većinu u trećoj Dumi, koja je proglasila nekoliko umjerenih reformskih mjera.
Početak l. svjetskog rata privremeno je zasjenio aktivnost radikalnih krugova. Četvrta Duma pozvala je na javnu potporu vladi, koja se na strani Antante aktivno uključila u ratna zbivanja. No, do konca 1914. ruska vojska pretrpjela je niz teških gubitaka, posebice u Istočnoj Pruskoj. Godine 1915. gubici su se – s izuzetkom nekoliko manjih pobjeda – dramatično povećali i poraz je zadobio razmjere katastrofe usporedive s onom u Rusko-japanskom ratu. Nikola II., apsolutni monarh Rusije, gospodar nad 130 milijuna ljudi i otprilike jednom šestinom zemljine površine, bio je nemoćan pred nadolazećom tragedijom: gigantska vojska, što ju je zapadni tisak nazivao “ruskim parnim valjkom” brojala je 1,4 milijuna, a nakon opće mobilizacije 3,1 milijun vojnika, no to je bila jedina prednost Rusije pred Njemačkom. Na jedan metar ruske željezničke pruge dolazilo je deset metara njemačke, dok je broj tvornica u Njemačkom carstvu za stotine nadmašivao onaj u Ruskom. Vladala je nestašica streljiva, a kad bi vojnici potrošili svoje zalihe, morali su pod neprijateljskom vatrom čekati na nove. Ruski vojnik morao je u prosjeku prevaliti 1200 km do fronte, dok je njemačkom trebalo tek 300. Nedostatna opskrba fronte i nesposobnost vojnih zapovjednika demoralizirali su vojnike, broj dezertera strmoglavo je rastao, a popularnost rata padala. Politika vlade i dalje je bila obilježena korupcijom i represijom. Car je stajao pod vidnim utjecajem svoje supruge Aleksandre, koju su Rusi zbog njemačkog podrijetla od početka prihvaćali sa sumnjom i nevjericom. Stavove carice Aleksandre određivao je, pak, mistik i “čudotvorni izlječitelj” Rasputin, kojeg je – zbog prevelikog utjecaja na političke i vojne odluke dvora – skupina ruskih plemića, među kojima se nalazio i jedan nećak cara Nikole II., ubila potkraj 1916.

Iako se oko uloge “svetog čovjeka” i “raspojasanog pijanice” Rasputina u kreiranju politike ruskog dvora autori uvelike spore, činjenica je da je posrijedi bila jedna od najintrigantnijih osoba koje su obilježile propast carske Rusije. Dok su ga jedni smatrali njemačkim agentom, drugi šarlatanom nadasve upitna seksualnog morala, a treći čudotvorcem i prorokom, Rasputin je naklonost carske obitelji stekao kao jedina osoba koja je mogla ublažiti patnje carevića Alekseja. Caru Nikoli savjetovao je da ne ulazi u rat protiv Središnjih sila, zbog čega je u lipnju 1914. na njega navodno izveden atentat. Zbog skandala koje je izazivao, protjerivan je iz Petrograda, no carica Aleksandra uvijek bi mu se iznova obraćala za pomoć. U posljednjem pismu carici Rasputin je predvidio svoju blisku smrt, ali proročanstvo je sezalo i dalje: “Budu li me ubili obični ubojice, posebice moja braća, ruski seljaci, Rusija će stoljećima ostati sretna monarhija (…) no budu li moju smrt izazvali tvoji rođaci, nitko od tvoje obitelji, ni djeca ni rodbina, neće ostati na životu duže od dvije godine jer će ih ubiti ruski narod.”
Početkom 1917. revolucionarna agitacija u ruskim gradovima ponovno je uzela maha i u ožujku su iznova počeli ustanci. Kad je vojsci zapovjeđeno da puca na radnike, vojnici su otkazali poslušnost i solidarizirali se sa sovjetima.
Početak definitivne propasti carskog režima
Februarska revolucija (nazvana prema julijanskom kalendaru), koja je kulminirala nakon demonstracija za prava žena 8. ožujka 1917. u Petrogradu, označila je početak definitivne propasti carskog režima, koji – opterećen silinom ratnih gubitaka, s kojima nije umio izaći na kraj – i dalje nije pokazivao spremnost da provede nužne socijalne, gospodarske i političke reforme. Ogorčenje civilnog stanovništva doseglo je vrhunac, dok se moral u vojsci našao na najnižoj točki. Vjeran autokratskoj politici, u čemu ga je uvelike bodrila i carica Aleksandra, car Nikola II. gluh je, međutim, čak ni za učestale prosvjede Dume protiv nekompetentnog vođenja rata i samovoljne politike carske vlade. Umjesto suočavanja s uzavrelom situacijom u prijestolnici, Nikola iz rezidencije u Carskojem selu odlazi u glavni stožer ruske vojske u Mogiljevu, što su mnogi suvremenici doživjeli kao bijeg. U vlaku čeka ga caričino pismo: “Najdraži, ostani čvrst, to je ono što Rusima treba. Nisi propustio nijednu priliku da iskažeš ljubav i dobrotu. Daj im sad da osjete šaku. To je ono što žele. Čula sam mnoge kako govore: Sad nam treba korbač! Neobično je to, ali takva je slavenska priroda. Moraju naučiti da te se boje. Samo ljubav više nije dovoljna.”
Demonstranti u Petrogradu, kojima se iz dana u dan pridruživalo sve više vojnika, tražili su obustavu rata i ukidanje autokratske carske vlasti. Nikola II. zapovijeda otvaranje vatre ne demonstrante, no vojska – među njima i zloglasni kozaci – više ne sluša njegove zapovijedi. Raspuštanje Dume zastupnici formalno prihvaćaju, ali slijedi sjednica, označena kao privatna, na kojoj se osniva Privremeni komitet sa zadaćom ponovne uspostave javnog poretka. Dvanaestog ožujka revolucija odnosi pobjedu: u roku od 24 sata na stranu ustanika prelaze gotovo sve vojne postrojbe, carska vlada uviđa bezizlaznost vlastita položaja i podnosi ostavku, a na inicijativu revolucionarnih stranaka osniva se Privremeni izvršni komitet Sovjeta radničkih zastupnika, a 13. ožujka izabran je Radnički i vojnički sovjet. Sva vlast našla se u rukama dvaju novih organa: Petrogradskog sovjeta kao revolucionarnog i Privremenog komiteta Dume kao građanskog tijela. Istog dana uhićeni su ministri carske vlade i vojni zapovjednici, a dan kasnije Sovjet izdaje čuvenu Zapovijed br.1, u kojoj se vojnici i mornari pozivaju da se u svim političkim pitanjima podrede Sovjetu i njegovim tijelima, kao i da izaberu vlastite komitete, koji će isključivo raspolagati naoružanjem. Disciplina na fronti trebala se sačuvati, no časnicima je zabranjen ponižavajući odnos spram vojnika. Ukinuta je obveza vojnika da pozdravljaju nadređene, dok su razmirice između časnika i komiteta trebale rješavati na razini Sovjeta. Demokratizacija vojske osigurala je Sovjetima lojalnost postrojbi, no mjestimice je dovela i do raspada discipline, zbog čega je Zapovijed br.1 kasnije izmijenjena.

Privremena vlada
Jedan dan nakon svog proglašenja, Privremeni komitet Dume preuzima vođenje ministarstava preko komesara i u dogovoru sa Sovjetom sastavlja Privremenu vladu. Vlada se, s izuzetkom socijalnog revolucionara Aleksandra Fjodoroviča Kerenskog, sastojala od liberalnih prvaka, koji su 1915. organizirali progresivni blok u Dumi. Predsjednik Privremene vlade, knez Georgij Jevgenjevič Lvov, bio je član konstitucionalno-demokratske Kadetske stranke, koja se zalagala za uspostavu ustavne monarhije i postupan prelazak prema republici. Najistaknutiji član Privremene vlade do svibnja je bio Pavel Miljukov, ministar vanjskih poslova i predsjednik Kadetske stranke od njezinog osnutka 1905., koji je mjerodavno utjecao na vladinu politiku. Kerenski, ministar pravosuđa, bio je – kao bivši predvodnik “trudovika” (radničkih zastupnika) u Dumi – jedini predstavnik umjerenog socijalizma u Privremenoj vladi. Nakon što su je priznali Petrogradski sovjet i Vrhovno zapovjedništvo vojske i mornarice, Privremena vlada isprva je bila vrlo popularna. Smjesta je ukinula carističku policiju, sva ograničenja slobode govora, tiska i okupljanja, a proglašena je i amnestija za političke zatvorenike. Potpunu legitimnost Privremena vlada ipak nije uživala, jer Duma, iz koje je proizišla, nije bila demokratski izabrano zastupničko tijelo masa. Temeljni problem vlade ministar rata Aleksandar Gučkov definirao je kao nedostatak istinske vlasti: “Vojska, željeznica, pošta i telegrafija nalaze se u rukama Sovjeta; činjenica je da će Privremena vlada postojati samo toliko dugo koliko će Sovjet dopustiti.” U pogledu bitnih socijalnih problema, vlada je izjavila da upravo s obzirom na svoj privremeni karakter neće moći provesti nikakve odlučujuće promjene poput razvlaštenja plemićkih zemljoposjednika u korist seljaka. Sve nužne reforme bile su odgođene do osnutka konstitutivne skupštine, no pripreme za izbore tekle su sporo, a datum njihova održavanja stalno je odgađan, jer se liberalna većina privremene vlade s pravom pribojavala da izbornu pobjedu neće odnijeti ona, već razne socijalističke i socijaldemokratske stranke. Jedina šansa za zadržavanje vlasti bila je pobjeda u Prvom svjetskom ratu na strani Antante. Spor između Privremene vlade i Sovjeta obuhvaćao je i ratne ciljeve, budući da je nastavak rata, za koji se zalagala vlada, uključivao i poštivanje odredbi tajnih sporazuma, poput aneksije Bospora, što ih je Sovjet odbacivao kao imperijalističke.
Cara Nikolu II. početkom ožujka carica je obavijestila o nemirima u Petrogradu. Zajedno s caričinim pismom uručen mu je i telegram predsjednika Dume, Mihajla Rodsjanka: “U prijestolnici vlada anarhija. Razlozi su nestašica kruha i nedostatna opskrba brašnom, što izaziva paniku, te potpun gubitak povjerenja u vladu, koja nije kadra izvesti naciju iz takvog stanja (…) Tvornice u Petrogradu ne rade jer nema materijala i pogonskih sredstava, radnici su bez posla, gladna, nezaposlena masa natjerana je u anarhiju, elementarno i bez nadzora. (…) Visosti, spasite Rusiju od poniženja i sramote. Potrebno je smjesta nekoj osobi koja uživa povjerenje u zemlji povjeriti sastav nove vlade. Molim Boga da u ovom času odgovornost neće snositi suveren.” Dramatične vijesti potaknule su cara da se što prije vrati u Carskoje selo, no stigao je samo do Pskova jer su željezničke linije bile paralizirane štrajkom. U krugovima bliskim Dumi vladalo je mišljenje da se monarhija u Rusiji može spasiti još jedino trenutačnom abdikacijom Nikole II. 15. ožujka u Pskov su stigli predstavnici Dume Aleksandar Gučkov i Vasilij Šlugin, donijevši caru na potpis abdikacijski manifest. Vojni i plemićki krugovi, dotad lojalni carskoj vlasti, također su podupirali nužnost abdikacije. U svoj dnevnik Nikola II. potom će zapisati: “Prema Rodsjankovim riječima situacija u Petrogradu je takva da ministarsko vijeće Dume nije u stanju djelovati jer mu se pod maskom radničkog komiteta suprotstavila Socijaldemokratska stranka. Moja abdikacija je neizbježna kako bi se spasila Rusija i sačuvao mir u vojsci i na fronti. Složio sam se. Nacrt manifesta poslan je iz glavnog stožera. Navečer su stigli Gučkov i Šlugin iz Petrograda, kojima sam nakon razgovora uručio prepisan i potpisan manifest. Teška srca napustio sam Pskov u jedan sat u noći. Posvuda izdaja, kukavičluk i prijevara!”
Car Nikola II. odrekao se prijestolja u svoje ime, kao i u ime svog teško bolesnog sina Alekseja, a u korist brata, velikog kneza Mihajla Aleksandroviča, koji je, u dogovoru s Privremenom vladom, 16. ožujka također abdicirao, pozvavši “sve građane ruske države da poštuju Privremenu vladu, sastavljenu i na inicijativu Dume opskrbljenu svim ovlastima, dok ustavotvorna skupština, koja će uskoro biti sazvana na temelju općih, pravednih, jednakih i tajnih izbora, svojom odlukom prema volji naroda ne odredi oblik vladavine.” Njegovom abdikacijom okončana je tristogodišnja vlast dinastije Romanov u Rusiji. Nikola će, pak, u svom dnevniku zabilježiti: “Očigledno je da je Miša abdicirao. Njegov manifest završava nečim o izborima za ustavotvornu skupštinu. Bog zna tko mu je savjetovao da potpiše nešto tako pokvareno!” Dvanaest godina ranije carica majka Marija Fjodorovna, koja nikad nije gajila simpatije prema sinovljevim autokratskim stavovima, kao da je predvidjela takav rasplet, rekavši u jednom razgovoru tadašnjem carskom ministru financija Sergeju Witteu: “Hoćete reći da car nema ni volje ni karaktera? To je istina. Ali vidite, zatreba li, njega bi zamijenio Miša. A vjerujte mi, taj ima još manje volje i karaktera.” Kad se u travnju 1917. vratio u Carskoje selo, bivši ruski car najavljen je stražarima kao Nikola Romanov. U palači Aleksandra je spaljivala svoje dnevnike. Već se znalo da će svatko tko odluči ostati u Carskojem selu na temelju odluke nove vlade biti “izoliran od vanjskog svijeta”, te da će se daljnjom sudbinom carskog para, optuženog za izdaju, baviti posebna istražna komisija. Time je počelo zatočeništvo carske obitelji.

Petrogradski sovjet
Izvršnu vlast – koja mu je izborima za Sovjet praktički povjerena – Petrogradski sovjet mogao je s lakoćom preuzeti u cijelosti, no on to nije učinio. Važna uloga u zauzimanju takva stava pripisuje se nejedinstvu u vlastitim redovima, kao i strahu od odgovornosti. Kao i druge političke grupacije, stranke radničke klase ostale su iznenađene Februarskom revolucijom, čije ih je izbijanje zateklo bez jakog vodstva i jasne koncepcije. Čak ni boljševici, koji su još početkom 20. stoljeća računali s revolucijom u Rusiji, nisu bili spremni da je iskoriste za svoje ciljeve. Tek kad se Lenjin 16. travnja uz pomoć njemačkog vojnog zapovjedništva vratio iz švicarskog egzila, boljševici su definirali osnovne točke svog programa kao – trenutačan prekid rata, trenutačno oduzimanje velikih zemljišnih posjeda plemstvu, radnički nadzor nad tvornicama i “svu vlast sovjetima”. No, oni su u Petrogradskom sovjetu u početku predstavljali tek neznatnu manjinu, dok su većinu činili menjševici i Socijalni revolucionari. Za razliku od boljševika, menjševici su Februarsku revoluciju tumačili kao građansku revoluciju, nakon koje će se kapitalističko društvo i demokratski ustav tek morati u potpunosti razviti, prije nego što se, u skladu s učenjem Karla Marxa, stvore preduvjeti za socijalističku revoluciju. Menjševici i Socijalni revolucionari bili su i za nastavak rata, kako se Rusija ne bi morala podvrgnuti miru po diktatu. Pod vodstvom menjševičko-socijalno-revolucionarne većine Petrogradski sovjet pristao je i na suradnju s Privremenom vladom, što su boljševici strogo odbijali kao izdaju revolucije.

Boris PERIĆ